Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:33


Autoru Poruka
Nemirna
Post  Tema posta: Danilo Kiš  |  Poslato: 05 Apr 2017, 12:00
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
PODMUKLO DEJSTVO BIOGRAFIJE

"Svaka biografija, a pogotovu biografija pisca, ako nije doživela milost uobličenja, jeste nužno redukcionizam: jedinstvena i neponovljiva životna priča jednog jedinog i neponovljivog čoveka u jednom jedinstvenom i neponovljivom vremenu, ono dakle što je čini različnom; a idealna i zanimljiva bi bila ona koja bi sadržala u sebi biografiju svih ljudi u svim vremenima." (Gorki talog iskustva, 182)
1935, 22. februara u Subotici rođen Danilo Kiš, od oca Eduarda Kiša (do njegove trinaeste godine Eduard Kohn), mađarskog Jevrejina i majke Milice (rođene Dragićević), Crnogorke - kao njihovo drugo dete (prvo je kći Danica rođena 1932).
Slika

Venčana fotografija Kišovih roditelja

"U tom su se gradu [Subotici], dakle, zbile dve krucijalne činjenice moga života što ih je udesio Bog ili Slučaj: tu su se susreli moj otac Eduard Kiš, viši inspektor državnih železnica i pisac Jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja, i moja majka Milica Dragićević, crnogorska lepotica, prvi put daleko od svog rodnog Cetinja, u poseti kod svoje sestre. Susret redak, možda jedinstven u ono vreme." (Skladište, 325)
"Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom. Sa tim dvema religijama spojila se, u izvesnom trenutku treća, katoličanstvo, kojem su me učili u školi, u Mađarskoj. Susret između dva slična i, zbog mnogih strana, različita sveta, svest o ovoj dvostrukoj pripadnosti bila je kao šok, naročito posle rata. S jedne strane, epska tradicija srpskih junačkih pesama, koju mi je prenela moja majka zajedno sa oporom balkanskom realnošću, s druge srednjoevropska literatura, i dekadentna i barokna mađarska poezija. U ovu mešavinu, načinjenu od sudara i kontradikcija, uključiće se moje jevrejsko biće, ne u religioznom smislu, već u jednoj suštinski kulturnoj optici, kao istraživača." (Gorki talog iskustva, 243)
Slika

Danilo Kiš, Subotica, Vrbica 1937.


1937. Porodica Kiš seli se iz Subotice u Novi Sad. "Prve čulne impresije mog detinjstva potiču iz Novog Sada, koji se nalazi na nekih sto kilometara južnije od Subotice, niz Dunav. Mirisi, ukusi, boje. Miris kestenovog cveta, ruže u vazi, kamilice, očeve cigarete, kolonjske vode na vratu moje majke, čiste krevetnine, mokraće, mušeme na stolu, kafe, sapuna, začina, kožne trake na očevom šeširu, sedišta fijakera, železničke stanice, apoteke, praznog kupea prve klase, remena za podizanje prozora u vagonu, kožnog kofera." (Gorki talog iskustva, 184)

"...reci, da li sam sve to izmislio? (Cveće i mirise.)" (Rani jadi, 32)
1939. U Novom Sadu, u Uspenskoj crkvi kršten po pravoslavnom obredu u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj. "...sveštenik mi sipa vodu na teme, ja tražim pogledom svoju majku koja me začas prepustila brizi krsnoga kuma; miris tamjana, zapevanje sveštenika, treperenje sveća, lica svetaca na ikonama..." (Gorki talog iskustva, 185)

Poseta ocu u kovinskoj bolnici. "Imao je povremene napade neuroze straha - dijagnoza koju sam doznao nekih trideset godina posle njegove smrti. Tako mi je, naknadno, sa tolikom vremenskom distancom, postala jasna i ona naša poseta kovinskoj bolnici, godine gospodnje 1939. Tada mi je bilo nepunih pet godina, no ja se sa izuzetnom jasnošću sećam vožnje fijakerom, bolničkog parka, očeve prugaste pidžame. Kao što se sećam i one scene [...] kada je tražio od moje majke da mu ostavi makaze pod izgovorom da su mu one potrebne da razveže čvor na lastišu." (Gorki talog iskustva, 196)



1941. Počinje rat. "... ja sam u Novom Sadu, školske 1940/41. godine počeo da pohađam srpsku osnovnu školu, a 27. marta četrdeset i prve mahao sam jugoslovenskom zastavicom i skandirao sa razredom "Bolje rat nego pakt" (tu zagonetnu rečenicu sa asonantnom rimom čije značenje, dakako, nisam shvatao), dok je u izlogu brijačnica bio istaknut portret mladog kralja Petra, u poluprofilu, kao na markama." (Gorki talog iskustva, 188)



1942. Januar: novosadski "hladni dani"; ubijene su stotine vojvođanskih Srba i Jevreja. Porodica Kiš je u Bemovoj 21. "Te idilične slike, kao u kakvom albumu, tu se prekidaju naglo: iz sna me trže pucnjava pod našim prozorom, moja majka pali, zatim hitro gasi svetlo, i, onako u mraku, skida me sa kreveta, i ja znam da to nije san i mora sna: moja majka drhti. To naglo paljenje i gašenje lampe i ta karatama pod krevetom u mračnoj sobi, to je kraj tih svetlih sunčanih slika koje su se ređale u mom sećanju sve dosad. Odjednom nastaje mrak i polutmina, kao da je cela rolna, naglo osvetljena, pregorela u mračnoj komori." (Gorki talog iskustva, 185)
Slika

Sa sestrom Danicom


Mađarski vojnici odvode i Eduarda Kiša. "Slika je ubrzana kao u kinematografu. Moja sestra i ja sedimo, dakle, na kauču nagnuti jedno na drugo, sa mađarskim žurnalom u rukama 'tako da naslov bude jasno vidljiv'. Na jednoj stranici, fotografija tenka u snegu; tenk je pogođen pancergranatom, kao čovek koga su udarili pesnicom u pleksus; kraj tenka stoje vojnici dignutih ruku, a pobednici su uperili u njih svoje oružje. U jednom montažnom postupku - kao u nekoj projekciji nekih mojih sopstvenih književnih prosedea - mešaju se slike dve stvarnosti: u kuću ulaze žandari i vojnici: na puškama blistaju bajoneti. Jedan vojnik zaviruje pod krevet, zatim otvara ormane, dok drugi drži pušku na gotovs." (Gorki talog iskustva, 194). Kišov otac ostaje živ "zahvaljujući nekom čudu". "Čudo beše to što su rupe probijene u dunavskom ledu gde su bacali leševe, bile prepune." (Gorki talog iskustva, 202)

U Vojvodini traju progoni Jevreja. "... kako je zakon predviđao da u mešovitim brakovima sin bude smatran pripadnikom očeve a kći majčine vere, to je moja majka sašila na svojoj singerici dve Davidove zvezde, jednu veću i jednu manju, upotrebivši za to ostatke žute jorganske svile. Stajali smo pred njom, moj otac i ja, ukrućeni kao na probi odela, a ona je, sa čiodama među usnama, premeštala zvezde gore-dole po reverima naših kaputa. Da li je moj otac smogao hrabrosti da u mom slučaju pređe preko naredbe vlasti ili je, zahvaljujući mom krštenju, uspeo da nađe rupu u zakonu, ne znam. Ta žuta zvezda nalik na maslačak, još dugo je stajala u fioci šivaće mašine među šarenim koncima, krpicama i dugmadima; no osim toga dana, na 'generalnoj probi', nisam je više nikada stavio." (Gorki talog iskustva, 186)

"S proleća četrdeset i druge moj je otac rešio da nas nauči mađarski... Sumorno dvorište, otvoreni prozori sa jarkocrvenim geranijumima u bobičastim emajliranim loncima. Moja sestra i ja sedimo na niskoj drvenoj klupi, otac naspram nas u škripavoj pletenoj fotelji od trske. Odjednom podiže glavu uvis, jer mu je, valjda, pala pahulja snega na stranicu knjige: Hull a ho, kaže. Ponovite: Hull a ho. To vam znači, kaže on: Pada sneg. Ta će meteorološka rečenica, koju sam prvu naučio na mađarskom, stajati nad mojim panonskim detinjstvom kao moto nad kakvom baladom." (Skladište, 388)
Slika

Danilo Kiš, Mađarska 1943.


Porodica Kiš seli se u zapadnu Mađarsku, u rodni kraj Eduarda Kiša. "Prostorija je podeljena tankim zidom od blata na dva dela: veći, 2x2, i manji 2x1. Prvi se naziva 'spavaćom sobom' a drugi 'kuhinjom'. Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u mlakoj boji rastvori ilovača. Pod uticajem vlade i sunca, taj se sloj potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na izbledela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara. Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovde je nekad bila štala.)" (A i B; Skladište, 301)
Slika

Eduard M. Kiš


1944. Eduard Kiš odveden je (zajedno sa većinom svojih rođaka) u Zalaegerseg, a odatle u Aušvic iz kojeg se neće vratiti. "Ja ga do dana današnjeg vidim kako se penje u kola, fijakere, vozove, tramvaje. [...] Ili pri našoj poslednjoj poseti, godine hiljadu devetsto četrdeset i četvrte u Zalaegersegu, u improvizovanom getu, odakle će otići, nestati zauvek" (Gorki talog iskustva, 188)

Eduard Kiš bio je viši inspektor državnih železnica, pisac "Konduktera" – jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja i patio je od neuroze straha. "Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko štapom, gazio je mesečarski, idući za svojom zvezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive – na svom crnom zamašćenom geroku." (Bašta, pepeo, 126)
Danilo Kiš piše svoje prve pesme. "Prva pesma koju sam napisao – imao sam tada devet godina – imala je kao temu glad..., dok je druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj scenario, bol, proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga dela." (Gorki talog iskustva, 245)
Slika

Danilo Kiš, Cetinje 1947.


1947. Milica Kiš, sa svojom decom Danicom i Danilom, posredstvom Crvenog krsta repatrirana na Cetinje, kod svog brata, Rista Dragićevića, poznatog istoričara i komentatora Njegoša. "Njegova će biblioteka, čiji su cvet bili leksikoni i enciklopedije, biti za mene izvorom bodlerovskih sanjarija; La Petit Larousse illustre, izdanje iz 1923, sa svojim estampama i planches u boji, 'je seme a tout vent', posejaće u meni seme opasne radoznalosti." (Gorki talog iskustva, 192)

"U svakom slučaju bolest moje 'uznemirujuće različitosti' nije me napuštala. Trebalo je prvo ponovo da naučim maternji jezik, srpskohrvatski, jezik na kome pišem. I da me moji školski drugovi prihvate, u čemu sam uspeo zahvaljujući herojskim delima sasvim u duhu crnogorske tradicije: tukao sam se pesnicima s najjačim iz razreda. To je bilo oslobađanje besa koji sam dugo gomilao i potiskivao. Jevrejsko dete u Mađarskoj za vreme rata tukli su i najslabiji." (Gorki talog iskustva, 204)
Slika

Milica Kiš


1951. Umrla Milica Kiš. "... posle smrti moje majke i posle one tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko mnogo i toliko dugo, to je dokaz da Boga nema." (Gorki talog iskustva, 275)



1953. U časopisu Omladinski pokret objavljena prva Kišova pesma Oproštaj s majkom. "U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe; spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat." ("Izvod iz knjige rođenih", Mansarda, 112)1954. Završava srednju školu na Cetinju. "Tamo [na Cetinju], kao što znate, kiše padaju mesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vreme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan, deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bekstvo, osim knjige. Mislim da me razumete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gde sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!" (Gorki talog iskustva, 9)

Danilo Kiš, Beograd 1956.


Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu. "Došavši u Beograd, ja sam se zagnjurio u taj svet tzv. boemije, u 'Tri šešira', u 'Prešernovu klet', i pio sam pošteno, na gladan stomak, ali do dna, uvek na eks, ali sam čuvao kao svoju tajnu formulu opstanka, jedinu mogućnu, koju sam pronašao ne u kafani nego takođe u nekoj knjizi. Verovao sam u verodostojnost te spasonosne formule, te anegdote, jer ju je rekao onaj čiji život i čije knjige nisu bile protivrečne. 'Kako ste uspeli, gospodine Tin, da opstanete uprkos boemiji, da toliko naučite, dok su oni koji su s vama pili, manje ili više svi potonuli?' Pisac je odgovorio: 'Ja sam noću pio, a danju radio.' Eto, u toj se anegdoti krije ta čarobna formula koju sam čuvao za sebe i koje sam se držao. Ja sam danju sedeo u Narodnoj biblioteci i išao na časove, a noću sam pokušavao, sasvim glupo i uzaludno, da otkrijem tajnu koju krije boemija. Ne, naravno, ne kajem se. Još uvek verujem da je empirijsko saznanje ma kakve vrste, pa i boemija, pogotovo ona, korisno za pisca. Nemojte mi postavljati pitanje kada sam spavao, jer imam spremljen odgovor: u međuvremenu!" (Gorki talog iskustva, 11)



1957. Postaje član redakcije "Vidika" u čijem uredništvu ostaje do aprila 1960.1958. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao prvi student na katedri za Istoriju svetske književnosti sa teorijom književnosti. "Upisao sam se na Svetsku književnost po liniji afiniteta prema literaturi uopšte, kao - mlad provincijalni pesnik... - Želeo sam da prozrem, da izučim zanat pisca, da čitam i da učim i ni u jednom trenutku nisam se pitao za dalju svoju sudbinu. [...] Tada sam, u tim svojim godinama učenja, pisao eseje o Verlenu i Petefiju, pravio recenzije, sarađivao po listovima i časopisima, sve u manje-više jasnoj nameri: da izučim zanat spisateljski..." (Varia, 496).



1959. Prvi "prelazak granice" kod Sežane, na putu za Pariz. "Tako, reči prešli smo granicu zvuče u čovekovoj svesti kao kakva čarobna formula posle koje se otvaraju čudesna vrata i predeli Sezama, no čovek odjednom shvati svu laž i neprirodnost tih veštački stvorenih barijera, jer pored prozora voza odmiču i dalje isti večno zeleni borovi, tamne oranice, obrisi planina, jednom rečju isti neizmenjeni pejzaž koji je ostao i sa one strane. Osim vavilonskog pomjatanija jazikov, koje je samo zlobna šala bogova, ne postoje nikakve 'prirodne granice', nikakve barijere između planina i oranica i sve je to ljudska izmišljotina i prevara. 'Nebo nema otadžbine.' Ni zemlja nema otadžbine." ("Izlet u Pariz", Varia, 535). Prvi susret s Parizom. "Sedim u Luci Spasa (‘Au Port de Salut') već nekoliko noćnih sati i nostalgično pripaljujem svoju gorku 'Zetu' na plamenu sveće. [...] i razmišljam o tome kako sam se ja to zapravo obreo u Parizu i sada sedim kao kakav brodolomac u nekoj intimnoj Luci Spasa. Sedim i pokušava da se setim svojih snova o Parizu, no nikako ne mogu da vidim onu sliku što sam je pomno gradio u sebi, čitajući Baudelairea, Prousta, Mallarmea, Verlainea." (Varia, 223-224). Piše romane Mansarda i Psalam 44.



1960. Završava poslediplomske studije odbranom rada "O nekim odlikama ruskog i francuskog simbolizma".



1961. Na odsluženju vojnog roka (mart 1961-mart 1962) u Bileći i Delnicama.



1962. U izdanju beogradskog "Kosmosa" objavljena prva dva Kišova romana: Mansarda (satirična poema) i Psalam 44.

Neobjavljeno rešenje za korice prvog izdanja knjige Mansarda/Psalam 44 (Leonid Šejka)


"Ja sam se spremao za književni zanat, studirao sam svetsku književnost, pisao eseje i prevodio, sve u znaku učenja, i moja prva knjiga Mansarda koju sam nazvao satiričnom poemom, ima u sebi nečeg od te groznice i taj gorki ukus što ga provincijalac doživljava u Beogradu. Sve je to u Mansardi suviše poetizovano, pomereno, iščašeno, ali negde na dnu te knjige stoji neki gorki talog iskustva. A taj gorki talog iskustva ostaje i ostaće i u kasnijim mojim knjigama, koje, čini mi se, i nisu ništa drugo do pokusaj traženja moje sopstvene ličnosti, mog sopstvenog ja, želja da se nađe neka prvobitna čistota, katkad u svetu detinjstva, katkad u sebi samom." (Gorki talog iskustva , 12)



"O, Mansarda je 'poema', i ona je, dakle, kao takva, više eho doživljaja, više kaleidoskop nego li slikovnica. U njoj jedva da ima realnosti i ona izbegava stvarni svet. Ona je transpozicija. Stoga su prave slike, pravi doživljaji iz nje izostali... Putovanje u Mansardi je 'putovanje oko moje sobe'." (Skladište, 328)

Beograd, 1956.


"Taj sam svoj kratki roman [Psalam 44] napisao za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu. [...] Roman sam pisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednjih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu. Slabost te moje mladalačke knjige nije međutim toliko sama ta intriga, odveć jaka, odveć patetična, koliko jedno fatalno odsustvo ironične distance - element koji će kasnije postati sastavnim delom mog književnog prosedea." (Gorki talog iskustva, 198)

"[...] u okviru mog 'opusa' ta knjiga [Psalam 44] ima određenu funkciju, a u prvom redu kao svedočanstvo o jednom traganju i sazrevanju. S druge strane, ta moja prva dva kratka romana – Mansarda i Psalam 44, štampana svojedobno tako, u jednom tomu, sasvim različita, po temama, rukopisu i stilu, tu su da svedoče o dvema linijama koje će ići naporedo kroz sve moje buduće knjige: metafizičke opsesije, s jedne, i istorijske, 'dokumentarne' rekonstrukcije, s druge strane. Naravno, te se dve teme, te dve opsesije, ne razdvajaju sasvim, nego su u mojim kasnijim knjigama često isprepletene, ali ta dva paralelna toka mogu se jasno pratiti." (Gorki talog iskustva, 199)

Ženi se Mirjanom Miočinović.

Danilo Kiš, Strazbur 1964.


1962-1964. Boravi u Strazburu kao lektor za srpskohrvatski jezik. Tu, u tom alzaškom gradu u koji su možda zalazili i njegovi daleki preci po ocu, piše roman Bašta, pepeo. "Na osnovu aluzija u pismima moga oca, njegovi su preci dospeli u Mađarsku, kao trgovci guščijim perjem, po svoj prilici iz Alzasa, odakle su bili proterani. Pretpostavljam da su u pitanju ovde njegovi preci sa majčine strane." (Gorki talog iskustva, 193).

Prevodi Lotreamona, Verlena, Kenove Stilske vežbe, rediguje svoje rane prevode pesama Endre Adija. "Adi me je kastrirao. Kao pesnika. Kada mi je bilo dvadeset godina bio sam zaljubljen kao svaki drugi blesavi mladić i počeo sam pisati pesme. [...] U Adijevoj lirici našao sam po jednu pesmu za svako svoje duševno stanje. Pomislio sam čemu onda da pišem? Zato sam ga radije prevodio. Preko njega sam doživeo patnju, ljubav, razne faze života i smrti. Zahvalan sam samo Bogu što sam mogao da ga sretnem i što od mene nije postao jedan loš pesnik. Mnogi prozni pisci se oprobavaju i u lirici, ali od takvih pokušaja uglavnom nastaju samo nedozreli izdanci. Adi me je sačuvao od toga." (Gorki talog iskustva, 251-252).



1963. Tokom selidbe izgubljeno pismo Eduarda Kiša, pismo koje će u Peščaniku postati "Veliko zaveštanje". "U vreme kad sam pisao roman Bašta, pepeo negde između šezdeset druge i šezdeset pete, otkrio sam, sa užasom, da je iz naše skromne porodične arhive nestalo jedno pismo, koje sam nekad izvukao iz ratnog meteža kao jedinu prćiju svog detinjstva, pismo, koje sam u okviru svog porodičnog mita nazvao Velikim Zaveštanjem, sa jasnom aluzijom na nesrećnog i ukletog Vijona." (Gorki talog iskustva, 28)



1965. Objavljen roman Bašta, pepeo. "U toj knjizi imao sam problem kako reći vrlo lirske, možda čak i sentimentalne stvari o manje ili više univerzalnom iskustvu detinjstva. Pisanje ih je moglo spasiti dajući im malo ironije. Morao sam pronaći kako da izrazim neke od veoma okrutnih događaja koji su imali takav uticaj na ovu porodicu, da ne budu puni patosa. Ukratko, u toj mešavini morao sam da merim so, biber i šećer. Pokušao sam razoriti lirsku čaroliju time sto sam u baštu smestio velike komade metalnih otpadaka, kakva je i ta šivaća mašina. Ili taj dugačak spisak imenica iz leksikona, koji treba da uništi miris bilja u jednom delu knjige." (Gorki talog iskustva, 213)

Dovršava zbirku pripovedaka Rani jadi na čije će izlaženje čekati četiri godine. Dve godine radi honorarno kao dramaturg Ateljea 212. "U dvorištu Ateljea 212, kao da gledaš iza kulisa s one strane rampe, tj. s ove glumačke, intendantske, šaptačke, tehničke, u tom dvorištu, između sivih oronulih zidina, neki kamion sa inostranom registracijom, neki od onih što su dovukli odnekud iz sveta kartonske dekoracije, kartonske šume i oblake, maske od pepier-machea, prašnjave kostime od lažne svile, sa lažnim ukrasima, od lažnog nakita i lažnog zlata, kamion nalik na čergarska kola, s kojeg skidaju binski radnici svu tu besmislenu dekoraciju, odsutno, nezainteresovano, kao što se vrši svaka radnja čiji smisao čovek ne shvata, kao što se rukuje svakim predmetom koji ima značenje apsurda, to jest koji nema nikakvo značenje za onoga koji njime rukuje, nego mu naprotiv, sve to izgleda ne samo apsurdnim, sva ta starudija, nego mu sve to liči još i na neku veliku i skupu lakrdiju, koja nije zavredela ni pet para, jer binski radnik ne može da shvati, kao što ne može da shvati ni malograđanin, stvari umetničke izvan utilitarnog konteksta; jer on, iz aspekta svoje bedne mesečne plate i svog kuburenja, ne može (s pravom) da razume zašto se sva ta starudija dovlači iz Španije, iz Rumunije, iz Rusije, iz Južne Amerike, sve te daščurine, taj papier-mache, ti kartonski oblaci, ti tridenti od pozlaćenog kartona, te plave i crvene i zelene perike, to okrzano posuđe iz kojeg ni njegov pas ne bi jeo, te plastične kante koje se na uglu mogu kupiti za pet-šest hiljada (starih) dinara, taj rasklimatani nameštaj od najobičnije daske koji on ne bi ni u šupi držao, te krpe, ta okrzana štukatura, rasklimane fotelje koje se bacaju u pristojnom svetu na otpad, napukli bubnjevi, ulubljeni tromboni, svećnjaci od lima sa dogorelim svećama, ludačke košulje, lanci, konopci, šnurovi, raštimovane gitare, oljuštene klupe, tronošci, venci luka od plastike, plastično voće, čamci bez dna, vesla, natpisi, oklopi od kartona, halebarde, sablje, arkebuzi, drvene puške kakvim se danas više ne igraju ni najsiromašnija deca, ogromne lutke od krpe nevešto skrojene, jedva nalik na ljudska bića...

Danilo Kiš ispred Ateljea 212, Bitef 1969.


Jer taj binski radnik će odstajati negde u bifeu, (negde u bifeu za binske radnike i "tehniku") i neće videti da sve to, sva ta starudija, sva ta besmislica što je doplovila brodom iz Južne Amerike, ili džambo-džetom, ili na kamionima iz Španije i Rumunije, da svi ti naizgled besmisleni rekviziti postaju u jednom času (mogu postati) nekom vrstom čarolije, umetničkim i moralnim čudom, da će te drvene puške zapucati, da će te halebarde odsecati glave kraljeva ili pravednika, da će taj čergarski rekvizitarij naterati ljudima suze na oči, ili izazvati smeh, provalu smeha, radost ili sažaljenje, jednom rečju ono što se od Aristotela do danas zove katarza (katharsis) i zbog čega se sva ova drvenarija dovlači preko Okeana, jer to, ipak, ima nekog smisla, nekog višeg smisla, hoću da kažem." (Skladište, 161)

1967. Pronađeno "Veliko zaveštanje". "Kada je, kao nekim čudom, to pismo ponovo izronilo na svetlost dana, počeo sam da ga čitam kao jedino autentično svedočanstvo o svetu o kojem sam pisao i koje je već, tokom godina, počelo da zadobija patinu nerealnog i eho mitskog." (Gorki talog iskustva, 28)



1969. Objavljena zbirka priča Rani jadi (za decu i osetljive). U izdanje u okviru izabranih dela Kiš je, 1983. godine, u tu zbirku uvrstio i priču "Eolska harfa".

"Veliko zaveštanje" i poslednje poglavlje Peščanika - "Pismo ili Sadržaj"




1972. Objavljen roman Peščanik, treća knjiga iz "porodičnog ciklusa". "Peščanik je, čini mi se, savršen kao 'techne', u njemu nema pukotine; Peščanik je ceo jedna pukotina, a ta pukotina jesu 'tesna vrata' kroz koja se ulazi u tu knjigu, ta pukotina je njena 'savršenost', njena zatvorenost, njena neaktuelnost, njena hibridnost. I sama reč Peščanik u svim svojim značenjima jeste zapravo metafora za pukotinu, peščanik kao stena od peska jeste proizvod geoloških potresa i napuklina, peščanik kao klepsidra jeste pukotina kroz koju protiče pesak-vreme; Peščanik je slika jednog napuklog vremena, napuklih bića i njihovog napuklog tvorca. Peščanik je savršena 'pukotina'!" (Gorki talog iskustva, 39)



"Tačno je samo to da se ove tri pomenute knjige , - Rani jadi - Bašta, pepeo - Peščanik, u ovom i ovakvom redosledu, s jedne strane možda dopunjuju, te bi mogle stajati tako poređane kao neki svojevrstan bildungsroman u dvostrukoj funkciji, jer se u njima odslikava razvoj zapravo dveju ličnosti, s jedne strane Andreasa Sama, a s druge D.K.-a, i sve bi to bilo krasno i lepo kad tu ne bi postojao jedan čudan zakon po kojem se te knjige uzajamno poništavaju: Rani jadi su sadržani u romanu Bašta, pepeo, dakle anulirani onim drugim, a obe te knjige, pak, sadržane su u trećoj, u Peščaniku, dakle takođe anulirane! I tu nije potrebna nikakva uteha. Rani jadi su skice u bloku, dakako u boji, Bašta, pepeo jeste crtež grafitom na platnu preko kojeg su došle tamne boje Peščanika, guste, pastuozne, prekrile konture iscrtane grafitom, a skice iz bloka prestale su sad već da imaju ikakav smisao i značaj." (Gorki talog iskustva, 52)

"...To su tri komponente autobiografskog ciklusa koje zovem 'Porodičnim cirkusom'. Jednog dana bih voleo da pod ovim opštim naslovom objavim ove knjige jer one manje ili vise sadrže iste događaje i imaju isti središnji lik, oca, posmatranog sa tri tačke gledišta." (Gorki talog iskustva, 215). Avgusta 1989. godine Galimar je prvi ispunio ovu piščevu zelju: La cirque de famille objavljen je u ediciji L'Imaginaire.

Objavljena knjiga eseja Po-etika.

Danilo Kiš, Beograd 1973.


1973. Dobija NIN-ovu nagradu za roman Peščanik koju će nekoliko godina kasnije vratiti. "Naravno, jedna književna nagrada, sa ugledom koji uživa ova koja je meni dodeljena, može podići oko knjige i oko njenog pisca izvesnu, kako se to kaže, prašinu, prašinu koja će se kao sve prašine ovog sveta jednog dana slegnuti, a knjiga će živeti svoj život, usamljenički, slučajni, kao što ga žive sve knjige, a osama oko nje (i njenog pisca) biće tada još veća, tišina još stravičnija." (Gorki talog iskustva, 30)



1973-1976. Radi kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Bordou. Piše Grobnicu za Borisa Davidoviča. "Sedamdesetih godina živeo sam u Bordou, gde sam predavao na Univerzitetu. Tada sam imao česte i duboke nesporazume u političkim raspravama. Bio sam istinski uplašen monolitnim neznanjem i ideološkim fanatizmom mladih. Samo spomenuti sovjetske logore bilo je svetogrđe. Jedini argumenti koji su mogli, donekle, da poljuljaju takvu uverenost, bile su upečatljive priče. Usamljenost u kojoj sam se našao i nemogućnost dijaloga nagnali su me da napišem te 'uzorne priče'." (Gorki talog iskustva, 207).

1974. Objavljena knjiga intervjua Po-etika, knjiga druga.



1976. Objavljena zbirka priča Grobnica za Borisa Davidoviča (sedam poglavlja jedne zajedničke povesti). "...ono što je za mene važno, jeste da nisam tražio, i pored polemičke iskre koja je podstakla stvaranje te knjige, da ubedim, raspravljam, ili da prenesem ideološku poruku. Inače bih pisao eseje ili članke po novinama. Osnovno je za mene bilo da nađem, u svom domenu, fikciji, izmišljenom, kraj svoje opsesije i prikrivene polemike sa totalitarnim svetom i mišlju. Smatrao sam, osim toga, da je moja moralna dužnost, pošto sam u nekim svojim knjigama govorio o nacističkom teroru, da priđem, u književnoj formi, tom drugom najvažnijem fenomenu našeg veka koji je dao sovjetske koncentracione logore." (Gorki talog iskustva, 207)

Dodela nagrade "Ivan Goran Kovačić"


"Čitalac voli da mu se kaže sve, ali u toj knjizi ja sam se malo poigravao, otkrivao sam mu neke stvari, a istovremeno sam ga i obmanjivao. Iako čovek mora biti oprezan, jer ja verovatno najviše obmanjujem čitaoca kada izgleda da priznajem nešto i kada nudim mogućnost za razrešenje problema. Ima pravih i lažnih dokumenata, i čovek nikada ne zna koji je pravi, a koji je lažan. Cilj svakog pisca je da ubedi svog čitaoca kako se dogodilo sve o čemu on govori, da je to istina, ali u književnosti nema istine. Sve je to moja lična istina, onako kako ja vidim događaje u knjigama i dokumentima, kako sam ja usvojio taj svet, kako sam ga ispljunuo." (Gorki talog iskustva, 216)



U jesen počinje "neviđena hajka" oko Danila Kiša i knjige Grobnica za Borisa Davidoviča. "Nemojmo se zavaravati! Polemika oko Grobnice za Borisa Davidoviča bila je u prvom redu politička. Ko je stajao iza svega toga, tek sad možemo videti, mada sam ja, naravno, od samog početka znao odakle duva Košava." (Gorki talog iskustva, 270)



1977. Nagrada "Ivan Goran Kovačić" za knjigu Grobnica za Borisa Davidoviča.



1978. Objavljena polemička knjiga Čas anatomije; u toj knjizi Kiš je izložio književnoteorijske postavke na kojima počiva Grobnica za Borisa Davidoviča i u odbrani svojih stavova (ne samo književnih), superiorno (kako je tvrdila većina kritičara) odbacio napade na sebe i svoju knjigu.



1979. Nagrada Željezare Sisak za knjigu Čas anatomije.

Danilo Kiš, Pariz, 1980.


Od oktobra živi u Parizu u "izabranom izgnanstvu" (Gorki talog iskustva, 178) kao jedna vrsta prognanika "u džojsovskom značenju te reči" (Gorki talog iskustva, 161). Do 1983. predaje srpskohrvatski jezik i književnost u Lilu. "U petak sam otputovao u Lil, na časove. Imao sam desetak studenata; predavao sam im 'jedan od idioma iz velike porodice slovenskih jezika, koji su ruski i poljski...' Pokušao sam da iskoristim bučan ulazak gospođe Jursenar u Akademiju da ih uputim u srpske narodne pesme, koje je gospođa Jursenar cenila, o čemu svedoče njene Istočnjačke priče. Nisu čitali Margaret Jursenar. Onda sam pokušao sa ljubavnim pesmama. Sonet. Nisu znali šta je sonet. U aleksandrincu, kao kod Rasina. Nisu znali šta je aleksandrinac. (Bez sumnje neka buržoaska smicalica.) Prešao sam na palatalizaciju i jotovanje. To ih je, izgleda, zainteresovalo. Sve su beležili u sveske. Tako sam u vozu morao da učim palatalizaciju i jotovanje." (Skladište, 238).

"Volim, dakle, rekoh li, u Parizu, to što se kafane i knjižare dodiruju ramenom, kao da se podupiru (susret duhova i susret ljudi); ne volim strukturalistička književna kvazinaučna mudrovanja, taj plemenit i uzaludan napor da se misao svede na ajnštajnovsku formulu (jer znam ruske formaliste, znam Šklovskog, i znam da se delo može raščiniti na proste činioce kao sat, i da se može ponovo sastaviti da kuca kao ljudsko srce); ne volim sveopštu politizaciju francuske kulture, njenu 'angažovanost', njeno sartrovanje, njeno trovanje čistih pesničkih vrela; volim kako Pariz reaguje na aktuelna zbivanja; živo, strasno, pristrasno; ne volim nombrilizam, parisko, francusko manihejstvo, gde se sve svodi na uprošćenu, besmislenu formulu levo i desno, kao na dan poslednjeg suda, gde pariska inteligencija, davši sebi prerogative Boga i sudije, baca grešnike na jednu a pravednike na drugu stranu, bez suđenja i bez opoziva; volim pokretnu biblioteku metroa, tu sporednu Nacionalnu biblioteku na točkovima; ne volim da slušam parisku inteligenciju koja se do zamora služi jednim te istim referencama: Marks, Mao, Frojd, Sartr, a nikad, ili skoro nikad, Montenj, Bodler, Flober, Kami...; volim toleranciju Pariza, gde ima mesta za svaku tendenciju, ideju, političku i književnu, taj široki spektar oprečnih mišljenja koja žive pod istim krovom kako kakva velika, bučna i zavađena porodica; ne volim kratko pamćenje pariske inteligencije, koja je odbacila sumnju, taj najdragoceniji intelektualni kompas, i godinama strasno grešila protiv istine, protiv očiglednosti i protiv slobode; volim njenu brigu za slobodu, jer i kad je grešila protiv istine i to je činila iz brige za slobodu; ne volim njenu neinformisanost, njenu nečuvenu lakovernost, njenu naivnu 'veru u progres', njen staljinizam kojeg se s mukom oslobađa; volim njenu spremnost da se pokaje, da prizna svoje dojučerašnje zablude i svoje dojučerašnje grehe [...]." (Homo poeticus, 177-178).



1980. Nagrada Grand aigle d'or de la ville de Nice za celokupan književni rad. "Nagrade [...] primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš." (Saveti mladom piscu; Život, literatura, 93)



1981. Rastaje se sa Mirjanom Miočinović. Od tada do kraja života sa Pascale Delpech.



1983. U okviru Djela Danila Kiša po prvi put objavljene knjige Noć i magla, Homo Poeticus i zbirka priča Enciklopedija mrtvih. "To je knjiga [Enciklopedija mrtvih] o ljubavi i smrti, i usudio bih se da kažem da se pažljivijim čitanjem može otkriti da su eros i tanatos, kao teme, koje se provlače kroz sve moje knjige, ovde došli do nekog punijeg izraza. Mislim da je to osnovna stvar koju bih mogao reći o značenju Enciklopedije mrtvih." (Gorki talog iskustva, 132)

Danilo Kiš, Pariz, 1981.


"Način na koji opisujem namere onih koji su napisali tu 'enciklopediju mrtvih' isto tako pokazuje moj spisateljski ideal. Uzeti sitne podatke iz života i raditi tako da to postane mitska, večna knjiga, otkriti ispod malog broja reči neizmernu i skrivenu realnost... Ta alegorična dimenzija ponekad mi se čini tako vidljivom... Međutim, skoro niko je nije zapazio..." (Gorki talog iskustva, 238)

"Hteo sam da pokažem kako, u vrlo različitim epohama, postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti." (Gorki talog iskustva, 209)

1984. Dobija Andrićevu nagradu za zbirku pripovedaka Enciklopedija mrtvih. "Ta nagrada me, najblaže rečeno raduje, jer je doživljavam kao priznanje koje posredno daje sam Andrić. Činjenica što nosi ime Ive Andrića jeste za mene ugodna i prijatna. To je sve što bih o tome mogao reći. Bojim se da bi svaki drugi razgovor na temu nagrada mogao biti neugodan, meni zapravo već i jeste neugodan." (Život, literatura, 176)

Žak Lang uručuje Kišu orden Viteza umetnosti i književnosti


1986. Dobija nagradu "Skender Kulenović" i francuski orden "Vitez umetnosti i književnosti". "Čoveku je prijatnije da dobije nagradu, nego pogrdu. Mada ja imam jedan princip koji sam formulisao u Savetima mladom piscu – primaj nagrade sa ravnodušnošću, ali nemoj učiniti ništa da ih zaslužiš – i mislim da sam se do sada dosledno držao toga i prema nagradama imam čistu savest." (Gorki talog iskustva, 154)





Započinje rad na knjizi Život, literatura (A Central European Encounter, Confidential Talk with Gabi Gleichmann). "Sa švedskim kritičarem i novinarom Gabijem Glajšmanom pišem knjigu koja se zove Život, literatura [...] iskoristio bih tu priliku da napravim jednu, da nazovemo tako, knjigu proza, proznih fragmenata, u koju bi ušle one teme koje iz raznoraznih razloga nisu obuhvaćene mojim autobiografskim triptihom. Jer, ne znam iz kojih razloga, najčešće valjda iz estetskih, a katkad iz psiholoških, mnogi sižei, mnogi doživljaji nisu uspeli da se uklope u te prozne celine. I s obzirom na to da verujem, ili sam čak sasvim siguran, da memoare neću nikada napisati. To valjda ne spada u posao pisca da piše memoare, to mi nešto više liči na političare i javne ličnosti druge vrste. Dakle, iskoristiću ovu priliku pisanja te knjige intervjua, kao priliku da odgovorima dopunim, da doista kažem one stvari koje nikada nisu doživele milost uobličenja i koje verovatno ne bi nigde mogle da se pojave ako ih ovde i ovom prilikom ne iskoristim. To su one teme koje neće postati i ne mogu postati više nikad ni priča, ni roman, ali nadam se da imaju konzistentnost autentičnog proznog rada. " (Gorki talog iskustva, 158-159).

U oktobru učestvuje na 48. međunarodnom kongresu PEN-a u Njujorku. Prvi vidljivi znaci bolesti koju američki lekari dijagnosticiraju kao rak pluća. Operisan krajem godine u Parizu. "U naslovnoj priči Enciklopedije mrtvih otac naratorke i glavne ličnosti oboljeva od raka. [...] Bio sam prilično zapanjen kad sam prošlog novembra i sam saznao da imam rak pluća. Rekao sam sebi: to ti je kazna. Period u kojem sam napisao ovu priču podudarao se naravno sa razvojem mojeg sarkoma, moje guke. Ta paralela nije mogla ostati bez značaja za mene." (Gorki talog iskustva, 228).

Danilo Kiš, Beograd, 1956.


"[...] s druge strane ima nečeg neshvatljivog u tom osećanju krivice. Kad se veoma dobro osećam, pomislim da sa mnom nešto nije u redu. Možda moja poslednja knjiga barem to potvrđuje: kad tako misliš, to te i snađe. Nije to, međutim, neka moja jasno uobličena teorija, pre je to osećanje koje je duboko usađeno u meni. Skoro sam hteo reći: usađeno u mojoj duši, skoro da sam hteo da stavim ruku na grudi, ali najmanje pola duše, ili pluća, isečeno mi je odatle. I svom lekaru rekao sam da se osećam kastriranim. Duhovno kastriranim. Kad bih ranije rekao: moja duša, položio bih uvek ruku na tu stranu. Sada je tu prazno." (Gorki talog iskustva, 229)

1987. Sedmojulska nagrada. "Nagrade [...] primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš." (Saveti mladom piscu; Život, literatura, 93)



1988. Izabran za dopisnog člana SANU. Dobija Avnojevu nagradu i dve značajne međunarodne književne nagrade, u Italiji (Premio di Tevere) i u Nemačkoj (Preis des Literaturmagazins).

Danilo Kiš, Pariz, februar 1989.




1989. U martu boravi u Izraelu gde sa ekipom Avala filma i rediteljem Aleksandrom Mandićem snima razgovor sa Evom Nahir i Ženi Lebl, dvema Jevrejkama koje su prošle kroz pakao naših otoka (Golog i drugih). Od 12. do 15. februara 1990. sarajevska televizija emitovala je tu dokumentarnu seriju pod naslovom Goli život.

Američki PEN dodeljuje mu Bruno Shulz Prize. Knjige su mu prevedene na tridesetak jezika.



15. oktobra u Parizu umro je Danilo Kiš. Po svojoj želji sahranjen u Beogradu, po pravoslavnom obredu. Borislav Pekić je tih dana zapisao: "U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj upitao Danila boli li ga šta. 'Da', rekao je. 'Šta?', upitao je prijatelj. 'Život', odgovorio je Danilo." (Vidici 4-5/1990, 66)







"Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izlečio od tih profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od večnosti itd... Delo iščezava u duhu sa smrću. [...] U isto vreme, nije nemogućno da bih, prilikom prelaska reke smrti u Haronovoj barci, voleo sa sobom poneti svoja celokupna dela... pitam se da li bi bilo lakše tako umreti." (Gorki talog iskustva, 180)

Slika

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Danilo Kiš  |  Poslato: 05 Apr 2017, 12:01
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Slika

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Danilo Kiš  |  Poslato: 05 Apr 2017, 12:04
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Живот, литература: разговор Данила Киша и Габи Глајшмана. – Градац. 13/14: 76-77 (мај-август 1987) 6-18.
ŽIVOT, LITERATURA





Želeo bih da prvi deo ovih naših razgovora posvetim nekim biografskim činjenicama koje bi mogle interesovati vaše čitaoce. Bez obzira na određen otpor što ga ispoljavate prema biografskim datostima i biografskom pristupu kad je reč o vašem delu, mislim da vaše knjige, a pogotovu one koje ste nazvali autobiografskim triptihom (Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik) svedoče o tome da je za formiranje vašeg književnog profila detinjstvo bilo od primordijalnog značaja. Da pokušamo, dakle, da utvrdimo udeo autobiografskog u vašim knjigama i da razlučimo stvarnost od fikcije i od iluzije.



Celo moje detinjstvo je iluzija, iluzija kojom se hrani moja imaginacija. I kako sam o toj temi “ranih jada” napisao dve-tri knjige, sada mi se čini da je svako svođenje te imaginacije na takozvane biografske činjenice ­ redukcionizam. Život se, znam, ne može svesti na knjige; ali se ni knjige ne mogu svesti na život. Kako sam svoje detinjstvo dao u nekoj lirskoj, jedinstvenoj i konačnoj formi, ta je forma postala sastavnim delom mog detinjstva, jedino moje detinjstvo. I ja sam sad i sam jedva u stanju da napravim razliku između te dve iluzije, između životne i književne istine; one se prožimaju u tolikoj meri da tu povući jasnu granicu jedva da je mogućno. Stoga mi se svaka druga interpretacija tih knjiga, pogotovu od strane autora, čini osiromašenjem: prepričavanjem pesme gde je nestao polet, ritam i zanos, a pesnička je metafora svedena, prevedena na langage commun, kao u onom primeru što ga navodi Žerar Ženet, i gde je Lafontenov stih “Sur les ailes du temps, la tristesse s’envole” “preveden” od strane retoričara sa “Le chagrin ne dure pas toujours”.



Razumem vašu bojazan, ali mi se ipak čini da vaše detinjstvo, čak i tako, izvan svake književne obrade, nije lišeno zanimljivosti.



Svaka biografija, a pogotovu biografija pisca, ako nije doživela milost uobličenja, jeste nužno redukcionizam: jedinstvena i neponovljiva životna priča jednog jedinog i neponovljivog čoveka u jednom jedinstvenom i neponovljivom vremenu, ono, dakle, što je čini različnom; a idealna i zanimljiva bi bila ona koja bi sadržala u sebi biografiju svih ljudi u svim vremenima. Takvu iluziju možete postići, pogotovu kad je reč o detinjstvu, samo kroz “pesničku”, književnu formu.



Ima, međutim, u tome što kažete nečeg paradoksalnog. S jedne strane težite u svojim knjigama životnoj istini, a s druge strane tu životnu istinu, tu posebnost kojom se zapravo hrani vaša literatura, smatrate privatnom, dakle neliterarnom i irelevantnom.



Literatura, naravno, teži onome što je posebno, da bi kroz to posebno dospela do opšteg, a, s druge strane, svaka posebnost, svaka životna činjenica, ono što vas razlikuje od drugih, ono što je u krajnjem slučaju privatno, “osobeni znaci” iz lične karte, izvan literarne transpozicije deluju kao kakva izraslina na licu ili telesna mana. Literatura se hrani posebnim, individualnim, nastojeći da tu osobenost, ne zanemarujući je sasvim, integriše u opšte. Odatle određen moj otpor prema pokušaju svođenja dela na život, odatle moj otpor i prema svakoj književnoj biografiji koja odveć ističe to posebno i koja nije uspela da taj “osobeni znak” integrišu opštost ljudske sudbine, odatle i moj otpor prema svakoj “manjinskoj” literaturi, prema svakom književnom getu: feminizam, homoseksualizam, jevrejstvo kao dominantni predznak, za mene su vidovi redukcionizma. A o ideološkom redukcionizmu da i ne govorim.



O tome ćemo još porazgovarati. Vratimo se zasad, ipak, vašem detinjstvu. Vi ističete detinjstvo kao predominantno za vaše formiranje, detinjstvo kao temu gde se opšte i posebno najlakše integrišu.



Detinjstvo je razdoblje gde postoji jedan moćan zajednički imenitelj jedinstven za sve ljude, bez obzira na rasu-sredinu-momenat. Tu smo najbliže toj hipotetičnoj biografiji svih ljudi u svim vremenima. Taj se zajednički imenitelj počinje smanjivati tek zatim, osipanje i razlike nastaju kasnije, udeo posebnog nad opštim povećava se.



U tom zajedničkom imenitelju svakog detinjstva ne možete, međutim, poreći, kad je o vama reč, ulogu vremena i porekla, kao one elemente koji će doprineti stvaranju te različitosti koja će postati važnom komponentom vaše literature. Stoga insistiram na onome što se zove biografija ili, ako više volite, sudbina. Na činjenici koju smatram značajnom za vašu književnu genezu: vaše dvostruko poreklo, za vreme rata, što sve, bez sumnje, nije bilo bez uticaja na formiranje vaše književne ličnosti.



Činjenice koje navodite od primordijalnog su značaja. Bez tog ambigviteta porekla, bez te “uznemirujuće različitosti” što je donosi jevrejstvo i bez nedaća svog ratnog detinjstva, bez sumnje, ne bih postao pisac.



Počnimo, dakle, od početka. Na vašim knjigama piše da ste rođeni u Subotici, “na jugoslovensko-mađarskoj granici”. Šta je za vas značio i šta za vas znači taj grad?



Pretpostavljam da je izbor porodilišta subotičke bolnice bio posledica prijateljskih veza koje su moji roditelji imali sa nekim ondašnjim lekarom, po svoj prilici Jevrejinom. No taj grad, što se na srpskom zove Subotica a na mađarskom Szabadka, sa tim predznakom, sa tom determinantom “na jugoslovensko-mađarskoj granici” tu je, dakle, u prvom redu da svedoči o toj dvostrukosti, o tom ambigvitetu jezika, porekla, istorije i kulture, kao i o tome da u sudbini pisca ništa nije slučajno, pa ni slučajnost mesta njegovog rođenja.



Znači li to da nemate nikakva sećanja iz grada svog rođenja?



Prve čulne impresije mog detinjstva potiču iz Novog Sada, koji se nalazi nekih sto kilometara južnije od Subotice, niz Dunav. Mirisi, ukusi, boje. Miris kestenovog cveta, ruže u vazi, kamilice, mašinskog ulja u mehanizmu šivaće mašine, očeve cigarete, kolonjske vode na vratu moje majke, čiste krevetnine, mokraće, mušeme na stolu, kafe, sapuna, začinâ, kožne trake na očevom šeširu, sedišta fijakera, železničke stanice, apoteke, praznog kupea prve klase, remena za podizanje prozora u vagonu, kožnog kofera. Ukus ribljeg zejtina, meda, bele kafe, cimeta, drvenih bojica, lepka, mastila, hartije, kaučuka, bombona, krvi iz prsta, jodne tinkture, suza, sirupa protiv kašlja. Boje kestenovog lista: tamnozeleno lica i bledozeleno naličja, vatromet kaleidoskopa, prelivi duge u klikerima-staklencima, ruj venjenja, nebesko plavetnilo, belina oblaka, prljavožuto kućnih fasada. I slike, kao kad se prelistavaju stare razglednice: arteški bunar na uglu ulice, zimi obložen slamom; drvored kestenova čiji prevrtljivi listovi preteći šume pred oluju; prizemne kuće koje gledaju na dvorišta; niski prozori sa bledoružičastim i jarkocrvenim cvetovima geranijuma; prašnjavi travnjak pred kućom; škripava špediterska kola i zaljuljani fijakeri koji plove ulicom kao gondole; sirotinjska dvorišta; vešplav koji se rastvara u vodi limenog korita ispred vešernice; slivnik što zaudara na trulež i u koji se cedi sapunjava voda; kasarna i groblje; katedrala i sinagoga; pravoslavna Uspenska crkva u kojoj me u petoj godini krste (sveštenik mi sipa vodu na teme, ja tražim pogledom svoju majku koja me začas prepustila brizi krsnoga kuma; miris tamjana, zapevanje sveštenika, treperenje sveca, lica svetaca na ikonama); tramvaji sa lirom; fotografski atelje sa veštačkim cvećem i sa pravom pticom u kavezu; čipka iznad sedišta od baršuna u kupeima prve klase; majčina singerica nalik na katedralu.



Slike koje navodite deluju sasvim idilično – mirnodopski.



Te idilične slike, kao u kakvom albumu, tu se prekidaju naglo, iz sna me trže pucnjava pod našim prozorom, moja majka pali, zatim hitro gasi svetlo, i, onako u mraku, skida me sa kreveta, i ja znam da to nije san i mòra sna: moja majka drhti. To naglo paljenje i gašenje lampe i ta karatama pod krevetom u mračnoj sobi, to je kraj tih svetlih sunčanih slika koje su se redale u mom sećanju sve dosad. Odjednom nastaje mrak i polutmina, kao da je cela rolna, naglo osvetljena, pregorela u mračnoj komori.



Koja je to godina?



Godina je četrdeset i druga, januar, početak tragičnih “hladnih dana”, što je samo eufemistička metafora iza koje se krije barbarski pokolj vojvođanskih Jevreja i Srba. Da sam tad mogao da povežem neke događaje, promene koje su se zbile ne bi možda došle tako naglo. Postojali su izvesni predznaci, a pre svega naše učestale promene adrese. Seleći se iz jedne ulice u drugu, iz boljeg stana u sve gori, moj otac nije sledio samo logiku svoga finansijskog kraha, nego se pre svega ponadao da će time uspeti, sa malo sreće, da prođe za autentičnog arijevca. To što je na kući u Bemovoj 21 (ranije Nemačka ulica) na dan početka novosadske “racije” osvanuo strelasti krst a ne žuta zvezda (kao na zgradama gde su stanovali Jevreji), nije se dogodilo samo stoga što je naša stanodavka bila Mađarica, nego i zahvaljujući činjenici što je moj otac uspeo da prikrije od nje svoj pravi identitet. Koliko mora da je bilo njeno razočaranje kad je koju nedelju kasnije ugledala na grudima moga oca Davidovu zvezdu... Ali ovo su naknadne referencije, stavljanje u vremenske i istorijske okvire događaja koji, tada, žive u meni sasvim izdvojeno iz prostornog i vremenskog konteksta. I ja tada ne znam koji je dan, koja godina, koji vek. Drhturenje mladog psa. Zato najradije govorim u slikama.



Da li ste i vi nosili zvezdu?



Nisam. Međutim, kako je zakon predviđao da u mešovitim brakovima sin bude smatran pripadnikom očeve a kći majčine vere, to je moja majka sašila na svojoj singerici dve Davidove zvezde, jednu veću i jednu manju, upotrebivši za to ostatke žute jorganske svile. Stajali smo pred njom, moj otac i ja, ukrućeni kao na probi odela, a ona je, sa čiodama među usnama, premeštala zvezde gore-dole po reverima naših kaputa. Da li je moj otac smogao hrabrosti da u mom slučaju pređe preko naredbe vlasti ili je, zahvaljujući mom krštenju, uspeo da nađe rupu u zakonu, ne znam. Ta žuta zvezda nalik na maslačak još dugo je stajala u fioci šivaće mašine među šarenim koncima, krpicama i dugmadima; no osim toga dana, na “generalnoj probi”, nisam je više nikada stavio.



Koliko mi je poznato, taj motiv, tu probu žute zvezde, niste uneli ni u jednu od vaših priča ili romana? Zašto?



U pravu ste. Tu scenu nisam nikad opisao u nekoj od svojih proza jer mi se učinila odveć jakom, odveć patetičnom, kao, uostalom, i tolike druge za koje nisam mogao da nađem neku ironičnu protivtežu koja bi ih neutralisala. Ima, znate, nečeg zazornog u patnji.



Vama je tada sedam godina. Kako doživljavate te “hladne dane”? Šta vam je od svega toga ostalo u sećanju?



Što se tiče sećanja, ni tu nema kontinuiteta, nego samo iskidane slike, mutni snimci zimskog pejzaža, sumorno svitanje... Kroz zamračene prozore prodire vika i škripa koraka po zamrzlom snegu, a povremeni pucnji utapaju se u sneg kao plač ugušen u perjanom jastuku. Otac nam stavlja u ruke, mojoj sestri i meni, nekakav mađarski ilustrovani žurnal i naređuje nam da ga držimo ispred sebe, visoko, tako da naslov bude jasno vidljiv. U tom žurnalu su foto-reportaže sa Istočnog fronta: mađarski vojnik koga dočekuju ukrajinski seljaci sa ikonama i nude ga hlebom i solju; devojka plavih pletenica grli mladog tenkistu; kuće u plamenu; surovi pejzaž ruske stepe... To što sam morao da držim u ruci žurnal na jeziku koji ne razumem, smatrao sam opasnom podvalom koju će posetioci otkriti i surova nas kazna neće mimoići.



Kojim ste jezikom govorili u kući?



Moj je otac, kao i većina jevrejskog življa u tim krajevima koji su nekada pripadali Dvojnoj monarhiji, govorio podjednako dobro mađarski, nemački i srpski. U kući smo govorili, međutim, samo srpski, i ja sam u Novom Sadu, školske 1940/41. godine, počeo da pohađam srpsku osnovnu školu, a 27. marta četrdeset i prve mahao sam jugoslovenskom zastavicom i skandirao sa razredom “Bolje rat nego pakt” (tu zagonetnu rečenicu sa asonantnom rimom čije značenje, dakako, nisam shvatao), dok je u izlogu brijačnica bio istaknut portret mladog kralja Petra, u poluprofilu, kao na markama.



U sceni sa pucnjavom pod prozorom, koju ste malopre opisali, ne pojavljuje se otac-zaštitnik, nego vas majka zaklanja telom. Međutim, odmah zatim, prelazite na ličnost oca, mada je on ovde očigledno u drugom planu.



To je po svoj prilici stoga što ja, kao što vidite, mislim u slikama i tražim u polumraku. A prizori u kojima se pojavljuje moj otac jesu neka vrsta negativa, slike njegove odsutnosti. Ja ga do dana današnjeg vidim kako se penje u kola, fijakere, vozove, tramvaje. Dočekujemo ga ili ispraćamo. Ili ga vidim pri onoj kratkoj poseti u Kovinu (godina je 1939, septembar) kad traži od moje majke makaze kako bi dokrajčio svoju patnju. Kasno je leto, lišće platana počinje da nagriza rđa jeseni, moj otac u bolesničkoj pidžami na drvenoj klupi bolničkog parka, odsutna pogleda. Ili pri našoj poslednjoj poseti, godine hiljadu devetsto četrdeset i četvrte u Zalaegersegu, u improvizovanom getu, odakle će otići, nestati zauvek. Odatle potiče, dakle, moja potreba da domislim njegov lik, da premostim praznine između dva njegova pojavljivanja, da ga otkrijem na porodičnom grupnom snimku, u pozadini. Postupak, uostalom, sličan onome što ga primenjujem pri građenju likova o kojima postoje dokumentarne pojedinosti, izvesne biografske činjenice, nedovoljne, a između dva podatka zjapi praznina koju treba dopuniti, ispuniti čvrstom materijom mašte; materijom koja će po snazi uverljivosti imati snagu dokumenta.



Ipak se može reći da ste u vašem autobiografskom triptihu liku majke posvetili kudikamo manje prostora nego liku oca.



Taj otac što se pojavljuje u mojim knjigama pod imenom Eduard Sam ili E. S. jeste jedna idealizovana projekcija kojoj nije stajala na putu čvrsta, homogena masa realnosti i sećanja. Otac je stoga dvostruko negativan lik, negativan u značenju odsutnosti i negativan u značenju književnog junaka. On je bolesnik, alkoholičar, neurastenik, Jevrejin, jednom rečju idealan materijal za književni lik. A što se tiče majke, i u stvaranju njenog lika preovlađuju, čini mi se, pre književni nego psihološki razlozi. Majka je pozitivan junak, i stoga nisam mogao na nju da primenim u punoj meri blagotvornu ironičnu distancu. Ljubav je odveć patetična, kao i lepota i patnja. Podsećam vas da je čak i kod Tolstoja, u Detinjstvo – Dečaštvo – Mladost, lik majke bled i šematičan u odnosu na oca.



Da li ste, dakle, u romanu Bašta, pepeo dodelili majci ulogu one koja će vam otkriti svet mašte i pesništva samo zato da biste uspostavili neku intelektualnu ravnotežu između ta dva lika? Nije li po svemu ta uloga pripadala ocu?



I tu sam se oslanjao pre svega na sećanje, na činjenice. Moja je majka zaista znala mnogo pesama, epskih i lirskih, kao što je znala mnoge bajke i legende, a praznine u svom pamćenju dopunjavala je (u mađarskoj zabiti, bez ijedne srpske knjige) iz glave, podešavajući stvari tako da budu najbliže zaboravljenom izvorniku, ili improvizujući na zadatu temu sa velikim odstupanjima: neka su njena pesnička rešenja bila odveć primenjiva na naš život, na našu sopstvenu situaciju, a da bih poverovao da su verna originalu. Ili je to bila samo pogreška mog rasuđivanja; možda sam samo, pri tom svom prvom susretu sa poezijom, otkrio, sa pogrešnom premisom, suštinu poezije: da ona uvek govori o onome ko je čita ili sluša.



Da li su vam poznate njene lektire?



Moja je majka u mladosti čitala pesme i romane sa naivnim uverenjem nevinih čitalaca koji između životne i romaneskne (pesničke) istine ne prave razliku. Uzdisala je nad pesmama crnogorskog knjaza i pesnika Nikole I, a njegov prevod u stihu Šatobrijanovog Poslednjeg Abenseraža, sa orijentalnom raskoši dvorova mavarskih i španskih, ostavio je vidnoga traga na njeno shvatanje literature, koje je bilo romantičarsko kao kod svih amatera.



Rekli ste tim povodom da je u engleskom prevodu romana Bašta, pepeo lik majke na određen način deformisan. O čemu je tu reč?



Primer je višestruko poučan. U prvom redu iz prevodilačkog aspekta: da je za prevođenje literature nedovoljno poznavanje dva jezika, nego je potrebno poznavanje dve kulture, dve civilizacije. Naime, u engleskom prevodu (a preko njega i u hebrejskom), u jednom od poglavlja posvećenih majci pojavljuju se imena Homera i Merimea. Prevodilac je, zaveden ortografskom transkripcijom, imena junaka jedne kod nas vrlo popularne muslimanske balade – Omer i Merima – preveo kao Homer i Merime! Na taj način, izvesna ravnoteža koja je uspostavljena između lika oca i majke poremećena je. Jer je u romanu – i tu ste u pravu – uloga erudite dodeljena ocu, dok je lik majke dat kao protivteža: erudicija naspram spontanosti. Biblija i Talmud (jer je Red vožnje talmudijska knjiga: komentar) naspram narodnog (usmenog) stvaralaštva.



O čemu govori ta balada?



To je ljubav Pirama i Tizbe, Romea i Đulijete.

Voleli se dvoje mladih,

Omer momče, Merima devojče.

Etc.

Mada deseteračka, ova pesma zvuči homerovski, zar ne? Stoga dakle, vidite, greška i nije tako velika. Štaviše, slučaj ili dobri duh Euterpe, koji bdije nad rukopisima i štiti ih od svakog zla, udesio je stvar tako da se greška, kao rana, sama od sebe zacelila. Jer, podsećam vas, upravo je Merime bio tvorac one čuvene mistifikacije sa “ilirskom narodnom poezijom” što se pod naslovom La Guzla pojavila tridesetih godina prošlog veka u Francuskoj i skrenula svetu pažnju na našu narodnu poeziju (i zavela čak i Puškina koji je te “ilirske pesme” preveo na ruski u dobroj meri uveren da su u pitanju srpske narodne pesme). Duh Omera i Merime nadahnjivao je, dakle, Hijacinta Maglanoviča, tog prvog od izmišljenih pesnika. U engleskom prevodu mog romana, Homer i Merime u krajnjoj liniji jesu samo metonimije za narodno stvaralaštvo. Vidite, moja je majka mogla, dakle, čitati Homera i Merimea.



Da li je vaša majka želela svojim lirskim izletima da probudi u vama ljubav za književnost? Da li je možda naslućivala u vama književni dar?



Našavši se u Mađarskoj, u tuđoj sredini, čiji jezik nije nikad dovoljno savladala, moja mi je majka recitovala pesme i pričala priče u prvom redu stoga da bi ispunila svoju strašnu samoću. To je činila, verujem, i stoga da bi u meni sačuvala nešto od svoje tradicije, kako se ne bih, otuđivši se od svog maternjeg jezika, otuđio od nje.



Ko je bila vaša majka? Ko su vaši preci po majci?



Preci moje majke bili su ratnici. Uostalom, u Crnoj Gori svak je bio ratnik, i ogroman revolver koji se nosio za pojasom, bez futrole, sastavni je deo muške nošnje, kao kapa. I mada u tim krajevima genealoška stabla ne slede žensku liniju – i tu se porodično pravo sasvim razlikuje od jevrejskog – jedna moja baba po majci još živi u porodičnoj legendi kao amazonka koja je posekla glavu Turčina-nasilnika. Moj deda, i sam učesnik u mnogim bojevima, prekinuo je tu dugu epsku tradiciju, i negde oko hiljadu devetsto desete postao je poštanski činovnik; nadgledao je postavljanje telegrafskih linija preko crnogorskih bespuća. Jedan rođak moje majke bio je vojvoda Marko Miljanov, čija se etnografska dela i pogotovu njegovi Primjeri čojstva i junaštva i dan-danas čitaju sa interesovanjem, kao etnografsko i književno štivo. Taj se čuveni ratnik opismenio u svojoj pedesetoj godini; rukopis mu je četvrtast i tvrd, a zbog rečeničnih nizova bez paragrafa i odsustva interpunkcije liči na tekstove pisane na glinenim pločicama. Jedan moj ujak, Risto Dragićević, studirao je u Beogradu i na univerzitetu u Varšavi.× Njegovi istorijski spisi o Crnoj Gori, kao i njegove studije o vladaru-pesniku Njegošu, predstavljaju autoritet. Za vreme mojih gimnazijskih dana na Cetinju, njegova će biblioteka, čiji su cvet bili leksikoni i enciklopedije, biti za mene izvorom bodlerovskih sanjanja: Le Petit Larousse illustré, izdanje iz godine 1923, sa svojim estampama i planches u boji ”je seme a tout vent”, posejaće u meni seme opasne radoznalosti.



Vaš porodični triptih prikazuje se u krajnjem slučaju ipak kao traganje za ocem. Ko je bio vaš otac? Ko su bili njegovi preci?



Sudeći po prezimenu Kohn (što dolazi od Kohen, od kojeg, uzgred budi rečeno, potiče izgleda i titula hazarskih kraljeva kogan), neki od mojih čukundeda bio je rabin. Na osnovu aluzija u pismima moga oca, njegovi su preci dospeli u Mađarsku, kao trgovci guščijim perjem, po svoj prilici iz Alzasa, odakle su bili proterani. Pretpostavljam da su u pitanju ovde njegovi preci sa majčine strane. Tom čestom zlobnom aluzijom na perjare, moj otac je hteo da podseti svoje bogate sestričine na njihov skromni početak; to je bila neka vrsta talmudijske pouke i opomene. Moj deda po ocu bio je trgovac i zemljoposednik. U šumama koje su mu pripadale palila se pepeljika (potaša), materijal koji služi za proizvodnju kaljevih peći i posuđa. Da li ga je osiromašio šumski požar ili konkurencija češkog porcelana – koji je potisnuo važnost potaše – ne znam. Kad sam se zainteresovao za naše poreklo – odakle smo? ko smo? kuda idemo? – dokumenta su već bila izgubljena i svi oni koji su čuvali porodičnu predaju već su bili mrtvi ili pobijeni.

Moj otac je rođen u zapadnoj Mađarskoj, koja je u to vreme bila u sastavu Dvojne monarhije. Valjda u želji za integracijom, svoje je ime mađarizovao kad mu je bilo trinaest godina. Trgovačku akademiju završio je u Zalaegersegu, rodnom mestu gospodina Viraga, koji će, milošću gospodina Džojsa, postati poznat pod imenom Blum, Leopold Blum. Posle nekoliko neuspelih trgovinskih poduhvata, moj će se otac zaposliti pri Ministarstvu železnica, gde će postići čin nadinspektora. Zahvaljujući tome, mi smo sve do 1942. putovali besplatno u kupeima prve klase, a kondukteri su ga pozdravljali salutiranjem kao kad se pozdravlja general. Njegov Red vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja postaće poznat zahvaljujući mojim knjigama.



Očigledno, nećemo se moći držati dosledno hronologije. Međutim, mi smo, po sledu događaja, u Novom Sadu. Šta se zbilo, dakle, tog januarskog dana 1942?



Slika je nešto ubrzana kao u kinematografu. Moja sestra i ja sedimo, dakle, na kauču nagnuti jedno na drugo, sa mađarskim žurnalom u rukama “tako da naslov bude jasno vidljiv”. Na jednoj stranici, fotografija tenka u snegu; tenk je pogođen pancergranatom, kao čovek koga su udarili pesnicom u pleksus; kraj tenka stoje vojnici dignutih ruku, a pobednici su uperili u njih svoje oružje. U jednom montažnom postupku – kao u nekoj ranoj projekciji nekih mojih sopstvenih književnih prosedea – mešaju se slike dve stvarnosti: u kuću ulaze žandari i vojnici: na puškama blistaju bajoneti. Jedan vojnik zaviruje pod krevet, zatim otvara ormane, dok drugi drži pušku na gotovs. Moj otac pokazuje žandaru svoje papire; žandar mu ih vraća. Odlaze. (Verzija prva)

U drugoj verziji, sat kasnije, scena se ponavlja sve do poslednje sekvence. Otac pokazuje žandaru svoje papire. Ovaj mu ih vraća. Otac uzima sa čiviluka kaput i šešir. Na trenutak se koleba da li da uzme i svoj štap... Ostavljen štap koji se klati na čiviluku.



Kinematografski postupak kojem pribegavate ovde služi vam, bez sumnje, u prvom redu da vam omogući da izvesne slike i doživljaje date sa što većim otklonom? Da li sam u pravu?



Da. To mi omogućava, zapravo, izvesno oneobičavanje, ostranenije, kako bi rekao Šklovski. Da razrušim, dakle, “automatizam percepcije”.



Da li taj postupak primenjujete u prvom redu na lične doživljaje?



Ne samo na njih.



Vratimo se “hladnim danima”. Šta se zbivalo sa vama? Gde je odveden vaš otac?



Moja uloga kao svedoka završena je u onoj sceni sa dolaskom žandara. A ovo što sledi jeste rekonstrukcija na osnovu dokumenata i krhotina rečenica sećanja preživelih.

Panorama zaleđenog Dunava. Kod gradskog kupališta, tamo gde stoje drvene kabine, u ledu je, kao zasečena u staklenu masu, probijena, velika rupa; preko rupe prebačena je daska trampuline. Naokolo vojnici; na brkovima im se nahvatala slana, iz nozdrva im izbija para. Iz pravca kabinâ pojavljuje se odjednom jedna mlada žena, gola; drži za ruku devojčicu. I devojčica je gola. Koža im je crvenomodra od hladnoće. Vojnici ih guraju na dasku trampuline. Pucaju im u teme ili ih probadaju bajonetima. Žrtve padaju u tamnozelenu vodu Dunava. Jedan ih civil gura čakijom pod led. Prizor je snimljen iz božanske perspektive apsolutne objektivnosti sivog zimskog oblaka gde glasovi ne dopiru. Sada se objektiv širi i vidimo kako sa one strane kabinâ stoje redovi. Iz ove visine, gde stoji kamera koja ne drhti, ne razlikujemo lica; jedva razaznajemo muškarce, žene i decu. Vidimo jedino, negde pri kraju reda, u grupi onih koji su pristigli kamionom među poslednjima, jednog čoveka sa šeširom i naočarima, u izlizanom sivom kaputu, jer onaj ko je smestio kameru u te visine (kako bi time izbegao napasti detalja, opise golih telesa, prizore poniženja – kad telo reaguje na smrtni strah svojim sopstvenim načinom – kako bi izbegao scene silovanja, razbijenih lobanja i krvi na izgaženom snegu, kako bi izbegao da se čuju glasovi, urlici, jauci, vapaji, molbe, molitve i preklinjanja, kako bi, dakle, postigao božansku objektivnost u tom svetu bez Boga), taj, dakle, ne može da ne izdvoji, pristrasno, iz te gomile onog koji je njegov otac.



U jednom ranijem razgovoru rekli ste da je toga dana vaš otac ostao živ “zahvaljujući nekom čudu“, a da se to čudo sastojalo u tome što se rupa u ledu bila začepila od leševa.



Taj je tehnički problem unekoliko usporio egzekuciju. Izgleda, međutim, da je vest o tim barbarskim postupcima mađarske soldateske dospela do međunarodne javnosti, i da je na nečiju intervenciju masakr bio bar privremeno obustavljen. Moj otac se vratio kući u kasne popodnevne sate, oronuo, naglo ostareo, sa onim strašnim pogledom što ga je imao u Kovinu tri godine pre toga. Taj dan što ga je proveo na Dunavu i to čekanje na red pred kabinama kao u predvorju pakla (a nije mogao da ne čuje pucnje i urlike i bućkanje vode) potpuno su srušili njegovo ionako načeto zdravlje.



Kako se ispoljavala njegova bolest?



Imao je povremeno napade neuroze straha – dijagnoza koju sam doznao nekih trideset godina posle njegove smrti. Tako mi je, naknadno, sa tolikom vremenskom distancom, postala jasna i ona naša poseta kovinskoj bolnici, godine gospodnje 1939. Tada mi je bilo nepunih pet godina, no ja se sa izuzetnom jasnošću sećam vožnje fijakerom, bolničkog parka, očeve prugaste pidžame. Kao što se sećam i one scene koju sam malopre naveo, kad je tražio od moje majke da mu ostavi makaze pod izgovorom da su mu one potrebne da razveže čvor na lastišu.



Kako ste došli do dijagnoze njegove bolesti posle toliko godina?



Sedamdesetih godina napisao sam jednu televizijsku dramu pod naslovom Noć i magla. Ta je drama nastala posle jednog mog izleta u Mađarsku, kad sam hodočastio u predele gde smo živeli za vreme rata. Posle prikazivanja tog komada na beogradskoj televiziji, dobio sam pismo od izvesne gospođe G. iz Novog Sada; ona je, kaže, prepoznala moga oca u ličnosti za čijom prošlošću junak drame traga. Kako sam u to vreme radio na Peščaniku, svaki mi je podatak o mom ocu bio dragocen, kao da je reč o nekoj istorijskoj ličnosti o čijem se životu malo zna. U jednom trenutku, kad je uvidela da i ja ponešto znam o njegovim duševnim stanjima, pa čak i to da je boravio u Kovinu (što kod nas zvuči kao Badlam ili Bisetra), gospođa G. mi je rekla svojim K. und K. manirom (govorili smo mađarski): “Vaš nam je otac izvoleo pričati, meni i mom pokojnom mužu, da se izlečio tako što je napisao za gospodina doktora ceo svoj život.” To je za mene zvučalo kao da je rekla Kolumbov dnevnik ili beležnica Didaka Pira! Sa jednim prijateljem psihijatrom, doktorom Smodlakom, odlazim sutradan u Kovin. Moj otac je boravio tu, kažem, trideset i devete; dijagnoza delirium tremens. Mladi pomoćnik upravnika vraća se sa bolesničkim kartonom u kojem se podaci slažu, bar što se imena i mesta rođenja tiče. Dijagnoza, međutim, nije delirium tremens nego neuroza straha. Tačno je, kaže, takođe da je tu boravio trideset i devete, ali i trideset i četvrte, tri meseca. Što se pak tiče ostalog dela arhiva, on je za vreme rata propao. Nema, dakle, nikakve biografije pisane rukom pacijenta.



Da li vam je ta promenjena dijagnoza dala novu sliku o vašem ocu kao junaku vašeg romana?



Ta promenjena dijagnoza imala je za mene značenje otkrića. Iščitavši knjige o psihopatologiji, pogotovu poglavlje Neuroze straha, neke su mi se stvari razjasnile. Doznao sam pre svega da je neuroza straha dugo smatrana endemnom bolešću srednjoevropske jevrejske inteligencije; drugo, da pacijenti sa tom dijagnozom najčešće pribegavaju alkoholu kako bi prigušili svoj latentni strah; i, kao treće, da se bolest nasleđuje, po nekim autorima u 10 do 20 odsto slučajeva, a po nekim čak u 70 do 90 odsto slučajeva. Tako sam najzad protumačio i neke svoje sopstvene traumatične strahove koji su me potresli dva-tri puta u mojoj mladosti i koji su, srećom, potrajali samo nekoliko dana.



Možete li ih opisati?



Teško. To su užasne patnje. Nekakav nejasan “metafizički strah”. Ne strah od smrti, nego baš tako “metafizički strah”, metafizički drhtaj. U jednom trenutku, bez ikakvog vidljivog spoljnjeg povoda, sruši se u vama ona odbrambena moć koja vam omogućava da živite sa saznanjem čovekove smrtnosti. Neka opasna preteća lucidnost; apsolutna lucidnost, rekao bih. To stanje intenzivne unutrašnje drhtavice opisao sam u jednom poglavlju Peščanika.



Tu mislite, bez sumnje, na neka poglavlja pod naslovom Beleške jednog ludaka, gde se duševna kriza junaka (E. S.) dovodi u vezu sa masakrom na Dunavu. Vi ste, međutim, te “hladne dane” opisali neposredno u jednom od vaših romana Psalam 44, koji je preveden samo na mađarski. I ja sam ga čitao na mađarskom.



Taj sam svoj kratki roman napisao za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu. Članovi žirija, među kojima je bio i jedan nadrealistički pesnik i romansijer, Ljubiša Jocić, bili su uvereni, pre nego što su otvorili šifru, da je taj roman pisala neka žena, ne samo zbog izvesne “ženske psihologije” nego i zbog “ženskog senzibiliteta” koji su otkrili u tom rukopisu! Roman sam pisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednjih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu. Slabost te moje mladalačke knjige nije međutim toliko sama ta intriga, odveć jaka, odveć patetična, koliko jedno fatalno odsustvo ironične distance – element koji će kasnije postati sastavnim delom mog književnog prosedea.



Rekli ste mi da uopšte niste želeli da štampate taj roman.



Bio sam i tada na izvestan način svestan njegovih slabosti. No kad sam ponudio izdavaču svoj prvi roman, Mansardu, rekli su mi da je to odveć kratko, a kako su bili u toku da sam dobio prvu nagradu, na nekakvom književnom konkursu, insistirali su da se te dve short novels štampaju zajedno.



Ipak ste, kao posebnu knjigu, preštampali Psalam 44 u vašim Sabranim delima koja su izašla pre dve-tri godine.



Shvatio sam, naime, da u okviru mog “opusa” ta knjiga ima određenu funkciju, a u prvom redu kao svedočanstvo o jednom traganju i sazrevanju. S druge strane, ta moja prva dva kratka romana – Mansarda i Psalam 44 štampana svojedobno tako, u jednom tomu, sasvim različna, po temama, rukopisu i stilu, tu su da svedoče o dvema linijama koje će ići naporedo kroz sve moje buduće knjige; metafizičke opsesije, s jedne, i istorijske, “dokumentarne” rekonstrukcije, s druge strane. Naravno, te se dve teme, te dve opsesije, ne razdvajaju sasvim, nego su u mojim kasnijim knjigama često isprepletene, ali ta dva paralelna toka mogu se jasno pratiti. Između Psalma 44, koji govori o nemačkim logorima, i Grobnice za Borisa Davidoviča, napisane nekih petnaest godina kasnije, koja govori o sovjetskim, postoji jasna ne samo tematska nego i stilska veza, kao što postoji izvesno stilsko jedinstvo između romana Mansarda i Bašta, pepeo, na primer, upravo u toj isprepletenosti lirskih zamaha i ironične distance. Peščanik i Enciklopedija mrtvih mogli bi se smatrati, pak, nekom vrstom sinteze tih dvaju prosedea.



(1986)

www.danilokis.org

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Danilo Kiš  |  Poslato: 05 Apr 2017, 12:08
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
DANILO KIŠ: O nacionalizmu
"Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja." Ovako o najraširenijoj balkanskoj bolesti - bolesti koja je krvlju i suzama natopila brdovitu zemlju seljaka - piše Danilo Kiš, jedan od najvećih i najcjenjenijih slavenskih pisaca. U ogledu "O nacionalizmu", kojeg vrijedi svako malo pročitati, Kiš preispituje razloge zbog kojih je pošast nacionalizma tako prijemčiva na ovim, ali i širim prostorima i zaključuje da su nacionalisti po definiciji ignoranti, ljudi svikli na post mišljenja i liniju manjeg otpora
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se "izrazi", ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih itd.
Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila. To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomenu jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova "tajna" da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas.
Nacionalizam je

, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe - nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu.

Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše "iz naroda i za narod", koji svoj individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta.

Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, "nikog do boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, "ponos porodice", porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije - bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze.

"To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune" - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno je biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija...


Danilo Kiš (1973)

Poetika, knjiga druga, 1974. (intervjui)

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Danilo Kiš  |  Poslato: 05 Apr 2017, 12:10
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Saveti mladom piscu - Danilo Kiš

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista;
ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
"Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi
raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u "naučno mišljenje".
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)

(1984)

Život, literatura, 1990. (intervjui i eseji)

Izvor: PULSE

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 33 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker