Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 23:41


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Vuk Stefanović Karadžić  |  Poslato: 15 Maj 2012, 03:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vuk Stefanović Karadžić

Slika

Ime: Vuk Stefanović Karadžić

Rođen: 6. novembar 1787, Tršić (Osmansko carstvo)
Umro: 7. februar 1864, Beč (Habzburška monarhija)
Škola/tradicija: Lingvistika
Glavna interesovanja: Reforma srpskog jezika; reforma ćirilice; sakupljanje narodnih umotvorina
Poznate ideje: Izjednačavanje narodnog i književnog jezika; novo utemeljenje standardnog jezika bez oslona na tradiciju; čišćenje jezika od crkvenoslavizama
Uticao na: Đura Daničić, Branko Radičević, Petar Petrović Njegoš
Na njega uticali: Sava Mrkalj, Gavril Stefanović Venclović, Jernej Kopitar, Braća Grim


Vuk Stefanović Karadžić (Tršić, 26. oktobar/6. novembar 1787 — Beč, 7. februar 1864) je bio srpski filolog, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih pesama i pisac prvog rečnika srpskog jezika. [1] Vuk je najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine XIX veka. [2]
Učestvovao je u Prvom srpskom ustanku kao pisar i činovnik u Negotinskoj krajini, a nakon sloma ustanka preselio se u Beč, 1813. godine. Tu je upoznao Jerneja Kopitara, cenzora slovenskih knjiga, na čiji je podsticaj krenuo u prikupljanje srpskih narodnih pesama, reformu ćirilice i borbu za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost. Vukovim reformama u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, a srpski jezik je potisnuo slavenosrpski jezik koji je u to vreme bio jezik obrazovanih ljudi. Tako se kao najvažnije godine Vukove reforme ističu 1818, 1836, 1839, 1847 i 1850.

Biografija

Slika
Vukova kuća u Tršiću danas

Vuk Stefanović Karadžić je rođen 1787. godine u Tršiću blizu Loznice, u porodici u kojoj su deca umirala, pa je po narodnom običaju, dobio ime Vuk kako mu veštice i duhovi ne bi naudili. Njegova porodica se doselila iz Crne Gore iz Drobnjaka. Majka Jegda, devojački Zrnić, rodom je iz Ozrinića kod Nikšića.
Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića, koji je bio jedini pismen čovek u kraju. Obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, ali je nije završio zbog bolesti. Školovanje je kasnije nastavio u manastiru Tronoši. Kako ga u manastiru nisu učili, nego terali da čuva stoku, otac ga je vratio kući.
Na početku Prvog srpskog ustanka, Vuk je bio pisar kod cerskog hajdučkog harambaše Đorđa Ćurčije. Iste godine je otišao u Sremske Karlovce da se upiše u gimnaziju, ali je sa 19 godina bio prestar. Jedno vreme je proveo u tamošnjoj bogosloviji, gde je kao profesor radio Lukijan Mušicki.
Ne uspevši da se upiše u karlovačku gimnaziju, on odlazi u Petrinje, gde je proveo nekoliko meseci učeći nemački jezik. Kasnije stiže u Beograd da upozna Dositeja Obradovića, učenog čoveka i prosvetitelja. Vuk ga je zamolio za pomoć kako bi nastavio sa obrazovanjem, ali ga je Dositej odbio. Vuk je razočaran otišao u Jadar i počeo da radi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Zajedno sa rođakom Jevtom Savićem, koji je postao član Praviteljstvujuščeg sovjeta, Vuk je prešao u Beograd i u Sovjetu je obavljao pisarske poslove.
Kad je Dositej otvorio Veliku školu u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo je oboleo i otišao je na lečenje u Novi Sad i Peštu, ali nije uspeo da izleči bolesnu nogu, koja je ostala zgrčena. Hrom, Vuk se 1810. vratio u Srbiju. Pošto je kraće vreme u Beogradu radio kao učitelj u osnovnoj školi, Vuk je sa Jevtom Savićem prešao u Negotinsku krajinu i tamo obavljao činovničke poslove.
Nakon propasti ustanka 1813. Vuk je sa porodicom prešao u Zemun, a odatle odlazi u Beč. Tu se upoznao sa Bečlijkom Anom Marijom Kraus, sa kojim se oženio. Vuk i Ana imali su mnogo dece od kojih su svi osim kćerke Mine i sina Dimitrija, umrli u detinjstvu i ranoj mladosti (Milutin, Milica, Božidar, Vasilija, dvoje nekrštenih, Sava, Ruža, Amalija, Aleksandrina). U Beču je takođe upoznao cenzora Jerneja Kopitara, a povod je bio jedan Vukov spis o propasti ustanka. Uz Kopitarevu pomoć i savete, Vuk je počeo sa sakupljanjem narodnih pesama i radu na gramatici narodnog govora. Godine 1814. je u Beču objavio zbirku narodnih pesama koju je nazvao „Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“. Iste godine je Vuk je objavio „Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu“, prvu gramatiku srpskog jezika na narodnom govoru.

Slika
Nekadašnja zgrada Velike škole u Beogradu, danas Vukov i Dositejev muzej.

Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pesma pod imenom „Narodna serbska pesnarica“.
Zbog problema sa knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno da štampa knjige u Srbiji, a jedno vreme i u austrijskoj državi. Svojim dugim i plodnim radom stiče brojne prijatelje, pa i pomoć u Rusiji, gde je dobio stalnu penziju 1826. godine. U porodici mu je ostala živa samo kćerka Mina Karadžić.
Kao godina Vukove pobede uzima se 1847. jer su te godine objavljena na narodnom jeziku dela Đure Daničića „Rat za srpski jezik“, „Pesme“ Branka Radičevića, Njegošev „Gorski vijenac“(pisan starim pravopisom) i Vukov prevod Novog zavjeta, ali Vukov jezik je priznat za zvanični književni jezik tek 1868. četiri godine, nakon njegove smrti. [3]
Vuk je umro u Beču. Posmrtni ostaci preneseni su u Beograd 1897. godine i sa velikim počastima sahranjeni u porti Saborne crkve, pored Dositeja Obradovića. Počasni je građanin hrvatske prestonice, grada Zagreba.

Slika
Vukov grob ispred Saborne crkve u Beogradu

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 15 Maj 2012, 04:00
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vukov rad

Slika
Vuk Karadžić, litografija Jozefa Krihubera

Reforma ćirilice i rad na gramatici i rečniku

Podstaknut Kopitarevim savetom da napiše i gramatiku narodnog jezika, Vuk se prihvatio ovog posla, za koji nije imao dovoljno stručne spreme. Ugledajući se na gramatiku slavenosrpskog jezika, koju je u 18. veku napisao Avram Mrazović, Vuk je uspeo da završi svoje delo. Njegova gramatika koju je nazvao „Pismenica serbskoga jezika“, izašla je u Beču 1814. Bez obzira na nesvršenost i nepotpunost, ovo delo je značajno kao prva gramatika govora prostoga naroda.
Svestan nesavršenosti svoje Pismenice, Vuk je prihvatio primedbe Kopitara i drugih naučnih radnika, pa je uz prvo izdanje „Srpskog rječnika“ iz 1818. objavio i drugo, prošireno izdanje svoje gramatike. U rečniku je bilo 26.270 reči koje su se koristile u govoru naroda u Srbiji, Sremu i Vojvodini. Ovo drugo izdanje gramatike je nekoliko godina kasnije (1824) na nemački jezik preveo Jakob Grim.
Osnovna vrednost Pismenice je bilo njeno radikalno uprošćavanje azbuke i pravopisa. Vuk je u njoj primenio Adelungov princip: „piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano“. Raniji pokušaji, poput onog Save Mrkalja, su bili nesistematski i neuspeli. Vuk je smatrao da svaki glas treba da ima samo jedno slovo, pa je iz dotadašnje azbuke izbacio sve nepotrebne znakove, koja su se pisala iako nisu imala svojih glasova. Stara slova je podržavala Srpska pravoslavna crkva, koju je u njima videla neku vrstu veze kulture i pismenosti sa religijom.
Vuk je stvorio nove znake tako što je pojedina slove stopio sa tankim poluglasom (l + ь -> lj, n + ь -> nj). Izgled slova đ je prihvatio od Lukijana Mušickog, dž je uzeo iz nekih starih rumunskih rukopisa, a ć iz starih srpskih rukopisa. Uzimanje slova j iz latinice su mu njegovi protivnici iz crkvenih krugova pripisivali kao najteži greh, uz optužbe da radi na pokatoličavanju srpskog naroda.

Iz staroslovenske azbuke Vuk je zadržao sledeća 24 slova:
А а Б б В в Г г Д д Е е Ж ж З з
И и К к Л л М м Н н О о П п Р р
С с Т т У у Ф ф Х х Ц ц Ч ч Ш ш
njima je dodao jedno iz latinične abecede:
Ј ј
i pet novih:
Љ љ Њ њ Ћ ћ Ђ ђ Џ џ
a izbacio je:
Ѥ ѥ (je) Ѣ, ѣ (jat) І ї (i) Ы ы(jeri, tvrdo i) Ѵ ѵ (i) Ѹ ѹ (u) Ѡ ѡ (o) Ѧ ѧ (en) Я я (ja)
Ю ю (ju) Ѿ ѿ (ot) Ѭ ѭ (jus) Ѳ ѳ (t) Ѕ ѕ (dz) Щ щ (šč) Ѯ ѯ (ks) Ѱ ѱ (ps) Ъ ъ (tvrdi poluglas) Ь ь(meki poluglas)
U početku Vuk nije upotrebljavao slova f i h. Slovo h je dodao u cetinjskom izdanju „Narodnih srpskih poslovica“ iz 1836.
Za drugo izdanje „Srpskog rječnika“ Vuk je prikupljao građu iz govora stanovništva Crne Gore, Dubrovnika, Dalmacije i Hrvatske. Ovo izdanje je objavljeno u Beču 1852. u njemu se našlo 47.427 reči. Ovo izdanje Rječnika na nemački je preveo Jakob Grim. Do kraja svog života Vuk je radio na daljem prikupljanju građe, ali ga je smrt sprečila da spremi i treće izdanje. To su tek 1898. učinila dvojica njegovih poštovalaca, Pera Đorđević i Ljubomir Stojanović.

Slika
Korice Srpskog rječnika iz 1818.

Borba za uvođenje narodnog jezika u književnost

Tokom rada na gramatici, rečniku i izdavanju narodnih pesama, Vuk je počeo da se bavi pitanjem književnog jezika, koji je u njegovo vreme predstavljao haotičnu mešavinu. Stara srpska književnost razvijala se na srpskoj redakciji staroslovenskog jezika sve do početka 19. veka. U 18. veku došlo je do snažnog uticaja ruskih crkvenih knjiga na književni život Srba. Elementi ruskog jezika su sve više prodirali u dotadašnji crkveno-književni jezik i tako je stvoren veštački rusko-slovenski jezik, koji je u Vukovo vreme bio zvanični jezik crkve, škola i književnosti.
Školovani ljudi učili su iz knjiga na starom jeziku, unoseći u njega elemente ruskog i srpskog narodnog jezika. Na taj način stvoren je slavenosrpski jezik, kojim se pisalo kako je ko znao. Takva nesređena situacija je bila osnova sa koje je Vuk krenuo u borbu protiv pisaca stare škole. Borba je počela Vukovom kritikom romana Usamljeni junoša 1815. i Ljubomir u Elisijumu 1817. Milovana Vidakovića. Kritika je bila usmerena na loše piščevo poznavanje jezika, koji je predstavljao nesređenu mešavinu imenskih i glagolskih oblika starog, slovenskog i narodnog jezika. Kako je Vidaković u to vreme bio najpopularniji srpski pisac, pa je ovakav Vukov napad izazvao buru u književnoj javnosti. Pored Vidakovića, u polemici su učestvovali i Joakim Vujić, Lukijan Mušicki, Pavle Berić i Gliša Geršić. Crkva i njeni najviši predstavnici su prednjačili među Vukovim protivnicima. Karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, je već posle prvih Vukovih knjiga, dejstvovao preko budimskih vlasti da se onemogući štampanje knjiga. Stratimirović se posebno nije mirio sa Vukovom azbukom, zbog izbacivanja starih ćiriličnih slova i uvođenja slova J, smatrajući to napuštanje pravoslavlja i pokatoličavanjem.
Pored srpske crkve, najveći Vukov protivnik je bio Jovan Hadžić, osnivač i predsednik Matice srpske i jedan od najobrazovanijih Srba tog vremena. Hadžić, koji je u početku bio Vukov saradnik, ali su se kasnije razišli po pitanjima jezika, je 1837. počeo polemiku sa Vukom Karadžićem. U spisu „Sitnice jezikoslovne“, Hadžić je dao upustva za rad budućim gramatičarima. Vuk je potom napisao svoj „Odgovor na sitnice jezikoslovne“, u kom je zamerio Hadžiću na slabom poznavanju narodnog jezika i neprincipijalnosti u pisanju. Vukov odgovor je bio oštar, pa je Hadžić nastavio polemiku napisavši nekoliko članaka i brošura („Utuk I“, „Utuk II“, „Utuk III“...).

Polemika između Karadžića i Hadžića je trajala skoro deceniju, a Karadžić je odneo pobedu tek 1847.

1847.

Godina 1847. je godina Vukove pobede, i godina u kojoj je konačno dokazao da je srpski narodni jezik jedini pravi jezik Srba, tj. da je staroslovenski jezik mešavina ruskoslovenskog i srpskog narodnog jezika bez čvršćih pravila. Te godine izdate su četiri knjige Vuka i njegovih saradnika:
prevod „Novog zavjeta“ sa crkvenoslovenskog na srpski jezik, autor:Vuk
rasprava o jeziku „Rat za srpski jezik i pravopis“, Đura Daničić,
„ Pesme“, Branka Radičevića
„ Gorski vijenac“ [a] Petra Petrovića Njegoša.
Izdavanjem „Gorskog vijenca“, dokazano je da se i najveća filozofska dela mogu pisati čistim srpskim narodnim jezikom.
Od 1814. do 1847. godine Vukova pobjeda nije bila izvesna. Iako je njegov rad naišao na odobravanje evropskih filologa i lignvista, on je među samim Srbima imao žestoke protivike, koji su mu prigovarali da njima ne treba prosti, govedarski jezik. Slamajući protivnike u polemikama i štampajući srpske narodne umotvorine, kojima se oduševljavala cijela Evropa, pa čak i najveći evropski pjesnik toga vremena Njemac Gete, Vuk je svojim protivnicima sve više dokazivao da nisu u pravu. Istovremeno je dobijao sve više pristalica među mlađim srpskim književnim i kulturnim radnicima. Do Vukove pobjede 1847. dolazi upravo zahvaljujući mladom pokoljenju intelektualaca. Te godine su objavljena gore navedena djela kojima je dokazano da se na prostom narodnom jeziku može pisati kako poezija, filozofija tako i sama Biblija, čiji prevod ne zaostaje ni za jednim prevodom na drugi jezik. Djelo Đure Daničića je dokrajčilo višegodišnju Vukovu polemiku sa njegovim glavnim protivnikom Jovanom i potpuno opravdalo Vukovu reformu srpske azbuke i pravopisa. Iako je Vukova reforma ove godine postala stvarnost, trebaće dvadeset i jedna godina da se u Srbiji zvanično prihvati Vukov pravopis.

Sakupljanje narodnih umotvorina

Na beleženju narodnih umotvorina Vuk je počeo da radi odmah po poznanstvu sa Kopitarom. Kopitar je gajio veliku ljubav prema slovenskim narodima, interesujući se naročito za narodne pesme, a nemački kulturni radnici, koji su u svojoj zemlji sakupljali starine i izučavali narodnu prošlost, bili su mu bliski prijatelji. U Beču je Vuk 1814. štampao zbirku narodnih pesama nazvanu „Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“, u kojoj se našlo oko 100 lirskih i 6 epskih pesama. Ovo je bio prvi put da se jezik prostog naroda pojavio u štampi.
Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pesma pod imenom „Narodna serbska pesnarica“, sa oko stotinu lirskih i 17 epskih pesama, koje je zabeležio po Sremu, kod Mušickog u Šišatovcu, Zemunu, Pančevu, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu. U ovoj zbirci su se našle pesme koje su ispevali Tešan Podrugović i Filip Višnjić. Kopitar je u stranim listovima pisao o srpskoj narodnoj poeziji, pa čak i prevodio na nemački jezik. Među zainteresovanim za srpski jezik našli su se Johan Volfgang Gete i braća Grim. Nova izdanja narodnih pesmama izašla su 1823. i 1824. u Lajpcigu i 1833. u Beču. Nova izdanja počela su izlaziti u šest knjiga od 1841. Zbog velikih štamparskih troškova peta i šesta knjiga su pojavile tek 1862. i 1864.
Posle velikog uspeha sa narodnim pesmama, Vuk je počeo da radi na sakupljanju svih vrsta narodnih umotvorina. Prva zbirka pripovetki „Narodne srpske pripovijetke“ su se štampale 1821. u Beču. U ovom izdanju se našlo 12 pripovedaka i 166 zagonetki. Godine 1853. u Beču je izašlo novo izdanje pripovedaka, koje je Vuk posvetio Jakobu Grimu. Vukova kćerka Mina je sledeće godine prevela pripovetke na nemački jezik.
Beleženje narodnih poslovica je išlo paralelno sa sakupljanjem pesama i pripovedaka. Zbog intervencije mitropolita Stratimirovića, bečke vlasti nisu dozvolile izdavanje zbirke bez dozvole budimskih vlasti. Kako je Vuk u to vreme boravio u Crnoj Gori, na Cetinju je 1836. štampao „Narodne srpske poslovice“ koje je posvetio vladici Petru II Petroviću Njegošu. Posle ovog izdanja Vuk je za života objavio još jedno izdanje poslovica.

Sakupljanje narodnih običaja

Specifičan život srpskog naroda za vreme vladavine Turaka, izolovan do savremenosti, učinio je da se arhaična patrijarhalna verovanja i običaji u njemu dugo očuvali. Stoga je Vuk Karadžić predano radio na opisivanju narodnog folklora. „Srpski rječnik“ je pružio prve bogate opise običaja i verovanja naroda. Tumačeći pojedine reči, Vuk je unosio i opise.

Istoriografski rad

Pored rada na reformi srpskog jezika i prikupljanju narodnih umotvorina, Vuk Karadžić se bavio i istoriografskim radom. Kao učesnik Prvog srpskog ustanka, Vuk je spremio ogroman materijal o događajima sve do 1814, kao i o vladavini kneza Miloša Obrenovića. Godine 1828. je objavio rad „Miloš Obrenović knjaz Serbiji“. Od obilne građe o Prvom srpskom ustanku, Vuk je izdao samo jedan deo „Praviteljstvujušči sovjet serbski...“, u kom je opisao najvažnije bitke iz Prvog srpskog ustanka i neslogu između srpskih starešina.
Najistaknutije vođe Prvog srpskog ustanka Vuk je opisao u nekoliko istorijskih monografija. Tu su obuhvaćeni Hajduk Veljko Petrović, Miloje Petrović, Milenko Stojković, Petar Dobrnjac, Hadži Ruvim i drugi.
Konačno, Vuk je poznatom nemačkom istoričaru Leopoldu Rankeu dao materijal o Prvom srskom ustanku, prema kojoj je Ranke kasnije napisao svoje delo „Srpska revolucija“ (nem. Die serbische Revolution)

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 15 Maj 2012, 04:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vukov uticaj

Slika

Slika
Vukov spomenik u Beogradu

Filološki rad

U prvoj polovini 19. veka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grim i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, Vuk Stefanović Karadžić je reformisao srpsku ortografiju i pravopis, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda.
Karadžićeva kapitalna dela, među kojima se ističu prvo izdanje „Srpskog rječnika“ (1818), drugo, znatno prošireno (1852), te prevod „Novoga zavjeta“ (1847), postavili su temelje za savremeni standardni srpski jezik, a znatno su uticala i na oblik savremenog standardnog hrvatskog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri tačke:
izjednačavanje narodnog i književnog jezika, tj. insistiranje na folklornim jezičkim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabeležen u narodnim pesmama i poslovicama;
prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnog jezika bez oslona na tradiciju;
i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identifikovani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskog jezika.
Na tehničkom nivou, Karadžićeva reforma se manifestovala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь), apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s kraja 17. i početka 18. veka), te uvedena grafema j iz (nemačke) latinice. Novi fonološki pravopis, primeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamenio je stariji tvorbeno-morfološki. Jezički supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiško narečje), koju je Vuk Karadžić stilizirao delom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati umesto ćerati, djevojka umesto đevojka, hoću umesto oću). Ali, zbog uticaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ѣ) je zamenjen ekavskim (npr. dete umesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskog refleksa jata ostao je u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, među Srbima i Hrvatskoj, kao i u narodnim govorima zapadne i jugozapadne Srbije.

Nefilološki rad

Vuk je pored svog najvećeg doprinosa na književnom planu, dao veoma značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tela. U književni jezik je uneo bogatu narodnu terminologiju o delovima tela od temena do stopala. Treba napomenuti da se ovim terminima i danas koristimo, kako u nauci tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostalog, i svoje tumačenje veze između prirodne sredine i stanovništva, a tu su i delovi o ishrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U celini posmatrano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića nije toliko poznat niti izučavan.
(Karadžić, V.: Sabrana dela, knjiga XVIII, Prosveta, Beograd 1972.)

Nagrade

Vuk je bio cenjen u Evropi: biran je za člana Berlinske, Bečke, Petrogradske akademije nauka, primljen je za člana naučnih društava u Krakovu, Moskvu, Getingenu, Parizu

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 15 Maj 2012, 06:35
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Otkup za majku

Pokušavamo da od zaborava otrgnemo nazive i značenje raznih verovanja, predmeta i ljudskog ponašanja iz srpske starine.

Slika

Otkup za majku

Materice - "praznik, koji svagda pada u drugu neđelju pred Božić, a u prvu pred oce. Materice su kao žensko krsno ime: zato je običaj uoči materica ili na materice ujutru vezati sve žene koje su se majke nazvale. Neke vežu za nogu bez šale, a pred neke samo donesu uže, ili po varošima pantljiku, ili gajtan, pa već one znadu šta je to, i moraju se otkupljivati orasima, suvim šljivama, jabukama, rakijom, lijepom večerom i sjutradan ručkom."

Korist i pomoć

Hasna - "asna u Vojvodini. Korist, vajda. Hasniti, pomoći. Hasniti se, pomoći se. Hasnovit, koristan".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Vuk Stefanović Karadžić  |  Poslato: 24 Avg 2012, 09:58
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Zanimljivo: Iz Vukovog rječnika

Pročitajte kako su u Vukovom rječniku opisana napuštena dece i osobe koje su "daleko od srca".

Slika
Nedragi su daleko od srca, čak i neprijatelji

Daleko od srca
Nedragi - daleko od srca, ponekad i neprijatelj, pa se u narodnim pesmama često pominje:

"Ne daj mene, majko, za nedraga: volim s dragim po gori 'oditi, glog zobati, s lista vodu piti, studen kamen pod glavu metati, neg' s nedragim po dvoru šetati"

Ili: "Draga moja, jesi l' se udala? Jesam, dragi, al za nedraga, sa nedragim i čedo rodila!"

Napušteno dete
Na'od - siroče, ostavljeno dete. "Pjevaju kako je nekakav iguman poranio na Dunav na vodu da se umije, pa našao pod obalom malo dijete u sanduku, te ga donijo u namastir i anđeo mu ime Naod Simeun".


Vestionline


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Vuk Stefanović Karadžić  |  Poslato: 24 Avg 2012, 10:04
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ko prvi pije

Pročitajte kako su u Vukovom rečniku objašnjeni neki pojmovi...

Slika

Ko prvi pije
Pik - "Kad đeca idu na kakav izvor da piju vode, onda jedno reče: 'Pik moja žeđa', pa već drugo ne sme nijedno piti pre njega; kad se igraju klisa, pa kad onaj, koji baca klis, udari ga rđavo palicom, te padne blizu, onda brže bolje reče: pik, pa već to znači da opet može uzeti klis i nanovo baciti. Ako li onaj, koji trči, pre reče nepik, onda već ne pomaže ništa."

Kapa za prsten
Pogorelica - "izgorelica, požeglica, t.j. ona kapa, ili čarapa, u koju se prsten sakrije dvaput zasopce kada se igra prstena".


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 07 Okt 2012, 21:44
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Šta se radi na jaliji

Pokušavamo da od zaborava otrgnemo nazive i značenje raznih verovanja, predmeta i ljudskog ponašanja iz srpske starine.

Slika

Sveta knjiga

Indžil ili indžijel - za hrišćane, jevanđelje, a za muslimane jedna od četiri Alahove objavljene svete knjige, pa se govorilo: "Ja sam gled'o u našem indžilu", ili se pevalo "K nama brže odže i vaizi, ponesite knjige indžijele".

Obala uz more

Jalija - obala uz more i neku drugu veću vodu, snažnu reku, kao u pesmama: "Mrtva Marka na svog konja vrže, pa ga snese moru na jaliju", ili "Ne nosi je sužnju na galiju, već je nosi moru na jaliju".

Skloniti s puta

Jamiti - kopati jamice da bi se zasadio vinograd, ali i oduzeti, udaljiti, smaknuti, ukinuti, udaljiti, kao u izrazima: jami to s puta, jami g**na, jami šalu.


Vestionline


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 08 Okt 2012, 01:24
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kad ujutru prvo sretneš mačku

Pokušavamo da od zaborava otrgnemo nazive i značenje raznih verovanja, predmeta i ljudskog ponašanja iz srpske starine.

Slika
Vuk Stefanović Karadžić

Živi oglasnik

Ličiti - "u Dubrovniku, vikati kao telal, kad ko što izgubi ili nađe. Ondje je običaj kad ko što izgubi ili nađe, da da slijepcu koju krajcaru, te vikne po svijem ulicama šta je izgubljeno ili nađeno, i ako je što nađeno, kaže se gđe je, nego onaj čije je, da dođe i da donese biljegu, t.j. dokaže i da uzme. Ako li je izgubljeno, da donese i da uzme nalježbu. Za vremena republike bio je određen čovjek koji je ovako ličio, i zvao se zdur. U Crnoj Gori, ličiti krv na koga, kazati da ju je on učinio, t.j. ubio čovjeka".

Loši znaci

Sresti - "kad ko ujutru najprije sretne mačku, ili staru ženu, vrlo mu je to nepovoljno, jer se misli da će onaj dan biti nesrećan. A putnicima je najnepovoljnije kad sretnu popa ili kaluđera, i mnogi, n. p. u Bačkoj, kad sjede na kolima, uzmu ispod sebe sijena, te bace za njima".

Lak na suzu

Plačko - dete, obično muško, koje često i rado zaplače, i o takvima su se u narodu ispevavali i stihovi: "Plačko čuva goveda, i babinu junicu. Zakla baba junicu, daje plačku *u*icu', pjevaju djeca djetetu koje plače". Isto značenje je imao i izraz "plačljiv", a oba su se zadržala do današnjih dana.


Vestionline


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 08 Okt 2012, 01:44
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Psovke bez slova

Pokušavamo da od zaborava otrgnemo nazive i značenje raznih verovanja, predmeta i ljudskog ponašanja iz srpske starine.

Slika
Sačuvao od zaborava mnoge srpske reči: Vuk Stefanović Karadžić


Ptrše! - "kaže se kljusetu, kad se hoće da odbije, a govori se i u poslovici: 'Lasno je reći ptrše, ali se usne tresu', t. j. svašto je lasno reći, ali je teško učiniti. Ali je ovo riječ koja se upravo ne može zapisati, niti ja znam kako bi se za nju slova mogla izmisliti.

Ovakovijeh riječi ima u jeziku našemu još nekoliko, kao n. p. onaj glas koji se učini kad se više prednjijeh gornjijeh zuba jezik metne pa podigne, koje kad se učini jedan put, znači: nije, a kad se više puta uzasopce učini, onda pokazuje da se čovjek čemu čudi; onaj glas koji se učini stisnutijem usnama, koje obično čine žene kad se malo dijete protegne, ili kad ko pred đetetom spomene žabu ili kakvu bolest, a one dijete povuku za uho; onaj glas, kao dva e, kojim se psetu pokazuje da sjedi s mirom, ili da ide odande, koje se u takom događaju rekne i čovjeku, uzevši ga za pseto


Vestionline


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Vuk Stefanović Karadžić  |  Poslato: 09 Apr 2013, 20:35
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Шаргиздаво народно царство



Записујући речи из народа, Вук Караџић обогатио је свој Српски рјечник причама о највећој женској капи на свету, немирним српским сватовима, младим удовицама које су посећивали лажни вампири

У време када је хлеб био лебац или љебац, када су око куће ожењени синови градили вајате где су живели са својим женама, а за камењаре се веровало да су станишта демона стухаћа, у манастиру Шишатовац стари познаник ученог архимандрита-песника Лукијана Мушицког предано ради на новом задатку не би ли „Србљи” коначно научили „правога свог језика”. Пошто је објавио прву збирку српских народних песама и граматику, 1816. године Вук Караџић (1787–1864) почео је да пише речник народног језика како не би писци више писали „како му се кад навр пера надесило”.
За рад на српском речнику ободрио га је Јернеј Копитар, који ће му у том послу бити десна рука: он ће преводити речи на немачки и латински и давати Вуку упутства и стручне савете. Највећи део речи записаће у Шишатовцу, углавном су то биле оне којих је сам могао да се сети, а на крају биће их на броју 26.270. После доста муке око сакупљања новца за штампање тако великог и скупог дела, тражења штампарије која ће објавити књигу писану новим правописом, Српски рјечник излази у Бечу 1818. године.


Не бргљај, море!


Ако, за сада, оставимо по страни лекције о значају Рјечника за Вукову језичку реформу и посветимо се само речима које је записао, видећемо да листајући то прво издање које је имало бурну историју, почињемо боље да упознајемо ондашњи народ, његов живот, веровања и обичаје, песме које су певали, пословице којима су зачињали своје причање, шаљиве анегдоте којима су се забављали, јела која су спремали, одећу коју су носили. Сав уроњен у народни говор и све богатство које он собом носи, Вук Караџић је уз неке одреднице у свом речнику давао објашњења, описивао обичаје, бележио пословице, загонетке или народне песме у којима се та реч користи.


Slika


Пред читаоцем се раскриљује живописност и сликовитост „свињарског и говедарског језика”, како су противници Вукове реформе погрдно називали народни језик. А у њему на цени нам је пријатељ који нам није само пјевидруг него и плачидруг, за оног ко почне да се школује, па напусти књигу кратко се каже да је сврзислово, слично као што је и човек који је обријао браду сврзибрада, а ко је само једном видео, ако не и пробао, пихтије јасно му је што их народ зове дркталице. Многе речи данас нам звуче необично, а њихово значење, без Вуковог објашњења, било би нам сасвим замагљено.
Већ на слово А изучаваоци су се саплели о акмаџу, птицу која вероватно и тада више није постојала, а за коју је Вук написао да је слична копцу и да је Турци носе са собом у лов на препелице. Нема много говорника данашњег српског језика који би могли да вам објасне шта значи бргљати (говорити брзо и неразумљиво), шта је глота (чељад) и ко је јабанац (туђин). У народним приповедањима, као и у уметничкој књижевности, настају измишљене речи и Вук не пропушта да их забележи.
Шаргизда је, тако, рођена у загонетки: „Тица шаргизда све село нагизда, а себе не може” (игла). У шаљивој причи Еру који је свратио у манастир да узме причешало и наворњак, не знајући да се то по шта је дошао зове причешће и нафора, а камоли о каквом је црквеном обреду реч, намерно преваре калуђерски ђаци.
Копитарева научна систематичност или Вукова жеља да што више тога забележи, тек у Рјечник су ушли и разни повици: кад млађи старијем викне море! овај га одмах хвата за гушу, јер се с том речи „показује као неко старјешинство”, али мало мање него кад се каже оно препознатљиво бре! Осим турцизама, Вук је записао и друге речи страног порекла: једна је, истиче, нова. „Прошавшије година” са интригама је у Србију дошла и реч интригант.


Капа за бежање


Цео један свет отвара се пред нама док Вук набраја и објашњава појмове око свакодневног живота, уводећи нас у сеоске домове, куће наших предака, разјашњавајући нам њихове међусобне односе, систем власти. Тадашње село у Србији сматрало се великим ако је имало око 100 кућа, али већина их је имала између 30 и 50. Била су тако раштркана, сликовито нам објашњава Вук, „да је село од 40 кућа веће и од Беча”, комшије су биле „ђешто по сата или читав сат далеко”.
У Србији, Босни и у Херцеговини ни у 100 села нема свуда једне школе, вајка се Вук, него се деца описмењавају у манастирима или код сеоског попа, али многи лети забораве оно што су зими научили, па се дешава да ни после четири године не знају да читају. „...Који изучи и пречита неколико пута псалтир, онај је већ изучио сву књигу”, опомиње Вук да још нема буквара на правом српском језику. Нису манастири, односно намастири, били само прве школе, већ и места окупљања где су читаве породице долазиле о великим црквеним празницима у најбољој одећи коју су имали, да се причесте, исповеде, купе робу на великим саборима на којима се сакупи и неколико хиљада људи, састану се са пријатељима или кумовима.
Кућом је управљао старјешина: он је одређивао ко ће шта од чланова породице да ради, код њега је био сав новац, он је трговао и продавао, дочекивао госте и са њима седао за трпезу. Осим овог кућног, старешином се звао и онај ко управља селом, а у време Карађорђа, он је био старешина целе Србије. Ма колико било тешко сакупити новац за порезу, која се плаћала два пута годишње, излазити на крај са читлуксабијама које су биле „десет пута горе од спаије” јер нису избивали из села, свака кућа славила је крсно име, за које су се домаћини спремали целе године. Славило се четири дана, гологлав и стално на ногама домаћин је служио госте ракијом и вином, а на крсно име позивали су се сви из села који не славе тог свеца, а сви заједно до касно у ноћ би пили и певали. У здрављу се напијало, наздрављало кад год би се пило вино или ракија, а у болести, сазнајемо даље из Рјечника, Срби су звали попа, не лекара, да очита молитву.
Уз кумове и побратиме, пандуре и хајдуке, господаре и сердаре завирујемо и у женски свет, међу свилене конце ибришиме, мараме и наруквице (белензуке), рецепте за ћуфтете, тарпоше које нам Вук детаљно описује. По његовој процени, тарпош је вероватно највећа женска капа на свету, коју су везану под брадом носиле жене у зворничкој нахији, а због које су морале да се сагињу да би ушле у кућу. Та гломазна капа, међутим, већ у Вуково време изашла је из обичаја, замениле су је мање капе „с којима је лакше бјежати по шуми”.


Немиран као српски сват


Свакодневни живот пресецали су посебни дани: црквени празници, важни догађаји у животу попут рођења детета или венчања. Код таквих одредница застаје и Вук, описује народне обичаје, песме које су их пратиле, веровања и надања око обреда. Верујући да се небо отвара ноћ уочи Богојављења, многи на пољима чекали су тај тренутак јер се говорило да ће Бог испунити свакоме шта затражи. Необичне небеске прилике одигравале су се и на Ивањдан. Празник је толико велики да Сунце на небу тога дана трипут од страха стане. Селом су о Тројичину дне ишле краљице, девојке које су певале посебне обредне, краљичке песме од куће до куће, а у нарочитим костимима поворку су обавезно чиниле краљица, краљ, барјактар и дворкиња.
У Срему, Бачкој и Банату, пак, нови свештеници забранили су обичај: Вук не улази ближе у њихове разлоге, али нам оставља живо сведочанство да су краљице чак и батинама разгоњене. Девојачки пој могао је пред кућом да се чује и уочи Лазареве суботе, када су укућане походиле лазарице, а некада су то пред Божић чинили и момци, коледари, који су добили име по напеву „коледо” који су изговарали уз готово сваку реч песме. Против суше бориле су се песмом додоле. Обавезна учесница те поворке, додола, била је обучена само у траву и цвеће, али је била толико накићена да је ушло у изреку „окитила се као додола”. Највише оваквих одредница везано је за свадбене обичаје и женидбу.
У тадашњој Србији није била реткост да се момак и девојка узимају (венчавају), а да се претходно нису ни видели, а девојка није смела ни оцу ни брату да каже да неће да пође за онога којег јој они изаберу. Због тражења новца за девојку морао је да се умеша и сам Карађорђе: очеви су за своје кћери тражили толико много новца да сиромашнији младићи нису могли да се надају женидби, па је вожд одредио да за девојку не може да се тражи више од једног дуката. Свадба је трајала скоро недељу дана, а Вук објашњава и зашто се у народу говорило за немирне и безобразне да су као српски сватови.


Slika


„Побију кокоши и прасце, покољу ћурке, гуске, патке; полупају судове; покраду (код ђевојачке куће) кашике и друго што се гођ може понети; пећ собну (ако им повлади кум) оборе па изнесу напоље; ђешто (као у Бачкој) извуку кола навр куће; сами точе, сами пију; вичу, лупају...” Јогунасти младићи, а било је и таквих, нису се мирили с тим да неће да им дају девојку коју су изабрали за жену. Ако већ не може да буде женидбе, прибегавало се отмици. У ту пустоловину ишло се с оружјем, као у рат, а једном отету девојку момци нису пуштали ни за живу главу.
За село је била велика срамота да им отму младу, а брука се качила и на отмичаре који се кући врате несвршена посла. Младенце је под претњом батинама или смрћу венчавао поп у шуми или некој колиби, па би се тек после свршеног чина гледало да се са младином породицом изгладе односи. И овај обичај Карађорђе је забранио. Против воље родитеља понекад су деловале и девојке, па отуд и реч добјеглица за оне које саме „добјегну” у момкову кућу, без знања своје породице.


Врзино коло


Видљиви свет преклапа се у Рјечнику с оним невидљивим, оностраним, историја се преплиће с легендама и предањима. Кроз речи народног језика упознајемо веровања у разна натприродна бића и читаву историју испредену око њих. Вук не улази у то да таква веровања оспорава, да им суди и назива их сујеверјем. Он се једноставно ограђује од њихове истинитости истичући да се тако у народу приповеда. Додуше, на њему својствен начин, нађе начина да се са свим тим нашали.
Пишући о појму вјештица, да је то жена у коју је ушао ђаволски дух, па се ноћу претвара у лептира, кокошку или ћурку, лети по кућама и једе људе прождирући им срце, не пропушта да истакне једно лично запажање: „Ниједној младој и лијепој жени не кажу да је вјештица, него све бабама.” За разлику од тог женског злодуха, вила много ређе напада људе и ретко је народ види у лику старе жене: с дугом косом, то је најчешће девојка која неће да учини нажао човеку осим ако је он не нападне или повреди њено станиште.
Најпознатији српски демон, вампир, односно вукодлак, такође је добио опширно објашњење аутора – од тога да се повампирени покојник храни људском крвљу, да преко његовог гроба црни ждребац без белега неће да пређе, па га по том трагу мештани траже, до тога да демон може да се убије пробијањем глоговим коцем. Као и у случају вештице, Вук је зачинио иначе језиво предање опаском да вукодлак, оперишући ноћу, понекад долази и својој жени „особито ако му је лијепа и млада”, желећи тиме да нам наговести на које су све начине младе удовице и њихови љубавници маскирали своје односе пред светом.
И данашњи говорници српског језика познају израз врзино коло, за нешто што је запетљано, из чега не можемо лако да се извучемо. У Рјечнику читамо необичну причу о овом изразу, за који нам Вук признаје да ни њему није до краја јасна. Како „Србљи приповиједају” дванаест ђака када изуче дванаест школа оду на врзино коло, па читајући неку нарочиту књигу један од њих нестане. Учесници необичног обреда после тога зову се грабанцијаши, одрпани и поцепани иду са ђаволима и вилама и воде облаке у време олује и грмљавине. „А ђе је то врзино коло и шта је? Бог би га знао”, додаје Вук.
За разлику од познате приче о цару Тројану с козјим ушима, у Рјечнику ћемо под одредницом Тројан прочитати другу причу: веровање да је на планини Церу постојао Тројанов град, којим је владао истоимени краљ. Сваку ноћ одлазио је у Срем и тамо љубио неку жену, одлазећи од ње пре свитања јер се крио од сунца, погубног по њега. Преварио га је муж жене коју је посећивао, ишчупавши петловима језике, па је Тројан остао дуже него обично код своје љубовце и на путу кући сунце га је растопило.

Покуде моралиста


Како једна књига може да се прочита и прихвати на много различитих начина показује и случај првог издања српског Рјечника. Ако верујете, као бројни изучаваоци, да је зачетник српске лексикографије посао обавио на завидном нивоу, бележећи не само, за оно време, велики број речи, већ на малом простору дајући и занимљива објашњења, показујући велику умешност као приповедач, онда ће вас изненадити да чујете да је по објављивању Вуков Рјечник стекао тако рђав глас међу домаћим читаоцима да је чак забрањиван и спаљиван.
Буру негодовања изазвало је слово Ј, које Вук први пут користи у Рјечнику, у свом реформисаном правопису. Преузето из латинице, то слово сматрано је „страним елементом” у нашој азбуци, па су се чуле жестоке критике да Вук хоће да „полатиничи” српски језик. Бранитеље правописа надгласали су својим погрдама бранитељи морала.
Вероватно по Копитаревом савету да и то чини фонд речи једног језика, Вук је у речник записао и бројне неприличне речи, масне псовке. Они који су купили књигу с намером да им деца уче немачки, јер је поред сваке српске речи „истолкован” и њен немачки превод, осетили су се превареним: убеђени да ће им деца у књизи тражити само безобразлуке, нису желели да им је дају у руке. У другом издању речника, из 1852. године, уз много већи број речи, Вук је своје дело прочистио од псовки.
Читајући то прво издање Рјечника „са историјске удаљености”, у време када је слово Ј увелико одомаћено у нашем језику, као, нажалост, и ружне речи које су постале још неприличније, трагамо у њему за заборављеним обичајима, деловима историје, легендама, сликовитим изразима. Псовке смо намерно оставили по страни, као неважне и непотребне и, за разлику од оних првих читалаца и критичара, кренули за оним чега у Рјечнику има далеко више: за лепим, необичним и милозвучним речима.


преузето са politikin-zabavnik.rs


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 69 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker