Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 07:40


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 12:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 13:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 13:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 13:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 13:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Milica Jakovljević Mir-Jam: Srpska "Džejn Ostin" koju smo krišom čitali

Slika

Vreme je za nešto romantično, nešto neobično, nešto tužno. Vreme je da se prisetimo jednog imena koje smo svi od najranijeg detinjstva gledali na policama naših mama i baka. Imena čije smo knjige možda i sami listali i navijali da ljubav pobedi. Naravno u tajnosti, jer bože sačuvaj – nas zanima isključivo uzvišena literatura.

Milica Jakovljević, poznatija pod svojim pseudonimom MIR-JAM jedno je od onih imena koje se kod nas odmah prepoznaje, iako je od vremena kada je živela i radila prošao gotovo pun vek. Čak i danas, kada su davno minula vremena gde su lepe devojke iz sela uzdisale za beogradskim činovnicima, MIR-JAM romani se lako čitaju i razumeju, jer govore o univerzalnim temama – velikim ljubavima, nesrećnim nesporazumima, gubicima, porazima i pobedama. Pitki su i lako nas osvoje šarolikim likovima sa kojima se povezujemo i u čije živote bismo rado uskočili, pa makar samo dok nam ne ponestane strana.

No, krenimo od početka.

Slika
Foto: Novosti - Milica Jakovljević sa sestrama i bratom Stevanom, takođe poznatim srpskim piscem

Čudna i velika porodica
Godina je 1886. i izvesni gospodin iz Jagodine, Jakov Jakovljević (Jaša za prijatelje) ima problem. Gospodin Jaša, državni činovnik, posle smrti supruge ostao je sam sa njihovo osmoro dece – sve devojčice. Deci je bila preko potrebna majčinska figura, a njihovoj kući ženska ruka, tako da gospodinu Jaši nije bilo druge – dao se u potragu za novom suprugom.

Nažalost, na tom polju stvari nisu bile jednostavne. Gospodin Jaša, iz očiglednih razloga, nije želeo još dece, što je bio san većine mladih devojaka koje su stasale za udaju. Posle dugog traganja, Jašini prijatelji priskočili su mu u pomoć sa sjajnom idejom. Bila je tamo neka Simka, takođe udovica, koja za života svog supruga nije uspela da im rodi decu.

Uzev u obzir da se u to vreme o ženskoj anatomiji znalo tek malo više nego o nebeskim telima u dubokom svemiru, bilo je opšte prihvaćeno gledište da ako u braku nije bilo dece, to je bila u potpunosti ženina krivica i nedostatak. Iz tog verovanja je logično sledio zaključak da ako gospođa Simka nije do tada imala dece, neće ih ni imati. Presrećan, gospodin Jaša odmah se bacio u udvaranje i njih dvoje su se brzo venčali.

Godinu dana kasnije rodila se Milica, a par godina kasnije i njen brat Stevan i sestra Zora.

Ova velika i neobična porodica živela je u slozi i ljubavi, prateći dobrog Jašu gde god da ga je državna služba premeštala, što se dešavalo često. Milica je odrasla okružena osmesima, toplim pogledima i – budimo iskreni – u domaćinstvu gde je vladala "ženskadija". Možda upravo tu leže koreni neustrašivosti sa kojom je kasnije kročila u profesiju kojom su tada vladali muškarci, novinarstvo.

Slika
Foto: Privatna arhiva, razglednica - Ženska učiteljska škola u Kragujevcu koju je pohađala Milica Jakovljević

Nesputana toplina u rečima

Dolaze ratne godine i u kombinaciji borbe za opstanak, sukoba, bombardovanja i nemaštine izgubljen je najveći deo zvaničnih podataka o Miličinoj porodici, registara o tačnom broju preživelih sestara i braće, rođenja i smrtnih slučajeva u njenoj porodici u požarima, krađi i usled neodržavanja. Ipak, imamo način da "zavirimo" u njeno detinjstvo i izvedemo neke zaključke zahvaljujući tekstovima koje je sama Milica pisala za "Nedeljne Ilustracije", tadašnji časopis zabavnog tipa u kome je u nastavcima objavljivala delove svojih romana i druge članke.

Zahvaljujući toploj neposrednosti sa kojom MIR-JAM opisuje događaje iz svog detinjstva, bilo da je u pitanju svakodnevnica ili praznik, scena nam se sama otvara pred očima kao da smo je sami iskusili, iako je život tada bio veoma različit, a mnogi od ovih običaja su došli i prošli pre nego što smo rođeni.

"Vaskršnji post je donosio prolećne radosti. Pupoljci su se pojavljivali na drveću u bašti, ljubičice otvarale svoje krunice, hrizanteme puštale mladice iz korena, a tata je već pravio aleje i rondele i baštovan je riljao po bašti. Mirisala je mlada prolećna trava, meka i fina kao zelena žanila. Na doksatu se sedelo sve duže popodne i iznosio se sto za doručak."

Resized Image - Click For Actual Size
Foto: Nedeljne ilustracije - Milica Jakovljević je 15 godina karijere provela u ovom časopisu

Milica ovako počinje jedan od svojih članaka za "Nedeljne Ilustracije" po imenu "Vaskrs mog detinjstva" u kome opisuje svakodnevnicu svoje porodice tokom Vaskršnjeg posta, koja kulminira dolaskom i prolaskom samog praznika:

"Od prvog bdenija ulazili smo u mističnu pobožnost i još od jutra radovali se da idemo sa mamom, iako bi nas posle bolele noge jer se moralo odstajati celo bdenije. I kakva radost ona svećica, uvijena u klupče što se odmotava i lagano sagoreva, sve gledamo da li će celo klupče da sagori, ili ćemo je vratiti kući. I ono što ostane čuva se za drugo bdenije. Pa posle dolazi velika radost pred Vrbicu, kada sva kuća miriše na novo, kada se šiju po dva para haljina, za radni dan i praznike, donose se šeširići."

Miličin stil se silno razlikovao od stilova njenih pisaca-savremenika koji su mahom bili uvažena i učena gospoda, uglavnom realisti i modernisti. U posleratnim godinama kada je Milica napravila prve korake u novinarskoj i spisateljskoj struci, u zemlji je vladala atmosfera umora i žaljenja za poginulima. To se odražavalo u teškim, ratnim i posleratnim temama koje su tadašnji romani uglavnom obrađivali.

Slika
Foto: Nedeljne ilustracije - Beogradska čaršija je tih godina sa uzbuđenjem iščekivala nedeljen tekstove misteriozne Mir-Jam

Kao samouka spisateljica, sa završenom višom Učiteljskom školom u Kragujevcu, Milica se u pisanju nije suviše opterećivala ograničenjima i ozbiljnošću koja se među njenim savremenicima podrazumevala. Pisala je o ljubavi, lepoti, velikoj tuzi koja se obično završavala velikom srećom. Njen stil menjao se i prilagođavao kako je priča zahtevala. Gramatička pravila, strukture i norme ponekad su leteli kroz prozor da bi se stvorio utisak da je narator tu pred Vama, bez daha Vam opisuje neku dramatičnu situaciju mlatarajući rukama i menjajući ton glasa dok imitira likove kako besne, tuguju ili plaču od sreće.

Iako se danas MIR-JAM smatra ženskim štivom, kada je bila na vrhuncu karijere Miličine romane čitala su i sva gospoda. Dok su junakinje njenih romana imale šarenolike ličnosti, vrline ali i poneku manu, Milica je uvek sa posebnom naklonošću i toplinom pisala o njihovim ljubavima. Junaci MIR-JAM romana obično su bili privlačni momci besprekornih manira, čeličnih nerava i čvrstih principa – heroji u svakom smislu te reči i upravo ono što je svaki gospodin tog vremena želeo da bude, pa nije iznenađujuće da su njene knjige bile lepo primane i u muškom svetu.


011info

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 14:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Milica Jakovljević Mir-Jam (2. deo) : Burni ljubavni život smerne usamljenice

Slika

Ljubav po njenim pravilima

Inspiraciju za svoj jedinstveni stil i uzbudljive zaplete Milica je pronalazila u sopstvenom burnom životu. Iako je bila izuzetno lepa žena – smatrana za najlepšu devojku u Kragujevcu – nadaleko hvaljena zbog svoje smernosti, ljubaznosti i vaspitanja i iako je čitavog života pisala o ljubavi i bračnoj sreći, Milica se nikada nije udavala. Po sopstvenom izboru. Suviše je volela novinarsku profesiju kojoj se potpuno predala i dovoljno dobro je poznavala sebe da bi znala da u njenom životu nema dovoljno vremena koje bi posvetila bračnom partneru.

Ipak, samo zato što u njenom životu nije bilo mesta za brak, to ne znači da nije bilo burne ljubavi.

Kao veliki ljubitelj pozorišta, Milica je veoma volela glumce, a i oni nju. Bila je čest gost na predstavama po manjim i većim scenama i često je slala cveće i druge znakove pažnje i divljenja protagonistima koji su osvojili njene simpatije. Međutim, jedan glumac je upadljivo posle svake premijere primao poseban dar. Bez izostanka, kada bi glumci izašli da pozdrave oduševljenu publiku praćeni gromoglasnim aplauzom, radnici bi pred Božidara Božu Nikolića izneli neobičnu korpu od belog pletenog pruća sa drškom u obliku srca ukrašenu crvenom mašnom, u kojoj su uvek bile divne crvene ruže.

Slika
Foto: Nedeljene ilustracije, 1929. - Boža Nikolić je postao član Narodnog pozorišta 1919, iste godine kada je Milica prvi put stigla u Beograd, ali se njihov ljubav rasplamsala kada su oboje bili u 40-im godinama

Svi su znali da ih je slala upravo Milica Jakovljević, koja nije propuštala ni jedan nastup svog dragog. Ipak, njih dvoje se nikada nisu pojavljivali zajedno u Beogradu u javnosti. Dosta su putovali zajedno i Boža je često posećivao Milicu u njenom stanu, ali te posete su bile kratke i, po pričama njenih suseda, uvek u granicama pristojnosti.

Osim jednog incidenta.

Radoznali Beograđani iz Miličine ulice obično bi pronašli neki razlog da prošetaju ispod prozora spisateljice kada bi navratio poznati glumac. Jednom prilikom zaprepastilo ih je da čuju žustru prepirku iz otvorenog prozora. Po nekim pričama čak su i šerpe letele napolje, dok su drugi susedi bili umereniji i izjavili da su ipak bile u pitanju samo šolje. U svakom slučaju, zabrinuti građani odmah su pozvali žandarma da izvidi situaciju. Policajac je upao u stan i zatekao spisateljicu i glumca potpuno smirene. Učtivo su mu objasnili da su samo uvežbavali pozorišnu scenu, i tako je taj incident srećom prošao bez posledica. Iako su susedi od tada budno bdeli ne bi li spazili bilo kakav znak ponovne bure kad god bi Boža došao u posetu, ništa slično se nikada nije ponovio. Glumac čak nikada nije ni prespavao kod svoje voljene.

Slika
Foto: Privatna arhiva - Milica je pažljivo gajila sliku usamljenice i sugrađani su je često viđali kako usamljeno šeta Kalemegdanom

Ova velika i neobična ljubav okončala se tiho i gotovo neprimetno. Nije bilo tračeva koji su najavljivali rastanak čuvenog beogradskog para, niti je bilo kakva vest osvanula u novinama. Jedino što se dogodilo je da posle jedne Božine premijere čuvena korpa sa ružama, koja je deset godina bez izostanka upadala na scenu, nije stigla. Milica je bila u publici kao i uvek, očito oduševljena predstavom, ali ruže su izostale. Poznati par nije o svojoj vezi govorio ni u njenom punom jeku, a još manje po njenom završetku. Nije bilo tačno poznato zašto i kako su se stvari okončale, beogradskoj javnosti ostale su samo glasine i nagađanja.

Zašto je čitamo krišom?

Početkom Drugog svetskog rata, Miličina karijera okončana je iznenada usled političkih okolnosti i ostatak svog života provela je u siromaštvu. Kao i njeno neudavanje, i kraj njene karijere bio je rezultat odluke donete iz ličnih principa. Miličin jedini brat, Stevan, koji se na veliku radost porodice vratio iz prethodnog rata živ i zdrav i kasnije izgradio karijeru kao vojnik, pisac i naučnik, proveo je najveći deo Drugog svetskog rata u zarobljeništvu.

Milica, koja je tada imala zavidnu reputaciju kao pisac i novinar i čije ime je bilo poštovano u njenoj struci, imala je čak dve odlične ponude za posao. Listovi "Novo vreme" i "Obnova" nudili su joj pozamašnu platu da piše za njih, ali MIR-JAM nije želela da radi za okupacione listove dok je njen brat u zarobljeništvu. Odbila je obe ponude uz izgovor da je već stara i suviše umorna da radi, uz verovanje da će posle rata i oslobođenja još dugo pisati i raditi. Kada je ponovo pokušala da piše za novine, ovoga puta "Glas", njen pređašnji izgovor bio je stvarnost. U zrelim godinama i narušenog zdravlja posle godina provedenih u siromaštvu, MIR-JAM nije imala snage ni konstitucije koju je tadašnje novinarstvo zahtevalo.

Slika
Foto: Košutnjak film / Promo - Inspiracija za lik Nenada Aleksića u romanu "Ranjeni orao", bio je predratni pilot Momčilo Maksimčev

Njena jedina nada bila je da se posveti pisanju svojih romana, ali nažalost kada su dani slobode stigli, javio se novi problem. U njenoj profesiji i narodu uopšte gledalo se sa velikim neodobravanjem na javne ličnosti koje za vreme rata nisu pristupile partizanskim snagama. Milica, koja je čitavog života živela po sopstvenim pravilima, nije želela da se dodvorava javnosti i skine sa sebe taj loš glas, kao što su to učinili mnogi njeni savremenici. Veoma brzo su joj se zatvorila sva vrata, a čak i na njen dotadašnji rad bačena je izvesna stigma lakog štiva lošeg kvaliteta koja se u tragovima održala čak do danas.

MIR-JAM, kojoj su se nekada divili i nazivali je "srpskom Džejn Ostin", proglašena je za lošeg pisca sladunjave ljubavne proze koju čitaju isključivo neobrazovane domaćice. Njeni pređašnji prijatelji izbegavali su je znajući da je spisateljica u svemu osim imenom smatrana za državnog neprijatelja, a večito tvrdoglava Milica odbila je da prihvati pomoć svog brata Stevana koji se do tada proslavio ne samo kao vojnik, naučnik i ratni heroj već i kao pisac poznatog dela "Srpska triologija".

Milica Jakovljević, MIR-JAM, preminula je od upale pluća 22. decembra 1952. godine u nemaštini i samoći. Vest o njenoj smrti nisu objavile ni jedne novine, a oni koji su je dobro poznavali rekli su da je smrt ove naše poznate spisateljice zapravo došla mnogo ranije – onog trenutka kada je prestala da piše svoje priče.


011info

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 14:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
DOTAKLA JE ZVEZDE, A UMRLA U BEDI: ŽENE SU JE OBOŽAVALE, MUŠKARCI OSPORAVALI, A CEO BEOGRAD ZAVIDEO NA HRABROSTI I TALENTU

Slika
Mir Jam je pseudonim književnice čiji su romani obeležili period između dva rata u Kraljevini Jugoslaviji i učinili je najčitanijim ženskim autorom. “Srpska Džejn Ostin”, kako je često nazivaju, opet je pre nekoliko godina osvojila srpsku publiku kada su njeni romani ekranizovani i tako ponovo stekli izuzetnu popularnost.



Iza imena Mir Jam krije se Milica Jakovljević, rođena u Jagodini 22. aprila 1887. godine. Detinjstvo i mladost provela je u Kragujevcu. Posle Prvog svetskog rata se preselila u Beograd, kako bi započela karijeru kao novinarka u “Novostima” kao jedna od retkih žena u poslu.

Posle toga je radila i u “Nedeljnim ilustracijama”, sve vreme iza pseudonima Mir Jam, koji je zadržala i kada je počela da piše romane koji su stekli izuzetnu popularnost u periodu između dva rata.

“Srpska Džejn Ostin”
U svom stanu u Molerovoj ulici na Slaviji, Milica je pisala o ljubavi, braku i životu građanske klase u Jugoslaviji, intrigirajući javnost svojom povučenom i pomalo eksentričnom personom.

Šetala je beogradskim ulicama “zanosna u ljubičastoj pelerini, doterana i negovana, sa dugim loknama, lepa i smerna Mir Jam, patrijarhalna devojka iz dobre kuće”. Uprkos činjenici da je pisala o ljubavi i braku, Milica se nikada nije udavala, a o njenom privatnom životu se mnogo više nagađalo nego što se zaista znalo. Tečno je govorila francuski i ruski, bila je obrazovana, pametna i veoma samostalna.

Kraljica ljubavnih romana
Milica Jakovljević je autor romana “Ranjeni orao”, koji se smatra najlepšom ljubavnom pričom srpske književnosti ekranizovan je 2009. godine i tako se opet našao u žiži javnosti. Pored toga, romani “To je bilo jedne noći na Jadranu”, “Nepobedivo srce”, “Otmica muškarca”, “Greh njene mame”, “U slovenačkim gorama”, “Samac u braku” i “Mala supruga” su decenijama mamili suze i uzdahe devojaka, a i ponekog muškarca sa širokom lepezom likova i uzbudljivim zapletima.

Pored romana, Mir Jam je potpisala i zbirke pripovedaka “Dama u plavom”, “Devojka sa zelenim očima”, “Časna reč muškarca” i “Sve one vole ljubav”, kao i pozorišne komade “Tamo daleko” i “Emancipovana porodica”.

“Kraljica ljubavnih romana”, kako su je nazivali, osvojila je čitalačku publiku u Jugoslaviji svojom laganom prozom, jednostavnim i ponekad sladunjavim stilom koji je bio izuzetno slikovit i pružao je odmor i beg od svakodnevnih briga i problema.

Mir-Jam se zalagala i za ženska prava. U vreme kada je većina dama još bila neobrazovana i potlačena, ona se borila za rodnu ravnopravnost, baveći se suštinskim problemima ženskog pola.

Izdvojila se tekstom “Treba li podići ženi spomenik”, zalažući se da se damama prizna umeće i svakodnevna briga o deci i porodici.

- Žena je i naučnica i sportiskinja i umetnica - govorila je.

Međutim, nisu svi podržavali rad ove jedinstvene žene...

Mnogi su je kritikovali i osporavali, uz argumente da njen rad nije mogao da se meri sa muškim autorima tog vremena. Često su je upoređivali sa bratom, poznatim piscem Stevanom Jakovljevićem, autorom “Srpske trilogije”. Njegova odiseja koja je opisala srpskog vojnika kao pravog pobednika u Velikom ratu donela mu je tutulu autora prvog srpskog bestselera.

Crni dani za smelu damu
Posle Drugog svetskog rata, Milica je bila gurnuta u stranu i osramoćena, navodno jer tokom okupacije nije radila. Ironično, prema tadašnjim pravilima, novinar koji šest meseci nije zaposlen gubi status novinara.

Tako je Milica bezuspešno pokušavala da se zaposli ili da makar dobije penziju. Bila je napuštena i osramoćena, a njene knjige zabranjene. Čak ni njen brat, Stevan Jakovljević, koji je postavljen za prvog posleratnog rekktora Beogradskog univerziteta, za sestru ništa nije mogao da uradi.

– Neki drugovi ne pišu borbeno, onako kako naša stvarnost zahteva. Oni ne pišu komunistički, pišu buržujski sentimentalno i sladunjavo, kao Mir Jam – kritikovao je koleginicu “revolucionarni pesnik“ Oskar Davičo na sednici Saveza književnika Jugoslavije.

Odjednom, od autorke “broj 1” Mir Jam je postala najnepoželjnija književnica Jugoslavije. Pričalo se čak i o kažnjavanju tinejdžerki koje bi bile uhvaćene kako čitaju njene romane.

Uprkos svemu, poslednje dane života Milica je provela držeći glavu uspravno i gordo šetajući Beogradom, kao što je i činila celog života.

Milica je umrla 22. decembra 1952. godine od zapaljenja pluća, a vest o njenoj smrti nisu objavile nijedne novine.


istorijskizabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 14:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika


MILICA JAKOVLJEVIĆ MIRJAM I MOMCI

"Samoća me prati kroz ceo život. Samoća izgrađuje moju samostalnost… Samoća produbljuje, u njoj se razmišlja i izgrađuje se duh, razgovara sa samom sobom, usavršava se. Svako treba da proživi izvesno vreme u samoći da bi upoznao sebe. Mnogi se žale na samoću, a ne shvataju koliko je lepote u tom životu kad je jedini drug knjiga, a lepota prirode horizont života", poverava po prvi put svoje najintimnije misli Milica Jakovljević u svojoj autobiografiji "Izdanci Šumadije", koja je skoro šest decenija nakon smrti čuvene spisateljice ugledala svetlost dana.
Pisala je Mir Jam ovu knjigu sama i zaboravljena nakon Drugog svetskog rata i sećala se nekih srećnijih vremena kada je optimistična, druželjubiva i puna života očaravala javnost. Njen književni svet, ispunjen lepotom, završio se početkom zime 1952. godine, kada je dobila zapaljenje pluća i umrla. Kako je bila u nemilosti tadašnjih vlasti, vest o njenoj smrti nisu objavile nijedne novine. Sada njena dela doživljavaju brojna izdanja.
Najčitanija srpska novinarka i književnica između dva svetska rata Milica Jakovljević (1887-1952) rođena je u Jagodini a detinjstvo i mladost provela je u Kragujevcu. Kako je završila Učiteljsku školu u Beogradu, više od deset godina radila je kao seoska učiteljica. Nakon Prvog svetskog rata, preselila se u Beograd i započela novinarsku karijeru u beogradskim "Novostima",
Sami naslovi Milicinih romana mnogo govore o temama o kojima piše: "Ranjeni orao", "To je bilo jedne noći na Jadranu", "Nepobedivo srce", "Otmica muškarca", "Greh njene mame", "U slovenačkim gorama", "Samac u braku", "Mala supruga". Napisala je i nekoliko zbirki pripovedaka i pozorišnih komada. Nije bilo mnogo žena među novinarima u to vreme, ali ipak u široj javnosti ostala je poznata po svojoj pitkoj prozi koja je obeležila domaću književnost između dva svetska rata. Pod pseudonimom Mir Jam objavila je više ljubavnih priča, u kojima dočarava život i vrednosti građanske klase u međuratnoj Jugoslaviji. Mnogi su je zvali Džejn Ostin srpske književnosti zbog lakih, ljubavnih sadržaja, jednostavnog i slikovitog stila. Iako je pisala o ljubavi i braku, a njeno naizgled lepršavo štivo upućivalo hiljade mladih devojaka u tajne ljubavi i bračnog života, nikada se nije udala. O njenim najtananijim doživljajima i osećanjima nije se previše znalo.
- Moja baka Zagorka puno je pričala o tetka Milici. O tome kako se oblačila, šminkala, o njenoj skromnosti i gospodstvenosti. Milica joj je govorila kako se nikada neće udati. Živela je povučeno i mnogo se razlikovala od svog brata, poznatog pisca Stevana Jakovljevića, autora "Srpske trilogije" - kaže Marina Ban, sestričina Milice Jakovljević, zahvaljujući kojoj je autobiografski roman "Izdanci Šumadije" danas pred nama.
Radoznale čitateljke njenog vremena pokušavale su da saznaju s kim se druži i kako živi ova zanosna spisateljica koja je u ljubičastoj pelerini, doterana i negovana, sa dugim loknama, šetala ulicama Beograda. Ali se Mir Jam vešto skrivala iza svoga rada i tvrdnje da se druži mahom sa svojom porodicom (imala je dve sestre i brata). Njena autobiografija pokazuje da je ovo bilo daleko od istine. Lepa i smerna Mir Jam, patrijarhalna devojka iz dobre kuće, imala je i burne ljubavi.
Beogradske komšije su govorkale da njenu kuću posećuje jedan od najpoznatijih, najpopularnijih i najprivlačnijih glumaca između dva svetska rata - Božidar Boža Nikolić.
Kada su se upoznali, ona je već je bila prevalila četrdesetu, a Boža je bio pet godina stariji. Njihova ljubav, dakle, nije bila mladalačka ludost, tim pre što je Nikolić za sobom već imao jedan brak i bio udovac. Otuda je i njihovo retko pojavljivanje u javnosti uvek ostajalo strogo u granicama pristojnosti. Razišli su se posle desetak godina, prema kuloarskim pričama zato što je Milica uporno odbijala da vezu ozvaniče brakom.
Nisu ni sumnjali da Boža jeste možda bio najveća ljubav čuvene Mir Jam, ali ne i jedina. Ljubav prema Slovencu Vitoju, kome je posvetila roman "Slovenačka gora", bila je veoma strasna, a školska simpatija Sveta večito je patio za njom… Vitoj je imao veliki uticaj na njen život i poziv novinara. Čitala je stalno njegove članke u "Jutru", trudila se da piše kao spisateljica, gradila je svoj stil… On je bio zaslužan i za prvi njen poljubac:
- Drugog dana ja i Vitoj izašli smo pre podne sami u šetnju. Vodio me u park Tivoli. Kako je to divan park, svetao, pun cveća, pokraj jednog malog jezerca. Seli smo na klupu. Pričali i zaćutali. Ptičice su cvrkutale oko nas, deca se u dolini igrala, senke drveća pokrivale nas, jezero je bilo mirno, a moja duša ustalasana. Vitoj mi se najednom naže niže, obgrli mi ramena i poljubi mi usne - otkriva Mir Jam.
Opisuje Mir Jam burni predratni Beograd, život za vreme austrougarske okupacije, palanački život, mesta gde se izlazilo u njeno vreme, događaje u Kraljevini Jugoslaviji, koju je očigledno volela, kao i sve njene narode… To je detaljna i veoma intimna priča o odrastanju, školovanju i ljubavi, o smrti sestre i roditelja, koja nam otkriva i zanimljivosti iz života značajnih ljudi tog doba.
Od jednog dela nedavno „vaskrsle" srpske spisateljice, "Ranjeni orao", Zdravko je Šotra načinio atraktivnu seriju.
O ljubavi između dva svetska rata Milica piše: "Mladići moga doba bili su veliki kavaljeri, a njihova pažnja se sastojala u poklanjanju knjiga… Mladići su idealisti, umeju da vole, a devojke patrijarhalne i samo će je dobiti putem braka. Slobodne ljubavi nije bilo tada. Ukrade se po neki poljubac, i to je sve. Garsonjere nisu postojale. Zar bi se usudio ijedan mladić da pozove devojku u stan? Bilo je u Kragujevcu jedno sokače, gde su bile poznate kuće sa crvenim fenjerima, i mladići su tamo išli, da se zabave. A pokraj devojačkih kuća prolazili su sa ljubavlju i strahopoštovanjem, i prema materama. Mladić je krio svoj seksualni život, jer su hteli da u očima devojaka budu idealni… Lepa su ta vremena bila, kad je vladalo uzajamno poverenje i poštovanje." – piše u svojoj autobiografiji Mir Jam.
***
Stariji Beograđani još se sećaju novembra 1962. godine, kada je uz velike počasti sahranjen akademik Jakovljević, pisac prvog srpskog bestselera. Niko se ne seća sahrane njegove starije sestre Milice, jedne od prvih žena novinara u Srbiji i omiljene spisateljice na čijim su knjigama odrastale generacije devojaka. Mir Jam je, usamljena i prokazana od komunističkog režima, umrla u decembru 1952. godine.
Milica je tokom okupacije odbila da dobro plaćen posao radi u Nedićevim okupacionim novinama da ne bi okaljala svoj i obraz brata Stevana, majora kraljevske vojske u zarobljeništvu. Posle rata za nju nije bilo posla ni penzije, dok se Stevan munjevito peo na lestvici društvenog uspeha. Dva puta je biran za poslanika u Veću građana Jugoslavije.
Mir Jam je "rehabilitovana" tek 1972. postavljanjem predstave "Ranjeni orao" po njenom romanu na scenu Ateljea 212. Rodbinu koja je mislila da ima autorska prava iznenadio je tada bivši beogradski knjižar Ivan Veselinović koji se pojavio s ugovorom iz 1946. kojim mu je Milica Jakovljević prenela sva autorska prava. Na pozadini dokumenta Mir Jam se zahvaljivala "anđelu čuvaru" Veselinoviću jer joj je "dao novac da kupi nešto uglja" da se ne smrzne. U raspravu o autorskim pravima se umešala i opština Stari grad, podsećajući da je Zakonom o nacionalizaciji Veselinoviću oduzeto preduzeće, uključujući i sve ugovore. Tako se opština deklarisala kao naslednik Mir Jam i njenih autorskih prava, od kojih je rodbina dobijala zagarantovanih 10 odsto.
Uprkos izrazima lojalnosti, uključujući pisanje panegirika Titu u ženskim novinama Mitre Mitrović, Stevan Jakovljević nije mogao da spase svoju sestru Milicu. Legendarna Mir Jam, iskusni novinar i publicista, 1945. uzaludno je pokušavala da se zaposli - "revolucionarni pesnik" Oskar Davičo potpisao joj je profesionalnu osudu.
- Neki drugovi ne pišu borbeno, onako kako naša stvarnost zahteva. Oni ne pišu komunistički, pišu buržujski sentimentalno i sladunjavo, kao Mir Jam - grmeo je Davičo na sednici Saveza književnika Jugoslavije.
Molba za zaposlenje Mir Jam odmah je odbijena s obrazloženjem da je imala prekid u radu deset meseci, zbog čega je izgubila status novinara. Prećutano je da je "prekid" nastupio jer je Milica odbila da radi u okupacionoj štampi.
Mir Jam je nestala iz javnosti, a robusne pripadnice AFŽ šamarale su devojčice koje bi videle s njenom knjigom. Otišla je 1951. u Udruženje novinara s molbom da joj daju potvrdu o dugogodišnjem radu kako bi dobila penziju. Tamo su joj rekli da prvo mora pred odgovarajućim komisijama da dokaže da tokom okupacije nije "okaljala nacionalnu čast". Mir Jam je umrla 1952. sama i u bedi, jer nije dozvoljavala da o njenoj časti odlučuju komunisti.
- Vrlo bedno je živela posle rata, ali se nikad nije žalila. Tata je uvek bio tu da joj pomogne, a posle je uspeo da joj izradi neku penzijicu, ali ni ona nije bila dovoljna, jednog dana bila sam sama u stanu kad zvoni telefon: "Milica Jakovljević je umrla", znate kako oni to tako javljaju. Kad je tata došao i ja mu rekla da je tetka umrla, prvi put sam videla da tati teku suze - ispričala je tek tri decenije kasnije Stevanova kći Gordana.


facebook

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 14:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Прохујало са сузама

Серија “Рањени орао” вратила је на сцену Милицу Јаковљевић, ауторку десетак романа, прича и драма. Једни су је звали српска Џејн Остин, други су је игнорисали до те мере да је нису припустили ни у категорију тривијалне књижевности

Slika

Субјективизам, лични и интимни тон у књижевности, данас је особина жена-писаца. У данашњем нелиричном и неромантичном добу човек-писац, који је некада толико и тако радо причао о себи, добио је неку врсту књижевног стида, постаје све одмеренији и уздржљивији; док жена-писац говори готово искључиво о себи, исповеда се, проказује своје унутрашње тајне, разголићује своју душу.
Аутор ове две реченице је Јован Скерлић, написао их је пре стотинак година, али се нису односиле на Милицу Јаковљевић. Он је био давно покојни када је она почела да објављује своје романе у наставцима. Али, ниједан критичар који је писао за њена живота, није се позабавио њеним књигама. Била је игнорисана, прећуткивана, за њу се у најбољем случају говорило да је сестра писца Стевана Јаковљевића, писца Српске трилогије. Њени романи, приповетке и драме које је потписивала као Мир Јам и који су објављивани у наставцима у Недељним илустрацијама од 1926. до 1941. године, представљали су концентрат љубавних заплета и расплета, пуцали су од емоција, мамили су сузе. Жена која је толико писала о љубави и браку, никада се није удавала.
Рођена је у Јагодини 22. априла 1887. године као кћи Јакова – Јаше Јаковљевића. Отац се као државни чиновник селио по Србији, али је остао у Крагујевцу где је направио каријеру поставши начелник округа крагујевачког. Тако се може рећи да је Милица као девојка била заправо део тадашње градске елите. У Крагујевцу је завршила учитељску школу и 1907. отишла је у село Криви Вир, близу Параћина, где је била учитељица. Када је почео Први светски рат (1914), она се вратила у Крагујевац. Свих ратних година је читала и писала. Прочитала је сва Балзакова дела, читала је на француском, записивала је своје дневничке белешке. Када се брат Стеван вратио из рата, четворо деце Јаковљевића је дошло у Београд и становали су у Молеровој улици на Врачару. Сестре Ружа и Зора ће се касније удати и отићи, и брат Стеван ће отићи, а Милица је до смрти остала у том стану изнад Славије. Своју професионалну каријеру Милица Јаковљевић је почела у Београду као новинар у листу Новости, потом је прешла у Штампу, да би на крају постала новинар тада престижног листа Време. Највише је писала о позоришту. У лист за одмор и забаву, како је стајало у заглављу Недељних илустрација, дошла је 1926. године и почела је да се потписује као Мир Јам. Тако је било све до њеног последњег текста 1941. године, када је почео Други светски рат.
Тешко је данас објаснити шта је тих предратних година значио овај недељник у коме је Мир Јам објављивала у наставцима по два своја романа. Продавао се на територији целе Краљевине Југославије, куповале су га углавном жене и са нестрпљењем су ишчекивале следећи број да би виделе шта се догађало са јунацима које је стварала Мир Јам. Излазио је средом.
Оно што је занимљиво из живота Милице Јаковљевић, а наликује њеним књигама, читамо ових дана у књизи Обожавана и унижена, Миљане Лакетић. Ту налазимо сећање глумице Невенке Урбанове:
- Упознала сам Мир Јам у Малинској, на Крку, где је летовала са глумцем Божом Николићем.
Урбанова ће описивати Милицу Јаковљевић као лепу, раскошну плавушу која је на плажи читала Раблеа у оригиналу, на француском.
Миљана Лакетић пише о дотичном Божи Николићу, тачније о скандалу који је повезивао њега и лепу списатељицу:
- Једног мирног, касног летњег поподнева из њене куће је одјекнула прво жучна свађа, а онда су кроз прозор, по једној верзији, излетеле чаше, а по другој, шерпе. Изненађени, узбуђени и свакако радознали суседи брзо су позвали дежурног жандарма да види о чему се ради и да спречи ако се, далеко било, њиховој сусетки догађа нешто непријатно. Жандарм је савесно обавио дужност, у кући је затекао врло смирене госпођу сусетку и познатог глумца Божу Николића, рекли су му да су они глумци и да су вежбали једну драмску сцену, што је пренео гомили окупљених суседа. Да ли су поверовали? Вероватно да нису, прича је кренула и траје до данас, памти се из приповедака или фељтона, препричава се и данас кад се помене Мир Јам, као да је то најважнији детаљ из њеног живота... После овог бурног догађаја, много више пажње се обраћало на посете, а посебно на Божу Николића. Њени суседи и други радозналци виђали су га како у њену кућу долази журно и истим брзим корацима одлази, после краће или дуже посете. Шпијунирали су га и видели да никада није остајао преко ноћи, нису становали заједно...
Треба рећи да је Божа Николић био једина јавна веза ове списатељице, која је трајала десет година, и то у доба њихове зрелости. Он је био старији од ње пет година, а љубав је завршена када је Мир Јам превалила педесету. О томе се није говорило, нити писало као данас, али Београд је знао да је готово када је Божа после премијере престао да добија велику корпу са црвеним ружама које му је слала Милица Јаковљевић. После извесног времена Божа се оженио и доживео дубоку старост. Милица је умрла сама, 22. децембра 1952. године. Имала је само 65 година. Онолико колико данас, рецимо, има један од најтоплијих ликова у серији Рањени орао, неодољиви Драган Николић.
Ако бисмо се данас позабавили њеним животом поредећи податке са њеним романима и приповеткама, лако бисмо закључили да је много тога из њеног живота преточено у књиге. Циници би рекли – све. И време када је била учитељица у Кривом Виру, и каснија путовања по ондашњој Краљевини Југославији, али и по Европи. Њено летовање у Малинској, где ју је упознала Невенка Урбанова, добило је значајно место у Рањеном орлу. Мир Јам је умела добро да комбинује чари српске паланке из прве половине 20. века, лепоту приморја, изазове велеграда, маштање о далеком свету. По законима драматургије, јунаци су ступали у односе који су превасходно били емотивни, љубавни, распоред добра и зла, добрих и лоших јунака, држао је стабилним систем вредности. Мир Јам је са својим романима била задовољна. Имала је популарност какву је данас тешко замислити, дописивала се са својим читатељкама, била је уважавана у тада малом Београду који је 1941. године бројао око 250 хиљада становника. Умела је недељом да шета улицом Кнеза Михаила до Калемегдана, што је био обичај свакога ко је држао до себе, и умела је да се одене упадљиво, екстравагантно, по последњој моди, да би се сви окретали за њом. А она би ишла сама, замишљена, као да никог не види. Било је у томе позе негдашње провинцијалке која је, ето, освојила Београд, и могла је себи да приушти ту хињену незаинтересованост.
Ратне године су за Милицу Јаковљевић биле тешке, али су јој донеле лепо сазнање да су јој њени читатељи, односно читатељке помагали колико су могли, да су јој поштени књижари плаћали тантијеме од продатих књига. Могла је она, наравно, и да пише током окупације као новинар, као писац, звали су је из листова Ново време и Обнова. То би јој пружило материјалну сигурност, али је она говорила како је стара и уморна жена. Ниједан текст за време рата није објавила. Када је рат завршен, имала је 57 година. Време у коме је стварала, за њу је, показаће се то убрзо, заувек прошло. Шетала је и даље по Београду огрнута пелерином, са шеширом или беретком на глави, пристигли партизани и њихове жене су је гледали као луду из бившег времена која чак није заслуживала да се било ко њом озбиљно позабави. Ни војска, ни полиција. Књижевна чаршија је није признавала ни онда када је продавала своје романе више него сви српски писци заједно.
Два покушаја у Атељеу 212, један из седамдесетих, а други из ових година, била су срачуната на другачије виђење Рањеног орла. Ма како су глумице Сека Саблић и Ружица Сокић (у дописаној улози саме ауторке) сјајно браниле дело Мир Јам и њене ликове, драматуршка поставка Борислава Михајловића Михиза бојила је однос према овој ауторки додатним цинизмом.
Данас, 56 година после смрти Милице Јаковљевић, редитељ Здравко Шотра понудио је сопствену драматизацију а публика је то веома добро разумела. И примила. Ако постоји серија коју су масовно гледале само жене, онда је то Рањени орао. Мада, нису ни мушкарци баш имуни од те бољке која се зове сентимент. Публика је данас поново открила ову списатељицу и одговори на питање због чега гледате ову серију, сажети су у неколико реченица: зато што је лепа, зато што су ликови чисти, зато што је лепо сликано, зато што је прича узбудљива, нежна, што је све пуно љубави... Речју, права мелодрама као мелем за душу. Многе познате личности, али и они који су ван јавне сцене, осећају ову серију као део свог педигреа. Тако, некада популарна певачица забавних мелодија Радмила Микић у овој серији препознаје део своје породице по мајчиној линији са Сењака:
- За мене је ова серија сентиментално путовање у прошлост. Имала сам ујака, лепог пилота који је погинуо бранећи земљу, мој тата је као дипломирани правник своју прву службу добио у Требињу, а албуми слика из мамине породице ми говоре како су се лепо одевале жене тог времена.
Ма колико данас била несхватљива идеја о женској невиности као предуслову за срећу, Qубица – Буба Поповић, социјални радник у пензији, има потпуно разумевање за све тадашње муке, уз тврдњу да је ново, поратно време, донело велику слободу женама:
- Ја сам могла два пута да се удам, да имам децу из та два брака, и да се и трећи пут удам. Жиг распуштенице у оно време био је као јарам о врату.
Рањени орао спада у оне серије које ће свој живот без сумње наставити репризама. Слобода Мићаловић ће за широке масе задуго бити Анђелка, а Маринко Маџгаљ, као невероватно суптилни и танани њен обожавалац, сада је Сафет. О тој специфичној глумачкој игри говори у овом броју професорка глуме и за многе највећа српска глумица Светлана Бојковић, а занимљиво је видети и шта каже редитељ Здравко Шотра. Баш као што вам нудимо и одбрану лика и дела Милице Јаковљевић из пера најтиражније ауторке на Балкану, најпродаваније и најчитаније књижевнице Qиљане Хабјановић-Ђуровић.

ЉИЉАНА ХАБЈАНОВИЋ-ЂУРОВИЋ

Жена етикета

Лењи и неодговорни критичари кажу да пише као Мир Јам, а сугеришу: малограђански, сентиментално, нижеразредно

Французи славе Жорж Санд, Колет и Франсоаз Саган, Енглези се диче са Џејн Остин и сестрама Бронте, Хрвати су озбиљно проучили и високо вреднују дело Марије Јурић Загорке. А ми? Код нас још траје кобна несугласица између читалачке публике која ево ни педесет шест година после смрти Мир Јам не престаје да чита и воли њене књиге, и лењих и неодговорних критичара који нису прочитали ниједну њену књигу, али о њима мисле све најгоре, и спремни су да са висина своје ничим оправдане умишљености реченицом „пише као Мир Јам”, одбаце књиге многих ауторки, које такође нису прочитали. Кажу: „Пише као Мир Јам”, а сугеришу: сентиментално, малограђански, нижеразредно. Цитирају комунистичке комесаре културе, а мисле да су рекли нешто ново и оригинално.
Књиге Мир Јам су занимљиве. Лепо написане. Аутентичне. И еманципаторске, мада површном читаоцу изгледају другачије.
Мир Јам је учинила много за препород жена у Југославији између Првог и Другог светског рата. Њене идеје биле су револуционарне за време у коме је радила. А њен живот образоване, независне, успешне и самосвесне жене био је узор многима.
Девојка у романима Мир Јам се професионално образује, сама преузима одговорност за свој живот, чак помаже обудовелој мајци. А и она која се не школује, којој је сан и будућност добра удаја за честитог човека који ће је волети и поштовати, и кога ће она волети и поштовати (а зар то није жеља сваке нормалне жене, велико или малограђанке?), има своју малу библиотеку одабраних романа, свира клавир, прати збивања у науци и друштву, говори и чита на неком страном језику, најчешће француском. Ако је при том муслиманка, она тежи да скине зар и фереџу, у чему је подржава брат савремених схватања. Свака од ових јунакиња моралне дилеме разрешава часно, макар и на своју штету. А то што успут уме и да кува, шије и гаји цвеће, и што се присно опходи са мужевљевом родбином, не умањује ни њену памет, ни њено самопоштовање.
Мир Јам не прећуткује ни лицемерје, ни неморал, ни социјалну неправду друштва у коме живи. Приказује дволичност мушкараца који од девојака траже „доказ љубави”, а од своје жене невиност. Она саветује девојкама да чувају девичанство, понајвише да би избегле све муке на које ће их ставити будући супруг. Али, истовремено тврди: ако је изгубила невиност, жена није изгубила душу.
Њене књиге имају срећан крај зато што је веровала у љубав, у тријумф правде, доброте и поштења. Победа врлине, то је њена порука.
У време највеће славе Мир Јам, неки критичари грубо су исмевали њен рад. Али, они су били подједнако немилосрдни и према Исидори Секулић, Десанки Максимовић, Аници Савић-Ребац.
Свет Мир Јам било је грађанско друштво. Доласком комуниста, тај свет је срушен. Нова идеологија тражила је нове теме. Многи писци су се прилагодили. Многи су се одрекли свога дела. (Исидора Секулић је спалила други том своје књиге о Његошу јер се није допао Ђиласу.) Мир Јам није хтела да се мења. Није хтела да пише политички подобне књиге. Није хтела да навуче маскирну одећу новог доба – офуцани костим и изгужвану сукњу, допуњену белом блузом са реверима, и ципеле са равном петом, ни да сплете косу у кике. Наставила је да хода посељаченим Београдом у елегантним „салонкама”, огрнута раскошном љубичастом пелерином и са шеширом испод кога су извиривале локне. Самом својом појавом говорила је: „Ја сам оно што сам, а не оно што ви желите да будем.” То нису могли да јој опросте. Да се покорила, да им је пришла, прихватили би је. Као многе друге. Можда би и она постала академик. Овако, пресуда је стигла од Ђиласа лично, а обнародовао је Давичо: „Неки другови не пишу комунистички, како наша стварност захтева. Пишу буржујски, сентиментално и сладуњаво. Пишу као Мир Јам”- истакао је. Или, што рече друг комесар Стрељников доктору Живагу: „Свако лично осећање у уметности је малограђанско.”
Тако је ударен жиг и запечаћена једна судбина. А онда су етикету почели да умножавају ситне шићарџије и надобудни лењивци.
Осим што је била сасвим добар писац, Мир Јам је и као личност достојна сваког поштовања.
За време окупације није прихватила да ради као новинар. После рата није пристала да се одрекне вредности у које је веровала. Није хтела да изда себе. Као што и данас постоје књижевници који неће да пишу политички коректне књиге. Који више воле да отрпе игнорисање неких медија и једног дела јавности, и етикете њених службених експоната, него да изневере себе. Јер знају да је „залуду човеку да задобије читав свет ако души својој науди”.
Неколико дана пошто сам у својој издавачкој кући Глобосино Александрија објавила сјајну књигу Миљане Лакетић Мир Јам, обожавана и унижена, сањала сам је. Гледала ме је и осмехивала се. Била је срећна. „Има и зашто”, помислила сам. Педесет шест година је прошло откако је умрла, а њено дело и даље живи међу читаоцима. Шта више један писац може да пожели?

Здравко Шотра, редитељ и сценариста серије Рањени орао

Пуна вера

На прву пробу сам пред глумце изашао са дилемом - дистанца или пуна вера у оно што играмо. Они су једнодушно подржали ово друго

Мир Јам? Знао сам само да се ради о лаком, сладуњавом штиву, које није вредно пажње... Ништа њено никада нисам прочитао.
Једино сам гледао Михизову драматизацију у Сојиној поставци. Имам његово писмо редитељу у којем дословно каже: „Од неких 600 страна Рањеног орла узео сам само 10 посто, око 60 страна. Направио сам травестију једног предратног срцедрпатељног љубавног романа у комедију, са циљем да се подсмехнем и делу и времену у коме је настало. Стога препоручујем да и редитељ заузме ироничну дистанцу...”
Оно што Михиз мисли и каже, за нас је увек имало значаја. У почетку сам сматрао за логично да се и ја поставим у ироничну дистанцу. Али, док сам месецима радио на сценарију, неосетно сам кренуо у другом правцу. Пробао сам да понешто преосмислим и да тако ублажим оно срцедрпатељно, да пажљивије урадим дијалог и да допишем коју сцену...
А моја највећа нада била је да ћу, користећи велико искуство у раду са глумцима, створити убедљиве ликове.
Ипак сам на прву пробу пред глумце изашао са дилемом - дистанца или пуна вера у оно што играмо. Они су једнодушно подржали ово друго. Радовали су се предстојећем раду и то је за мене био добар знак да ће их публика прихватити.
Сад се од мене тражи да објасним зашто је Рањени орао на пречац освојио.
Мислим да се одговор налази у начину како смо ми прочитали Мир Јам.
Осим тога, наши медији свих врста, углавном се баве промоцијом простоте.
Довољно је да тога нема, па да се људи изненаде и обрадују.
Оно што је још ново, јесте да смо добили публику и међу онима који не гледају серије, да се Орао гледа у дијаспори, као и у свим „братским републикама”.
Карактеристичан је и масовни излив комплимената и емоција преко Интернета.

Светлана БојковиЋ, глумица

Играти жанр

Очигледно пре времена Мир Јам је поставила нека питања која се односе на вечити мушко-женски, или женско-мушки сукоб који постоји од када је света и века. Она је била храбра када је о томе говорила у времену и средини у којој је живела, када се на свој начин успротивила малограђанштини. Народ би рекао – запевала пре времена.
Та прича о женској невиности на којој почива Рањени орао била је актуелна и у годинама после рата, и у мојој генерацији. За девојку која би изгубила невиност говорило се да ју је неко упропастио, што је била најтежа и најстрашнија оптужба. Код нас се у гимназији тачно знало која је девојка имала сексуални однос, јер таквих је било само две-три. Данас је веома занимљиво подсетити се тих тема и дилема које је Милица Јаковљевић у својим романима ставила на дневни ред.
Огромна гледаност серије Рањени орао говори о томе да су се људи ужелели тог жанра који је код нас запостављен, рекла бих омаловажен, и овај рад Здравка Шотре је као покушај у старту успео.
Глумачки, било је веома важно играти наиву којом су обојени ликови Мир Јам. Већина глумаца је то урадила са пуним жаром. Они глумци који то нису играли, који нису схватили жанр који треба да играју, вероватно су осећали стид и зазор од онога што треба да покажу. Бојећи се патетике, хтели су да буду модерни. И самим тим, оставили су причу на површини.
Изузетно бих похвалила сценографију и костиме који су допринели да данас васкрсне грађанско друштво које смо некад имали. Појавом ове серије, у низу других које се емитују, успостављена је здрава конкуренција.


nin.co.rs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Avg 2022, 14:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ISTINA O RANJENOM ORLU

RANJENI ORAO – Inspiracija u stvarnosti

Milica Jakovljević je bila rođena sestra Stevana Jakovljevića, poznatog srpskog pisca ( “Srpska trilogija” i dr.) i živela je u Kragujevcu i Beogradu. Njen brat Stevan bio je profesor na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu i istaknuti književnik, rođen krajem XIX veka, umro 1962.godine. Mirajana je rođena 22.4.1887. a preminula 22.12.1952.

Sarađivala je sa brojnim tzv.ženskim časopisima između ostalog sa “Beogradskim novostima”, “Nedeljnim ilustracijama” gde je u nastavcima objavljivala romane. To je bio tip ljubavnih romana u kojima su glavni likovi uglavnom bile neshvaćene emancipovane žene. Najpoznatji, “Ranjeni orao” u decembru 2008. i januaru 2009. prikazan je u nekoliko nastavaka na RTS i izazvao veliku medijsku pažnju.

Mir Jam je bila veoma popularna među ženskim delom čitalačke publike pred Drugi svetski rat i tokom rata, a zatim je dolaskom komunista na vlast pala u anonimnost. Tek sredinom sedamdesetih ponovo su objavljeni njeni romani a početkom sedamdesetih predstava “Ranjeni orao” igrana je “Ateljeu 212” , beogradskom pozorištu, a glavnu ulogu Anđelke igrala je Seka Sablić. To je međutim bila karikirana verzija romana sa ciljem da se ismeje malograđanski predratni moral a snimljen je i igrani film sredinom sedamdesetih sa istim nazivom.

Serija u režiji Zdravka Šotre koja je prikazana na RTS izazvala je veliku medijsku pažnju ne samo u Srbiji već i u ostalim državama, koje su ulazile u sastav ex Jugoslavije. Građanski moral, način života, dat je sa blagom dozom humora ali ništa manje nije umanjen značaj ljubavne veze dvoje glavnih junaka, Nenada Aleksića, vazduhoplovnog oficira i Anđelke Bojanić, mlade pravnice i verovatno se dopala gledaocima jer je inače pravih kvalitetnih ljubavnih dramskih serija ne malo nego gotovo da i nema na tv u domaćoj proizvodnji pa je i ovako, romantizovana verzija nekadašnjeg lakog štiva u stilu španskih serija naišla na oduševeljenje.

Sredovečni Beograđani i građani ex Jugoslavije pamte iz priča svojih baka kako se nekada živelo, kako su se zabavljala gospoda, kako se živelo na selu u gradovima, kakva je bila moda, način ophođenja, ali je mlađim generacijama to potpuno nepoznato.

Odličan odabir glumaca, sjajna režija, kostimografija, scenografija doprineli su popularnosti serije.

Ko je bio inspiracija Mir Jam za roman „Ranjeni orao”

Slika

Momčilo Maksimčev ( 1912.- 1991.)

Poznavala sam osobu koja je bila inspiracija za lik Nenada Aleksića, pilota, glavnog lika romana „Ranjeni orao” koga u istoimenoj tv seriji, preikazanoj na RTS igra glumac Ivan Bosiljčić.


Zvao se Momčilo Maksimčev, rodom iz Bečkereka tj. sadašnjeg Zrenjanina i nakon pada aviona, posetila ga je Mir Jam više puta u bolnici i detaljno s njim pričala o svemu . Momčilo Maksimčev je bio moj teča, drugi suprug moje tetke Branislave, mamine rođene sestre. Mnogo sličnosti između njega i Nenada, glavnog lika u romanu “Ranjeni orao” nije bilo osim što su ga zvali Bata, imao je sestru Seju, udatu Savković.

Momičlo Maksimčev, rođen 1912.po majčinoj liniji u srodstvu sa piscem Milošem Crnjanskim ( brat od strica njegove majke) završio je Vazduhoplovnu akademiju, i bio je u činu poručnka kada mu se dogodio pad s avionom. U to vreme nije bilo civilnog vazduhoplovstva u Jugoslaviji, već su piloti pripadali vojnoj avijaciji.

Slika
Tip aviona s kojim je pao Momčilo Maksimčev

Kako se dogodio pad aviona

Na poziv kapetana, pozvan je na trenažni let u školskom avionu tipa „Brege” sa dva pilotska mesta i duplim komandama .Kapetan je sedeo za drugim komandama, iza njega i odredio mu je pravac leta prema selu u okolini Novog Sada.

U tom selu je kapetan imao devojku, učiteljicu i želeo je da se pred njom prikaže nadlećući selo.Teča je leteo do sela a tada je kapetan preuzeo komande. U to vreme nije bilo radio veze između pilota i kopilota.Kapetan je nakon preuzimanja komandi počeo sa akrobacijama, i u jednoj koja se stručno naziva „vri” ( leti se prema zemlji spiralno na minimalnoj visini nešto iznad 800 m iznad zemlje, kada mora da se naglim manevrom letilica podigne u protivnom dolazi do pada aviona) i teča je signalizirao komandama kapetanu da dolaze u tu tačku kada treba da se uzdignu, a on mu je odgovorio da on preuzima dalje pilotiranje.Kontakt između njih dvojice je bio preko poluga na duplim komandama ( ručne i nožne). Manevar nije uspeo i oni su se pali, pri čemu je teča doživeo jak udarac glavom sa dubokom ranom iznad desne obrve, leva noga se polomila i srušio se ispod sedišta. Kapetan je prošao sa lakšim povredama, izašao iz aviona i krenuo putem, neko ga je usput prevezao do aerodroma i on je prijavio nesreću uz izjavu da je teča pilotirao pri tom manevru te je krivicu svalio na njega.

Seljaci iz okoline koji su videli da se avion srušio, prišli su avionu, videli su teču na dnu kabine i prevezli ga u bolnicu. Kako je stigao u kritičnom stanju, nakon pregleda, lekari su svu pažnju koncentrisali na tešku povredu glave a potkolenicu su odmah amputirali. Kada je izašao iz kritičnog stanja, aerodromska komisija je došla da uzme od njega izjavu. Teča je ispričao svoju verziju koja se razlikovala od verzije kapetana, ne znajući da je kapetan već u svojoj izjavi krivicu svalio na njega. Komisija nije dalje ispitivala slučaj s obzirom da je bio težak pacijent i nije nameravala da protiv njega podnosi tužbu, jer se tako nešto može očekivati pri manavarskim letovima. Teča je nesreću doživeo dan nakon svog dvadesetpetog rođendana 1.novembra 1937.

U vreme dok je Momčilo Maksimčev bio na oporavku u bolnici u komandu vazduhoplovstva u Novom Sadu došao je nepoznat čovek, predstavivši se kao mehaničar sa aerodroma u Vršcu. Izjavio je da je video kada je avion pao, bio je na putu Novi Sad – Vršac na motorciklu, prišao je avionu i kapetan kopilot ga je pitao da li ima klješta. Mehaničar mu je dao pošto je imao alat kod sebe, a ovaj je ušao u kabinu i nešto sa njima radio po kabini i vrato mu klješta. Rekao je da nije povređen da može sam da ode do komande i nije mu rekao da mu je kolega na dnu kabine, misleći da je teča poginuo, kako je i izjavio po dolasku u komandu.

Komisija je otišla do aviona sa mehaničarem iz Vršca i on im je pokazao tačno mesto na kome je kapetan nešto radio sa klještima. Ustanovljeno je da je iščupan osigurač koji vezuje duple komande i time je želeo da prikaže da on nije ni mogao da pilotira, već da je teča sve vreme upravaljao letilicom. Shvatili su da je to njegova laž, jer je bila oštećena boja na mestu osigurača i videlo se da je namerno osigurač iščupan. Nakon toga usledile su sankcije protiv kapetana koji je priznao da je sve to napravio misleći da je teča mrtav i želeći da sa sebe skine svaku odgovornost.

Kažnjen je time što je izbačen iz vazduhoplovstva, skinut mu je čin ali je ostao i dalje da radi pri vojsci i nikada više mu nije bilo dozvoljeno da leti. Teča nikada nije o njemu pričao s ogorčenjem. Kada je došao k sebi u bolnici i shvatio šta se dogodilo nije dozvolio da mu bilo ko dođe u posetu, samo je želeo da mu dođe zet Savković i rekao mu je da mu slučajno majka i sestra ne dolaze u posetu, nije podnosio da ga iko sažaljeva.

Dobro se sećam njegovih reči „Rekao sam mu : Kada budem mogao da dođem na svoje dve noge majci na vrata tada će me videti.”).Tako je i bilo. Dobio je protezu i nakon skoro godinu dana rehabilitacije pojavio se na vratima svoje kuće. Izjavio je da bi želeo da ponovo leti.


Da bi ga oslobodio straha i traume, komadant aerodroma je seo s njim u isti tip školskog aviona „Brege” i dao mu je zadatak da nad aerodrom izvede istu akrobaciju koju je izveo ražalovani kapetan prilikom njihovog pada. Teča je uspešno obavio taj zadatak i na aerodromu su ga dočekale sve kolege i osoblje aerodroma sa aplauzom i ovacijama i buketima poljskog cveća.

Posle toga u znak sećanja na taj događaj, njegove kolege su od ostataka aviona sa kojim je pao, napravili mali model avona koji je on držao kao ukras u svojoj radnoj sobi do kraja života. Takođe su mu poklonili deo elise od tog aviona koji je on poklonio Muzeju vazduhoplovstva u Beogradu, na Surčinskom aerodromu ( tj. aerodromu”Nikola Tesla”).

Slika
M.Maksimčev – Slika iz zarobljeništva 1941.




Zarobljeništvo

Sve do okupacije od strane Nemaca u Drugom svetskom ratu, Momčilo Maksimčev je bio aktivni letač, jedini u Jugoslaviji i predratnoj i posleratnoj kao invalid sa protezom na nozi.

Za vreme aprilskog rata 1941. je zarobljen i poslat sa ostalim zarobljenim oficirima u logor Osnabrik gde je bio do kraja rata. Tada kada su Amerikanci bombardovali Osnabrik, s obzirom da naši oficiri nisu imali nikakve informacije o tome ko ih bombarduje, drugovi iz barake su zamolili Maksimčeva da izađe i da pogleda čiji su avioni jer je bio jedini vazduhoplovac koji se u to razumeo. Iako je bilo vreme zabrane izlaska iz barake, izašao je i stigao samo da im da znak da su u pitanju američki avioni. Tog momenta je pala bomba na baraku i svi su izginuli a on se posle izvesnog vremena osvestio u rovu podalje od barake potpuno kontuzovan.

Po povratku u Jugoslaviju bio je aktivni oficir, sa činom potpukovnika a kasnije i pukovnika i kratko vreme je leteo a zatim je premešten u odeljenje arhive za fotografiju.

Mir Jam je na neki način odredila tečinu sudbinu ovim romanom. U prvi brak je stupio posle rata sa ženom koja je bila razvedena sa dvoje dece i proveo je sa njom devet godina njenu decu je mnogo voleo i dok je docnije bio u braku sa tetkom održavao sa njima kontakt.Ni u jednom ni u drugom braku nije imao dece.

Poznanstvo sa tetkom se i desilo preko bavljenja fotografijom i filmom jer je tetka radila u „Dunav filmu”. Venčali su se jula 1960. godine i zaista je Dalmacija bila odredište na kome su provodili mnogo vremena ( svaku zimu su skoro provodili u hotelu “Lav” u Splitu) ili su boravili u Opatiji. Posle rata teča je sve vreme živeo u Beogradu.Umro je maja 1991.u 79.godini života.

Slika
Tetka Branislava i teča Momičo Maksimčev – Omiš, 1960. na bračnom putovanju

Sličnost između pravog “Ranjenog orla”i Nenada Aleksića u lika iz romana

Teča je bio izuzetno prefinjen ali veoma duhovit, bio je vitak, zgodan i veliki šarmer. O ljubavnom životu u vreme pada aviona i bilo čega sličnog poput ljubavi sa Anđelkom u romanu nikada nisam čula, te je to najverovatnije bila literarna nadgradnja Mir Jam. Nije bio tip nostaligčnog romatničara već duhovitog šarmera.Ipak, jaka logika i disciplina bile su njegove glavne odlike. Samodisciplina još više. Pričao mi je da je nakon tog pada i gubitka dela noge shvatio da je u životu mora da se pomiri sa svim što mu se može dogoditi. Na jednom od putovanja sa tetkom zahvatila ih je velika bura na moru i brod nije mogao da pristane u riječku luku. Radio je sve vreme obaveštavao o mogućoj velikoj nesreći na moru jer se radilo o putničkom brodu punom domaćih i stranih turista. Osoblje broda je putnicima podelilo pojaseve za spasavanje, izveli su ih sve na palubu i baš kao u “Titaniku” rekli da čekaju znak kada da napuste brod. Teča je bio hladnokrvan, bar prividno i rekao je tetki “Brano, ti nemoj ništa da paničiš, mi ćemo sada da se oprostimo jer ako dođe do skakanja, da budemo realni, ja ću zbog težine proteze prvi da potonem”. Iako je bio dobar plivač, bio je svestan opasnosti u kojoj se našao. Srećom, brod je nekako uplovio u luku, prepunu građana koji su uplašeni čekali da vide da li će brod bezbedno pristati.

Ono što se jednom dogodi, može uvek da se ponovi i sudbina se poigrala s njim. Okliznuo se na mokro lišnje ujesen 1974 i polomio butnu kost na nozi na kojoj mu je bila proteza.Imao je dve operacije koje je uspešno podneo i posle rehabilitacije u Sloveniji, ponovo hodao sa protezom. I sve vreme se šalio na svoj račun.

Prikaz građanskog života u romanu i seriji “Ranjeni orao” potpuno odgovara onome što je meni pričala baka a ponašanje Nenada kao vazduhoplovnog oficira je odgovaralo liku Momčila Maksimčeva i svemu što mi je on pričao o tome. Avijatičari su pre rata bili veoma cenjeni, naročito od strane pripadnica suprotnog pola. Teča mi je pričao da su u Vazduhoplovnoj akademiji učili strane jezike, ples, bonton, oficiri su bili nešto poput najvišeg džet seta i meta mnogih udavača.

Tetki koja je bila deset godina mlađa od teče, Momčilo Maksimčev je bio drugi suprug ali prvi nije bio ni nalik Tomi, sudiji iz „Ranjenog orla” naprotiv, bio je prefinjen pesnik, novinar, jedinac iz bogate porodice sa Dedinja. Bili su kratko u braku i nisu imali dece. Ceo život su ostali u dobrim odnosima.

Moja baka je čuvala primerke „Nedeljnih ilustracija” u kojima je izlazio u nastavcima „Ranjeni orao”. Tetka mi je pričala da je kao šiparica svake nedelje trčala da ih rano ujutru kupi da bi čitala „Ranjenog orla” i ne znajući kako je rekla da će biti udata za njega.

Teča je želeo da se njegov pepeo nakon smrti pospe po Vrtu sećanja na Novom groblju u Beogradu, tako je i učinjeno a na ploči levo od ulaza stoji ploča sa njegovim imenom.Očigledno sudibina mu je odredila da i posle smrti bude popularan.


Copyright by Jasminka Holclajtner
Tekst ekskluzivno objaljen u časopisu “Revija 92” kompanije NOVOSTI od 20.1.2009.

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 60 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker