Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 23:21


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 24 Jun 2012, 18:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Mir-Jam Emancipovana porodica

Slika

„Ranjeni orao“, jedna od najgledanijih televizijskih serija, koja se svakodnevno emituje na nacionalnoj televiziji, predstavlja adaptaciju istoimenog romana Milice Jakovljević (1887-1952), poznatije pod pseudonimom Mir-Jam. Tridesetih godina prošlog veka njena književna produkcija bila je veoma popularna u Beogradu i šire. Retke kritike njenog rada poticale su uglavnom od mladih komunistkinja okupljenih u Omladinskoj sekciji Ženskog pokreta, koje su od 1936. godine uređivale svoj časopis Žena danas. Kritike su se odnosile prvenstveno na problematično predstavljanje žena u njenim knjigama, pozorišnim predstavama i novinskim člancima (Milica Jakovljević je imala svoju rubriku „Mir-Jam odgovara čitaocima“ u Nedeljnim ilustracijama). Ovde objavljujemo jednu od tih kritika napisanu u časopisu Žena danas januara 1938. godine. Kritika je aktuelna i danas i mogla bi se odnositi na brojne današnje televizijske serije uključujući i seriju „Ranjeni orao“.

Еманципована породица

Г-ђе Мир-Јам

Пре више година даван је ганутљиви драмски кич „Тамо далеко“… од гђе Мир-Јам; за њега је довољно рећи да је његов наслов један од критичара допунио овако: „Тамо далеко од литературе“. Ту скоро приказана је и неукусна лакрдија „Еманципована породица“, којој би много боље пристајао наслов „Тамо далеко од еманципације“. У тој лакрдији слика се и једна постарија госпођа која уображава да је млада иако је давно прецветана, да је образована иако ништа не зна, да је „поштена“ иако кришом прима љубавна писма, да је савремена и напредна, иако се њена савременост сва своди на начин дотеривања, на фризуру, на одевање и на неколико празних фраза.

Када се, после дргугог чина, појавио аутор, поздрављен аплаузом и звиждањем, утегнут у неку бљештаву тоалету, и када је тај аутор почео да шаље публици пољупце, човек је имао утисак да гледа карикатуру оне личности у комаду о којој смо малопре говорили. Том тако успелом карикатуром аутор је бацио у засенак и ону личност и цели комад. А после свршене представе човек се више није сећао лакрдије Нушићевог епигона Мир-Јам, лакрдије чије су сцене понекад рђава копија добрих старих мајстора (сцена са читањем писма, очевидно грађена по Гогољевом „Ревизору“) – све је то било заборављено, али је у сећању неизбрисиво остала појава аутора, са светло обојеном косом, у бљештаво зелено-плавој хаљини, како шаље пољупце публици.

И колико је излишно да се говори о „Еманципованој породици“ (која је некад имала назив „Срце моје, ја те волим “), толико је потребно говорити о појави и проблему који сам себе назива Мир-Јам.

Омладина данас лута, поставља питање, тражи излаз из несносног стања, тражи објашњење зашто је све тако и где је тај излаз. Девојке и младићи траже одговор и објашњење и лек, али им га нико не даје. Даје га г-ђа Мир-Јам. Даје га онако како га даје надрилекар који лечи јевтиним тракама Они код којих би се могло наћи решење проблема траже много труда и рада, њихови лекови су горки; гђа Мир-Јам даје решења најближа, најлакша, најповршнија, решења која се схватају и прихватају без напора и без отпора.

Младићи и девојке из малограђанских слојева – па и из радничких са малограђанским схватањима и тежњама – имају извесна осетљива места у која не желе да се дира, где су тугаљиви. Гђа Мир-Јам не дира у те светиње,

Штавише, она своју публику учвршћује у примљеним веровањима и предрасудама. Она не саблажњава своје читаоце, не тражи од њих напор преорјентисања, напуштања досадашњих „чврстих основа“.

Гђа Мир-Јам учи чиновнице, студенткиње, кројачице, продавачице: за кога је најбоље удати се, како се може уловити младожења, како треба слушати родитеље и покоравати се мужу; учи трговачке помоћнике, подофицире, занатлије, како треба победити себе, жртвовати се за породицу, како „има младића који су принуђени да траже мираз да би удали сестру тим миразом“. Учи их да је све то право и поштено, да је то пут идеализма, наравно: њеног идеализма, оног „реалистичког“ идеализма који је некад, давно, обећавао постизање онога што је тим предратним генерацијама, генерацији гђе Мир-Јам, био идеал: постати жена трговца, официра, чиновника. Све то она лепо промућкава кроз своје чланке и одговара читаоцима, сипа савете као из рукава, уверава да је овај свет бољи од свих могућих светова, овај морал бољи од свих могућих морала, а очајницима вели да им за потпуну срећу недостаје само још мало мирјамовске „психологије“, показује им тајне излазе који бар некима од тих злосрећних омладинаца треба да омогуће задовољење неке њихове тежње, а да им нико њихов не одрекне часност, поштење, идеализам…

Гђа Мир-Јам води залуталог малограђанског омладинца линијом најмањег отпора и уверава га да је то пут оних који су против богаташа, против размажених дама, а за прави морал. У свом одговору критичарима вели да „за права женина треба да се боре оне које разумеју шта хоће, а не размажене даме“. Она не може да се начуди да је било омладине „о којој ја тако лепо пишем“ којој се њена комедија није свидела. Јер, по њеном тврђењу, та је омладина „испала заштитница размажене милионарске породице“, разузданог, блазираног младића итд. И не само заштитница бесних милионера, него и непријатељ најсиромашнијих, јер је „претстава давана у корист позоришног техничког особља, оних најсиромашнијих и најуморнијих… који немају велику плату, јер им се не може ни дати, пошто је критика заузела један негативан став према позоришту…“

Ко је против гђе Мир-Јам, тај је за разуздане богаташе, а против повећања плата техничком особљу позоришта, тај је за богате старе ожењене пријатеље и за гарсонијере блазираних младића, а против морала. Гђа Мир-Јам даје „сатисфакцију“ сиромашнима. „Хтела сам вама, милим, добрим, сиротим девојкама, дати сатисфакцију, јер ви носите многе патње у себи“. Место решења, одговора, новог видика, гђа Мир-Јам милим, добрим, сиротим девојкама даје сатисфакцију: пољупце и „срце моје, ја те волим“.

Ипак има омладинки које ни та „сатисфакција“ не задовољава, и које нису превиделе да у истом броју „Недељних илустрација“ под насловом „Мир-Јам одговара читаоцима“, дословно пише: „Савете младића треба увек прихватити. Трговац мора да донесе робу која се свиди муштерији, јер ће је тако продати. Девојка је као роба, која мора да се свиди мушкарцу – муштерији…“ Тако вели гђа Мир-Јам!

(Жена данас, бр. 9, јануар 1938., стр. 17)


starosajmišteinfo

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 04 Feb 2013, 19:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Mir Jam: Sezona lova na muževe

“Svaka divljač ima sezonu lova, a za divljač koja se zove muž najbolja je zima. Zimi je žena tu da mu pruži toplu udobnost kuće, da ga sačeka u toploj sobi, da mu spremi toplu vodu. Muškarca sve to raznežava. Oni tek zimi osete kako je dosadan momački život. Hladna soba, gazdarica koja štedi svoja drva ili krade njegova, kašalj koji ga muči, a niko da ga posavetuje, hladna postelja...tada je za gospođice najpogodniji trenutak...”

Slika

Milica Jakovljević, poznatija kao Mir Jam, rođena je sestra pisca "Srpske trilogije" Stevana Jakovljevića

Ovako je pisala Milica Jakovljević, poznatija kao Mir Jam, ali ne u nekom od svojih romana, već u listu “Nedeljne ilustracije“ gde je, kao preteča rubrike „U poverenju“, davala savete, kako ženama, tako i muškarcima. U svojoj skrovitoj kući, u Molerovoj ulici broj 21 u Beogradu, “srpska Džejn Ostin“, kako su nazvali spisateljicu koja je publici nežnijeg pola podarila „Ranjenog orla“, „Nepobedivo srce“ i druge romane, pisala je ono što je zaista mislila i onako kako je stvarno govorila. Na primer, kako da muškarci reše dilemu da li su odabrali pravu ženu za brak.

“Proučavajte ženu kad je ljuta, koliko dugo traju njeni srdžba i bes. Ako dugo drži ljutinu, može da bude i podmukla. Ako vam se odmah sutradan nasmeši, vaš brak će imati mnogo više srećnih i lepih dana”, jedna je od Miličinim mudrosti koje su imponovale muškarcima.

A kada je tridesetih godina prošlog veka, pored ljubavnih saveta, počela u nastavcima da objavljuje romane “Greh njene mame”, “To je bilo jedne noći na Jadranu” i druge, Mir Jam je dobila epitet “ljubavnog ideologa tadašnje Srbije”, dok je tiraž “Nedeljnih ilustracija” porastao do fantastičnih četrdeset hiljada primeraka sedmično.

Slika
Naslovna strana romana "Samac u braku"

Milica Jakovljević, bivša učiteljica koja je ispirala kosu čajem od kamilice i o kojoj su sanjali momci podno Rtnja gde je rođena u selu Krivi Vir, privatno je imala reputaciju lepe, smerne, vredne devojke iz dobre kuće. Postojale su glasine da je imala dosta prosaca, ali ona nije htela da se udaje. Malo ko je znao da je Milica već dugo zaljubljena – u pozorište i u Božidara Božu Nikolića, jednog od najpopularnijih srpskih glumaca između dva svetska rata.


Slika
Glumac Božidar Boža Nikolić, najveća ljubav Milice Jakovljević

Kada su se upoznali, ona je već je bila prevalila četrdesetu, a Boža je bio pet godina stariji. Njihova ljubav, dakle, nije bila mladalačka ludost, tim pre što je Nikolić za sobom već imao jedan brak i bio udovac. Otuda je i njihovo retko pojavljivanje u javnosti uvek ostajalo strogo u granicama pristojnosti. Razišli su se posle desetak godina, prema kuloarskim pričama zato što je Milica uporno odbijala da vezu ozvaniče brakom.

Nakon raskida sa Božom Nikolićem život Milice Jakovljević nije bio nimalo sladak. Ratne godine provela je u siromaštvu i gladi, bez ušteđevine, sa tek ponekim honorarom za objavljene romane. Kada je stiglo „novo doba“ među umetnicima koji su od strane komunističke vlasti proglašeni za „buržujsko đubre“ našla se i Mir-Jam. Dostojanstvena i nevična dodvoravanju, nije želela da koristi pomoć rođenog brata književnika Stevana Jakovljevića, autora „Srpske trilogije“ i proslavljenog solunca koji je posle rata bio narodni poslanik i član Prezidijuma Savezne narodne skupštine.

Tako se pred kraj života našla u velikoj oskudici. Početkom zime 1952. dobila je zapaljenje pluća i, usamljena i zaboravljena, ubrzo umrla. Vest o njenoj smrti nisu objavile nijedne tadašnje novine.


srbinsajd

_________________
Slika


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 09 Apr 2013, 18:56
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Непознате љубави Милице Јаковљевић


„Самоћа ме прати кроз цео живот. Самоћа изграђује моју самосталност… Самоћа продубљује, у њој се размишља и изграђује се дух, разговара са самом собом, награђују се поступци, усавршава се. Сваки треба да проживи извесно време у самоћи да би упознао себе. Многи се жале на самоћу, а не схватају колико је лепоте у том животу кад је једини друг књига, а лепота природе хоризонт живота”



Slika



Поверава по први пут своје најинтимније мисли Милица Јаковљевић у књизи „Изданци Шумадије”, која је скоро шест деценија након смрти чувене списатељице угледала светлост дана.

Писала је Мир Јам „Изданке Шумадије” сама и заборављена након Другог светског рата и сећала се неких срећнијих времена када је оптимистична, дружељубива и пуна живота очаравала јавност. Њен књижевни свет, испуњен лепотом, завршио се почетком зиме 1952. Године, када је добила запаљење плућа и умрла. Како је била у немилости тадашњих власти, вест о њеној смрти нису објавиле ниједне новине. Сада њена дела доживљавају бројна издања, а аутобиографија „Изданци Шумадије” излази први пут.


Џејн Остин српске књижевности


Најчитанија српска новинарка и књижевница између два светска рата Милица Јаковљевић (1887. Јагодина - 1952. Београд) детињство и младост провела је у Крагујевцу. Како је завршила Учитељску школу у Београду, више од десет година радила је као сеоска учитељица. Након Првог светског рата, преселила се у Београд и започела новинарску каријеру у београдским „Новостима”, затим писала у „Недељним илустрацијама”, а по ослобођењу била кратко и новинар вечерњег листа „Глас”. Није било много жена међу новинарима у то време, а у монографији о два века српског новинарства (1791 - 1991) , међу сто најзначајнијих новинара уврштене су само три жене - Мага Магазиновић, Деса Глишић и Милица Јаковљевић - Мир Јам. Ипак, широј јавности остала је позната по својој питкој прози која је обележила домаћу књижевност између два светска рата. Под псеудонимом Мир Јам објавила је више љубавних прича и романа, у којима дочарава живот и вредности грађанске класе у међуратној Југославији. Многи су је звали Џејн Остин српске књижевности због лаких, љубавних садржаја, једноставног и сликовитог стила. Иако је писала о љубави и браку, а њено наизглед лепршаво штиво упућивало хиљаде младих девојака у тајне љубави и брачног живота, никада се није удала. О њеним најтананијим доживљајима и осећањима није се превише знало.
- Моја бака Загорка пуно је причала о Милици. О томе како се облачила, шминкала, о њеној скромности и господствености. Милица јој је говорила како се никада неће удати. Живела је повучено и много се разликовала од свог брата, познатог писца Стевана Јаковљевића, аутора „Српске трилогије” - каже Марина Бан, сестричина Милице Јаковљевић, захваљујући којој је аутобиографски роман „Изданци Шумадије” данас пред нама.


Први пољубац


Радознале читатељке њеног времена покушавале су да сазнају с ким се дружи и како живи ова заносна списатељица која је у љубичастој пелерини, дотерана и негована, са дугим локнама, шетала улицама Београда. Али се Мир Јам вешто скривала иза свога рада и тврдње да се дружи махом са својом породицом (имала је две сестре и брата). „Изданци Шумадије” показују да је ово било далеко од истине. Лепа и смерна Мир Јам, патријархална девојка из добре куће, имала је и бурне љубави.
- У рукопису је моја прабаба описала цео свој живот, њене љубави, њену породицу и тадашњи Београд и зато је вредно да се то објави јер многи детаљи које сам до сада прочитала о Милици Јаковљевић нису тачни - додаје Марина.
Београдске комшије су говоркале да њену кућу посећује један од најпознатијих, најпопуларнијих и најпривлачнијих глумаца у то време - Божа Николић. Ипак, то је било све што су сазнали јер је Мир Јам свакако била обожавалац позоришта. Тврдили су и неки пријатељи да је Божа желео да се венчају, али Мир Јам наводно није хтела. Нису ни сумњали да Божа јесте можда био највећа љубав чувене Мир Јам, али не и једина. Љубав према Словенцу Витоју, коме је посветила роман „Словеначка гора”, била је веома страсна, а школска симпатија Света вечито је патио за њом… Витој је имао велики утицај на њен живот и позив новинара. Читала је стално његове чланке у „Јутру”, трудила се да пише као списатељица, градила свој стил… Он је био заслужан и за први њен пољубац:
- Другог дана ја и Витој изашли смо пре подне сами у шетњу. Водио ме у парк Тиволи. Како је то диван парк, светао, пун цвећа, покрај једног малог језерца. Сели смо на клупу. Причали и заћутали. Птичице су цвркутале око нас, деца се у долини играла, сенке дрвећа покривале нас, језеро је било мирно, а моја душа усталасана. Витој ми се наједном наже ниже, обгрли ми рамена и пољуби ми усне - открива Мир Јам.
Описује Мир Јам у „Изданцима Шумадије” своје романтично родно место, бурни предратни Београд, живот за време аустроугарске окупације, паланачки живот, места где се излазило у њено време, догађаје у Краљевини Југославији, коју је очигледно волела, као и све њене народе… То је детаљна и веома интимна прича о одрастању, школовању и љубави, о смрти сестре и родитеља, која нам открива и занимљивости из живота значајних људи тог доба. У „Изданцима Шумадије” налази се срж свих романа Мир Јам који освајају читаоце широм Србије.


Аутобиографија Мир Јам на киосцима


„Изданци Шумадије”, дуго загубљени интимни спис тајанствене Мир Јам, може се купити на трафикама широм Србије. Још једно дело недавно „васкрсле” српске списатељице, на основу чије књиге „Рањени орао” је Здравко Шотра начинио атрактивну серију, угледаће светлост дана пуних 57 година након смрти Милице Јаковљевић. Списатељица није стигла да у своју аутобиографску прозу унесе све податке које је намеравала, није стигла да је стилски дотера, али то не умањује вредност овог текста. Поред исцрпне биографије Мир Јам, књига нуди и бројне податке о паланачком животу, о животу за време аустро - угарске окупације, о старом Београду.


Слободне љубави


„Младићи мога доба били су велики каваљери, а њихова пажња се састојала у поклањању књига… Младићи су идеалисти, умеју да воле, а девојке патријархалне и само ће је добити путем брака. Слободне љубави није било тада. Украде се по неки пољубац, и то је све. Гарсоњере нису постојале. Зар би се усудио иједан младић да позове девојку у стан? Било је у Крагујевцу једно сокаче, где су биле познате куће са црвеним фењерима, и младићи су тамо ишли, да се забаве. А покрај девојачких кућа пролазили су са љубављу и страхопоштовањем, и према матерама. Младић је крио свој сексуални живот, јер су хтели да у очима девојака буду идеални… Лепа су та времена била, кад је владало узајамно поверење и поштовање.“ – пише у „Изданцима Шумадије“


преузето са BlicOnline


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 11 Apr 2013, 17:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
MIR-JAM ili tužna sudbina RANJENOG ORLA

Kako je najpopularnija predratna novinarka i spisateljica, autor više romana, među kojima i kultnog „Ranjenog orla", bezuspešno pokušavala da posle Drugog svetskog rata ponovo jede novinarski hleb.



Ranjeni orao



Uoči aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Udruženje novinara Srbije imalo je 264 člana. Organizacija nije bila tako brojna, svi su se međusobno znali, ali je bila vrlo jaka i dobro organizovana. Za razliku od savremenog sastava, u kojoj prevagu nose pripadnice lepšeg pola, u Udruženju je pre Drugog svetskog rata bilo samo dvanaest žena.

Rat je, gledano u celini, prepolovio članstvo Udruženja. Ništa bolje nisu prošle ni njegove članice. Tri nisu dočekale oslobođenje, jedna je osuđena na robiju zbog saradnje sa okupatorom, tri su prestale da se bave novinarstvom, a samo ih je pet obnovilo članstvo 1945. godine.

Slika

Novinarstvom kao glavnim zanimanjem nastavilo je 1945. godine da se bavi samo njih pet - saradnice „Politike" Radmila Bunuševac-Dedinac i Nada Doroški, saradnica „Vremena" Radmila Todorović, koja je u rodnom Nišu nastavila novinarski posao, Desa Glišić, legendarni karikaturista „Ježa", i Milica Jakovljević, popularna Mir-Jam, saradnica „Nedeljnih ilustracija", a po oslobođenju novinar beogradskog večernjeg lista „Glas".

Mir-Jam na sudu

Jedan od najvećih skandala među izdavačkim kućama nastao je upravo zbog dela Mir-Jam. Na sudu su završile „Narodna knjiga" i izdavačka kuća „Draganić" koje su se sporile oko autorskih prava na dela popularne spisateljice ljubavnih romana. Urednik i vlasnik „Narodne knjige" Miličko Mijović tvrdio je da samo njegova kuća ima prava na popularne ljubiće, pa čak i na dva neobjavljena rukopisa, dok je, s druge strane, Miodrag Draganić isticao da jedino njegova kuća ima potpisan ugovor s bratanicom Milice Jakovljević, Jelenom Mimicom, vlasnicom njenih autorskih prava koja živi u Italiji.

I na kraju, objavljuju i jedni i drugi.

Od njih pet, jedna nije mogla da izdrži preveliki novinarski napor, koji u tadašnjim uslovima („nema odmora dok traje obnova") nije imao ograničene ni normu ni vreme. Bila je to Milica Jakovljević, najčitanija novinarka i spisateljica između dva svetska rata. Uostalom, ona je bila i najstarija. Navršavala je 1945. godine šestu deceniju i bila starija od Radmile Todorović 11, Radmile Bunuševac 16, Dese Glišić 25, a Nade Doroški 30 godina.

Ova čestita žena i van spora veliki rodoljub preživela je dve okupacije i iz obe izašla neokaljanog obraza. Sve to, naravno, nije bilo lako i ostavilo je traga na njoj. Nije joj bilo potrebno pozivanje na rođenog brata Stevana Jakovljevića, proslavljenog solunca i pisca čuvene „Srpske trilogije", koji je posle rata bio narodni poslanik i član Prezidijuma Savezne narodne skupštine. Nisu joj bili potrebni ni pomoć ni zaštita brata Stevana, u to vreme vrlo istaknute, ugledne i uticajne ličnosti u novoj komunističkoj vlasti. Jer, ona je imala svoje dostojanstvo i činjenice koje su dovoljno govorile o njoj.

Pod okupacijom, koju je provela na ivici siromaštva i bede, Milica Jakovljević je 1941. godine odbila poziv da sarađuje u okupacionim dnevnim listovima „Novo vreme" i „Obnova", pod izgovorom da je umorna i stara. Međutim, 1945. godine, uprkos iznurenosti i godinama, dakle još umornija i starija, ipak je pokušala da jede novinarski hleb u „Glasu", koji je posle ilegalnog ratnog perioda (od 1942), nastavio izlaženje u oslobođenom Beogradu 7. novembra 1944, da bi od 22. aprila 1945. godine, kad rat još nije bio završen, počeo da izlazi kao dnevni list. Tada su „Politika" i „Borba" imale status saveznih glasila, a „Glas" je bio republički list. Redakcija se nalazila u Vlajkovićevoj 8, gde je danas štamparija (u zgradi predratne „Pravde" braće Sokić, kojima je imovina konfiskovana).

U prvo vreme glavni urednik bio je novinarski vuk Dušan Duda Timotijević i „Glas" je važio za rasadnik mladih kadrova, koji će ubrzo postati najzapaženija pera srpskog novinarstva. Nažalost, Milica Jakovljević je izgubila svoju šestomesečnu borbu da ostane u novinarstvu 1945. godine. Po tadašnjim pravilima Udruženja, novinar koji šest meseci bude nezaposlen gubi status novinara. Ona nije uspela da se održi u „Glasu".

Udruženje je iz članstva 1945. godine izbrisalo 22 novinara. Među njima je izbrisana i Mir-Jam. Po okrutnom slovu pravila, brisana je iz članstva Udruženja 14. decembra 1945. godine. Da ironija bude veća, istoga dana je održana 12. sednica Uprave, na kojoj je rešeno da novinari dobiju R-1 kartice, koje su im omogućavale bolju ishranu. Ovu povlasticu, u to vreme poratne oskudice, uživale su posebne kategorije (narodni heroji, nosioci spomenice, ratni vojni invalidi i rudari).

Slika

Umrla je u gladi... Originalna molba najpoznatije predratne srpske novinarke i spisateljice kojom moli udruženje novinara, iz koga je silom isključena, da joj izda potvrdu radi regulisanja penzije

Milica Jakovljević je, kao u dve preživljene okupacije, ponovo ostala bez sredstava za život. Pred kraj života, svakako u velikoj oskudici i nevolji, zakucala je na vrata svoga udruženja, na čiju je adresu stiglo ovo njeno, svojeručno napisano, pismo:

„Počela sam novinarsku karijeru 1. juna 1921. g. i radila neprekidno do 6. aprila 1941. g. u dnevnom listu ‘Novosti' (prvih 5 godina) i ‘Nedeljnim ilustracijama' (15 godina).

Moj lični rad počinje sa učiteljskim pozivom od 1906. do 1919. g. i sa godinama novinarskog rada navršila sam 33 godine službe 1941. i time stekla pravo na punu penziju. Poslednja plata, koju sam uživala dve godine, bila je 4.500 din. Za sve vreme bila sam član Udruženja novinara.

Molim Udruženje novinara da mi izda uverenje o godinama mog novinarskog rada od 1. juna 1921. do 6. aprila 1941 i o visini plate poslednje dve godine kao novinarskog saradnika. Ovo mi je potrebno radi regulisanja penzije. Posle Oslobođenja bila sam primljena u Udruženje novinara za šest meseci, s tim da se uposlim. Ja sam bila slaba, umorna od tempa rada bez odsustva i predaha (držala sam rubrike: istorijsku, etnografsku, dopisivanje sa čitaocima, društveni život sviju slojeva, psihološke teme, filmsku rubriku, pozorišnu kritiku, pripovetku i roman) da nisam mogla više da radim i takmičim s mladim današnjim novinarima. Nisu mi dopuštale ni godine (rođena sam 22. aprila 1886. g.).

Dopis je istog dana službeno zaveden u Udruženju novinara i prosleđen Komisiji za penzije, koja je vrlo brzo, nakon dve sedmice, dostavila svoje mišljenje Upravnom odboru Udruženja novinara NR Srbije. Članovi komisije su bili predratni novinari Bogdan Bilbija i Dobrosav Kuzmić. Bogdan Bilbija je pre rata bio honorarni saradnik više listova i član ilegalne Komunističke partije, a sada je bio urednik partijskog dnevnog lista „Borba". Dobrica Kuzmić je bio novinar „Politike" i uživao je posebno veliki ugled u članstvu, jer je bio najaktivnija ličnost Udruženja.

Bilbija i Kuzmić su se, uz to, vrlo dobro znali sa gospođicom (sada drugaricom), svojom koleginicom Milicom Jakovljević, popularnom Mir-Jam, i vrlo ažurno i revnosno su sačinili izveštaj komisije. Izveštaj Upravnom odboru se čuva u Arhivi Udruženja novinara Srbije, a u njemu stoji:

„Milica Jakovljević - Mir-Jam moli da joj se izda uverenje o godinama provedenim u novinarstvu."

U nastavku teksta, kucanog pisaćom mašinom, podvučen je sledeći stav:

„Komisija je našla da gornji navodi odgovaraju istini pa zato smatra da se Milici Jakovljević - Mir-Jam može izdati traženo uverenje."

Hit u Srbiji... Po romanu „Ranjeni orao" danas se na RTS-u prikazuje jedna od najgledanijih serija, kao i u Ateljeu 212 vrlo zapažena pozorišna predstava

U pogledu drugih traženja Milice Jakovljević - Mir-Jam, Komisija vrlo blagonaklono daje sledeće odgovore: „Što se tiče traženja da joj se, po mogućnosti, uračunaju i ratne godine (1941-1945), moliteljku Mir-Jam treba uputiti da se uverenje o radu u tim godinama dobija drugim putem i od drugih ustanova, a ne od Udruženja novinara. Moliteljka ima pravo na priznanje tih godina, kao novinarskih, u penzione svrhe, ali pod uslovima da se nije ogrešila za vreme okupacije o nacionalnu čast, da nije sarađivala u okupatorskoj i prookupatorskoj štampi itd., o čemu izdaju uverenja narodni odbori, sudovi i slične ustanove. Iz molbe moliteljkine vidi se da joj to nije jasno, pa je zato treba u to uputiti."

Razume se, moliteljki je Udruženje odmah izdalo uverenje o priznavanju novinarskog staža (19 godina, 10 meseci i 24 dana) „u svrhu regulisanja penzije". Ali, nema podataka o daljem toku njenog zahteva za regulisanje penzije. Ali s obzirom na to da je već sledeće godine (22. decembra 1952) umrla usamljena i zaboravljena, može se pretpostaviti da je nije dobila ili, bar, da je nije dugo uživala.

Kada su svođeni računi za dva veka srpskog novinarstva (1791-1991), među sto najznačajnijih novinara uvrštene su samo tri žene - Maga Magazinović, Desa Glišić i Milica Jakovljević - Mir-Jam. To je, nesumnjivo, najveće priznanje za doprinos profesiji i za mesto u njoj.

Utešno. Ali ne bez gorčine.


( Piše: Mile Nedeljković )

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Sep 2013, 13:50
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
***
Još i danas imam naviku da sjednem kraj prozora kada pada kiša i da dugo, dugo gledam nekuda u daljinu. Tada sam tako mirna, tada osjećam da sa mirisom kiše dolaziš i ti, ti kojeg već dugo nema. Al' još se tebi nadam.

***

Ne vrijedi. Poljubila sam i previše žaba, uhvatila previše miševa, sadila bundeve. Ništa ne pomaže! Miš je miš, bundeva je bundeva, nema čarolije. Bajka sa tužnim krajem zove se realnost!

***

Pokloni mi samo malo ljubavi. Tek da osjetim kako je to biti voljen.

***

Idi ako baš hoćeš. Navikla sam da oni koje volim prije ili kasnije odu.

***

Mnogo smo snova sanjali, ali nikada ih odsanjali mili moj. Šteta.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 26 Nov 2013, 00:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
***
Uviek sam ljudima iskreno, u lice,govorila šta mislim o njima.
Ali neki ljudi iskrenost teško podnose... draža im je laž,izgleda.
Ljudi teško opraštaju istinu, mnogo teže nego laž.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Nov 2014, 00:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mir-jam - Obožavana, ismevana, ponižena

Mir-jam - kraljica ljubavnog romana u Kraljevini Jugoslaviji. "Ranjeni orao" (gledali smo istoimenu seriju na RTS) smatra se najlepšim u nizu ljubavnih romana Mir-jam, koja je u poslednjoj deceniji pred Drugi svetski rat bila apsolutno najčitanija spisateljica Kraljevine Jugoslavije. Zvali su je srpska Džejn Ostin, a slobodno može da se kaže da je u nas, u to vreme, bila ono što je danas Danijela Stil u svetskim raazmerama.

Slika

Iza pseudonima Mir-jam krila se Milica Jakovljević, sestra slavnog srpskog knjniževnika između dva rata Stevana Jakovljevića, tri godine mlađeg od nje, autora "Srpske trilogije".

Rođena je 1887. u Jagodini, ali je posle Prvog svetskog rata prešla u Beograd, u kojem je dočekala i provela hitlerovsku okupaciju. Isprva je bila novinar u "Beogradskim novostima" i "Nedeljnim ilustracijama", a pseudonim pod kojim je pisala zadržala je i kad se posvetila literaturi.

Iako su ljubav i brak obavezna tema svih njenih dela - romana, pripovedaka i drama - nikad se nije udavala, ali nije ni bežala od ljubavi.

Kad je već bila u poznim godinama, građanski Beograd je bdio nad njenom vezom sa glumcem Božom Nikolićem sa istom pažnjom s kojom je dočekivao njene ljubavne epopeje. Ta veza je potrajala čitavu deceniju, a da je nastupio kraj saznalo se kada glumca, posle premijere, više nije čekala velika korpa sa crvenim ružama, koje mu je sve do tada slala Milica Jakovljević.

Bio je to, godinama, veliki beogradski trač, pošto se za ljubavnu priču Milice, lepe spisateljica, i Bože, markantnog glumca pet godina starijeg od nje, saznalo sasvim slučajno.

Susede je, jednog tihog letnjeg popodneva, zaprepastila žučna prepirka u Miličinom stanu, u Molerovoj ulici, iznad Slavije, a kad su kroz prozor poletele neke šolje, kako su pričali jedni, i šerpe, kako su tvrdili drugi, oni najradoznaliji su se pobojali da se ne dogodi neko zlo i - pozvali uličnog žandarma.

Književnica Miljana Luketić opisuje taj slučaj u knjizi o Beogradu za koji, uzgred, kaže da je "često bio raskošan, bogat i privlačan, kako običnim ljudima, tako i velikim imperijama i osvajačima, pa je tako bio i rušen, ali uvek ponovo obnavljan, sa velikom ljubavljui i retkom upornošću".

Pozvani žandarm je, dakle, da savesno obavi dužnost, zakucao na vrata stana i video da se ništa neobično ne događa. Zatekao je gospođu Milicu i poznatog glumca vrlo smirene - kao da nije ni bilo grmljavine koja je zabrinula radoznale susede - i oboje su mu rekli da su, u stvari, uvežbavali jednu scenu dramskog komada.

Teško da su komšije poverovale u tu verziju, pa je otada počelo i dugo trajalo svakodnevno bdenje nad dolascima i odlascima glumca Bože Nikolića iz Mir-jaminog stana. Nisu sumnjali da je u pitanju ljubavna veza, ali su se veoma čudili zašto on nikad nije ostao da noći.

I u Mir-jaminim romanima će se često sretati slični motivi, koji su, po pravilu, obuhvatali potresne sudbine njenih junakinja, koje će stradati bez sopstvene krivice, ali će neka igra slučaja uvek dovesti do srećnog preokreta - kad će se pojaviti muškarac koji će biti njena istinska sudbina.

Za takav obrt je karakterističan roman "Greh njene mame" o miloj Nedi, koja će posle smrti i majke i oca, bogatog bankara, ostati "potpuno sama u tuđem svetu".

Zbog spleta mučnih okolnosti, morala je da napusti roditeljsku kući u kojoj je bila okružena ljubavlju i ušuškana u bogatstvu. Iz takvog bezbrižnog života upala je u svet u kojem su vladala nemilosrdna pravila, ali će se njeno potucanje kroz mnoge događaje i susrete ipak završiti voljom spisateljice, jer će se obelodaniti zavet njene majke za koji nije ni znala... Naravno, kraj je srećan.

Kao i "Ranjenog orla", uostalom i svih ostalih romana.

Iako je, međutim, bila najčitaniji ženski pisac svog vremena, Milica Jakovljević - Mir-jam je bila i ospravana. Svejedno što su te knjige obeležile srpsku književnost između dva svetska rata, njenom štivu sa večitom temom ljubavi zamerano je da je površno i odveć lepršavo, daleko od života kako su ga slikali njen brat ili drugi njeni savrmenenici, muški pisci, Bora Stanković, na primer. Ali je to bilo štivo lepo za čitanje koje su karakterisale široka lepeza likova i uzbudljiv razvoj događaja.

Uostalom, i onda, kao i sada, čitaocima je bilo dosta svakodnevnih muka i potresa, i više su voleli romantične priče koje su mamile suze saučešća od surove stvarnosti, i sopstvene i u romanima.

U nenametljivom i suptilnom stilu, za neke i sladunjavom, sa izrazitim osećajem za lepo, Mir-jam je upućivala mlade devojke u tajne ljubavi i bračnog života, mada sama nije iskusila stege braka. Istovremeno, njena dela su i presek zbovanja u Srbiji tog doba, a kritičari joj priznaju da stvarnu vrednost njenih romana predstavlja detaljno i autentično dočaravanje ćivota i vrednosti građanske klase u međuratnoj Jugoslaviji.

U novoj Jugoslaviji, međutim, za takve pisce, kao i za celu građansku klasu više nije bilo mesta, iako ona za vreme okupacije nije ništa objavljivala. Ali, ona se nije predavala. U opštoj nemaštini, na ulicama se pojavljivala "doterana i negovana, sa kosom u dugim loknama, ekscentrična, kao fatamorgana prošlog vremena". Tada su se uz njeno ime, posebno pseudonim, prilepili nelepi epiteti, koji traju do naših dana.

Kad bi se za nekog pisca htelo reći da samo umišlja da je pisac, reklo bi se da "piše kao Mir-jam".

Ali, ma šta se mislilo o njenim knjigama, sve su imale nebrojeno mnogo čitalaca i obožavalaca. I danas, 57 godina posle njene smrti - umrla je 1952, u Beogradu - one ostaju dokaz da je i ta literatura neprolazna - inače Danijela Stil ne bi u naše vreme postala rekorder bestselera na svim meridijanima.

Ni muškarci nisu imuni

Za Mir-jamine knjige se uobičajeno govori da pripadaju ženskoj literaturi, ali ni u vreme njene najveće popularnosti, i danas, kada se ponovo štampaju i čitaju, ni muškarci im nisu odolevali.

Njihova glavna karakteristika, sentimentalnost, privlači oba pola.

To potvrđuje i izuzetna popularnost televizijske serije "Ranjeni orao", za koju, kao i za njene junake, i muškarci i žene priznaju da ih privlači, jer je to "prava melodrama, kao melem za dušu".

Raskošna plavuša

Zanimljivosti iz života Milice Jakovljević, koji je u mnogo čemu nalik zbivanjima koje doživljavaju junakinje njenih knjiga, mogu se naći u knjizi Miljane Laketić "Obožavana i unižena". Ona navodi sećanje glumice Nevenke Urbanove:

Ona opisuje Milicu kao lepu, raskošnu plavušu koja je na plaži - tog leta kad su se upoznale u Malinskoj, na Krku, gde je bila sa glumcem Božom Nikolićem - čitala Rablea u originalu. Znala je francuski i ruski.


Vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 15 Feb 2016, 00:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mir Jam: Kraljica - herc koja se nikad nije udavala

Romani Milice Jakovljević alijas Mir Jam bili su najčitaniji u Kraljevini Jugoslaviji. Kraljica melodrame bila je i vrhunski novinar, strastveno je volela, ali nikada nije završila kao njene junakinje – udata.

Slika
PISAC, NOVINARKA, ŽENA

Zbog stila i tema zvali su je srpska Džejn Ostin. Po čitanosti, bila je za nas ono što je Danijela Stil za svet. U poslednjoj deceniji pred Drugi svetski rat bila je kraljica ljubavnih romana u Kraljevini Jugoslaviji. Iza pseudonima Mir-Jam krila se Milica Jakovljević (1887 - 1952.), sestra slavnog srpskog knjniževnika između dva rata Stevana Jakovljevića, tri godine mlađeg od nje, autora "Srpske trilogije". Rođena je 1887. godine u Jagodini, ali je posle Prvog svetskog rata prešla u Beograd, u kojem je dočekala i provela hitlerovsku okupaciju. Isprva je bila novinar u "Beogradskim novostima" i "Nedeljnim ilustracijama", a pseudonim pod kojim je pisala zadržala je i kad se posvetila literaturi. Mir-Jam je tada bila tek jedna od tri žene novinara, ali njeno pero ipak je bilo sklonije ljubavnim zapletima.
Zanimljivosti iz života Milice Jakovljević, koji je u mnogo čemu nalik zbivanjima koje doživljavaju junakinje njenih knjiga, mogu se naći u knjizi Miljane Laketić "Obožavana i unižena". Ona navodi sećanje glumice Nevenke Urbanove: Ona opisuje Milicu kao lepu, raskošnu plavušu koja je na plaži - tog leta kad su se upoznale u Malinskoj, na Krku, gde je bila sa glumcem Božom Nikolićem - čitala Rablea u originalu. Znala je francuski i ruski.
Ali, dok je beogradskim ulicama šetala „zanosna u ljubičastoj pelerini, doterana i negovana, sa dugim loknama, lepa i smerna Mir Jam, patrijarhalna devojka iz dobre kuće“, imala je i burne ljubavi. Kažu da je bila sušta suprotnost junakinjama svojih romana. Prvo je bila zaljubljena u Svetu, zatim je srce poklonila Slovencu Vitoju, kome je posvetila roman „Slovenačka gora”. Vitoj je imao veliki uticaj na njen život i poziv novinara. Čitala je njegove članke u „Jutru”, pisala, gradila svoj stil… On je bio zaslužan i za prvi njen poljubac: „Drugog dana ja i Vitoj izašli smo pre podne sami u šetnju. Vodio me u park Tivoli. Kako je to divan park, svetao, pun cveća, pokraj jednog malog jezerca. Seli smo na klupu. Pričali i zaćutali. Ptičice su cvrkutale oko nas, deca se u dolini igrala, senke drveća pokrivale nas, jezero je bilo mirno, a moja duša ustalasana. Vitoj mi se najednom naže niže, obgrli mi ramena i poljubi mi usne...“ (iz autobiografije „Izdanci Šumadije“)

Slika
UMRLA BEZ PRIZNANJA / FOTO: VIKIPEDIA

Oko nje vrzmao i jedan Mario: „Mladići moga doba bili su veliki kavaljeri, a njihova pažnja se sastojala u poklanjanju knjiga… Mladići su idealisti, umeju da vole, a devojke patrijarhalne i samo će je dobiti putem braka. Slobodne ljubavi nije bilo tada. Ukrade se po neki poljubac, i to je sve. Garsonjere nisu postojale. Zar bi se usudio ijedan mladić da pozove devojku u stan? Bilo je u Kragujevcu jedno sokače, gde su bile poznate kuće sa crvenim fenjerima, i mladići su tamo išli, da se zabave. A pokraj devojačkih kuća prolazili su sa ljubavlju i strahopoštovanjem, i prema materama. Mladić je krio svoj seksualni život, jer su hteli da u očima devojaka budu idealni… Lepa su ta vremena bila, kad je vladalo uzajamno poverenje i poštovanje.“ (iz autobiografije „Izdanci Šumadije“).
Ova lepa gospođica živela je u Molerovoj ulici, tik iznad Slavije. I u taj stan, na opšte veselje komšiluka, rado je dolazio poznati beogradski glumac Boža Nikolić. Boža je bio ljubav njenog života I nepresušna prilika za komšijska naklapanja. Građanski Beograd neumorno je bdio nad vezom lepe spisateljice i zgodnog glumca, a čaršijske priče kažu da je ta ljubav bila toliko strastvena da su i žandarmi morali da intervenišu. Jednog tihog letnjeg popodneva, kaže priča, susede je zaprepastila žučna prepirka u Miličinom stanu. Prema jednoj verziji, kroz prozor su letele šolje, prema drugoj, u pitanju su bile šerpe. Ažurni komšiluk brže-bolje pozvao je uličnog žandarma, sve u strahu da se ne dogodi neko zlo. Književnica Miljana Luketić opisuje taj slučaj u knjizi o Beogradu: „Pozvani žandarm je, dakle, da savesno obavi dužnost, zakucao na vrata stana i video da se ništa neobično ne događa. Zatekao je gospođu Milicu i poznatog glumca vrlo smirene - kao da nije ni bilo grmljavine koja je zabrinula radoznale susede - i oboje su mu rekli da su, u stvari, uvežbavali jednu scenu dramskog komada.“ Normalno, komšije nisu poverovale u tu priču, pa su organizovale dugo i svakodnevno bdenje nad Božinim odlascima i dolascima. A najviše ih je čudilo što zgodni Boža nikada za deset godina nije ostaon da prespava kod svoje drage. Boža i Mir Jam su se na kraju raskantali, a čaršija je to saznala kad jedne večeri posle premijere glumca nije čekala velika korpa sa crvenim ružama, koje mu je sve do tada slala Milica Jakovljević.

Slika
DAMA

„Samac u braku“, „Ranjeni orao“, „Greh njene majke“, „Bilo je to jedne noći na Jadranu“... Dok su njene knjige gutale gospođice iz finih kuća, Mir Jam je bila i osporavana. Njenom štivu zameralo se da je površno i previše lepršavo, daleko od života kako su ga slikali njen brat ili drugi njeni savrmenenici, muški pisci. U nenametljivom i suptilnom stilu, za neke i sladunjavom, Mir Jam je upućivala mlade devojke u tajne ljubavi i bračnog života, mada sama nije iskusila brak. Za Mir-Jam su ratne godine bile period siromaštva, gladi i bede. Njen jedini prihod bio je honorar iz „Nedeljnih ilustracija“ i isplata za objavljene romane. Nije imala ušteđevine, a ni vrednosti za prodaju. Njen brat Stevan je bio u zarobljeništvu, a sestre su imale decu i porodice, pa je ona brinula i o njima. Događalo se da posle posete neke bogate prijateljice ili bogate čitateljke, srećne što je upoznala slavnu književnicu, ispod pepeljare ili vaze nađe koverat sa novcem. U početku je novac ljutito vraćala, a kasnije je bez reči prihvatala ovu pažnju. Mir-Jam nije morala tako da živi jer su joj listovi Obnova i Novo vreme nudili da piše za njih za dobru platu. Ipak, ona je verovala da iz ovog rata mora da izađe neokaljanog obraza. Odbila je poziv da sarađuje u okupacionim dnevnim listovima, pod izgovorom da je umorna i stara. Nova vlast je volela dodvoravanja, a kako ona nije imala nameru da se dodvorava, prijatelji i poznanici su je izbegavali jer je bilo opasno vreme, a ona označena kao politički neprijatelj.
Pred kraj života, Milica Jakovljević bila je u velikoj oskudici i nevolji, tako da je zakucala na vrata novinarskog udruženja. Oni su joj odobrili penziju, ali izgleda, kasno. Početkom zime 1952. godine dobila je zapaljenje pluća koje je za nju imalo koban ishod. Umrla je 22. decembra okaljanog imena i dela. Vest o njenoj smrti nisu objavile nijedne tadašnje novine. Oni koji su je dobro poznavali tvrde da je njena smrt došla mnogo ranije, kada je prestala da piše priče o svom svetu, koji je imao mnogo vrlina i mana, ali je bio ispunjen lepotom.


prvatv

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 02 Okt 2017, 20:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpska Džejn Ostin: Bila je ispred svog vremena, a ostala sama i zaboravljena! (FOTO)

Svi je znaju kao Mir Jam. Bila je prozvana srpskom Džejn Ostin, a njene knjige obožavale su gotovo sve žene

Resized Image - Click For Actual Size

U proteklih nekoliko godina često smo mogli čuti kako se spominje na televiziji, zbog ekranizacije njenih najpoznatijih romana.

Međutim, o njenom privatnom životu ne zna se mnogo.

Pravo ime bilo joj je Milica Jakovljević. Rodila se u Jagodini 1887. godine, a detinjstvo i mladost provela u Kragujevcu.

Slika
Insert iz serije "Nepobedivo srce", Foto: Fonet

Želela je da bude novinar, pa se nakon Prvog svetskog rata seli za Beograd kako bi radila u “Novostima”.

Radila je i u “Nedeljnim ilustracijama”, a sve vreme se potpisivala kao Mir Jam.
Ovaj pseudonim zadržala je i kada je počela da piše svoje romane.

Njeni romani stekli su izuzetnu popularnost u tom periodu. Pisala je o ljubavi, braku i životu građanske klase tadašnje Jugoslavije.

Milica Jakovljević živela je tihim i povučenim životom. U to vreme važila je za pravu lepoticu. Iako je sa velikom strašću pisala o ljubavi i braku, Mir Jam se nikada nije udavala. Bila je obrazovana, stabilna i samostalna. Tečno je govorila francuski i ruski, a o njenom privatnom životu više se nagađalo, nego što se zbilja znalo.

Čitalačku publiku osvojila je jednostavnim i pomalo sladunjavim stilom. Njeni romani bili su pitki, čitali se u dahu i sa uživanjem.

Mir Jam često je bila na meti kritika zbog svog stila pisanja i žanra. Mnogi su smatrali da Mir Jam ne može da se meri sa muškim aitorima, a uz to su je upoređivali i sa njenim bratom, poznatim piscem Stevanom Javoljevićem, koji se smatra za autora prvog srpskog bestselera “Srpska trilogija”.

Te kritike, međutim, nisu uticale na Milicu da prestane pisati svoje romane.

“Ranjeni orao” čiju smo ekranizaciju mogli gledati od 2009. godine, jedan je od najpoznatijih njenih romana.


Pored toga, romani „To je bilo jedne noći na Jadranu”, „Nepobedivo srce”, „Otmica muškarca”, „Greh njene mame”, „U slovenačkim gorama”, „Samac u braku” i „Mala supruga” su decenijama mamili suze i uzdahe devojaka, a i ponekog muškarca sa širokom lepezom likova i uzbudljivim razvojem događaja.

U opusu Mir Jam našle su se i zbirke pripovedaka: “Dama u plavom”, “Časna muška reč”, “Devojka sa zelenim očima”, “Sve one vole ljubav” i pozotišni komadi “tamo daleko” i “Emancipovana porodica”.


Nakon Drugog svetskog rata na Mir Jam pada “ljaga” da je odbila da radi za okupacione novine, te njene knjige bivaju zabranjennj, a ona više ne može da nađe posao.

Napuštena i osramoćena bez penzije, Milica je gurnuta u stranu. Umire 22. decembra 1952. godine od upale pluća. O njenoj smrti nijedne novine nisu izvestile.

Tek 1972. godine, postavljanjem na scenu Ateljea 212 predstave “Ranjeni orao”, dela Mir Jam ponovo oživljavaju.

Danas su na nacionalnoj televiziji izuzetno popularne serije i filmovi inspirisani njenim radom, koje publika iznova i iznova prati svake godine.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 02 Okt 2017, 20:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
RANJENI ORAO – Atelje 212, Beograd (1977.)


_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 53 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker