OJ POTOČE...


Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
Veseliji žubor tvoj.

A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
Ne miriše već joj kraj.

Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom - drugom,
Umukô mu slatki poj.

I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
U daleki nosi kraj.

Sve je tužno... Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
Al' ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
Tvoje duše milje, slad.


1888.

NA MJESEČINI


Oh, kako je ponoć mila,
Kakav duši spokoj stvara!
Sa svjetlošću vječnih sila
Bezbroj zvijezda nebo šara.

Mjesec plavi kô na moru
Sa jedrima šajke one.
Ne prolama pjesma goru;
Sve u slatki sanak tone.

Ja se samcat budan krećem
Kroz dolinu milocvjetnu,
Slušam lahor kako s cvijećem
Razgovara bajku sretnu.

Slušam potok što s' vijuga,
Pa šumeći dolju para;
Slušam slavlja što iz luga
Sa pjesmom mu odgovara.

Slušam šapat gustih grana,
U tišini što odlijeće;
Slušam kako sa svih strana
Pozdravlja me miris-cvijeće.

Divan li si, svijete mili,
Punan li si svetog čara!
Ja se klanjam onoj sili
Što ljepotu ovu stvara.


1888.

PRED IKONOM SVETOG SAVE


Na istoku zora plava
Prvim zrakom prosijava,
Iz ložnice ja ustadoh,
Pred ikonu divnu stadoh
Svetitelja Save,
Naše srpske slave.

Skrstih moje ruke dvije,
- Mlađano mi srce bije,
Pa iz čistog osjećaja,
S dušom mojom što se spaja,
Molitvu sam dao,
I nju otpjevao:

"Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Podaj Srbu snage, moći,
Izbavi ga crne noći,
Nek mu sunce sja,
Molim ti se ja!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Daj slobodu Srbu tvome,
Ukloni mu s glave grome,
Silom tvojom daj
Robovanju kraj!...

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Bratstva mržnju, opačinu,
Sori, stvori u prašinu,
Nek ih ljubav vodi,
Nek se sloga rodi.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Nek se bratske duše spletu
Pa nek dižu školu svetu
Rad poroda svog,
Što im dade Bog.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ubriši nam majci suze,
Daj joj spokoj, što joj uze,
Onaj tužni dan,
Tužni Vidov-dan!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ukr'jepi me silom mlada,
Daj mi volje, daj mi nada,
Srcu svježi žar,
Pregnuće i mar!"


1888.

ĐAČKA PJESMA


Evo zore! Evo dana!
Hajd' na noge ko je zdrav,
Koji dugo leži, spava,
život mu je težak sav.

Eno škole, svetog zdanja!
Zvonom eno, zove nas,
Da nam dade sv'jesti, znanja,
- Znanje nam je slabim spas! -

Pa hajdemo, krećimo se,
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se,
Dok je razum i duh mlad.

Razumu nam mlađanome,
Daje krila, svježu moć;
Ljubimo je, pa sa njome
Razgnaćemo srpsku noć.

Sreća će nam sa svih strana
Kao bujna r'jeka teći;
Bud'mo braćo sad valjana:
Sa učenjem snagu steći!

Na nas će se osmjehivat'
Anđ'o božji milostiv,
I krilima gonit', skrivat'
Teški sa nas oblak siv.

Sunašce će zasijati,
Da razvedri srpski kraj: -
Prestati će naša mati
Da u grudi nosi vaj.

Eno škole! Krećimo se
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se -
Ona goni tamu, jad.


U Dubrovniku 16. avgusta 1888.

DIVNA JE ZORA


Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
Kô pjesme klik.


U Mostaru, 19. maja 1889.

AKO HOĆEŠ...


Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...


1889.

PRED ZORU


Mrkla se ponoć gubi i tavna sjenka njena;
Suri se orô budi sred mrkih, golih stijena
I željno očekuje zoru i sunčev zrak.
Umukla mrska sova, sve ređi glas joj biva;
Daleko, daleko bježi, od svjetlosti se skriva,
Od lika svete zore što kopljem lomi mrak.

Vedrije nebo biva. I gle, istok već rudi,
U cvijetnom mirnom gaju sjetni se slavuj budi,
Istoku pozdrav šalje, sa pjesmom ljulja kraj
I zove zoru dragu da rodi danak bijeli,
Da iz sna budi, diže oni divni i vreli,
Okrijepljen božijom silom, slobodni sunčev sjaj.

Oj, svani, svani, zoro! Razagnaj tminu kletu!
Oh, daj nam, daj nam danak, svjetlosti iskru svetu,
Ta dugo nas je trala ta kivna, teška noć.
Bolne su naše grudi... Daj nam svjetlosti nove!
Ostvari one slatke paćene duše snove!
Oj, svani, svani, zoro, probudi silu i moć!


U Mostaru, 15. aprila 1889.

OJ ISTOČE...


Oj istoče, oj rumeni,
Sitnim zvjezdam' nakićeni,
Sjajnom zorom zagrljeni,
Oj, divno li sjaš!
Oj, divno li rajske gore
Božanstvene svete dare
Ispod krila razvijaš!

Sa tebe nam najpre sine
Zlatno sunce, pa se vine
U nedogled, u daljine,
Šireć svijetu zagrljaj,
Pružajuć nam milo svima
sa vrelijem poljupcima
Ružičasti onaj sjaj.

Još nam tihim glasom zbori.
"Neka svako dobro tvori,
Nek se trudi, nek se mori,
Ta ljenost je sram;
Preziri je Srpče svako,
Budi krepko, budi jako,
Budi živi plam!"

Oj istoče, oj rumeni,
Zvjezdicama nakićeni,
Svijetlom zorom zagrljeni,
Ta divno li sjaš!
Ti sa lučom zraka tvoga
Silu mraka nemilnoga
Jednim mahom otimaš.


1889.

U GAJU


Tamo, tamo, na daleko,
Gdje miriše cv'jeće meko,
Zeleni se pruža gaj,
A u gaju čisto vrelo,
Pa žubori preveselo
U daleki žureć' kraj.

Svakog jutra, svakog dana,
Prije sunca obasjana
Čio trčim u taj gaj,
Gledam rosu što se čista
Po cvijeću bajnom blista
K'o alema dragi sjaj.

Pa sred mile te tišine,
U cvijeću i miline,
Slušajući tičiji poj,
I ja pjevam: "Bože mili,
Od varvara, oj zakrili,
Mili srpski narod moj".

Bog će čuti molbe moje,
Svete želje što se roje,
U mom srcu svaki čas:
Daće Srbu snage, sile,
Zakliktaće srpske vile
Varvarima na užas!


1889.

NA BRIJEGU


Na visu br'jega stojim i gledam u daljne strane;
Plavo se nebo krije pod tavnim oblaka velom,
Ne može sunce sveto da prodre i da nam grane
I zrakom obasja vrelom...

Pomamni vjetar šiba, paklenom žudnjom kletom
Povija c'jelu goru i strepi grana svaka...
I soko ne može sivi da s' vine gori vrletom -
Brani mu bura jaka...

Al' gle, šta se to tamo kroz oblak tavni sija?!
Gle svjetlosti mila, divna, sv'jetli nam šalje zrak!
U njoj se sivi soko počeo da lagano vija,
Da goni sa nje mrak!

Oj, dođi!... dođi... Zablistaj i nama, svjetlosti mila!
Kroz tavni oblaka veo prožiži moćni sjaj...
Željni smo tebe... željni... Oj širi sveta krila
I sleti u naš kraj...


1889.