Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 17:47


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 19:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Branko Ćopić skočio dok je zvonilo sa Saborne crkve!

Momčilo Srećković o poslednjim satima koje je proveo sa legendarnim piscem. Neću da mi policija više zagorčava život, rekao je i nestao

Slika

KAKO su izgledala poslednja dva sata u životu Branka Ćopića, jednog od najznačajnijih pisaca srpske književnosti koji se ubio 26. marta 1984. godine, mogla je da vidi publika Festivala autorskog filma u dokumentarcu "Mala moja iz Bosanske Krupe".

Ovo, po prvim kritikama remek-delo reditelja i scenariste Puriše Đorđevića premijerno je prikazano u sredu, 2. decembra. Polusatna priča zasniva se na dirljivom svedočenju Momčila Srećkovića, iz sela Zabrežja kod Obrenovca, koga su Ćopić i njegova žena Bogdanka kao dečaka školovali u Beogradu. Dokumentarac se završava filmskom poemom "Grob u žitu", koju je po Ćopićevim stihovima Đorđević snimio 1951, i koja do sada nikada nije prikazana.

Zahvaljujući Srećkoviću, kome je Ćopić u to vreme pomogao da završi novinarsku školu i počne da radi kao novinar (uz Ingrid Lotarijus bio je jedan od osnivača Studija B), "Novosti" su došle do proširene verzije njegovog svedočenja.

- Branka sam upoznao 14. jula 1964. kada sam primao nagradu "Poletarca" za najbolju pesmu, a on je bio član žirija. Ni danas ne znam zbog čega sam mu se dopao, tek, Branko i njegova žena Bogdanka došli su u selo i predložili mojim roditeljima da pređem kod njih da me školuju - kaže Srećković. - Proveo sam u njihovoj kući skoro pet godina, prihvatili su me kao rođenog sina i naučili su me svemu vrednom u životu. Bio sam plašljiv, smušen, nosio sam kredu u džepu i obeležavao svaki ćošak kad izlazim iz stana, jer nisam poznavao Beograd, i nisam znao da se vratim kući. Branko mi je dosta pričao o sebi, pa i to kako je 1935. prvi put došao u Beograd, kako ga na stanici nije sačekao Miloš Bajić, budući slikar, i pošto nikog drugog nije poznavao, prenoćio je ispod savskog mosta... U tim pričama sećao se svega - govorio mi je o svom detinjstvu, porodici, prvim ljubavima, kako je počeo da piše, svemu važnom što mu se dešavalo u životu. Nije me oslovljavao imenom, nego sa "jarane moj"...

U NESVEST ZBOG ANDRIĆA

- Žao mi je što se tako malo priča o Bogdanki - kaže Srećković. - Bila je izuzetan lekar - pedijatar, mnogo je volela decu, a njihova kuća za mene je bila najveća škola. Kad me je Branko upoznao sa Andrićem, samo što se nisam onesvestio! Ja sam to poverenje uzvratio poštovanjem i ljubavlju, pa i kasnije, kad sam otišao iz njihove kuće i vratio se u selo, uvek sam se trudio da ne uradim bilo šta što bi moglo na bilo koji način da ih izbruka. Ostali smo bliski prijatelji do kraja njihovog života. Branko je poslednjih godina često dolazio kod nas u selo i ostajao po nekoliko dana, jer više nije imao želju da se viđa sa ljudima...
Tog ponedeljka, 26. marta 1984, kada je definitivno odlučio da okonča život, Ćopić se javio upravo Momčilu.

- Branko me je oko dva po podne pozvao telefonom da hitno dođem, jer ima nešto važno da mi priča. Odmah sam krenuo za Beograd, a kad sam stigao, on već nije bio kod kuće. Cica mi je rekla da je u depresiji i da sedi u parku. Našao sam ga na klupi, nije okretao glavu, samo mi je rekao: "Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj 'dućan', a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu." Onda je predložio da prošetamo. Koračali smo od Terazija ka hotelu "Moskva", pa je hteo da sedimo u bašti i popijemo po "koktu". Branko je mnogo i brzo pričao, od toga da su mu najdraži "Doživljaji mačka Toše" i da je proza njegov domen, rudnik, do toga da nikada ni na koji način ne treba da se bavim politikom. Na njegovo insistiranje krenuli smo ka Zelenom vencu, iako je već bilo sedam uveče. Nije prestajao da priča - govorio je da su njegove bajke ukradene, nedosanjane, da su na naivne slike ljudi koje je imao pali studen i magla, a da su sve priče koje je napisao u spomen narodu koji ume da pljucka smrti u brk...

Po Srećkovićevom svedočenju, tako su stigli i do savskog mosta - Branko je želeo da mu pokaže kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu, i kako je bio nagnut, naočari su mu pale dole...

- Otrčao sam stepenicama da ih nađem, a kad sam se vratio gore, Branka više nije bilo. Okretao sam se u mraku okolo, kad sam ga konačno primetio, on je već prešao polovinu mosta ka Novom Beogradu. Počeo sam da trčim i da ga dozivam, ali od zvona sa Saborne crkve koja su u tom trenutku zvonila nije mogao da me čuje. Ono što je za mene ostalo najstrašnije je to što sam stigao desetak koraka iza Branka kada sam video kako se naginje ka metalnoj ogradi i nestaje. Bio sam u šoku, odjurio sam dole skoro bez svesti, Branko je ležao u lokvi krvi, a oči su mu bile širom otvorene...

Stigla je policija i Hitna pomoć, i kako ističe, tada je usledio novi šok - ispitivali su ga zašto nije sprečio Ćopićevo samoubistvo, ili da li ga je on možda gurnuo sa mosta... Ispitivanje je prestalo tek kada je Bogdanka došla u stanicu policije sa oproštajnim pismom koje je Branko ostavio, a koje je pronašla tek te noći...

- Ogromnu nepravdu je Branko doživeo i veliko zlo. Skoro svi su ga ostavili i izdali - brojne kolege - pisci, mnogi drugovi - saborci, prijatelji. Njegova smrt prošla je sasvim tiho, a film Puriše Đorđevića donekle ispravlja tu nepravdu i rasvetljava istinu o tome zašto se Branko ubio.

Slika
Reditelj Puriša Đorđević i svedok Momčilo Srećković

BES TITA I ĐILASA

SREĆKOVIĆ ističe da "partijski drugovi" nisu proganjali, pratili i saslušavali Ćopića samo zbog "Jeretičke priče" objavljene u "Književnim novinama", iako je Tito tada lično pozvao na "obračunavanje" sa njim, nego i zbog humoreske "Ko s đavolom priče piše".

- Početkom maja 1979. u Brankovom stanu upoznao sam Ljubišu Manojlovića, bivšeg uradnika "Ježa", koji je 1950. objavio humoresku, a ona je bila ilustrovana karikaturom Zuke Džumhura. Manojlović je svedočio koliko se strašnih stvari dešavalo zato što se Tito razgnevio. A naročito Đido, Milovan Đilas, koji je u to vreme bio zadužen za agitaciju i propagandu u Jugoslaviji. On je bio toliko besan da je bio spreman i da ih strelja, kako je rekao Manojlović, samo da ih je našao u trenutku kad je pročitao humoresku.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 19:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bolela ga je izdaja pisaca

Zašto je smrt "našeg Marka Tvena" ostala "gluva" i ko se sve odrekao Branka Ćopića. Razapinjali su ga Kulenović, Krleža, Lalić, Gligorić, Oto Bihalji...

Slika

BRANKA Ćopića je najviše bolela izdaja pisaca, priseća se Momčiko Srećković koga su veliki pisac i njegova supruga školovali i gajili kao rođenog sina.

- To mi je Branko, citiraću ga, ovako opisivao: "Jarane moj, našao sam se na udaru žpodguznih muvaž koje su se trudile da opravdaju poverenje partije, pa me počeše kao Hrista razapinjati" - nastavlja Srećković svoju ispovest "Novostima", započetu u dokumentarcu "Mala moja iz Bosanske Krupe" Puriše Đorđevića.

Prvi put u ovom filmu on je osvetlio istinu o samoubistvu Branka Ćopića, kao jedini očevidac tog događaja. Kao svedok ogromne nepravde i velikog zla koje je veliki pisac doživeo, naročito posle "Jeretičke priče" i humoreske "Ko s đavolom piše", Srećković otkriva i u koga se Ćopić posebno razočarao:

- To su bili Dušan Popović, Skender Kulenović, Mihailo Lalić, Velibor Gligorić, Oto Bihalji Merin, Milorad Panić Surep, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, i još takvih ulizica. Od njega su bežali kao da je tuberkulozan, zarazan. Niko nije želeo da bude u njegovom društvu, bio je izolovan. Kada ga vide na ulici, prelazili su na drugu stranu. U "Klubu književnika" niko nije smeo da sedne za njegov sto, niko ga telefonom nije zvao. Tada je prvi put video kakvih sve ljudi ima u ovom Beogradu. Govorio je: "Ali, ja i dalje nisam hteo da zatvaram oči pred socijalnim i političkim pojavama u novoj Jugoslaviji". Od silnih saslušanja, privođenja, praćenja i razočaranja u prijatelje već mu je dosta popustilo zdravlje - ističe Srećković.

I Matija Bećković kaže za "Novosti" da je neshvatljivo kako je Brankova smrt ostala tako "gluva":

- To je nečuveni, jedinstven slučaj da smo jednog pisca nekako sakrili od sebe samih - kaže Bećković. - I to ne običnog pisca, nego jednog od najslavnijih, najvećih - Ćopićevo lice bilo je svima poznato, u ono vreme kad nije bilo televizije, kompjutera, fejsbuka. Kad bi krenuo od Beograđanke do savskog mosta, pozdravile bi ga desetine i desetine ljudi, skudajući šešire. Njegova smrt, koju svet video nije, ostala je zabeležena tako kratko, šturo. A u stvari, ubio se naš Mark Tven, Servantes, koji je u dobrim godinama tako tužno završio život. Kad se ubio Majakovski, ili Jesenjin, to su bili veliki događaji, a Brankova smrt za nas ovde nije bila događaj, jer su se njega najpre odrekli pisci, njegove kolege. Žao mi je da sada pominjem imena, ali ne samo da su ga se odrekli, nego su i pisali te strašne komentare o njemu. Branko im je na kraju sve oprostio, jer je bio ogroman gospodin, najsuptilniji lik, najlepše doteran, koji kao da je preko svega toga nosio jedan kožuh, da se nekako ne odvaja od svoga sveta - ističe Bećković.

ANDRIĆ: ĆOPIĆU, PIŠI ROMANE

BRANKO mi je često prepričavao kako je jednom prilikom u "Klub književnika", dok je sedeo sam, u neko doba ušao Ivo Andrić, i seo pravo za njegov sto. On ga je gledao u čudu, pomislio je šta li se to dešava, kad mu je Andrić rekao: "*ebo ti takve šale Ćopiću, piši romane, njih ionako niko ne čita"! Branko se osećao kao da ga je maljem pogodio u glavu, jer Andrić nikada nije izgovorio nijednu psovku u životu, i na kraju ga je poslušao - seo je i napisao roman "Gluvi barut". Knjiga je objavljena, a Branko je opet doživeo partijskog "toplog zeca", kao u vreme objavljivanja "Jeretičke priče" - seća se Srećković.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 19:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zemlju će nam rasturiti to ne mogu da podnesem

Toma Kuruzović drugovao sa velikim Ćopićem, govori zašto je Branko odabrao smrt umesto života. Video kraj SFRJ i krah ideala zanesenog i prevarenog srpskog naroda

Slika
Toma Kuruzović u svom domu čuva mantil i lične stvari, kao i oproštajno pismo Branka Ćopića / Foto: N. SKENDERIJA

Nebrojeno puta sam se uverio da je naš veliki Branko Ćopić, na neki način, bio i čudesno vidovit čovek. Taj božanski dar da nasluti, predvidi i hrabrost da to što sluti i - izgovori, ispostavilo se da je njegov proročanski um bio toliko snažan da pronikne u nevreme i posle njegovog tragičnog kraja. On je na to upozoravao svojim književnim delom, u kome se, umesto revolucije zalagao za evoluciju. Nikad protivan, a vazda - antiprotivan. To ga je žigosalo, prokazivalo, proganjalo i progonilo do užasne smrti za koju se sam opredelio krajem marta 1984. godine. Bio je uveren da će činom lične, fizičke žrtve poslati najsnažniju poruku - ne mogu i neću da preživim novi "Prolom". Zemlju će nam rasturiti oni drugovi koji su je stvarali. To ja ne mogu da podnesem.

Ovako o Branku Ćopiću, prvi put, i to za "Novosti", govori bard našeg glumišta, Toma Kuruzović (85), najpoznatiji Ćopićev "Nikoletina Bursać", koji je sa velikim piscem drugovao više od tri decenije.

S Tomom razgovaramo nekoliko sati u njegovom stanu, u novobeogradskoj ulici Jurija Gagarina. Ovde nisu samo reči sećanja na velikana... U malenom Kuruzovićevom stanu, gde od rukopisa u nastajanju knjige "Branko po Tomi", igla ne bi imala gde da padne. Kuruzović, ovde, kao najvrednije relikvije, čuva dosad neviđene i opipljive uspomene na druga i prijatelja.

Brankov mantil "barberi", kupljen u Parizu, njegove olovke do santimetra istrošene, ispod čijeg su "srca" nastale mnoge priče, gumicu "pelikan", na čijem je naličju pisac urezao krst... Perorez kojim je oštrio olovke, kutijica u kojoj je, ispod Brankovog mosta s koga se iz protesta prema nepravdi strmoglavio, nađeno njegovo oproštajno pismo koje završava rečenicom: "Zbogom lijepi i strašni živote..."

Slika

Kuruzović čuva i dugme sa košulje koje je sa Brankovom suprugom, Bogdankom Cicom, našao na mestu gde se pisac ubio, razočaran u vreme u koje je polagao velike nade. I, vreme u kome nadu nije video.

Rukavi mantila su ručno porubljeni. Kragna je ponovljena, tako što je Branko onaj iskrzani deo okrenuo, pa je zašio kao novu.

- Bio je u svemu, vidite, jedan zaista skroman i štedljiv čovek - govori nam Kuruzović. - Njegova Cica mi je ispričala kako su kupili ovaj mantil koji vam pokazujem. Branko je probao, kazao: "A, ne dopada mi se, jer su džepovi mali, ne mogu u njih da stavim knjigu". Parižani su, valjda poštujući Branka više nego mi sami, brzo odgovorili. Za nekoliko minuta iznutra su mu zašili nove džepove - da knjiga može da stane.

Slika

Kuruzović priča da je Ćopićeva satira za ono, komunističko vreme, bila ubojitija od puške. I on je toga bio svestan. Prva je u režim opalila njegova "Jeretička priča", 1950. godine, posle koje je usledio Kongres antifašističkog fronta žena, boraca. Na ovom Kongresu, eto, govorio je i Tito. Branka je žigosao kao - izdajnika. U sali, dok je Tito govorio, bila je i Ćopićeva majka Soja. U crnini za najstarijim sinom i, od Branka starijom, ćerkom i za suprugom koji je, takođe, stradao u borbi sa fašističkim okupatorom.

Ustala je, posle Titovog govora, prišla mu i u lice sasula: "Za mog Branka sve možeš da kažeš, ali da je izdajnik, to nikada da ne kažeš".

- Kad je Tito umro - priča Kuruzović - našao sam se sa Brankom posle mimohoda u Skupštini. "Šta si napisao u oproštajnoj posveti", pitao sam ga. "Napisao sam", kaže mi, "da je Tito došao iz bajke, u veličanstvenu borbu za slobodu i da se u bajku vratio". Eto, to je napisao... Eto, koliko je bio plemenit čovek. Nije likovao nad progoniteljem. Ali, sve je rekao, najsnažniju je priču ispričao svojom smrću. Bezrečni, najstrašniji roman je ispisao. Dobrica Ćosić, kada smo ubrzo posle njegovog samoubistva otišli na Brankov most, gotovo istu rečenicu je izrekao: "Bezrečni roman, opomena za sva vremena".

Slika

Kuruzović se seća dana te opomene.

- Ćopićeva žena, Bogdanka, pitala ga je kada će stići iz šetnje da postavi sto, da ručaju. Odgovorio joj je: "Sam ću postaviti, kad se vratim". Nije ga bilo ni do podne, ni do predvečerja, tog 26. marta 1984. godine, kada se ubio. Našli su ga na betonu, pod mostom. Vidite, nije on bio tinejdžer, on je bio sedamdesetogodišnjak, koji je bio svestan svog postupka. Meni je govorio: "Nikog nije briga što je očigledno da se naša lepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt..." Popeo se na ogradu mosta, leđima okrenut prema zgradi Centralnog komiteta na kojoj je bilo ispisano TITO, i skočio. Zapravo, strmoglavio se na beton. Pre toga, u hotelu "Moskva", iz restorana sa sprata, gledao je u Savu, a ja verujem da je preko Save pogledom tragao za dalekim zavičajem... Častio je konobare, a kad su ga upitali koji je povod za takvo čašćavanje, kazao je: "Imam, verujte, veliki razlog..." Brankov odlazak propratio je jedan šturi izveštaj i ukazivao je na njegovo, navodno, nervno rastrojstvo. Kakvo je vreme bilo, takav je bio izveštaj.

Toma Kuruzović, kojeg je sa Brankom upoznao Predrag Palavestra, u rukama ima čitave romane o svom višedecenijskom prijatelju. Znao ga je u dušu. On je, kako mu je veliki pisac govorio, bio njegov "najgrlatiji pronosilac kritike režima, sa pozorišne scene".

- Kakvo nervno rastrojstvo, Branko je otišao jer nije mogao da podnese teret razočaranja. Govorio je, posle njegove "Osme ofanzive", kako su ga pitali - kakva ti je to ta, osma ofanziva, kad je bilo sedam zvaničnih. On je odgovarao, na svoj način, da je to njegova lična pobuna protiv novokomponovanih prvoboraca koji se bore "za svilengaće, a rasturaju svoje porodice". Tako je govorio Branko i vazda žalio što mu vlasti nikada nisu dozvolile dramatizaciju njegove priče "Oproštaj sa Kosovom". Bila je to opasna priča za državu. Pitao me je: Zašto, Tomo stalno preskaču onu priču o Kosovu. "Ja sam napisao istinu, a kažu mi da sam neprijatelj države, jer o tome pišem. A ja mislim da sam prijatelj, jer pišem i govorim o onome što nije dobro, a šta može da se popravi".

JA NE MOGU I NEĆU

ĆOPIĆ je otišao, zauvek, kao opomena da se sprema raspad države i novi rat - govori Kuruzović. - Ode, pre crnih konja i crnih konjanika. I sve mi se čini da i danas čujem ono što mi je govorio: "Vi hrabri živite, i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo. Ono što vam ponovo dolazi. Ja ne mogu i neću".

SA ŠANTIĆEVOM "OTADžBINOM"

NEKOLIKO dana pre nego što ćemo se zauvek rastati, sačekao sam ga posle jedne književne večeri, povezao ga "ladom", prema kući. A on mi je, zamislite, tražio da mu govorim "Otadžbinu", Alekse Šantića - seća se Kuruzović. - Ja započnem, a on nastavlja. Od reči do reči govori celu pesmu.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 20:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pohvala tužnom licu Branka Ćopića


Kako je samo znao da podjetinji, a da vlast ujede ljuće od obespravljenog roba! Zbog toga je za preosjetljivu, jednopartijsku vlast doista bio opasan - nije ga ona tek tako slučajno uhodila i denuncirala


Slika

Od one Petrovačke ceste Branka Đopića iz 1943. godine do onih iz 1994. pa 1995. najzad i 1999. godine, kada su starozavjetne kolone Srba bježale pred pomahnitalom Tuđmanovom vojnicom iz Hrvatske i preko 100.000 Srba iz Sarajeva, pred još luđim islamskim bojovnicima, kao da se ništa nije promijenilo.

Beogradski romansijer Ratko Adamović, zahvaljujući na Ćopićevoj književnoj nagradi, koju dodeljuje Zadužbina koja nosi Ćopićevo ime, 1999. godine, ovako je prokomentarisao svoje osjećanje laureata:

„Večiti zbegovi i bežanija su najizvesnija konstanta srpska:

„Još samo malo rođena,

Pa ćemo vidjeti Petrovac,

A to je varoš golema -

Tu ima vatre i hljeba

I kuća do samoga nebaÖ“

Izmučenim i prognanim, tamo „gde ima vatre i hleba“, to mora da je neka nestvarna varoš, čudo; Negde na Petrovačkoj cesti majka čedo hrabri bajkom, slikama nemogućeg. A mi smo to, ponavljajući za učiteljima, zvali partizanštinom.

I nezavisno od ovoga citata, posve je izvjesno da je Branko Ćopić stalno među nama. Kao da ne izlazi iz kolona unesrećenih je ipak, ma gdje bila, to gnijezdo, da se čovjek vrati i da u njoj pravi baštu sljezove boje“.

OTKUD KLICA DOBROVOLJNE SMRTI

Otkud tragična stud na licu najvećeg srpskog deteta druge polovine 20. vijeka? Otkud klica dobrovoljne smrti u njegovom hemingvejskom srcu i zaljubljenosti u život kao neobjašnjivo čudo u zemlji prepunoj još zamršenijih čuda i neobjašnjive mržnje o kojoj je, dijagnostički precizno, pisao uvijek zamišljeni Ivo Andrić, a i sam Ćopić?

TEKST SAUČEŠĆA I SAOSJEĆANJA

U drugim, praznim ratnim noćima, po snijegom zametanim planinama Bosne, razmišljao sam o Ćopiću više nego u srećnom miru. S njim me je, kao i sa njegovom lijepom suprugom Bogdankom - Cicom, vezivalo dugo prijateljstvo, utvrđivano na mnogim putovanjima. Iz toga druženja i poznavanja njegovog razuđenog književnog djela, izbija jedna činjenica koju nikada ne treba smetnuti s uma. Naime, riječ je o njegovom nasmijanom licu, odnosno o onom dijelu njegovog lica koji je bio najviše osvjetljen samo njemu primjerenom duhovnošću i radošću nestašnog dječaka koji je znao da skriva tugu. Taj dio lica je bio analiziran i komentarisan, kao označitelj njegovog djela, više od onog sjetnog, smrknutog i zabrinutog, obogaćenog toplim nijansama mudrog i refleksivnog čovjeka. Tu se krije fundamentalna pitalica Ćopićevog fenomena, zbog koje pišem ovaj tekst saučešća i saosjećanja, makar i toliko godina nakon njegovog odlaska na put koji vodi s onu stranu.

Vlast ga nije trpela

Kad se stotine hiljada Srba nemaju više gdje vratiti jer su im „dom stari“ porušili stari i novi dušmani, kada se ni sam ne bi mogao vratiti u Hašane, ni Krupu, ni u Bihać, ni djedovom mlinu punom noćnih utvara, ni iluzijama mladosti u kojima su rasle bašte sljezove boje, šta bi nesrećni Ćopić rekao sad? Umjesto njega odgovaram, kao čovjek bez mostarskog zavičaja i porodičnog doma u Sarajevu, da mi je zadatak da oživim Ćopića kroz njegovu smrt i naša nepojmna stradanja u zemljama koje je obilazio cijelog života, a onda nepovratno otišao s onu stranu svakog smisla i, još više, svakog besmisla, kojim je nadomljen, od temelja do šljemena, ovaj poludjeli svijet.

Pri tom mi na pamet dolazi onaj Branko Ćopić koji je blistao u svakom društvu, koji je bio kozer i vukao za sobom, kao svetački oreol, svoju specifičnu atmosferu, zasmijavajući gomile ljudi. Kao da se cerekao nad rugobom svijeta - na filmu, u teatru, na radio-talasima, u Ježu i Ošišanom ježu ma stranicama Politike i Književnih novina između korica svojih i tuđih knjiga, u svome domu i kafanama u kojima je njegov sto bio okupiran kibicerima i radoznalim srećnicima koji su upijali svaku njegovu riječ, kao da je prorok, koji u pričaonici, lajaonici i šaptaonici dvorova Milića od Mačve govori ono što niko drugi ne smije reći, čak ni šapatom, pa ni sam Ćopić, dakle, samo „lajanjem“ na šabačkim čivijadama ili u manjim društvima bez žbira.

Kako je samo znao da podjetinji, a da vlast ujede ljuće od obespravljenog roba! Zbog toga je za preosjetljivu, jednopartijsku vlast doista bio opasan - nije ga ona tek tako slučajno uhodila i denuncirala. Vlast nije trpila njega, ni on nju - dogmatsku, staljinističku, uštogljenu, nalazeći spas u literaturi i, na kraju, u samom smrti...

Kako se sve to, zapravo zbilo i završilo s Brankom Ćopićem?

Diskretni kontinuitet

Dokle ide i dokle hoće da vidi to cerekavo lice i te od smijeha zasuzene oči krajiškog vagabunda? U vrijeme pisanja košmarnih i dramatičnih događaja i ratnih sablasti u našoj književnosti, na ta pitanja, kao „usamljeno drvo u Bruklinu“ najprije odgovara njegova komedija „Vuk Bubalo“ iz godine 1961. U njoj su strahote i ruglo rata viđeni na krajnje humoran način, na principima tzv. statičke komedije. To isto se može reći i za njegovu prvu agitovku „Nova žena“, pisanu odmah po završetku rata - 1945. godine.

Sljedstveno tome, možda ćemo te zatamljene unutrašnje akcente Ćopićeve naći još izrazitije u njegovoj ironijskoj komediji Odumiranje međeda iz 1966. godine, gdje se iznevjereni ideali starih partizana, ideološki pritisnutih jednoumljem, pojavljuju u službi odbrane etničkih principa, koji su zaljuljani egoizmom i sitnim, ćičardžijskim profitom. No, i u „Majoru Bauku“, kao i u „Nikoletini Bursaću“, dogodiće se bezmalo isto posrnuće. Ono će se nastaviti u diskretnom kontinuitetu, ali za suptilno oko vrlo razgovjetno, sve do fizičkog i nervnog sloma ove najnasmijanije stvaralačke figure u nas, voljene i čitane u mnogim zemljama svijeta.

I sada tumaraju izbjeglice s Petrovačke ceste. Ranjeno srce cijepa se na toj tužnoj istini koja peče kao ljuta rana. Proročanski valeri iz „Bašte sljezove boje“ opečaćuju desetine hiljada nesrećnika iz njegovog užeg zavičaja. Jer, Branko Ćopić sa svojim djelom je izuzetno prisutan i u duhu ove istorijske katastrofe, i to u toj mjeri da čovjek mora priznati nezamjenljivu moć literature velikih pisaca. Takav je bio i naš Branko, jedan od pitijskih velikana s krajiških strana. Čovjek koji je volio da putuje, nasmijan čovjek koji je gorio na velikim lomačama duševnog nemira, sklon ljudima kao posljednjoj luci spasa pred duhovnim patnjama u besanim noćima, sklon ženama kao majkama, ljubavnicama, bolničarkama, iscijeliteljicama i iskušenicama, sklon alkoholu kao prijatelju kome daješ smijeh i suze, a on ti vraća samo suze, sklon smijehu koji vidi rane, takav Ćopić je bio mezimče ne samo svoga voljenog đeda Rada, nego i našeg naroda u cjelini.

Zbog toga se on nikada neće preseliti u neprozirnu, gustu i jezovitu tamu u kojoj bi da zamre njegov zvonki smijeh. Skočanjena ruka, koja više ne može da piše, nije natkrilila njegov život među nama ni u ovim najodsudnijim godinama po naš narod posle njegove zemaljske smrti. Jer, uspinjanja i padove našeg nesrećenog i neuništivog čovjeka - brata u hodu kroz vječni prostor i neizmjerno vrijeme, Branko Ćopić je pratio kroz prskanje vlastitih damara i pretakao to u svoje djelo.

Srpski Gogolj

Taj srpski Gogolj i čehovljevski veledar našeg slojevitog duhovnog podneblja, ta poplava smijeha i vulkanska erupcija populističke praskavosti, kao plavo nebo vedre duše, samo to lice oslobađalo je prostor na kome će se odigrati drama u ime naroda. Tačnije, on se smijao i zasmijavao desetine hiljada ljudi i u ime naroda i u ime nove vlasti seljaka, proletera i poštene inteligencije. A toj novoj vlasti rijetko ko je smio da se smije u brk na tako otvoren način kao Ćopić, a imao je aduta da to radi zbog milion i jednog razloga. Onaj koji se borio u ratu za novu, ali ne za takvu, dogmatsku i, najvećma, prostim atributima prepoznatljivu vlast, dugo je i bolno patio zbog nje kao takve. Zbog sukoba s takvom vlašću će stradavati i, najzad, postati tragični junak plejade progonjenih i neshvaćenih pisaca. I zato sam o njemu najviše razmišljao u pustim planinskim noćima. Jer, shvatio sam - zbog toga što će onaj drugi dio njegovog lica u godinama koje su prolazile u ludoj jurnjavi, postajati sve natmureniji i crnji. Paralelno s tim će onu veselu njegovu dušu raznositi vjetrovi zločesto uzurpirane slobode pod urokljivim okom vlasti (pune siline s ispruženom, teškom rukom, koja je znala da mlatne po glavi nedužnika ili sumnjivca). Utisak je da ni „dežurna“ književna kritika, kao ni ona „učena“, odnosno - univerzitetska, nije ni izbliza raščlanila taj aspekt ovog književnog gorostasa. Kao da se i sama plašila reperkusija, odnosno, kazneničke osvete političke i upravne moći koncentrisane u partijskim komesarijatima i sudskim instrumentima.


glasjavnosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 20:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Branko Ćopić - književni gorostas

U Beograd je došao sa pobjednicama oktobra 1944. godine, prenoćio prvu noć u oslobođenom glavnom gradu pod Savskim mostom i pod njim, 42 godine kasnije, stavio tačku na svoj život

Slika

Dragocjena je nevelika knjiga sjećanja Ćopićevih prijatelja i savremenika, posebno akademika iz SANU, koja se pojavila u znaku Memento mori nakon Ćopićene smrti. Sa samotnicom, Brankovom udovicom Bogdankom - Cicom, razgovarao sam u više navrata o njegovom posljednjem skoku. Nije lijepo reći sve što čovjek sazna u vrijeme tuge i bola. Reći ću da sam u Muzeju pripremao Ćopićevu Ratnu teku iz 1943. kao fototipsko izdanje, sjajan dokument, poput Mešinih rukopisa, koje smo izdali te godine. Za „uspomenu i dugo sjećanje“ od gospođe Cice dobio sam izlizanu olovčicu s kojom je Ćopić napisao prvu verziju testamenta...

Dolazak u Beograd

U Beograd je došao sa pobjednicama oktobra 1944. godine, prenoćio prvu noć u oslobođenom glavnom gradu pod Savskim mostom i pod njim, 42 godine kasnije, stavio tačku na svoj život. U zavičaju, međutim, nije prestajao da se smije, onim smijehom koji ga je identifikovao sa ljudima koji ga stvaraju, bolje i više od svih objekcija i deskripcije i „dežurne“ i „učene“ književne kritike. Jer, smijeh je - tako je govorio Bergson u svom čuvenom eseju „O smijehu“ - potiskivanje tame iz sebe i projektovanje zamišljene sreće za druge... Ćopić, taj književni gorostas, to kaže ovako:

„Ima pravo Mihiz - humorom sam liječio i svoje i tuđe rane, spasavao čovjeka i tugovao nad njim. Čak je i Desanka Maksimović napisala u jednom predgovoru: „Branko Ćopić je u osnovi tužan pesnik!“ Ne znam pravo odakle ta tuga. Valjda mi je žao čovjeka. Tek vidim, pročitaše me i Mihiz i Desanka. Osobito taj lukavi i pronicljivi Mihiz od kojeg ništa ne možeš sakriti“.

MUDRAC O MUDRACU

Odlazimo do onog uvijek načomrganog mudraca koji ga je prozreo i sve njegovo sveo na - tugu. Ruku nam pruža Borisav Mihajlović Mihiz, u času dok postava nekoliko ubitačnih pitanja vezanih za Brankovu poslednju i neopozivu odluku:
„Šta je Ćopić tražio na Hristovom grobu u Jerusalimu?
Da li je to Pavle išao u svoj novi Damask
Od koga se tako strašno sklonio, neopozivo?
Od nas, od sveta, od veka, od sebe?
Da li je zagonetka smrti Branka Ćopića odgonetka njegovog života?“
Ćopić je rekao: „Taj lukavi Mihiz!“ I dobro je rekao, mudrac o mudracu...

ZADOVOLJAVA SE PISANJEM RODOLJUBIVIH PJESAMA

Riječnikom psihijatrije rečeno - u takvom okruženju Super-ego potiskuje Ego i zadovoljenje nalazi u - pisanju rodoljubivih pjesama, emocionalnom pražnjenju, opisima smrti, naročito smrti djece (Grob u žitu, Na Petrovačkoj cesti), skečeva, balada i romansi o stradanju nevinih, neudužnih i nezaštićenih. On je, tako, podsvjesno ili svjesno, sam sebi, a preko svojih djela i drugima, stvarao kult junačke smrti, nevine smrti. Jer, hrabrost je savlađivanje straha u sudaru sa opasnostima. On to nije krio: na opasku viceadmirala Mate Jerkovića, koji je nas grupu književnika primio u salonu broda „Galeb“ u splitskoj luci, da mu nije mjesto da sjedi do vrata, odgovorio je: „U ratu sam naučio da je pozadina najbolja vojska, jer odatle i najlakše šmugnuti. More je burovito, a bježanje je - organizovano povlačenje. Vjerujem da ste i vi izučavali tu vojnu vještinu...“

„Kako je teško kad je čovjek sam. Nigdje nikoga, nigdje topla, živa čovjeka, Božjeg stvora koji ti je blizak, a čovjek zaželi da mu neko kaže dobru, prijateljsku riječ, zaželi da s nekim progovori o svojim brigama i svojoj nevolji, pa makar i s nijemim Božjim stvorenjem, s magaretom ili s paščetom. Ipak, doći će ljudi, čuće za riječ, a to je još jedino što je ostalo i što teši u ovim maglama“. Autor ovih redova se opredijelio za Branka Ćopića prije građanskog rata u Bosni i Hercegovini, a posebno u ovom ratu, jer ga je Branko slutio, što se čulno vidi u njegovoj posveti „Bašte sljezove boje“ prijatelju iz studentskih dana i ustaškoj žrtvi u Jasenovcu Ziji Dizdareviću, a nakon 26. marta 1984. godine, kada je - poput Jesenjina i Majakovskog, Džeka Londona, Hemingveja, Miljkovića i nebroja drugih, odlučio da zavijek za sebe odagna „i crne konje i crne potkovice“, meni Ćopić navraća, kao i Nikola Koljević, iz guste šume četinara i opominje zbog crnog puta kojim sam krenuo, ispaljen u život kao hitac iz puške. Vidim ga u društvu sa velikim Krajišnicima - kumom Skenderom, najmlađim prvoborcem Kozare Mladenom Oljačom, vidim ga u krhotinama slupanog mu spomenika u Bosanskoj Krupi, prepoznajem ga okruženog seljacima u Hašanima, koji mu vade Borbu iz džepa i u njen papir motaju svoju ljutu škiju govoreći da je Borba dobar list za pušenje. Vidim ga u tami groba, u slavi koja ne tani.

Umoran zbog nesreće drugih

Ežen Jonesko je u Dnevniku iznio bezmalo istovjetan zapis, kao i Ćopić, o nesreći ljudi koju preuzimaju na sebe samokažnjavanjem, i zbog nje pate, neizlječivo, ne smatrajući to usudom, ali svakako osjećajući zajednički usud:

„Uvijek sam se u životu osjećao umornim zbog nesreće drugih ljudi. Osjećao sam da je čitav život bio na mojim plećima. Dok su drugi ljudi olakšavali svoj jad time što su druge mrzili, nanosili im bol, ja sam za ve njih patio; što sam pisao veseline stvari, postajao sam sve više melanholičan...“

I ovo popularno i slavljeno lice Arlekina, kao i Ćopićevo, bezmalo na isti način, prekrila je neprebolna tuga i neprozirna tama! Kod mnogih velikih ljudi, kojima su svi putevi svijeta, slave i slavodobiti, bila širom otvorena, neočekivano su suze na onu jednu jedinu (višegradsku) stazu, kojom se ulazi i izlazi iz života. Ali, Mihiz nas opet poziva u svoje provokativno društvo i mi taj poziv sa zahvalnošću prihvatamo. Kaže:

„Kada je ono došlo iz štaba da nema Boga, gde je denuo svetački lik i blagu dušu svoga đeda Rade i svoje bosonogo detinjstvo? Da li je on čupao iz korena i presađivao svoj krajiški svet, ili su to i njih i njega zajedno prevodili u novu veru u gorovitoj i vučarnoj zemlji Bosni?“

Mihiz je lukav! - rekao je Ćopić i rekao je istinu!

Zapravo, Mihiz je u pravu. Jer, njegove natuknice imaju „pravosnažno“ dejstvo na Ćopićev život, na mentalne devijacije, zato što se morao mijenjati kako je odmicalo vrijeme NOB i ustanka“, koji su se sa distance prikazivali u drugačijem svjetlu, i sa posve drugačijim etičkim značenjima. Ono što je mladi Ćopić stidljivo naslućivao i u svojim ranim radovima pripominjao kao buduće krupne mrlje na korpusu vlasti, kasnije će, u zrelim godinama, shvatiti da su to bli i psihički porivi u njemu, nagovješteni kroz melanholiju i nevoljeno samovanje, a produbljeni kroz neposredne iskaze od kojih smo neke citirali.

Smije li se reći istina o vlastima

NJegov prijatelj Oskar Davičo rekao je: „Dok su na vlasti neprijatelji - lako je kresati istine, jer ubijaju neprijatelja!( Poezija i otpori). Ali, ni Davičo, ni Čolaković nisu odgovorili na Ćopićevo pitanje smije li se kroz satiru iznijeti istina o vlastima „radnog naroda“ za što je i sam u mladosti dao neizmjerno veliku žrtvu.

Sve je to u mladom piscu stvaralo negativnu psihičku energiju, čiji odnos, po Sigmundu Frojdu, daje primjernu dinamiku stvaralačkoj ličnosti. On je stao na stranu naroda, iz elementarnih, dakle, egzistencijalnih razloga - zbog opstanka na zemlji. Jer, nasilna smrt je stalno lebdjela i nad njegovom glavom, najmonstruoznija smrt Pavelićevih krvnika i krvoloka, kakve istorija nije zapamtila.

Odjednom su, kao iz sna luđaka, oživjeli „biskupski mlinovi“ u Đakovu sa srpskim sužnjevima „privatni centri“ na raznim mjestima oko njegovog Ključa i Hašana, bodljikave žice, zaražene barake kao šipak napunjene „šizmaticima, Židovima i Ciganima“, ogromni „konc-lageri sa pećima i kazanima za pečenje i kuvanje „nepoćudnih“, maljevi i toljage nad Savom, Sanom i Unom, vješanje, vađenje očiju, zabijanje eksera pod nokte, čupanje kose i brade, takmičenja ukoljica u brzini ubijanja „narukvicama“ - noževima koji su bili smotani oko rake, što je impresivno opisao moj pokojni prijatelj LJubo Jandrić, i sam zatočenik Jasenovca, u romanu koji nosi ime najstrašnijeg mučilišta Srba - Jasenovac.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 20:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Hrabri su oni koji se najviše plaše


Onaj ko osjeća strah, kao ja, u ratu brzo ne gubi glavu, govorio je Branko Ćopić


Slika

Kada je Mira Alečković izrecitovala svoju poemu o prvoj partizanskoj trabakuli u Podgori kod Makarske, odgovorio je na admiralovu začkoljicu da nije bio hrabar u NOB-u duhovito:

„Bogme, istina! Ja sam se plašio, jer i zalutali metak ubija... A hrabri su oni koji se najviše plaše, tako da ne vjerujem u junaštvo, nego u junačka djela proistekla iz kukavičluka. Onaj ko osjeća strah, kao ja, u ratu brzo ne gubi glavu...“

Ova dogodovština, zaista, objašnjava podsvjesno, jednu psihoanalitičku istinu da je strah psihološki mehanizam odbrane od neuroze - stvara se lanac protiv stalno prisutnih suprotnih tendencija i nesvjesnom. Strašni ratni doživljaji, krvave bitke, odricanja svih vrsta, krajnja neizvjesnost koja svakodnevno visi nad glavama boraca u neravnopravnoj bici za goli opstanak, svakako su uticali na sublimiranje nagona za samoodržavanjem, koji je bio podstaknut književnim stvaranjem, plodnim znojem i opštim uvjerenjem u pravednost borbe na život i smrt.

U nizu različitih knjiga o Ćopiću, više puta je isticana njegova prikrivana depresivnost. Veseo u licu, tavan u duši! - rekao bi narod. A suicidnost počiva, raste i cvjeta u zagrljaju depresije. Ćopić je bio regresivni depresivac, onaj kod kojeg su se stare rane javljale nakon mnogih godina, za razliku od NIN-ovog laureata za roman 1999. godine Maksismilijana Erenrajha Ostojića, koji se gratifikcijom (priznanjem, nagradom) iskupio za počinjene grijehe u ratu i doživio sreću nakon nemilosrdne griže savjesti u dubokoj starosti. To je mogao ovaj tihi starac srpsko-jevrejeskog porijekla, ali ne i gorštak iz Hašana, patrijarhalno vaspitan u skutu đeda Rade, iako okićen nebrojenim priznanjima i odličjima...

U ratu je superego kod Ćopića odigrao hvale vrijednu ulogu; Stalno je bio optimist, ponesen kretanjem gomila, naprijed i samo naprijed, u nesvjesno. No, slika zala, stvarale su depresiju o kojoj, hvala Bogu, nije posjedovao svijest - iz te rude kasnije će izrasti etnički materijal koji će stimulisati njegovo „antidržavno“ ponašanje poslije rata, zbog čega će imati fatalnih nesporazuma s nosiocima monopola vlasti nad umjetnošću. Nakon „Jeretičke priče“, objavljene u Književnim novinama 29.8.1950. zbog koje je oštro napadnut od visokih partijskih dužnosnika, na čelu sa vječnim maršalom i predsjednikom Titom, Ćopić iz pominjanih osobina superega potiskuje nagomilanu negativnu energiju i odupire se - kao i Kočić - satirom. A vlast je, znamo to još iz vremena Sterija i Domanovića, veoma osjetljiva na taj književni žanr - ne da joj se opepeli na stvarnom mitu o bezgrešnosti i etičkom purizmu, kao sveti otac papa.

Otud i ono pitanje Ćopićevo, postavljeno Čolakoviću, da li bi „Nušić i Domanović u našem režimu mogli da pišu onako kako su pisali pod buržoazijom“ na koje nije dobio odgovor.

Superego depresivnog Branka Đopića osjetio se u njegovim početnim radovima, posebno u satirama, rodoljubivim pjesmama, u bezmalo svemu što je svojim perom taknuo ovaj senzibilni umjetnik. Kao da je bila predviđena sredina iz koje je ponikao da rodi takvog čovjeka. To je ona Krajina koja je u ovom građanskom ratu do te mjere ponižena, osramoćena, ojađena, sužena i skučena da je bolje da je njen literarni vojskovođa otišao iz života prije ovog apokaliptičkog zbivanja. Jer, Petrovačka cesta je ovoga puta bila daleko potresnija od one iz prošlog, svjetskog rata koju je Ćopić opisao u dirljivoj, nezaboravnoj pjesmi.

Kult smrti u djelima Branka Ćopića veoma je čulan i višestruko indikativan upravo zato što je pripadao krajinskom narodu. To je srpski doseljenički živalj, predodređen da služi u uniformi - vojnici, financi, željezničari, žandarmi, narednici, podoficiri, graničari, stražari, čuvari, vatrogasci, poljari, lugari, uvijek u službi neke nevoljene vlasti i sa tuđim oznakama na mjestima prepoznavanja. Takvo živovanje je vremenom stvaralo kolektivnu depresiju iz koje se, kao naročita biljka, porađao taj kult smrti. Ovaj je, kod najizrazitijih predstavnika tog naroda, načeti etos snabdjevao dodatnom količinom suicidnosti pretakane u hrabrost i junačenje koji su prikrivali kukavičluk i malodušnost.

Da li je Branko naslutio, silnom snagom proslavljenog pisca, katastrofu Krajine, Kosova, Bosne, Sarajeva, Neretve, Une i Sane, Bihaća i Krupe i Mostara gdje mu je u Prvoj književnoj komuni, kao i Ivi Andriću, izašla posljednja knjiga za života? U javnom životu, doduše, on nije ispoljavao strah, a u ratu je „kolektivno nesvjesno“ prezirao smrti - čuvao se.

No, to ne znači da nije trpio strah, permanentno, kako smo rekli - ne skrivajući to ni u javnom ni u privatnom životu, ma koliko pokrivao taj drhtaj duhovnošću, vicem, satirom, ironijom, narodskim kalabnurom, dovitljivošću seoskog intelektualca sa krajiških prela, čiji je neprevaziđeni Heroj na magarcu - Jazavac pred sudom, ili Nikoletina Bursać, svejedno.

Sada kada tog nasmijanog, vječno mladog šereta tužnog lica već petnaestak godina nema među nama ma koliko bio s nama pretočen u vjernost koja ne gubi na snazi, možemo reći da Ćopić zaista nije umro. Iza njega je ostala njegova zadužbina, ne samo djelo, nego i fondacija koja nagrađuje najbolji roman, svake godine, zahvaljujući prije svega i prije svih, njegovom ratnom i poratnom drugu, prijatelju i kolegi pokojnom Mladenu Oljači. Tako, za razliku od običnih ljudi koji umru jednom i zauvijek, Ćopić nije umro ni po drugi put, kao što ni iz partije nije izbačen zasvagda.

Ćopić, neponovljiv i nezamjenljiv, zasigurno i u takvim situacijama skrivao je svoju suicidnost - ovaj svijet, do zla boga ranjiv, nesavršen, pun nepopravljivih pukotina, izvještačen, obesmišljen, površan i skorojevićki, morao je u njemu rađati osjećanje uzajamnosti, izlišnosti, nepotrebnosti, besmislenosti svakog ljudskog napora, posebno književnog u neknjiževno vrijeme. Talenat kakvih se malo rađalo u našoj literaturi, čovjek za kojeg je mitologizirani Krleža - kako smo već o tome nešto nataknuli - (kako su pokazali u NIN nedavno objavljeni memoari i sjećanja na Krležu slavne glumice Mire Stupice) rekao da ima njegovu, Ćopićevu rečenicu bio bi najveći jugoslovenski pisac, da pozna dušu našeg čovjeka, da se zna podsmjehnuti, nasmijati drugog, da zna biti humoran i prema Bogu kojeg nema (zato što je tako naredio komesar) i vlasti u miru u kojoj su, najčešće, sjedili nedorasli i nedoučeni ljudi, oni isti ratni komesari koji su naredili da nema Boga... (Mira Stupica, „Šaka soli“, 2000).

„Regresivni depresivci“ su u punoj životnoj dobi stimulisani na rad. Zato što je rad odbrana od depresije i zbog toga je Ćopić bio veoma plodan pisac, što je bio slučaj i sa klasicima tipa Kafke, Hermana Hesea, Kjerkegora, Joneska.

Supertrofični, ili hipetrofični superego desetinama godina je u njemu stvarao depresivnost koja se taložila i narastala do prskanja. Ali, ta depresivnost u mnogim veselim godinama njegovog života, sa prekrasnom ženom, dječijim ljekarom i poliglotom, koja mu je bila i bračna družbenica, i voditeljica po svijetu, i miljenica i upokojica u alkoholu, istovremeno je porađala suicidnost. Taj nagon smrti, bog smrti - Tanatos, počeo je da ga davi, kak o smo rekli, kada je izgubio voljeni objekat - voljenu suprugu u zagrljaju neizlječive ovisnosti od droge zvane piće, i literature koju, kako smo čuli od Krnjevića, više nije mogao da piše. I sam u raljama pomenute zavisnosti, do ogoljenosti osiromašen bez pera u ruci, sa tonikumom pića u džepu, našao se na Brankovom mostu. Danas ne znamo tačno po kome Branku taj most nosi ime i po čemu je bliži našim srcima. Recimo po obojici, jer su obojica - i Radičević i Ćopić slavili život, ljepotu živovanja. Onaj prvi je otišao mlad iz života, zamolivši da bude sahranjen, „da mu se ladna kopa raka“ na Fruškoj gori, jer će mu tu ta raka „biti laka“, dok ovaj drugi, da li pomračene svijesti ili čista srca, nikad se to neće saznati, ode bez želje - on je znao da pripada vječnosti kako god okonča i gde god bude pogreben.

Srpsko pravoslavlje je izgradilo stroge moralne norme prema samoubicama, osuđujući ih i prezirući ih, upirući prstom u njih kao kukavice koje su prevarile i Boga na nebu i narod na zemlji, naročito bližnje. Jer, ono što Bog dadne, njegovo je pravo i da uzme, a ne pripada niti je pridržano pojedincu koji je od neba bio nagrađen životom u Hristu. To je, dakle, pravo superega, koji se štitio od suicidnosti proglašavajući je činom nedoraslih i inferiornih, bogohulnika kojima nema mjesta u groblju krštenih ni po hrišćanskom kanonu.


glasjavnosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 20:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
U traganju za izgubljenim zavičajem

KAKO BI ĆOPIĆ REAGOVAO NA DOGAĐAJE IZ 1991, ODNOSNO 1992. GODINE? VEROVATNO BI MU SE SVE SMUČILO, I VEROVATNO BI BIO PROTIV. DOMAĆI IZDAJNICI NADRLI SU SA SVIH STRANA I ŽESTOKO PORAZILI NJEGOVOG NIKOLETINU BURSAĆA. NE BI ON TO PREŽIVEO. ILI BI IM SE, MOŽDA, I SAM NIKOLETINA PRIDRUŽIO?

Slika

Svaki je dječji pisac na neki način Luis Kerol. On vas poput Alise uvijek vodi u zemlju čudesa, fantastične prostore s one strane ogledala, gdje vam ne gine avantura puna peripetija. U svome djelu on, pripovjedač za djecu, uvijek mora stvoriti ništa manje nego cijeli jedan konstrukt svemira, širok ali pomalo plošan nacrt bogatog svijeta formi, koje se u djetinjoj glavici uvijek ispunjavaju idealnim sadržajima. Dječji pisac zato više od drugih mora slijediti naputak da "riječima bude tijesno a mislima široko", kako bi dijete otvorenih očiju moglo sanjati.
U svijetu kojeg ocrtava uvijek postoji traganje za istinom, zagonetka, brojne prepreke, čvrsto prijateljstvo, dobri i zli karakteri, prikazani bez previše nijansi. I pobjeda pravde u vječnoj borbi elemenata. To vjerojatno odgovora iskonskoj čovjekovoj zamisli svijeta. Ta šifra, ako je primijeni vrstan majstor, ne može omanuti, ona ostavlja trajan trag. Zato klasike među dječjim piscima nikad ne zaboravljamo a emocije koje su nam oni proizveli uvijek najsnažnije zatitraju na svaki pa i najneznatniji poticaj, premda su dječji pisci – poput humorista ili satiričara – uvijek izloženi stanovitom potcjenjivanju. To je paradoks kojega se nećemo tako lako osloboditi. Žil Vern, Mark Tven, Erih Kestner, Ivan Kušan, Džin Vebster, Branko Ćopić... pripovjedači su koje volite od djetinjstva do groba, ali ih nikad nitko neće staviti uz bok Šekspiru, Dostojevskom, Krleži, Kišu. A to je, kako rekoh, greška. Nije jedan dječji pisac svojim idealizmom pomogao razvijanje pozitivnog karaktera, u čemu je velika književnost realizma najčešće nemoćna. Ona vam samo pokazuje kakav je svijet, malokad daje neke ideale. Pa ipak, protiv te predrasude teško se boriti.

Slika

PISMA IZ IZGUBLJENOG RAJA: Ćopić je gotovo primjeran idealist. I briljantan dječji pisac. U njegovom klasičnom dječjem romanu, Orlovi rano lete, prisutni su i na egzemplaran način izloženi svi gore opisani elementi. Djeca koja bježe iz škole jer im dolazi strašni novi učitelj, "Paprika", pa se skrivaju u šumici u kojoj se za turskog vakta skrivao hajduk Jovanče, družina su koja sudjeluje u nečemu strašno uzbudljivom, nečemu što želi i o čemu sanja svako dijete. U skupini postoji jedinstveno drugarstvo, ali je vidljiva i blaga, prirodna, no ipak djelotvorna hijerarhija karaktera. Tu je i strašno, gotovo mitološko čudovište (zloglasni "drekavac" iz neke šumske pećine, kakvih je na kraškom grmečkom tlu mnoštvo) a onda i čudovišta realnog svijeta: općinski žandari, pijani i nasilni učitelji, surovi državni činovnici. Tu je i izgubljeni raj ("Prokin gaj" i logor "Tepsija"), mjesto skrivanja o kojemu sanjaju sva djeca – nalik na Vernov tajanstveni otok, podmornicu Nautilus, rukavce Misisipija Marka Tvena. Pa onda, naravno, i pas, kojega vodi Nikolica s prikolicom, i jednako logično djevojčica, jer kako bi bez nje bilo ljubavi? Ali tu je, na samom kraju, i ono iskonsko, pravo, metafizičko zlo, koje se u dječjim romanima ne pojavljuje tako često. To je fašizam, to su ustaše i četnici, koljači, domaći izdajnici koji su u međuvremenu unaprijeđeni u patriote. No njima se pri kraju Orlova suprotstavlja Nikoletina Bursać (div-junak toliko stvaran da i danas neki u tim krajevima vjeruju da je riječ o stvarnom čovjeku) pa ih tjera u poraz, koji će se puno godina kasnije ispostaviti tek kao povlačenje na rezervne pozicije.
Nikoletina je dobroćudni gorostas, s mitaljezom Švarc-loze, kojega samo nepravda može učiniti opasnim da opasniji biti ne može, ali to tako biti mora. On je, kao i drugi Ćopićevi Krajišnici, često smiješan (poput djeda koji u Bašti sljezove boje tvrdi da je vuk zelen), ali ih Branko uvijek opisuje s velikom ljubavlju, pa je istovremeno i velik i plemenit i dostojan svake ljubavi.
Ćopić je idealista. U njegovim romanima pozitivni likovi, partizani, često su neotesani (Nikoletina Bursać, recimo, uvjerava majku da bog ne postoji, jer mu je to rekao komesar), ali to su junaci koji se bore za dobro, nikada oni nisu zlotvori, kao gadni ustaše, ili neoprani kukavice, četnici, koje je Ćopić očito prezirao i često ismijavao. Ćopić, poput Skendera Kulenovića, zaziva osvetu nad zločincima koji ubijaju djecu (Na petrovačkoj cesti) ali nikada ta osveta nema nikakvu naznaku etničke ili vjerske mržnje. Branko je Ćopić, prema svemu što o njemu znamo, bio čovjek nepokolebljive vjere u jednakost ljudi, u pobratimstvo lica u svemiru, u jednu socijalističku Jugoslaviju, zemlju socijalne pravde i ekonomske jednakosti. U tom je smislu već zarana postao nekom vrstom disidenta, razočaravši se očigledno i teško, samo nije, poput Đilasa, išao do kraja. No ipak je jasno davao do znanja što misli.
SMEH KROZ SUZE: Branko Ćopić je prije svega sjajan pripovjedač, briljantan narator koji se nikada nije trudio biti veći ili pametniji ili bolji od svojih likova, nego naprotiv, on je samo njihov glasnogovornik na ovome svijetu. On je to što jest, on je "identitet esencije i egzistencije", i to ga čini toliko divnim, tako dragim ne samo piscem nego i čovjekom. On je pisac Grmeča, bosansko-hrvatske granice na kojoj žive tri naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci (koji su se do ovoga rata nazivali "Muslimanima" a prije onoga su ih istočni i zapadni kršćani zvali "Turcima"), ali je upravo zato što univerzalnim jezikom slika ono lokalno, zapravo svjetski pisac.
Ćopić svoje narode, kako bi se reklo pod Grmečom, "ne dijeli", kao što ne odvaja ni klase ili, sociološki rečeno, slojeve. On s puno ljubavi i razumijevanja opisuje taj svijet i njegove zgode i nezgode, ugrađujući u gotovo svaku epizodu sjajan, reprezentativan pučki humor.
Ćopić je prijateljevao s Miroslavom Krležom, kojega je volio, i kojemu se divio, te s Enesom Čengićem, biografom, kao da je odlučio u zrelim godinama stvoriti shemu svojih prijateljstava prema nacionalnoj slici mikrosvijeta u kojemu je odrastao, na potezu od Hašana do Bihaća ili Bosanske Krupe. Krleža je pak silno cijenio Ćopića, pisca čiji je pripovjedački dar u njega izazivao divljenje jednako jako poput divljenja što je njegova silovita, neusporediva erudicija, proizvodila kod Ćopića – i svih ostalih, dakako...
Ćopić je znao s riječima, i znao s emocijama. Njegova čuvena pjesma, Mala moja iz Bosanske Krupe, s pravom ulazi u antologije ljubavne poezije ovih krajeva, koji su nekad davali jednu, malecku ali solidnu književnost, dok je ona koju daju danas manja no ikad, ali je to manje važno u odnosu na to da su jedne drugima danas važne i bliske otprilike poput bugarske književnosti (Stanko Lasić).

Slika

DRUGAČIJI PATRIOTIZAM: Branko Ćopić bio je za zadnjeg rata u Hrvatskoj zabranjeni pisac. Odmah nakon početka sukoba izbačen je iz lektira, i potom bio zaboravljen. Njegov prijatelj Miroslav Krleža imao je, kao ozloglašeni komunist, jedva malo bolju sudbinu – nije ga se baš lako moglo izbaciti iz hrvatske književnosti jer je bio Tuđmanov prijatelj – ali s njim je postojala, kako bi Frojd rekao, "nelagoda u kulturi"; moralo ga se pridržavati, no to je zahtijevalo veliki napor volje. Krleža je negdje napisao kako svaki pravi spomenik mora barem jednom biti razrušen da bi, ako je valjao, ponovno bio dignut. To mu se dogodilo, jer je bilo neminovno, budući da je najveći hrvatski pisac ikad, ali dogodilo se to – on bi bio sretan – i njegovu prijatelju Ćopiću. Neki su, pametni i knjiški ljudi, prije koju godinu ponovo pročitali klasičnu Ćopićevu pjesmu Ježeva kućica (njegovo najpopularnije djelo u Hrvatskoj) pa shvatili ono što djeca bez problema razumiju odmah; da je to dječjim rječnikom ispričana, najljepša priča o patriotizmu, pravu slabijeg da obrani svoj dom, o junaštvu i uzvišenosti... pa se Ćopić, poput Matoša, našao po drugi put među Hrvatima. I neka je. Jer, Ćopića trebaju čitati svi, najbolje u mlađoj dobi, kako bi, i uz njegovu pomoć, postali kozmopoliti i borci za pravdu, a u onoj mjeri u kojoj se to ne kosi s pravdom, možda i nekakvi domoljubi ("Ježurka Ježić").
Kako bi Ćopić reagirao na događaje iz 1991, odnosno 1992. godine? Vjerojatno bi mu se sve smučilo, i vjerojatno bi bio protiv. Sigurno bi bilo tako. Domaći izdajnici nadrli su sa svih strana i žestoko porazili njegova Nikoletinu Bursaća. Ne bi on to preživio. Ili bi im se, možda, i sam Nikoletina pridružio? Takva bi ga spoznaja još teže dotukla, pa je, ako nije grubo reći, možda i bolje da je omiljeni pisac našeg djetinjstva umro te zloslutne, orvelovske godine. I smrću, kako biva po pravdi, postao besmrtan, ne dočekavši razaranje svijeta svojih ideala koje je doživotno prenio i na nas.


vreme

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 20:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
JERETIČKA PRIČA

BRANKO ĆOPIĆ

Slika


Oveća vila, sa svih strana ograđena zidom i otvorena samo prema moru, pribila se uz
raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i čempresa. Građena je za vrijeme stare,
trule, nenarodne... itd. Jugoslavije.
Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od bršljana i oivičena mesinganom ogradom.
Ispod nje, desetak stepenica niže, minirjaturna plaža, bazen i plitka baza za čamce.
Udesno od vile, na nekih stotinak metara, počinje luk velike pješčane plaže. Tamo iza nje,
kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmarališta.
Na hladovitoj terasi vile ćuti i dosađuje se omanje društvo: ministar Štef Jovanović, njegova
svastika, pomoćnik ministra sa ženom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne
ustanove, još jedna neodređena zvjerka za koju niko posigurno ne zna čime se bavi (a koja
samo mudro i važno ćuti), nekoliko baba i staraca i, najzad, jedan načelnik personalnog
odjeljenja, koji strogo i sumnjičavo posmatra čemprese, more, čamce i oblačak što se nadvija
nad vazdušni prostor vile.
Ministrova svastika (studentkinja koja na fakultet odlazi automobilom) i pomoćnikova žena
upravo su se vratile iz grada. Dostojanstveno su prošetale ukazujući počast starom gradu i
suncu nad njim i, vijoreći kosom, doprašile natrag autom natjerajući u bijeg tamo neke koji su
gmizali pješke (nosići su im, naravno, bili kako treba uzdignutd). Sad obje sjede u ćošku,
nedaleko od ministra, i pretresaju svoje jutrošnje doživljaje.
— A koji ti bješe ono, onaj poružni debeljko, koji te je pozdravio kod česme? — interesuje se
svastika, inače stari kandidat za udaju.
— Kakav debeljko? — nadiže obrve pomoćnikovica. — Ta ono je pukovnik taj i taj; još je
momak.
— Aa, fin drug, simpatičan - razvlači usta svastika i pita dalje: — A onaj mladić, ljepotan?
Sjećaš li se, mahao ti je s bedema?
— Taj? — kiselo mrmlja pomoćnikova žena. — Neki student, drug mog brata.
— Pih, baš je neki bezobraznik — mršti se svastika. — Tako drsko gleda i tako se... Baš ima
neučtiviih ljudi. Mnogo ti slobode oni sebi daju.
— Mnogo, mnogo — slaže se pomoćnikovica.
Nedaleko buči, pljeska i vrišti velika plaža. General Navala ćutke silazi niz stepenice, tobož
nemarno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajući vodom bježi prema
velikoj plaži. Tamo ga prepoznavaju još prije nego je izišao i obasipaju razdraganim uzvicima:
— Aa, evo ga, evo ga!
— Gdje si ti, bre? Ovamo!
Već poslije jednu minutu ovaj važni i mrzovoljni general s terase pretvara se u vedrog i
razgovornog momka. Smije se od srca, žmirka na suncu i pita jednog crnpurastog dječaka,
svog bivšeg kurira:
— Čuješ, Milojica, bi l' se kod vas u odmaralištu našlo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo
prijeko.
— Bogami, biće. Sjutra odlaze neki iz našeg preduzeća.
Na terasi je i dalje tišina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada veličanistvena dosada.
— Jeste li svraćali do velike kavane? — pita pomoćntik ženu.
— A, vraga. Natrpalo se tamo neke svjetine, mjesta ne možeš dobiti.
— Eh, a tamo je divna terasa, izgled na more — uzdiše svastika.
— Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicaima, kao u onom našem,
sjećaš li se? Onda bi bar bilo mjesta, ne bi svak dolazio.
— Šta da mu radiš! — sliježe pomoćnik ramenima.
Drug miinistar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo, na veliku plažu, među
narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa
među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniii, vredniji i mudrijli,
izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.
Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog
hotela. On je od neki dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjevač i savjetnik.
Poznaje skoro sve ministre, generale i druge "glavne ljude", kako sam kaže.
— Druže ministre, u jednom odmaralištu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite... —
počinje on tihim i diskretnim šapatom.
— Valjda vole i oni drugovi iz toga odmarališta — nehotice se otme ministru i, kao da
rasterećuje rođenu savjest, odlučno kaže: — Ne, ne treba.
— Ne treba! — kao odjek, povlađujući, ponavlja direktor, pa pipkajući čime bi odobrovoljio
ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu: - Ali što vi plivate — cmok! — i tu direktor
poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.
— Aha, jesi li vidio, — sav bljesnu i oživlje ministar — a nema ni nedjelju dana kako sam
naučio.
— Vi ste prilično i omršaviili, skoro i nemate stomaka — nastavi direktor.
Jovanović neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor još jednom potvrdi to
isto, njemu se i samom čini da više nema stomaka.
— Pa, mršavi se, mršavi.
Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje, dok se miinistar samodopadljivo
ogleda i smješka.
Raspričana svastika za trenutak zaustavlja jezik, isteže dug vrat i, kao da se iznenada
probudila, vrti tamo-amo malom vjeveričjom glavom.
— A gdje je general, gdje su?
— Valjda su tamo prijeko — krivi usne debeljušna pomoćnikovica i palcem, preko ramena,
pokazuje gdje je, po prilici, to "prijeko" koje odvlača, "guta" i nepopravljivo kvari do juče fine
ljude. — E, jesu našli društvo! Pazi, čak se i rzanje otud čuje!
— Vrlo važno — žučljivo uspija djevojka i mrmlja ironično, više za sebe: — Možda je na
ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.
— Pa vjerovatno. A glumice i balerine ostavljene su za zimsku sezonu — zlobno dodaje
pomoćnikovica, ciljajući bogzna na koga iz njinovog društva.
Ispod male plaže čuje se pljuskanje vode i nečije snažno varvarsko frktanje. Jedna mokra
njuška svijetlih i drskiih očiju, doperjala sigurno s velilko plaže, radoznalo izviruje na
osamljeno društvo, penje se na terasu i, pljeskajući se po jevtanim gaćicama, isteže šiju put
malog bifea pod ballkonom.
Društvo nelagodno ćuti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje načelnik i prilazi
nepoznatom.
— Šta vi, druže, tražite.
— Imaš ii ti ovdje nešto 'ladno za popit? — dobrodušno pita pridošlica i zvecka sitnišom po
promočenom džepu misleći od načelnika da je to gostoljubivi domaćin kuće.
— Ovdje je zabranjeno... — uozbiljeno počinje načelnik, ali snalažjjiva njuška, i ne čujući ga,
već šljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:
— Deder, za burazera jedan špricer, onako pojači.
Ministru odjednom nešto bljesne u sjećanju, i on brzo izviri na nepoznatog postjetioca, koji se
već vraća neljubazno uslužen kod bifea.
— Jest, ovo je.
Prepoznao je čuvenog udarnika i novatora kome je on proljetos lično predao nagradu i orden,
pa kao da je zatečen u rđavom društvu, pocrvenje i sagnu glavu da ga udarnik ne bi
prepoznao.
— Do đavola, šta li će samo čovjek reći ako li je i mene vidio?!
Njegova svastika dotle, u samrtnoj dosadi, okreće glavu na stolici za ljuljanje i pita:
— Zašto ne premjestite kod nas onu muziku iz velitoog hotela u gradu? Meni se ponekad
uveče tako igra.
Ministra obuzima ljutnja:
— Ali, molim te, pa tamo svake večeri dolaze stotine ljudi. Kako ćeš im oteti muziku i
zatvoriti je
ovdje u ovu... ovu?...
Svastika začuđeno nadiže obrve:
— Bože moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.
— Odgovorni drugovi. Pa šta onda? — jedi se Štef Jovanović, ali se ni svastika ne da, već mu
upada u riječ:
— Jest, baš ste mi osigurali odmor. Svak ti može upasti ovdje kad god mu se prohtije. A sjećaš
li se, kad smo prvi put ovdje bili?
— Pa jest, sjećam se... Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baćuškina kursa.
Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okreće svojoj prijateljici, koja joj šapatom povlađuje:
— Baš nije sve zlo ni u toj baćuškinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji
svaka baba može izribati zbog ministarskog magacina.
— Pa da, socijalistička demokratija — ironično zvoca studentkinja. — Dođeš u autu na
fakultet, i već svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.
— Eto ti, vidiš.
Iznad betonske ivice plaže pomalja se iz vode nečije podrugljivo šeretsko lice. Pridošlica viče
za jednu nijansu isuviiše glasno, iznad uobičajenog pristojnog tona ove terase:
— Ehej, ovamo — de, ministre, da te brat vidi kako plivaš.
Ministar skače na noge, obradovan što će pred nekim imati prilike da pokaže svoju vještinu.
Svastika upitnno gleda pomoćnikovicu:
— Koji je sad ovo?
— A šta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili književaiik,
ne sjećam se... Šta je onaj? — obraća se pomoćnikovica mužu.
— Eh, šta je. Mlati honorare, eto ti šta je! — s mrzovoljnim prezirom reže ga pomoćnik.
- A kako ga cijene naši drugovi? — interesuije se svastika i još uvijek ne skida pogled s gosta.
A taj pogled ispitivački i neodređen, sve kao da govori: "Pričekajte časak dok vidim ko ste,
možda ću vam se i nasmiješiti."
Štef bućnu u vodu i već maše rukama. Njegov prijatelj se kezi:
— Loše, brate, plivaš — penzionerski.
— Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi baš vele da dobro plivam.
— Lažu, bogami, ništa im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previše, ne valja ti to.
— Eto ti ga sad! — čudi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i
sam mora nasmijati.
Plivaju tako neko vrijeme, sve uz obalu, dok ministar najzad iskreno ne počne da se žali:
— Dodijalo mi, druškame, u ovoj gore usidjeličkoj sredini. Nema druge nego da svaki dan
idem na opštu plažu, tamo kod vas, ili da se preselim u neko sindikailno odmaralište.
— A ne bojiš se, možda, za svoj autoriitet? — lukavo i šeretski ispipava ga umjetnik.
Štef nailazi na plićak, ispravlia se i, s gestom čovjeka koji od sebe konačno otresa još
neodomaćena uvjerenja o svojoj višoj vrijednosti, srdito se udara u grudi:
— E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neću ni sad! Eto, nek mi ljudi
u oči, onako izbliza, s korak razmaka.
Dok se njih dvojica gube u bučnoj gužvi velike plaže, tamo na maloj terasi vile pomoćnik s
blagonaklonim izrazom na licu sluša neko objašnjenje direktora hotela, koji mu se sad obraća
kao momentalno najstarijem na čitavoj terasi:
— Znate, svi su se razišli, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite...
— Dobro, dobro, u redu.
Najstariji! Pomoćnik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu
u krupne sanje. Najprije mašta kako mu je umrla žena, a on se oženio ministrovom svastikom,
zatim ie i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa...
U slične maštarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom
razlikom što je u njhovim sanjama pomoćnik odavno propao i otašao negdje u privredu, a oni
se, preko njegovog mjesta, kao preko prve stepenice, penju dalje.
Pomalo sanja i ljepuškasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne može da se skrasi i odluči
ko će joj biti muž. Izbor je tako veliki i primaimljiv, a ona, na žalost, samo jedna jedina.
A velika plaža neobuzdano buči, kliče, pjeva i, remeteći njihove grandomanske planove,
burno izražava zadovoljstva i želje svakom pristupačne.


Književne novine 22. 8. 1950. (Књижевне новине, Београд, III, 1950. бр. 34)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 22:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Simbol otpora i srpske hrabrosti: Ovo je bila OMILJENA PESMA BRANKA ĆOPIĆA

Malo je pesama koje tako istinito i duboko i danas dočaravaju hrabrost i junaštvo srpskih vojnika koji su se, preko Albanije, Krfa i Soluna, kao feniksi izdigli i pobedonosno vratili u otadžbinu, kao što je to "Marš na Drinu". Ova oda neustrašivosti srpskog naroda postala je simbol istrajnosti i herojstva, a bila je i jedna od omiljenih pesama velikog književnika Branka Ćopića.

Slika

Kompoziciju "Na Drinu", mnogo poznatiju pod imenom "Marš na Drinu" komponovao je Stanislav Binički u čast pobede srpske vojske nad austrougarskom na Ceru 1914. godine. Pesma je na usnama vojnika i u srcima naroda u zbegovima prešla Albaniju, orila se Krfom i, deleći sudbinu Srba, pobedonosno 1918. godine vratila u otadžbinu.

Na Drinu

U boj krenite junaci svi
Krente i ne žalte život svoj
Cer nek vidi stroj, Cer nek čuje boj
A reka Drina,
Slavu, hrabrost i junačku ruku srpskog sina.

Poj, poj, Drino vodo hladna ti
Pamti, pričaj kad su padali
Pamti hrabri stroj koji je pun ognja, sile, snage,
proterao tuđina sa reke naše drage.

Poj, poj, Drino, pričaj rodu mi
Kako smo se hrabro borili
Pevao je stroj, vojev'o se boj
Kraj hladne vode
Krv je tekla
Krv se lila Drinom zbog slobode.

Nakon decenija zaborava, pesma je ponovo "oživela" '60-ih godina 20. veka, kada ju je sa sobom u Švedsku, na dodelu Nobelove nagrade, poneo naš književnik Ivo Andrić.

Tek 1964. godine "Marš na Drinu" dobio je i tekst. Napisao ga je novinar i publicista Miloje Popović Kavaja koji je tada bio predsednik KUD "Ivo Lola Ribar". Pesma je horski izvedena na 50. godišnjicu Cerske bitke.

Nakon toga, pesma je ponovo postala popularna među Srbima. Isticale su je javne ličnosti, pevali narodni pevači, a bila je popularna i među književnicima. Kao jednu od svojih omiljenih pesama navodi ju je Branko Ćopić.

– Ja ne znam da li ima neka pesma koja me može tako uzbuditi kao ona melodija „Marša na Drinu”, jer sve mi se čini da čujem topot one srpske konjice koja napreduje prema Drini, da čujem onaj zvuk kad se vade sablje. Vidim onaj streljački stroj koji se razvija kroz mačvanske kukuruze i napreduje prema Drini – govorio je ovaj slavni srpski književnik još 1969. godine.

[fbv]937750979687993[/fbv]


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 08 Apr 2017, 15:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Trku čini Popović Lazare

Lazar se opkladi u sto dukata da će sa svojim vrancima u kolima stići od Banja Luke do Bosanske Gradiške prije nego ijedan biciklista. I zaista, na veliko čudo svaju, Lazar uteče svim biciklistima, ali mu oba vranca crkoše u prvoj ulici Gradiške čim ih je zaustavio

Slika
Скупштина међу навиљцима

Teško se kreću i cvile kola Sime Džakule natovarena planinskim sjenom i cpopo poput puža odmiču drumom što vodi od Banje Luke za Bosansku Gradišku. Dva omanja mršava šarena vočića u jarmu, zgrbivši se u leđima, nijemo se upinju i tegle teretni voz opirući ce raskrečenih papaka i nogu o tvrdu prašnjavu cestu. Pored njih lagano korača Simo Džakula, sitan suv i malo poguren seljak, sav zarastao u kosu, i tiho i otegnuto, napola kroz nos, pjevuši:

Trku čini Popović Lazare;

Na biljegu sto dukata meće,

Biciklisti da uteći neće.

Biciklisti haju i ne haju,

U svoje se točkove uzdaju...

Pjeva Simo omiljenu i poznatu staru pjesmu o tome kako se negda, još prije četrdeset godina, ovim istim drumom utrkivao silni i ponositi Popović Lazar, naš čovjek težak, s prvim banjalučkim biciklistima. Lazar se još kao mladić spustio odozgo na Vrhovine u čaršiju i za kratko vrijeme u Bojić-Hanu, predgrađu banjalučkom, otvorio birtiju. Imao je dva nadaleko čuvena vranca, njegov najveći ponos, i kad se jednom u njegovoj birtiji povede nešto riječ o biciklima (koji su bap nekako u to vrijeme prvi put pošli kroz Banja Luku pa se o njima pretjeravao i mnogo pričalo). Lazar se opkladi u sto dukata da će sa svojim vrancima u kolima stići od Banja Luke do Bosanske Gradiške prije nego ijedan biciklista. I zaista, na veliko čudo svaju, Lazar uteče svim biciklistima, ali mu oba vranca crkoše u prvoj ulici Gradiške čim ih je zaustavio. Puče tad Lazareva slava po celoj Krajini i ubrzo inače pjesma o njegovu podvigu, a sela prihvatiše njegovu slavu kao svoju rođenu, jer je, eto, njihov čovjek težak utekao celoj toj naduvanoj banjalučkoj gospodi i svima im dovijeka osvjetlao obraz.

Pjevuši Simo tu staru pjesmu o njihovoj težačkoj kraiškoj slavi i svaki čas priteže oko sebe okratak potijesan ovči kožun, jer se već javlja prvo blijedo svitanje i s njim rana jutarnja studen. Oko puta se mutno bjelasaju dugačke ustajale lokve, ostaci proletnjih kiša, i u njima se ogledaju i plove zgrbljena leđa volova, prva četvorica natovarenog sijena i gornji dio Simina lika. Čudna i nevesela tišina pritisla bijeli široki drum baš kao da je maloprije tuda prošao kakav veliki siromah pa za njim na drumu zaostala njegova golema nevolja i nijema tuga. U tišini se samo čuje teško jecavo škripanje kola i pokatkad, na mahove, Simin glas kako prižuruje volove:

– Os Peronja! Stu Šarota, brnte! ’Ajd, ’ajd, mili moji...

Vočići se onda još više pogrbe i potegnu jače i življe, a Simo ponovo utone u svoje misli i sve jednako poluglasno pjevuši onu pjesmu:

...Kad poteče Popović Lazare:

Mili Bože, čudnije čudesa,

Tutnji zemlja, a zveče nebesa...

Pjeva tako Simo o junaštvu Lazara Popovića, a misli su mu na sasvim drugoj strani.

I onako Simo jedva veže kraj s krajem otkad pamti sebe, a ovo zadnjih godina otelo mu se baš sasvim, pa makni ne makni – sam sebe zavarava i obmanjuje, nada se boljemu vremenu, ali sve uzalud. Zna on dobro i sam da je ta njegova nada pusta i jalova kao i tolike druge, ali, tek, u nešto čovjek mora da vjeruje i da se nada, jer, brate rođeni, da još toga nije u ovoj pustoj i nesretnoj Vrhovini čovjek bi morao u vodu da skače. Pa kud tolike nevolje pritegle Simu, tud mu ove godine, rano s proleća, polipsa pola ovaca. Nije imao boljeg čobana nego za njima poslao dijete, a ono ludo, šta zna, zaustavilo se s njima dolje u nekakve bare i ništaline kraj potoka (kupalo se dijete) pa, k’o brdske ovce, začas se pometiljile. Nadao se Simo da će od njih izbiti koji dinar pa da se štogod pokrpi u kući i da kupi kukuruza koliko da mu dotegne do novog žita, ali mu se, eto, sve izjalovi. Uspištala se po kući gladna i suvotna djeca, slušati od greote ne možeš, pa druge ne bi, nego Simo razvrši već dopola očupani staščić brdskog sijena i natovari ga na kola pa krenu s njim put Gradiške, jer se tamo sijeno još ponajbolje plaćalo i prodavalo.

Volovi su i onako teško i naporno vukli pretovarena kola pa mu bijaše žao da se i on popne gore i tek kad se kola oboriše niz jednu blagu dugačku nizbrdicu pope se i on na njih i namjesti se na sijenu.
Cijeli bogovetni dan juče Simo je orao na ovim istim vočićima i tek se u sami mrak vratio kući i čim je večerao izašao je zajedno sa ženom i najstarijim sinom, dječakom od petnaest godina, i onako prema mjesečini trpali su i sadijevali sijeno na kola, a jutros, još prije ranih jutarnjih pijetlova, krenuo je Simo od kuće, samo da za hlada stigne do Gradiške. Od jučerašnjeg rada i posrtanja i noćašnjeg nespavanja Simu biješe osvojio težak umor i nekakva nemoć, i nesnaga nalila mu se u sve udove pa su mu u hodu čisto poklecava koljena. Volovi su i onako teško i naporno vukli pretovarena kola pa mu bijaše žao da se i on popne gore i tek kad se kola oboriše niz jednu blagu dugačku nizbrdicu pope se i on na njih i namjesti se na sijenu.

Čim se malo ponamjesti gore na vozu, osjeti Simo kako ga umor lagano napušta i on se ponovo zaveze u svoje misli.

„Ej, Bože moj, kako li je negda ovim istim drumom jezdio Popović Lazar kad se ono utrkivao s biciklistima. Stari ljudi i stara dobra vremena kad se još moglo da ljuduje i da živi. Da su mi sad nešto, jadna majko, onaki vranci k’o u Lazara, onake vile, pa da pojezdim odavle začas li bi u Gradišci bio. Ajde! – pucnem ja motkom..., ovaj, nije nego kamdžijom, a konji se džilitnu i opuče niz cestu i tek samo vidiš kako pokraj tebe bježe i nestaju živice i ograde i u prašini se lepršaju i skakućući bježe seoske kokoši. Naletiš kraj mehane, tandrču i otskaču kola, a ljudi se pomaljaju na vratima i nadnose ruke na oči: Ko li je ono, ljudi moji, ’nako silan... Lazar... ovaj, Simo Džakula. Ta odma’ sam poznao da je to on... A ti samo goniš i ne obzireš se dok se čobani još na pola kilometra unaprijed dovikuju:

– Sklanjaj ovce s ceste, eto Sime Džakule... Brzo...

A kako je negda Lazar trku pravio u i biciklistima utjec’o i ja bi tako. Ja, jedini Bože, tutnje i zvrče drumom kola, ništa se od nji’ ne čuje, a ti čisto rasteš u njima od nekakve nove snage.

„Mili Bože, čudnije čudesa.

„Tutnji zemlja, a zveče nebesa...“

I nesvjesno trzajući rukama, kao da u njima drži uzde, Simo se bijaše skupio i sasvim nagnuo naprijed kao da bijesno juri pa se sve boji da ga od silna zora vjetar ne zbaci. Iz sanjarija se trže tek onda kad pod sobom osjeti lagan potres i posrnu malo unaprijed. Volovi su se bili zaustavili pred jednom ovećom uzbrdicom ne mogući da krenu dalje. Kao da se tek probudio, Simo iznajprije začuđeno pogleda oko sebe, a onda skoči s kola i stade da kreće volove poduprevši i sam jednim ramenom voz.

– Os, Peronja! Os, Šarota!

Volovi nesložno trgoše naprijed, najprije jedan pa drugi, pa isto tako nejednako i nemoćno stukoše jedan za drugim nazad. Simo ponovo povika i pokuša da ih krene, ali volovi se i drugi put uzalud odupriješe – kola se nijesu micala ni za stopu. Kad ni poslije nekoliko uzaludnih pokušaja volovi ne mogaše da krenu, Simu, poče da spopada ljutina i očajanje pa stade nemilosrdno da udara grabovim prutom po mršavim volovskim leđima; jadne životinje samo su se bespomoćno uvijale i drhtale pod udarcima. Najzad kad vidje da ni to ne pomaže, Simo se dosjeti starog lukavstva koje mu je dotad često puta pomoglo: iščupa iz voza dobru rukovet sijena pa se izmače malo ispred volova i pruži im je gotovo na dohvat. Gladne životinje požudno onjušiše sijeno pustivši kroz nozdrve čitav oblak vlažne vruće pare, pa se očajnički upeše da se krenu i da ga dohvate jezikom. Kola samo teško i kratko škripnuše i povedoše se malo ustranu, a mlađem i slabijem volu od umora i napora zadrhtaše i omakoše se noge i on se teško svali na cestu.

Malaksala životinja muknu žalosno i promuklo i tužno pogleda u gazdu i u nedosegnuto sijeno. Od toga nijemog žalosnog pogleda izmučene gladne životinje Simu minu sva malopređašnja ljutina i nekakva mu se studena tuga savi oko srca od jedne beznadne žalosne pomisli što mu je toga trenutka nenadno sinula u svijesti. Ama zar i on nije jedan ovaki isti izmučeni malaksali vo, koji čitavog života tegli bez prestanka svoja teška pretovarena kola. Zar i on nije već isto ovako sustao i smalaksao, a sva njegova dosadašnja iščekivanja i nadanja u bolje dane, zar nijesu isto što i ova šačica sijena kojom je zavaravao i mamio volove da izdrže i krenu dalje.

I dok se tako borio sa tom svojom gorkom i žalosnom pomisli i gledao izmučenu životinju kako leži u prašini tužno spuštene glave, iz misli ga trže prodoran zvuk automobilske sirene.

Drumom od Banje Luke jurio je svom brzinom jedan crn luksuzni auto ostavljajući za sobom sivu klupčad podignute prašine. Kad nalete kraj Siminih kola šofer uspori brzinu, skrenu malo ustranu i očešavši se o voz sijena prejuri kao ništa ovu uzbrdicu gdje bijahu zapeli Simini volovi i začas ga nestade u pravcu Gradiške. Gledajući za njim Simo je šutio žalosno i bespomoćno kao brodolomnik i odnekud mu je bilo jasno, do bola jasno, da se više neće nikad niko roditi i naći ni u Vrhovini niti nigdje u njihovim planinama, nijedan novi Popović Lazar, koji bi prestigao i posramio ovo čudovište; ova je sila prestigla i pregazila sve njih i juri dalje, nemilosrdna i neosjetljiva.

Smućen i ojađen, Simo još jednom pogleda u svoje volove, a zatim baci u prašinu onu rukovet sijena pa nemoćno prisjede u kraj druma i zagnjuri glavu u ruke. Nešto gorko i teško poče da ga steže u grlu da se u tome istom trenutku na nj navalila da ga kida i guši sva njegova golema bijeda i ljuta sirotinja.

I drugi vo, umoran i sklopljenih bokova, prileže u prašinu.


Autor: Branko Ćopić

(Politka , petak 3. jul 1936. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 86 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker