Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:55


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Branko Ćopić  |  Poslato: 18 Jun 2012, 18:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Branko Ćopić

Branko Ćopić (1915 — 1984) je srpski i jugoslovenski književnik. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine. Prvu priču objavio 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Njegova djela su, između ostalih, prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski jezik. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine. Izvršio je samoubistvo skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu 26. marta 1984. u svojoj 69. godini života.
U Ćopićevim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.

Slika

Biografija

Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmečom. U isto vreme, njegov otac Vid, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv Austrougarske. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac. Ćopić je, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, ostao da živi pored majke Soje, dede Radeta i strica Nidže.
Prva pročitana knjiga bila mu je „Migel Servantes“ koju je, negde u trećem razredu, kupio od učiteljice. U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa, skupa sa nekoliko odlomaka iz njegovog romana „Don Kihot“. Sledeće pročitane knjige bile su „Doživljaji jednog vuka“, pa „Doživljaji jedne kornjače“.
Prvo štampano delo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu „Venac“ 1928. godine. Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939. godine je dobio nagradu „Milan Rakić“. Uoči Drugog svetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu u Mariboru. U danima Aprilskog rata on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić Grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cele narodnooslobodilačke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.
Posle rata neko vreme je bio urednik dečjih listova u Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečjih pisaca rođenih na jugoslovenskim prostorima.
Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, rumunski, slovenački i mađarski jezik. Bio je član SANU i ANUBiH.
Celi radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama.
Za književni rad dobio je, među ostalim, Nagradu AVNOJ-a i Njegoševu nagradu (obe 1972). Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.


Slika
Branko Ćopić, bista u Herceg Novom

Slika

Spomenik Branku Ćopiću ispred Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjoj Luci

Književni opus

Njegova prozna dela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo upečatljivih i živopisnih likova i događaja nadahnutom pripovedačkom tehnikom koristeći svež, sočan i slikovit jezik pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. Ćopića su doratnim pripovetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao sa brižnim, zaštitničkim razumevanjem. U lirski intoniranim ratnim pripovetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i samopregor svojih junaka.
Početkom 1950ih godina Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“ objavljena u „Ježu“ koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti. Književni istoričar Ratko Peković napisao je knjigu „Sudanije Branku Ćopiću“ u kojoj je detaljno opisana cela hajka na pisca.
Sa uspehom se ogledao i u pisanju romana iako su prirodi njegovog književnog talenta više odgovarale kraće forme — pripovetke i novele. Romani „Prolom“ i „Gluvi barut“ slikaju učešće seljaka Bosanske Krajine u ustanku, a „Ne tuguj bronzana stražo“ prilagođavanje tih istih seljaka, sada kolonista, novim uslovima života u Vojvodini.


Slika
Branko Ćopić, Mira Alečković i Blaže Koneski u partizanima (1944).


Glavnina Ćopićevog proznog opusa humoristički je intonirana, a humor nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmeju čak i vlastitoj nevolji. Sem toga, Ćopić je od onih pisaca koji su svoj posmatrački talenat naročito iskazivali kroz otkrivanje sitnih ljudskih mana i nedostataka.
Iako je Ćopić bio pisac epske širine i zamaha sa urođenim pripovedačkim i humorističkim darom, u njegovim delima vidljiva je i jedna lirska žica koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih pejzaža već i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. Ta Ćopićeva poetska žica naročito je vidljiva u njegovoj ratnoj lirici, pre svega u zbirci „Ognjeno rađanje domovine“.
Branko Ćopić je cenjen i kao dečji pisac, prvenstveno zahvaljujući živoj mašti i daru za spretno uobličavanje svojih posmatranja ali i nesumnjivom humorističkom talentu. Napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su i dva romana.

Slika
Grob Branka Ćopića u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju

DELA

- zbirke pjesama: Ognjeno rađanje domovine (1944), Ratnikovo proljeće (1947);

- zbirke pripovijedaka: Pod Grmečom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);

- romani: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihaću (1975);

- knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Priče partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne priče (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuća (1949), Priče ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji mačka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magareće godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);

- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;

- scenski tekst za djecu: Udarnici;

- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živeće ovaj narod, Major Bauk.

Slika

NAGRADE

Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938),
Rakićeva nagrada (1939), Srpske akademije nauke i umetnosti (1940),
Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948),
Vlade FNRJ (1949),
Saveza sindikata (1953),
Dečje knjige (1954),
Oktobarska nagrada Beograda (1956),
NIN-ova nagrada kritike (1958),
Mladog pokoljenja (1964),
Nagrada AVNOJ-a (1972),
Nagrada Zmajevih dečjih igara (1971),
Njegoševa nagrada (1972).


Iz Wikipedije

_________________
Slika Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 22 Apr 2013, 20:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Мушкарци обично слабо разликују боје, али један такав незнајша у бојама какав је био мој дјед, е, таквог је било тешко наћи. Његов спектар сводио се на свега четири основне боје, а оно остало – то није ни постојало или се сводило, у најмању руку (ако је чича добре воље!), на неки врло неодређен опис: “Жуто је, а као и није жуто, него нешто онако – и јесте и није.”
Како је на овоме нашем шареном свијету већина створења и предмета обојена “и јест и није” бојом, то је с мојим дједом око тога увијек долазило до неспоразума и неприлика.
У једно од најпријатнијих доба године, скоро преко ноћи, расцвјетао би се у баштици крај наше куће црни сљез и љупко просинуо иза копљасте поцрњеле ограде. Он је у мирна сунчана јутра зрачио тако повјерљиво и умиљато да то није могло измаћи чак ни дједову оку и он би удобровољено гунђао мајући се по дворишту:
– Пазидер га, сва се башта модри као чивит.
Оно, истина, на сљезову цвијету једва да је негдје и било трагова модре боје, али ако је дјед казао да је модра, онда има да буде модра и квит. Исто се тако могло десити да неке године дјед рекне за ту исту башту да се црвени, и онда за ту годину тако и важи: сљез мора остати црвен.
Дједов рођак Сава Дамјановић, негдашњи крадљивац ситне стоке, а под старост испичутура и причалица, и ненамјерно је знао да наједи мог доброг дједа. Док дјед прича, он ти га истом зачуђено прекине.
– Откуд лисица црвена кад је жута!
– Хм, жута? – бечи се дјед. – Жут је твој нос.
Сава забринуто пипне свој ружичаст бабураст нос и вречи:
– Црвена! Та све нације одавде до Бихаћа знају даје жута, а ти…
Савин свијет простире се до Бихаћа, јер је чича неколико пута тамо лежао у хапсу, али чак ни ти простори не могу да разувјере мог дједа.
– Хм, Бихаћа! И други су људи лежали у бихаћкој Кули па не веле да је лисица жута. Боље ти је пиј ту моју ракију и ћути, не квари ми унучади.
А унучад, нас троје, набили се у дошак близу старца и чекамо кад ће Сава започети са својим лоповским доживљајима. Препирка о бојама баш нас нимало не интересује, лисица је лисица, па ма какве фарбе била.
Због дједове тврдоглавости у погледу боја, и ја сам, већ на првом кораку од куће, упао у неприлику.
Било је то у првом разреду основне школе.
Негдје средином године учитељица нам је причала о вуку, те живи овако, те храни се онако, док ће ти одједном упитати:
– Дјецо, ко зна какве је боје вук?
Ја први дигох руку.
– Ево га, Бранко ће нам казати.
– Вук је зелен! – окидох ја поносито.
Учитељица се трже и зачуђено надиже обрве.
– Бог с тобом, дијете, гдје си то чуо?
– Каже мој дјед – одвалих ја самоувјерено.
– Није тачно, вук није зелен.
– Јесте, зелен је! – неочекивано се узјогуних ја као прави унук честитог дједа Раде.
Учитељица ми приђе сасвим близу, љутито узрики у моје лице и повуче ме за уво.
– Кажи ти своме мудром дједу да то није истина. Вук је сив. Сив, запамти.
Скоро плачући отклипсао сам тога дана кући и шмрцајући испричао дједу све што се у школи догодило.
Ни слутио нисам каква ће се бура око тога подићи.
Шта! Пред читавим разредом његовог унука, миљенца, теглити за уши, а уважену старину поспрдно назвати мудрим, боље речено, будалом! Дотле ли смо дошли? И још рећи да вук није зелен већ некакав… хм! Е, то не може тек тако проћи.
Сјутрадан, пушући попут гуска, дјед је доперјао са мном у школско двориште и пред свом дјечурлијом разгаламио се на учитељицу:
– А је ли ти, шишкавицо, оваква и онаква, ти ми боље од мене знаш какав је вук, а? Није зелен? Пази ти ње! Ја се с вуцима родио и одрастао, читавог вијека с њима муку мучим, а она ти ту… По туру би тебе трабало овим штапом, па да се једном научиш памети.
Извика се дјед, расплака се учитељица, а ми ђаци, од свега тога ухватисмо неку вајду: тога дана није било наставе.
Већ сљедећег јутра дједа отјераше жандарми. Одсједи старина седам дана у среској “бувари”, а кад се врати, ублиједио и мучаљив, он ми навече попријети прстом.
– А ти, језичко, нек те ја још једном чујем да блејиш какав је ко, па ћу ти ја показати. Вук је зелен, хех! Шта те се тиче какав је вук.
– Па кад ме је она питала.
– Питала те, хм! Имао си да ћутиш, па квит.
Сљедећег прољећа, бујног и кишовитог, сљез у нашој башти расцвјета се као никада дотад, али старина као да га ни запазио није. Нису ти помогли ни сва тртљања неуморног рођака Саве, дјед је био слијеп и за боје и за све цвијеће овога свијета. Туга да те ухвати.
Минуло је од тих невеселих дана већ скоро пола вијека, дједа одавна нема на овоме свијету, а ја још ни данас посигурно не знам какве је боје сљез. Знам само да у прољеће иза наше потамњеле баштенске ограде просине нешто љупко, прозрачно и свијетло па ти се просто плаче, иако не знаш ни шта те боли ни шта си изгубио.


одломак из књиге Башта сљезове боје


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 30 Jul 2013, 18:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Ježeva kućica


SLAVNI LOVAC
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO
Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.


KOD LIJINE KUĆE
Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.

NOĆ
Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!

RASTANAK
Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!

POTJERA
Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

VUK
Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

MEDO
Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

DIVLjA SVINjA
Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!

PRED JEŽEVOM KUĆICOM
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

TRI GALAMDžIJE
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

JEŽEV ODGOVOR
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To re e, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 16 Sep 2013, 11:46
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Branko Ćopić


Rano je ostao bez oca i detinjstvo je proveo sa majkom, stricem Nidžom i deda Radom, za koga je bio posebno emotivno vezan.
“…Zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom se prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Moj djed Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštanja… predstavlja osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva”.


Slika


Završio je filozofski fakultet u Beogradu 1940.godine.Za vreme studiranja objavljivao je priče u “Politici”. Drugi svetski rat proveo je u partizanima, gde je napisao i objavio zbirku pesama “Ognjeno rađanje domovine” i “Priče partizanke”.
Posle rata postaje profesionalni pisac i živi u Beogradu, u istoj zgradi sa Desankom Maksimović. Bio je omiljeni dečji pisac i rado je odlazio na gostovanja širom države družeći se sa svojim čitaocima.
Sećam se jedne od svojih prvih dečjih knjiga – pripovetke “U svetu medveda i leptirova”, koju je Branko napisao još 1940.godine, i kratke pesmice “Lijin oglas”:

U gustoj travi nadomak rijeke,
Kraj neke staze uske,
Našla sam sinoć u sami suton
Pero gospođe Guske.
Neka se guska u šumu svrati
Da joj ga tetka vrati.
Sastanak u pet sati.

Branko Ćopić je napisao preko trideset knjiga za decu, pesme, pripovetke, romane “Orlovi rano lete”, “Magareće godine”, “Slavno vojevanje”…Jedna od najboljih dečijih knjiga je njegova “Ježeva kućica”

Pored dečje, Branko se uspešno bavio i književnošću za odrasle; na svoj specifičan način dočarao nam je mentalitet i humor ljudi iz Bosanske krajine, događaje iz narodnooslobodilačke borbe ( “Prolom, “Gluvi barut”, “Ne tuguj bronzana stražo”, “Osma ofanziva”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”….)


“Pjesma mrtvih proletera” – recituje Branko Ćopić



NINovu nagradu dobio je 1958.godine, za roman “Ne tuguj, bronzana stražo”, a od 1968.godine bio je član SANU. 1970.godine objavio je svoju najbolju knjigu pripovedaka “Bašta sljezove boje”, knjigu sećanja. Od 1951.godine bio je u braku sa Bogdankom-Cicom, lekarom-pedijatrom.

26.marta 1984.godine Branko Ćopić je izvršio samoubistvo skokom sa Brankovog mosta, na savskom keju. Svojoj supruzi ostavio je oproštajnu poruku :

“Branko Ćopić. Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984.godine. Branko Ćopić.”


preuzeto sa secanja.com


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 16 Sep 2013, 11:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Mala moja iz Bosanske Krupe


Bilo mi je dvanaest godina,
Prvi put sam sišao do grada,
Iz mog sela, tihog i dalekog,
Kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Jesi li me spazila ili nisi,
Zbunjenoga seoskoga đaka
Svjetlokosog i očiju plavih,
U oklopu novih opanaka.
Kako zija u izloge skupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Naišla si kao lak oblačak
Tvoj me pogled za tren obeznani,
Zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Tekli tako gimnazijski dani,
Uspomena na te ne ocvala,
Modra Una u proljetnje noći,
Tvoje mi je ime šaputala.
Lebdila si ispred djačke klupe
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Brzo minu naše djakovanje,
Lagan leptir sa krilima zlatnim,
Ipak tebe u srcu očuvah,
Kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja, mogu l’ da se kupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Gledao sam skamenjena lica,
Kako Krupu soldateska pali,
Preko sjena mojih uspomena,
Siktali su njihovi rafali.
Htjeli da nam u djetinjstvo stupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Tekle zatim godine u nizu,
Rasla plima, žuborna i plava,
Krhko inje, biser uspomena,
Potopiše vode zaborava.
Magla zavi naše đačke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Sad je kasno, već mi kosa sjedi,
Gledam Unu ćuti kao nijema,
Zalud lutam ulicama znanim,
Sve je pusto, tebe više nema.
Ej godine, nemjerljive skupe,
Zbogom mala iz Bosanske Krupe!




Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 26 Nov 2013, 00:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
ЗВЕЗДАНИ КОВАЧ



Колибе ево на крају села,
чаробњак такве гради,
чађава, мрка, са једним оком.
Шта ли се у њој ради?!

Чује се звекет, лупа и тутањ,
још ће да груне мина!
Да није тамо вештац из приче,
окива Брку, џина?

Не бој се, бато, слободно приђи,
улази, није варка.
Ту ћеш да нађеш ковача старог,
суседа мога, Марка.

Касно је вече, бура се спрема,
облаци небом језде,
а ковач грми чекићем тешким,
искива златне звезде.

Ех, сада знадем звезданог творца,
ту више нема тајне:
то стари ковач вечери сваке
просипа искре сјајне.

Некад је небо тужно и црно,
ноћна пустиња права.
Знадем и зашто, то ћу ти рећи:
уморни ковач спава.

Понекад само просине мјесец
кроз облак лика снена.
То ти је ватра ковача Марка,
тиња — заборављена.


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 22 Feb 2014, 16:35
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Pijetao i mačak



Pri kraju šume, u doba davno,
Mačak i Pjevac živjeli slavno.

Kuća im bila od jednog sprata,
priča je o njoj kružila gorom,
prozor i jedan i dvoja vrata,
a krov pokriven bukovom korom.

Pod samom strehom pismeno stoji:
"Putniče, uđi, prevare nema,
svi koji dođu gosti su moji,
ručak se sprema."

I potpis ima olovkom plavom:
"Domaćin Mačak,
šapom i glavom."

A dole niže stoji, od istog pisca:
"Zabranjen pristup
samo za lisca!"

Pjetlić i Mačak u domu bijelom
živjeli složno, šapa uz krilo,
drugarstva takvog na svijetu cijelom
niti će biti niti je bilo.
Kakav je Mačak Pjetliću drug
znalo se šumom uokrug.

Zimi, dok moćna mećava vije
i obnoć bura po šumi vije,
Pijetao leži, pećica grije,
a Mačak priča lovačke priče.
U Mačka lula veća od glave,
šalvare turske od svile blijede,
odbija muški dimove plave
i čudne priče prede li, prede:

"Pođem ti jednom, delijo stara,
u lov sa mačkom Pekmeza cara,
idemo žurno kroz neku raž
u pravcu gore Debela laž;
u mene puška odlična roba,
valja mi više od šuplja boba,
u njega topuz iz drena suva
na strah i trepet medvjeđih buva.

Odjednom - gledaj! Trista mu muka!
Evo ti pred nas rogatog vuka!
Repina duga za njim vijuga..."

Raspričan Mačak prede bez kraja
i preko lule nemarno pljucka,
oči mu pune zelena sjaja.
U peći vatra pucka li pucka,
rumene šare po sobi miče
prstima zlatnim predmete tiče,
na zidu slika Mačkove priče,
sve mu na vuka rogatog liče.
Napolju dotle kroz pejzaž divni
i sanke klize djedice Mraza,
zvjezdanim prahom iskri se staza.
A blizu kuće, pod prozor sami,
neznanac neki vješto se skrio.
Koga li svjetlo Mačkovo mami
i ko bi noćni uhoda bio?
Na njemu ćurak, ni nov ni stari,
pa tamno crven i sav se žari,
tinja u snijegu i čudno sijeva
kao da vatra dogorijeva.
Za njim je širok, raspuhan rep,
priznati valja, prilično lijep.

Neznanko tajni, lopovska duša,
podiže glavu i prozor mjeri.

Mačkove priče pažljivo sluša
i njušku svoju lukavo ceri.
Na kraju reče, pogleda svijetla:
"Ipak ću jednom pojesti pijetla."

Ubrzo noćnik otpraši snijegom,
zamače repom za prvim brijegom,
pod bukve stare, u bijeli vir.
U kući Mačak pospano zijevnu
i lampa dahom posljednjim sijevnu,
pa naglo zgasnu. Zavlada mir...

A noćnik onaj koji se krio
Mudrijaš lisac glavom je bio.
II

Nad šumom zora lepezu širi
i ljetni osvit u sobu viri.
Vrijeme je lovu, valja u čestu,
a Mačak spava u šesnaestu.
Zajedno s njime, pod jorgan-brdo,
lego i Pijevac, pa spava tvrdo.

Mačak odjednom otvori oči,
ugleda zoru, svileno rudi,
pa mazno reče:
"Pjetliću, skoči,
zapjevaj glasno, drugara budi!"

Prenu se Pijevac, istegnu vrat,
progunđa glasno:
"Stao mi sat!" -
pa klepnu krilom i kukuriknu,
u samo uvo Mačkovo viknu:

"O, kukuriku, zorrice Zorri,
rrumeni požarr na nebu gorri,
a moj se drugarr s ljenošću borri!" -
Dodade zatim, zlovoljan vrlo:
"Jutros mi nešto promuklo grlo."

Poskoči Mačak od vjetra brži,
umiva lice, brkove gladi,
priprema pušku, fišeke vadi,
a onda Pijetlu pridiku drži:

"Kad u lov odem, rođeni pobro,
oboja vrata zabravi naša,
i još ti kažem: čuvaj se dobro
od starog lisca, od Mudrijaša.
Od njega većeg lukavca nema,
u svakoj rije i zamku ti sprema.
Puna je varki njegova glava,
podvale smišlja i kada spava;
ako li padne u san duboko,
još uvijek škilji na jedno oko.
Provjeri triput ono što čuje,
rođenom repu ne vjeruje,
planove kuje unedogled,
i nikad neće na tanak led."

Otide Mačak po uskoj stazi,
kroz čestar zelen oprezno gazi,
na svaki šušanj u šumi pazi,
tragove zvijerki pažljivo njuška,
spremna mu stoji škljocava puška.

Pijetao dotle kukuruz kljuca
i bogat ručak za Mačka sprema,
po loncu miješa, tiho pjevuca
veselu pjesmu, ravne joj nema:

"Pšenica rasla vitkoga stasa,
na svakom stablu četiri klasa,
u svakom klasu zrnaca sto.
Oj, ko- ko- ko,
ej, kako to!

Meni će biti prepuna voljka,
starog će lisca stegnuti boljka,
daće mu Mačak batina sto.
Oj, ko- ko- ko,
ej, kako to!"

Pod prozor u tom, koraka meka,
dopuzi Lisac, nečujna sjen,
na njemu šešir, i torba neka,
a glas mu mio i zameđen:

"Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
zeleni repe, fesiću krasni,
pšenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
iziđi malo, sada si sam,
puna je torba da ti je dam."

"Pšenica! Ura!"
Pijetao skoči -
radosnim sjajem bljesnuše oči,
pa uvis đipnu, veseli bata,
glavačke jurnu pravo na vrata.

Trenutka istog Mudrijaš - pljes! -
obori Pijetla k'o zemljotres.
Za tili časak svršio borbu,
Pjetlića smota u staru torbu.

Mudrijaš hvata stazicu prijeku
kroz mahovinu, prostirku meku,
čuljeći uši, tiho pjevuši:

"Pjetliću dragi s bataka dva,
u dubok lonac nosim te ja,
tamo je dobro, ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!

Spremiću jutros doručak lijep,
čitavog Pijetla, ostaće rep,
zeleni repić - ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!"

U gustoj česti u času tom
škljocara stara grunu ko grom,
nad morem lišća diže se dim.
"Mačak je blizu, ovamo s njim."
trže se Pjetlić i diže viku
iz torbe stare:
"O, kukuriku!
Macane, braco, lija me davi,
Macane, druže, brzo me bavi,
stotinu zrna u pušku stavi!"

Delija Mačak zaigra brkom:
"Nisam se, Lišče, nadao vas!" -
pa jurnu ravno, olujnom trkom,
otkud je čuo drugarev glas.

"Stanider, lijo, crveno pseto,
u dobroj ruci škljocare eto,
biće ti koža kao rešeto!"

Natisnu Lisac što može jače,
sivoga granja sve stoji lom,
na njemu torba ludački skače
i Pijevac skače zajedno s njom.
Preskače Lisac prepreku mnogu
i bježi brže od svojih nogu.

I Mačak juri, potjera siva,
htio bi Lisca u ruke živa,
i jedno dvaput, u brzu letu,
zgrabi ga skoro za samu petu.

Niz neke strane, urvine prave,
lete na turu i preko glave,
repovi praše, oči se žare,
a torba drnda niz kamenjare.
Pijetao ne zna, od straha slijep,
gdje mu je glava, a gdje li je rep.

Najzad se srećno završi borba,
uprta puče, odleti torba,
a Lisac riješen tereta crna
uzbrdo zdimi brže neg' srna.

Manu ga Mačak, pa torbi hrli,
drugara vadi, snažno ga grli,
miluje krestu i repić kriv.

"Pobogu brate, jesi li živ?!"

A Pjetlić reče:
"Umakoh smrti,
samo se zemlja poda mnom vrti."

"Tako ti treba!"
Mačak će strogo -
"Čuvaj se Lisca, jesam li reko.
Još si i glavom platiti mogo,
da ti je drugar bio daleko."
III

Prolaze dani, treperi ljeto,
srećni su Pijevac i njegov drug,
dok jednog jutra i Mačak, eto,
spremi se u lov u dalek lug.
Krećući na put ozbiljno reče:
"Čuvaj se Lisca, bezbrižni Pijevče!"

Veseljak Pijevac! Takvoga stvora
nikada nije rodila gora.
Bezbrižno živi, dobrote pun,
lukavstva nikad ni jedan trun,
sva mu je briga rođeni kljun.
Taj ti u zamku upada skokom,
gotov je za čas, dok treneš okom.

Gizdavi Pjetlić po kući šetka,
navija krestu, ljepotan pravi,
zeleno perje na repu četka,
kad, eto, spolja - Lisac se javi:
"Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
zeleni repe, fesiću krasni,
pšenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
puna je torba da ti je dam,
iziđi malo, sada si sam."

Prozoru Pjetlić dopade skokom,
naheri glavu, zažmiri okom.
"Lijane, kaži: Šta ću da radim?
Da vjeru dadem riječima tvojim?
Pšenicu želim dušu da sladim,
samo se torbe i zuba bojim.
Iskreno reci, prikane moj,
misliš li mene u lonac svoj?"

Lukavi lisac prevrnu oči
i lažan govor za trenut sroči:

"Pokojne babe kunem se glavom,
odavna držim žestoki post,
vodicu pijem, hranim se travom,
prosto ne mogu da vidim kost.
Od juče trbuh boli me jako,
životu mome dolazi konac,
a sinoć, zlo i naopako,
leptir mi neki razbio lonac.

I najzad, jutros (treba me tući!)
zube sam dao na poklon Žući."
Nato će Pjetlić:
"Ti možda šaraš.
Po duši kaži da li me varaš?"

"Ako ti lažem -
Lisac mu veli -
pečen mi batak na glavu pao,
vazdan mi zubi jestivo mljeli,
čitav mi ćuran u trbuh stao.
Lažem li - gusku pojeo mnogu,
luto po šumi kokošijih nogu.
Živjela sloga! U lonac rat!
Iziđi brzo, ljubi te brat!"

Prevari Pijetla zakletva ta,
napolje klisnu u skoka dva,
zgrabi ga Lisac, pa s njim u torbu.

"Sad sam ti, Pijetle, skuvao čorbu!"

Putuje Lisac prastarom šumom,
uz kamenjare hajdučkim drumom,
čuljeći uši, kroz nos pjevuši:

"Pjetliću dragi s bataka dva,
u dubok lonac, nosim te ja,
dobro je tamo, ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!"

Vrlo daleko, uz odjek lak,
škljocara stara opali: tak!
To Mačak lovi dalekim lugom,
a i ne sluti šta mu je s drugom.
I opet Pjetlić nadade viku
iz torbe stare:
"Kukuriku!
Macane braco, lija me davi,
Macane, druže, brzo me bavi,
stotinu zrna u pušku stavi!"

Uzalud Mačka doziva drug,
daleko bješe zeleni lug.
Stari se Mačak za lovom vije,
Pjetlića svoga ni čuo nije.
. . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . .

Pred veče oblak naiđe tmuri,
zaćuta šuma, kiša se sprema.
Lovdžija Mačak domu se žuri,
a kada stiže - Pijetlića nema...

Svu noć je kiša šibala kruto,
svu noć je Mačak po šumi luto,
tražio stalno i nije stao,
svu noć je Pijetla po šumi zvao.

Zvao je Mačak, uzalud viko,
jer mu se nije javljao niko.
. . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . .

U zoru Mačak nađe na kosi
prosuto perje, kiša ga rosi.
Zastade lovac, delija mrka,
suze mu teku niz oba brka,
a tužne oči po perju kruže.

"Zašto me nisi slušao, druže?"
IV

Na kraju šume, drugovi moji,
i sada kuća malena stoji,
stara je mnogo, zidovi sivi.
I danas Mačak unutra živi.

Vidimo uz nj sve nova lica:
lovci na glasu, sinovi mladi,
četiri snahe, starica Cica,
šesnaestoro unučadi.

Još uvijek tako, večerom, zimi,
sučući svoje brkove sijede,
starina Mačak uz lulu dimi
i čudne priče prede li, prede.

Veseli odsjaj kao čigra
iz peći skače, zida se maša,
po razapetom krznu igra
lukavog lisca Mudrijaša.

Nad njim je okvir u vedroj boji,
brezova kora, srebrna, svijetla,
u njemu slika velika stoji
mačkova druga, pokojnog Pijetla.

I često Mačak, sa tugom blagom,
razgovor vodi sa slikom dragom,
gleda je dugo i suze briše:
"Najbolji druže, nema te više."
. . . . . . . . . . . . . . . .

Sa djeda-Mrazom u ruhu sjajnom
šumu sam prošo stazicom tajnom,
vidio kuću i prozor drag,
pred pragom lovca staroga trag.
Samo za tren!...
Vjetar je meo
i sve se zavi u sniježni veo.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 02 Dec 2014, 00:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Trajnost književne reči Branka Ćopića

Vek od rođenja Branka Ćopića: Pesnik zavičaja i detinjstva, on je njihov odani tumač, misionar vere da je "detinjstvo, najlepše doba života" i da se u njega "valja vratiti" kad god nam je teško

Slika

Danas delo Branka Ćopića živi zavisno od receptivne snage i potrebe čitalačke publike. "Ceo Ćopić" ne može se "dopasti" savremenom čitaocu. Pre svega zato što u njegovom spisateljskom rukopisu ima tema i motiva, a onda i knjiga, koje zamiču "svojim bićem" u prošlost, čineći tako tkivo poezije i proze prevaziđenim. Ćopić ne može biti u celini zanimljiv savremenom čitaocu ni kao pisac nekih romana ("Prolom", "Gluvi barut", "Delije na Bihaću"), a može biti zanimljiv, celovito ili fragmantno delima "Ne tuguj bronzana stražo" ili romanom "Osma ofanziva".



U traganju za konturama "sadašnjeg i budućeg Ćopića", kao pisca iz naroda i narodnog pisca, bliskog svim generacijama i publici različitog intelektualnog nivoa, on traje, pre svega, živom i potresnom pričom iz predratnog perioda ("Planinci", "Bojovnici i bjegunci", "Pod Grmečom") u kojoj je bio i ostao nov i socijalno originalan. Priče iz predratnog i posleratnog perioda ("U carstvu leptirova i medveda", "Ispod zmajevih krila", "Glas iz djetinjstva"), zatim njegova poezija zasanjanih snova na prve dane života u zavičajnim Hašanima, ljubav prema rodnoj reci i starcima, deda Radu i seoskim mesečinama, šumskim tajanstvenim zbivanjima i legendarnim mlinarima, svetu prirode, životinja i godišnjih doba ("Šumske bajke", "Mačak Toša", "Ježeva kućica", "Mesečine"), ostaju i ostaće trajna književna reč. Ćopić je u ovim delima pesnik zavičaja i detinjstva, on je njihov odani tumač, misionar vere da je "detinjstvo, najlepše doba života" i da se u njega "valja vratiti" kad god nam je teško i kad "srce počne da krvari".

U isto vreme, Ćopić je trajnost svog spisateljskog i tvoračkog umeća obezbedio i nezaboravnim delima kao što su "Doživljaji Nikoletine Bursaća" i "Bašta sljezove boje". U ovom prvom delu ostvario je visoki nivo našeg, narodnog, izvornog i originalnog humora preko lika koji asocira na Budalinu Tala i Simeuna Đaka, pa i Hašekovog Švejka, a u drugom, vraćajući se prozi iz predratnog perioda, opisao je takođe zavičaj i detinjstvo, ali u njemu i galeriju setnih, tragičnih, humorističkih, dobronamernih i poštenih ljudi. U "bašti Ćopićeve mladosti", sve je poezija i živa realnost, onakva kakvu je doživeo i sam kao dete. Promiču pored nas starci čista srca: galamdžije, konjokradice, skitnice, lopovi, najemnici, seoski slikari i samardžije, pijanci i potukače - cela jedna bratija koja se okuplja oko "čestite starine" deda Rada. A tu, pored njih slušao je sve, bio sa njima i pamtio, da bi za večnost ostavio, i, dakako, nama danas, ispričao "unuk Baja", toplo sakriven "pod starčevim crnim gunjem". U najvrednijoj Ćopićevoj prozi, koju možemo označiti kao krunu njegove nezaboravne i večne knjige "o ratarskoj i patrijarhalnoj seoskoj porodici" i njenim adetima, u "Bašti sljezove boje", Ćopić će ostati trajno uz svoga čitaoca i njegovo će se ime spominjati baš kao što će i kada je reč o njegovoj dečjoj književnosti.

Kao pisac egzistencijalnih tema o životu i ljudima pre, za vreme i posle rata, Ćopić je tumačio čoveka kao "roba i sapatnika" životnih neminovnosti, ali je u njemu video i borca koji istrajava, pobeđuje. Tu je, dakle, on pobornik vitalističke snage života i stoičke logike opstanka: takvi su njegovi seljaci iz Podgrmečja, takvi borci iz rata, a takvi doseljenici iz Krajine u plodna prostranstva Vojvodine i Beograda. Nema razlike između Ilijičića iz priče "Pokojnik na podušju" kao što nema razlike između ratnika iz rata, Jovandeke i Veselice, Nikoletine i Pepe Bandića. Uz njih su i ljudi sevaplije i dobre duše, više anđeli nego đavoli: takav je Martin Peulić, a takav i plemeniti Nasradin hodža.

Ako je humor "odbrana moralnih integriteta", onda je bitna i trajna vrednost Ćopićeve literature u vidu njegove postojanosti i u najsudbonosnijim časovima životnih nedaća. Ćopić se smeje i kad bi trebalo plakati. Ali, njegov smeh je čehovljevski specifičan: to je "smeh kroz suze", i on trijumfuje u ljudskoj duši kad god ova zacvili. I onda, kad se nema hleba, i kad panj stari dogoreva poslednjim dahom, i kad se na frontu gine, i kad umire dragi deda, a dečak prvi put saznaje šta je to smrt. Humor je dimenzija otpora od zla i posrnuća u Ćopićevom delu; on se humorom branio od svake najezde "hudih prokletnika".

Velika vrednost i trajni kvalitet književnog dela Branka Ćopića krije se ili, bolje reći, ističe se u vidnim slojevima njegovog humanizma. Ćopić je pisac koji afirmiše jedan vid hrišćanskog shvatanja čoveka: on nije osvetnik ni surovi otpadnik; njegovo vjeruju nosi poruku da je čovek mali i "stešnjen među sile života i smrti" i da mu takvom treba pomoći. I kao satiričar, Ćopić ne ruši, ne kažnjava surovim prezirom prekršioca moralnih i ljudskih načela: on ih žigoše blagom ironijom, ilustruje njihove zablude, razotkriva mane i ukazuje na mogućnost da budu popravljene. U satiričnoj prozi on će ostati uvek živ i prisutan, jer je prvi među prvima rekao istine jednog društva, koje je skromnost pretvaralo u rasipništvo a dogovorenu jednakost u podelu na klase.

Po prirodi nežan i plemenit, pesnik iz brđanskih krajeva, Branko Ćopić je ostao celog života u predelima životne mesečine. Bio je večito dete; pisao je za decu; bio fantasta, lirski raspevan nad prirodom i životinjskim svetom, nad "dobrim starcima i zanesenim dečacima". Takav plovio je svojom lirskom lađom iz sna u san. A na tom putu nikada kao da nije znao "s koje strane stoji pravi život a s koje mesečeva varka".

U Ćopićevom jeziku sadržan je i on sam: deo zavičajne logike i mišljenja i govorenja, eho patrijarhalne etike, lično umeće i dar da "stvara reči", i namešta ih gde im je pravo mesto. Ćopić jezikom gradi specifičan lik; njime on zasmejava čitaoca i razvedrava njegovu tugu; lirski ga oplemenjuje, okrilaćujući značenja i pojave koje donosi život u najrazličitijim prilikama i povodima. U semantičkom i sintakstičkom smislu on je nepogrešiv: značenje nekih reči, iako regionalno i lokalno, uvek je smisleno i logično, a rečenica u monologu i dijalogu teče dinamikom narodne elokvencije. Blago Ćopićevog jezika je i u neskrivenoj melodici stiha i proznog iskaza, u smislu za gnomičnost i poslovičnost, za lirski humor i epsku zasanjanost i deskripciju. U nekim pesmama i pričama takav jezik opija kao jezik bajke, pa čitalac i naših dana u njemu oseća kako tone u prošlost koja miriše na bosiljak i nepovratne snove o detinjstvu i mladosti.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
vuja kojic
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 08 Dec 2014, 01:11
Korisnikov avatar
SIROTINJA RAJA

Pridružio se: 06 Dec 2012, 23:15
Postovi: 9836
Lokacija: što dalje od nekih ljudi

OffLine
Po njegovom romanu Gluvi barut snimljen je film koji najrealnije opisuje događaje iz NOB-a od svih snimljenih na tu temu.Ko nije pogledao neće izgubiti vreme. Bašta sljezove boje po meni najlepše pripovetke, i naravno, Orlovi koji rano lete su nam u velikoj meri ulepšali detinjstvo.

_________________
Nije sve u sarkazmu,
ima nešto i u klasičnom podjebavanju.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 01 Jan 2017, 19:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ovo možda niste znali o Branku Ćopiću

2015. godine navršilo se 100 godina od rođenja Branka Ćopića, jednog od najvećih jugoslovenskih i srpskih pisaca. Iako je važio je za čovjeka vedrog duha, uvijek spremnog za šalu, u dubini njegove duše ležali su sjeta i tuga...

Slika

Pročitajte neke od manje poznatih činjenica iz Ćopićeve biografije...

Otac i stric - na dvije strane u ratu

Branko Ćopić, rođen je 1915. godine u selu Hašani, nadomak Krupe na Uni. Bilo mu je svega četiri godine kada je ostao bez oca. Sa mlađim bratom i sestrom odrastao je pored majke Soje, dede Radeta (kojeg će se kasnije sjećati u mnogim svojim djelima) i strica Nidže.

"Dok se moj otac borio kao vojnik austrougarske armije njegov rođeni brat Nidžo, srpski dobrovoljac vojevao je protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, u dvije zaraćene vojske, borila ustvari jedan pored drugoga", rekao je svojevremeno o svom ocu Branko Ćopić.

Njegov otac Vid umro je od španske groznice - u strahovitoj vrućici posegao je rukom na sebe, objesio se.

Prvi dobio ime Branko

Branko Ćopić bio je prvo dijete u kraju koje je ime dobilo po pjesniku Branku Radičeviću. Ironično, most sa koga je Ćopić okončao svoj život 1984. godine zove se Brankov most, a još uvijek se vode polemike da li je most dobio ime po Ćopiću ili po Radičeviću.


Nižu gimnaziju Branko Ćopić završio je u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao u Sarajevu, Banjaluci i Karlovcu. Izbačen je iz banjalučke Učiteljske škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Filozofiju i pedagogiju završio je kasnije u Beogradu.

Kum sa Skenderom Kulenovićem

Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici". Na samom početku Drugog svjetskog rata povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnih partizanskih jedinica.

Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik, zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

Jedan od najplodnijih i najpopularnijih pisaca

Prvu književnu nagradu Branko Ćopić dobio je 1938. godine od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine.

Krajem pedesetih objavio je knjigu za djecu "Orlovi rano lete", prvi dio "partizanske trilogije". Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovedaka ''Bašta sljezove boje''. Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine.

Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo". Od 1968.godine bio je član SANU.

Slika
Spomenik Branku Ćopiću ispred Narodne biblioteke u Banjaluci


Prvi "antitioista"

Ćopić je bio prvi jugoslovenski i srpski pisac koji se pobunio protiv privilegija Titove birokratije svojom "Jeretičkom pričom". Dobrica Ćosić svojevremeno je rekao da je Ćopić bio "prvi antititoista u književnosti kome su se kasnije pridružili i značajni satiričari Vasa Popović, Erih Koš i drugi."

Jako volio "Marš na Drinu"

Omiljena kompozicija Branka Ćopića bila je "Marš na Drinu". "Ja ne znam da li ima neka pjesma koja me može tako uzbuditi kao ona melodija 'Marša na Drinu', jer sve mi se čini da čujem topot one srpske konjice koja napreduje prema Drini, da čujem onaj zvuk kad se vade sablje", govorio je Ćopić.

"Zbogom lijepi i strašni živote!"

Branka Ćopića svi su smatrali za čovjeka vedrog duha, uvijek spremog za šalu, međutim, oni koji su ga poznavali bolje znali su da u dubini ljegove duše leži sjeta i melankolija.

Kada je 26. marta 1984. godine okončao život skočivši sa Brankovog mosta, samo se potvrdilo ono što su mnogi naslućivali - da je pisanjem pomalo bajkovitih redova o djetinjstvu i ratu zapravo branio sebe od stvarnosti u kojoj mu je jednog trenutka postalo tako tijesno da drugog izlaza nije bilo…

Nekoliko mjeseci prije smrtni napisao je dvostih, kao da piše sopstveni epitaf:

"Šaka zrnja, slame snopić
to je čitav Branko Ćopić"

Na kraju oproštajne poruke pronađene poslije njegove smrti, pisalo je: "Zbogom lijepi i strašni živote!"

Slika


mondoba

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 80 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker