Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:15


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 10 Apr 2017, 23:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Susret sa zemljakom

Koračali su tako jedan pored drugoga kao dva stara poznanika i sudruga u patnji i više to nijesu bili žandarm Ilija Rašeta i nezaposleni radnik, i maltene skitnica, Dmitar Pogorelac, nego dva podjednaka siromaha, mladića izbačena i otjerana s rodnog ognjišta, od svojih koza i svoga pluga, jednom zajedničkom patnjom i nevoljom

Slika
Предео - Вера Чохаџић

Utegnut u potijesan šinjel, lica dječački jedra i crvena, i blaga, ponešto sjetna pogleda čovjeka dobričine, strpljivo korača žandarm Ilija Rašeta tamo-ovamo jednom živom beogradskom ulicom. Čitavo po podne rosila je sitna i nevidljiva kiša proljetna i sa još nerazvijenih mrkih pupova mladih kestenova na uvici trotoara otkinula bi se pokatkad krupna svijetla kap i to bi Iliju, ni sam nije znao zašto, potsećalo na njegov kraj, njegove koze i orijetke kržljave ličke šikare orošene toplom proljetnom kišom. Trenutno bi ga, poput svijetla ugodna vala, prelila daleka uspomena, ali bi se opet brzo trgnuo (treba pažljivo paziti na red, a ne okolo blejati i spavati!) i nastojao da licu dade služben i strog izraz što mu nikako nije polazilo kako treba za rukom i on se čudom čudio i divio kako to onaj njegov drug, Ibro Kalauzović iz Doboja na ulici udesi tako strogo lice, da mu Ilija i nehotice „salutira” i čisto vjerovati ne može da je to ona isti Ibro što onako veselo zna pričati kako je negda po Doboju krao kokoši i prodavao prokrijumčareni hercegovački duvan.

Kako je čitavo poslije podne prošetao na ulici, od vlage mu se šinjel već bijaše ukočio i otežao, a njega poče da hvata ugodan drijemež, dok mu već, u sami mrak, kad su se prve žute svijetiljke električne razlile po mokrom asfaltu, ne utrapiše nekakvog siromaha mladića da ga sprovede u kvart zbog pravljenja nereda na ulici.

Bilo je to garavo, sve u kosu zaraslo momče, u dugačkom crnom haljincu od sukna punom poderotina i sa izblijeđelom ličkom kapicom na glavi; skoro bos – na nogama je nosio samo polutrule blatnjave ostatke vunenih čarapa i razgaženih opanaka od prijesne goveđe kože.

Imam, brate, bolesnu mater i trojicu mlađe braće, sve nejač kukavna, gotova se kruva nije kadro najesti – ja sam najstariji. A otac nam poginu na radu – pritislo ga drvo neđe u bosanskijem planinama
– Moj zemljak – šanu u sebi Ilija i nešto ga bolno presiječe u grudima pa čisto nemade snage da mu glasno naredi da ide s njim, nego gotovo prošaputa da se jedva čulo:

– Ajde... moraš u kvart.

Teško i uzbuđeno dišući, mladić je ozlojeđeno psovao koračajući pored Ilije i okrećući mu se kao da se pravda i ispovijeda:

– Psi jedni pogani, da bi psi... oni da se narugivaju s mojom sirotinjom ka’ da je meni do toga... Poša’ sam u svijet, da đegođ izgalijam i zaradim koricu krvava kruva... Nije meni stalo do komedije... smradovi jedni brezdušni...

Iliju dirnu iskidan, skoro plačan glas uvrijeđenog mladića.

– Pa kud ćeš pred bioskopom, znaš da će ona gradska bagaža dirnuti u ikonu.

– A što sam ja zna’ za to, brate... prolazio sam mirno svojijem putom, a oni gadovi stadoše na me blejati i vući me za ovo kukavne ’aljinčine... udario bi ga pa da je taman prestojnikov sin... gladan sam i nevoljan, brate, pa sam ljut na sama sebe...

– Nije to po zakonu da tako radiš i sam sebi pravdu krojiš – zausti već Ilija da kaže, ali ga čisto bi nekako stid da to izreče; osjeti da tu, u tome trenutku, nema smisla da se ta riječ pomene ni u šali, akamoli ozbiljno. Umjesto toga on samo zabrinuto i tužno zaklima glavom:

– Ej, sirotinjo lička, sirotinjo lička... a odakle si?

- Od Zrmanje, brate – i ono „brate” zazvuča mu sad nekako sasvim iskreno i povjerljivo, da Iliju čisto prođe nekakva ugodna toplina.

– A ja iz Velike Popine... pa blizu smo. I ja sam Ličanin.

I od toga bliskog prijateljskog povjeravanja sa kojim još odavna niko s njim nije progovorio, poče u Iliji da se mekša i topi nešto tvrdo i studeno, nešto što se u njemu počelo stvarati i taložiti otkad je u ovome gradu, i već uspavani čovjek, čovjek koji je blizak stradanju i patnji nevoljnika, poče ponovo da oživljava u njemu.

– A koga imaš kod kuće?

– Imam, brate, bolesnu mater i trojicu mlađe braće, sve nejač kukavna, gotova se kruva nije kadro najesti – ja sam najstariji. A otac nam poginu na radu – pritislo ga drvo neđe u bosanskijem planinama đe je radio za nekakvu pilanu.

– Eto, a i u mene sve tako nekako: braća mi i sestre sve mlađi od mene i mater mi sama s njima kod kuće kuburi i devera na one kamenite prljuge, a oca mi pomelo preklani kad se vraća’ na Badnji dan iz Srba, pa ga u Srpskom Klancu zatekla bura i mećava.

– To ti de... jadni ljudi, svakako li se pate...

Koračali su tako jedan pored drugoga kao dva stara poznanika i sudruga u patnji i više to nijesu bili žandarm Ilija Rašeta i nezaposleni radnik, i maltene skitnica, Dmitar Pogorelac, nego dva podjednaka siromaha, mladića izbačena i otjerana s rodnog ognjišta, od svojih koza i svoga pluga, jednom zajedničkom patnjom i nevoljom.

Ilija je u razgovoru već bio i smetnuo s uma kuda su pošli i kud vodi svoga zemljaka. Susret sa čovjekom iz svoga kraja probudio je u Iliji već zamrla sjećanja na njegov kraj, Veliku Popinu – malo kratko poljice, preko koga po vascijelu zimu briše i dere studena bura čisteći u smetove suv prašinast snijeg. Uz ivicu polja pribili se veliko-popinski zaseoci sa kamenim, teškim pločama pokrivenim kućama, koje je izdaleka mučio razlikovati od isto tako svijetlosivo krečnjačke pozadine brda. U jednom od tih zaselaka rodio se i on i proveo mladost pentrajući se za kozama uz vrletno visoko brdo Poštak obraslo tvrdom vlasastom travom, oporim kukurijekom i puno dubokih bezdana u kojima su se legla jata sivih divljih golubova.

I dok su tako njih dvojica vodila najživlji razgovor, zaboravivši trenutno na sve oko sebe, Ilija odjednom i nehotice zastade u hodu pred jednom kapijom, pa kao da hoće da se i sam prisjeti zašto je zastao baš tu, podiže glavu. Pred njim se uzdizala tamnožuta dvospratnica kvarta sa natpisom iznad vrata mutno osvijetljenim jednom čađavom sijalicom. Još kao ne shvatajući jasno šta se to pred njim odjednom izmijenilo i zbilo, on se nekoliko trenutaka u nedoumici zagleda u Dmitra Pogorelca, koji je isto tako začuđeno i zbunjeno zastao, a onda mu se u duši naglo ugasi onaj malopređašnji plamen: pred njim se pružila pusta i slabo osvijetljena sporedna ulica i u njoj, pred gluhom i mračnom kvartovskom zgradom, stajali su jedan prema drugome žandarm Ilija Rašeta i radnik Dmitar Pogorelac koji se skita bez posla i izaziva nerede. Obojica u istom trenutku osjetiše kako su neshvatljivo daleko jedan od drugoga i da više ništa zajedničko nemaju iako su zemljaci. Među njima je stajala i rastavljala iz zauvek nevidljiva pregrada koja se ne da preći.

Najzad se Ilija prenu i gluho – poput osuđenika – jedva izgovori:

– Ajd, sklanjaj se brzo i idi kud ti drago... Sad nek ti je prosto... i nemoj više da nered praviš, mi moramo da te u’apsimo – taka nam je dužnost – šta ćeš!...

Gledao je nekoliko trenutaka za njim kako odmiče poput sjene – sitan plašljiv i utučen bijedom – a onda se polako okrenu pa, pogruženo i teška koraka, uđe u kvartovsku zgradu. Nešto gorko i beznadno kao pozna kišovita jesen razli mu se po duši i cijela zgrada dođe mu još mračnija i crnja baš kao seljaku putniku kad mu vjetar u noći iznenada ugasi fenjer, pa siromah odjednom ostane sam u gustoj i gluhoj tmini.


Autor: Branko Ćopić

(Politika, 23. oktobar 1936. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pokojni Đuka Putnik

Ćuti kuća kao ukleta, mrtvi su joj prozori, a u voćaru je mrak. Tajna nesrećne djevojke zauvijek je pokopana i baš više ništa tu ne potsjeća ni na nju, ni na najmenika. Pa ko bi onda u miru počivao ispod trešanja na groblju?

Slika

Padale su prve magle jesenje, pekla se pomalo i rakija i vjeverice se sve češće viđale po orašjima, kad su sahranili najmenika Đuku Putnika. Prilično kiseli i mrzovoljni, bez izgleda na rakiju, odnijela su ga četvorica seljaka do groblja, za sandukom je koračalo još troje-četvoro čeljadi i razgovaralo o poljskim poslovima, a kad su ga zatrpali mokrim busenjem ilovače, svi su se razišli bez imalo tuge. Ostao je samo grob sa bijelom krstačom začuđen i glasan u zelenoj tišini.

Tu na groblju u sjeni trešanja počiva se u miru božijem. Samo pokojni najmenik Đuka nije imao mira. Davne neispunjene želje još su živile u njemu i pekle kao otrov, pa se umorni najmenik podigao iz mrtvih, sjeo na ivicu groba i tmurno se zagledao u noć. Bilo se već odavna smračilo, šušketalo je u tmini nad glavom rijetko preostalo lišće i neko je u daljini pjevao tugovanku o lijepoj Mari kako je poginula na izvoru. Bio je to tužan večernji čas kad se mogla sagledati čitava prošlost.

– Vidiš, baš nijesam imao života, baš nimalo nijesam za se živio.

Tako se sam sebi požalio pokojnik, jer je bio sam samcit na groblju, a onda je ustao i, tih kao sjena, krenuo u sela rasuta podno planine. Tamo je protekao njegov život na tuđim pašnjacima, oranicama i po zabačenim pojatama podno pustih armana.

Tu na pašnjacima podno planine, između osamljenih glogova i rijetkih ljeskara na ivicama vrtača, prolazile su mučne godine, tekla su žedna ljeta i duge zime sa čestim burama i mećavama. I sve je to sad prošlo, a nikakva traga ostavilo nije; bez biljega, u nepovrat, otišle su najmeničke godine pokojnog Đuke Putnika.

– Hej, vratite mi moje pokopane godine, zabilježite negdje da se na ovim pašnjacima istočio život vječitog najmenika i sluge Đuke Putnika.

Tako je htio da uzvikne pokojni Đuka u strahu pred tminom i zaboravom i bol je u njemu kljuvao kao stara pozlijeđena rana. Nad njim je u pomrčini bezglasan i studen brisao sjeverac, iza obližnjeg voćara, zbijena u crnu gustu gromadu, vjetar je donosio rijetko kuckanje ovčije klepke. Činilo se kao da to neko ustrajno i monotono pokušava da razbije tešku i vlažnu tišinu noći i da otvori bar usku pukotinu svjetla.

Pokojnik se prenuo na glas klepke i lagano se uputio kući sakrivenoj negdje iza tamna voćara.

– Gle, u ovoj sam kući prvi put mislio o ženi i o svom krovu nad glavom – sjetio se pokojnik, opomenuo se te rane, koje se nije sjećao ima već dvadesetak godina. A večeras je ta davna prošlost živila tihim životom sjenki i žalost je u grlu tekla beznadnije, nego da je sve to java.

U toj kući prvi put je pomislio na to da živi za se, svojim životom, ali san se brzo i surovo prekinuo. Djevojku, gazdinu sinovku, udali su na silu čak u treće selo. Koliko je tamo tajno u samoći proplakala, to niko ne zna. Samo večeras pokojnik osjeća kako negdje duboko u njemu i danas kaplju i žare ga te suze njegove nesuđene. Nikad je poslije nije upitao, da li je mnogo žalila i je li istina da je mnoge noći proplakala za mladim najmenikom. A zar može zauvijek da se otputuje, a da se bar to ne zna, da se ne sazna da su nekom prolazile besane noći u tugovanju za Đukom Putnikom?

Ćuti kuća kao ukleta, mrtvi su joj prozori, a u voćaru je mrak. Tajna nesrećne djevojke zauvijek je pokopana i baš više ništa tu ne potsjeća ni na nju, ni na najmenika. Pa ko bi onda u miru počivao ispod trešanja na groblju?

I pokojnik tužan kreće dalje.

Ruke koja je sve to krčila odavna nema tu i već malu čistinu osvaja crno trnje i opora bujad. Još malo i nestaće posljednjeg traga čovjekova poslovanja
Obišao je još mnogo i mnogo kuća u kojima je za života služio i svuda isto: noć, tišina i nigdje traga da je tu protekao komad života Đuke Putnika, samotnog roba božjega. I sve se više u njemu diže i raste, ispunjavajući čitavu tu prazninu, misao stravična i luda:

– Možda ti nikad nijesi ni živio.

Misao se rodila i sad, nemirna i svoja, buja i viče kao na uzbunu:

– Možda nikad nije ni živio nikakav Đuka Putnik. Tebi se samo čini da si živio, sve je to laž. Gdje ti je život?

Posrće i zanosi se pokojni Đuka pred tom sumnjom što sve glasnije bubnja u njemu, a kad je naišao pored kuće u kojoj je poslednji put služio i odakle su ga sahranili, opazio ga budan ovčarski pas i istrčavši preda nj pogledao je po zemlji i stao tiho da cvili. A kad se pokojnik obradovan sagnuo da ga pomiluje, pseto je ustalo i pokorno pošlo za njim. Da ga je vidio ko od ljudi, pobjegao bi prestrašen pred sjenom pokojnika, ali pseto – ono nit je znalo za smrt, nit se čudilo što se vraća onaj, koga su danas odnijeli.

Na uskoj krčevini gdje se Đuka spremao da na carevini podigne kuću i odakle su ga krenuli jer je to bio dio seoskog pašnjaka, pokojnik je umoran zastao. Tu je poslednji put pokušao da živi svojim životom. Pokušao je i ne dadoše mu. Tu je najzad i stao, bio je umoran da dalje šta pokuša.

Ruke koja je sve to krčila odavna nema tu i već malu čistinu osvaja crno trnje i opora bujad. Još malo i nestaće posljednjeg traga čovjekova poslovanja. Mlad kalem jabuke oguljen od stoke već se osušio i strši tužno, tanak i sam.

Dugo je pokojnik stajao tu nad svojim davno započetim i nedovršenim poslom, gledao je kako divljina osvaja njegov trud, kapao je u njemu nijem bol, ali mrtve ruke više nijesu mogle da spasavaju svoje djelo.

– Eto, vidiš, umro sam, zauvijek sam pokopan i mrtav.

Tako se pokojnik obratio psu, a onda je tih krenuo natrag prema groblju. Pseto je zapristalo za njim.

– Šarove, vrati se, kuda ćeš? Ja sam mrtav, ja više ništa nemam. Ništa nemam da ti dam.

Oborene glave pseto je pokorno okrenulo kući. Pokojni najmenik Đuka sam se vratio na groblje, ne našavši ni trunke od onoga što se zvalo njegov život.

Tako je ponovo i zauvijek umro i nestao najmenik Đuka Putnik.


Autor: Branko Ćopić

(Politika, 21. novembar 1939. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 12 Apr 2017, 19:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ptice izvan jata

Čini se da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad na to i pomisli on se samo gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga

Slika
афане и ханови су били места коначишта путника и селидбара

Za čitavo vrijeme puta monotono je sipila jesenja kiša dobujući uspaljivo i sitno po navoštenoj ciradi pokrivenih poštanskih kola. Vidik se gubio u magli, oblici se rasplinjavali kao da se tope u vlažnu tešku vazduhu, boje su se gasile, razlivene, blijede i prljave. Kljusad mokra i zagrijana ujednačeno su kaskala cestom, dok je kočijaš Mujo Kalauzović sjetno i otegnuto pjevušio:

Da je meni leći pa umriti,

Pa viditi ko će me žaliti...

Magle, sumor, dobovanje kiše po zategnutu platnu i beskrajna monotona Mujina pjesma, koja uzaludno tuguje za nečim.

U sumračnoj duplji pretrpanih kola ćelavi stari mađioničar oborene glave trucka se tamo-amo, sluša kišu i kočijaševo pjevuckanje i gorko mu je u duši. Pored njega, na drški izlizana stara kofera, čuči siv otrcan golub i kao da čitavo vrijeme spava, samo kad kola jače otskoče i zatresu se, on uplašeno otvara oči, zaleprša se i hvata ravnotežu. Mađioničar se onda i sam trgne na taj nemiran topal lepet krila i mehanički nadnosi ruku na uplašenu pticu.

– Lakše, lakše mali, ne boj se.

Tako promrmlja mađioničar i ponovo tone u svoje gorke misli.

Putuje on tako od grada do grada već godinama, pretvara vodu u pirinač, vadi iz prazna cilindra jaja, maramice i živa goluba, i obični novac od nikla pretvara u zlato. Kad on mahne svojim čarobnim štapićem: „hokus-pokus”, onda je sve moguće. Čini se kao da za trenutak prestanu da važe svi teški i tvrdi zakoni ove zemlje i čovjek prelazi u jedan drugi svijet, svijet čuda, mašte i sna.

Čini se to samo tako da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad kadgod na to i pomisli on se samo gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga i kako je sve to teško i kako peče kao ozebla rana.

Evo ovoga kočijaša Muje Kalauzovića: pričao je on usput mađioničaru kako dolje u kasabi ima kuću i nešto zemlje, ima ženu i dvoje dječice, šućur Alahu, živi su i zdravi, a ima i kravu i dobro mu zasad ide, Alah neka ga pogleda. Kočijaši tako Mujo, vozi poštu ima već jedanaest godina i sve je kod njega u redu. Ne dao Bog samo gore. Pričao je njemu Mujo podugo a kad je video da je putnik ćutljiv i nešto karli, ućutao je i on od dosade najzad stao da pjevuši.

Spuštajući se već nizbrdicom dolje je pod njima kasaba zbijena među bregovima Mujo se okreće i kaže da su skoro tu, a mađioničar osjeća da bi trebalo da i on progovori koju, da kaže nešto o sebi, ali šta? Mujo ima svoju kasabu, svoju kuću, ženu i djecu, a od svega toga mađioničar je daleko. Njemu su tuđe i sve kasabe, sve žene i sva djeca – šta bi on dakle mogao da kaže dobrodušnom Muji?

Zar nešto o svojim samotnim putovanjima i vječitoj skitnji...

A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati...
Kad se smjestio u prvom hanu na ulazu u kasabu, suton se već hvatao, vidici se suzili i varošica se sve više zbijala u gomilu mokru, sivu i tešku. Mađioničar je smjestio svoje kofere u tijesnu sobicu s jednim krevetom, prohodao se dva-tri puta od vrata do prozora, pa je i paleći lampu, onako obučen, prilegao u krevet. Golub se smjestio u ćošku na prtljag i zavukao glavicu pod otrcano krilo.

Krevet je pod teretom škripao umorno i sneno i sve je u sobi mirisalo na leden znoj i na mnogobrojne prolaznike. Svi su oni davno otputovali i rasuli se po svijetu svaki za svojom srećom, a u sobi kao da i dan-danas žive njihove sjene. Eto, bio je tu čovjek i otišao, a za njim je zaostao dio njegove ljudske bijede i samotnih noćnih tugovanja i tebi postaje i gorko i tužno od prisustva tih tvojih mnogobrojnih nepoznatih saputnika.

Leži mađioničar u mraku s rukama pod glavom, osjeća u tijelu težak drven umor od današnjeg truckanja i htjelo bi mu se da s nekim progovori riječ-dvije, nekim ko se isto tako isputovao kao i on, pa želi trenutak takvog mira bez misli i briga, nekim ko ne vjeruje ni u njegov štapić, ni u njegov „hokus-pokus”.

Mirisi žive u sobi kao ukleti nemirni pokojnici.

Možda je ovaj krevet negda isto tako škripao pod snažnim i teškim tijelom pehlivana Arifa Tamburije. Naputovao se Arif po čitavoj Bosni uzduž i poprijeko, i on zna šta je skitnja i tuđa nepoznata konačišta. Možda je ovdje provela koju tužnu noć Arifova partnerka Marica, djevojka koja u crnim svilenim čarapama lebdi visoko u vazduhu na zategnutoj žici, na izgled obijesna i živa kao da se ruga svemu što je prikovano dolje za tamnu i tešku zemlju.

Tako se čini, ali mađioničar dobro zna da je ona možda u ovoj istoj sobi u samotnim noćima često tugovala kao što tuguju sve djevojke. I poželela je nekakav drugi svijet u kome nema ni žice, ni šatora, ni skitnje bez kraja. Proputovali su kroz ovu sobu mnogi mađioničari, ljudi s ribom-djevojkom, cirkusanti, uzdisao je u ovome hanu na tvrdoj asuri i ćoravi Šemso medvjedar.

A sad kao da su svi oživjeli i sastali se ovdje u ovoj mračnoj sobici oko kreveta ćelavog starog mađioničara.

– Arife, sust’o sam ti, dostu, i plaho sam karli. Kažem to tebi, jer ti dobro znaš šta je to skitnja. A znaš, držim, i to da ja nisam nikakav čudotvorac, nego običan žalosni čovjek koji hoda po svijetu trbuhom za kruhom.

– A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati... I znaš da ti niko neće reći: ostani, bolan tu, gadno je vrijeme, propašćeš ako si božji.

– Pa moj Šemso, ti najbolje znaš da drumovi kraja nemaju i da se na njima polako rasipa i umire...

Noć puni i osvaja sobu, čuje se napolju kiša i limeno zveckanje u handžijinoj kuhinji, a mađioničar se tih i tužan žali svom skitničkom narodu, žali se on i plače na svoju nevoljničku sudbinu, i osjeća kako su ta njegova tugovanja bliska i Arifu, i Šemsi i Marici i onome s ribom-djevojkom. I ne osjeća se više kako te ćutljiva zemlja vuče i savija po svom tvrdom zakonu, dolazi nešto toplo i drago kao san u praskozorje, nešto što spaja sve njih u bratsku grupu: i mađioničara, i Arifa, i Maricu – sve njih. Kako ti postaje toplo i ugodno kad imaš nekoga svog dragog i bliskog. Eh, eh...

I mađioničar dobar i raznježen pridiže se u krevetu i preko naslona napipa svoga goluba. Pod rukom osjeti toplo perje i nemirno podrhtavanje života.

– Mali moj siromače i skitnico, eto vidiš, opet nismo sami. Opet se nađe neko tvoj s kime možeš da porazgovaraš... A ti mala moja ’tičico, sanjaš li ti o svojim ostavljenim golubovima? Spavaj, samo spavaj, znam ja da svak o svom jatu sanja...


Autor: Branko Ćopić

(Politika, subota, 24. jun 1939. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Branko Ćopić  |  Poslato: 08 Feb 2021, 00:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Branko Ćopić sa suprugom doktoricom Bogdankom - Cicom u šetnji.

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 77 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker