Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 23:28


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 20 Apr 2012, 04:50
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Miloš Crnjanski – biografija

Slika

Miloš Crnjanski (Čongrad, 26. oktobar 1893 — Beograd, 30. novembar 1977) je bio srpski književnik i jedan od najznačajnijih stvaralaca srpske literature XX veka. Istakao se kao pesnik, pripovedač, romansijer i publicista. Bavio se i likovnom kritikom.

Biogafija

Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893. godine u Čongradu, u Austrougarskoj (danas Mađarskoj), u osiromašenoj građanskoj porodici. Otac Toma bio je niži činovnik koji je zbog svog temperamentnog zastupanja srpske manjinske politike „prognan“ iz Banata, iz Ilandže (koju je Crnjanski nazivao Ilančom, po njenom starom nazivu) u Čongrad. Majka mu se zvala Marija Vujić i bila je rodom izPančeva.

Detinjstvo i školovanje

Miloš Crnjanski je od 1896. odrastao u Temišvaru, u patrijarhalno-rodoljubivoj sredini koja će mu kult Srbije i njene prošlosti usaditi u dušu kao najdražu relikviju. Najdublje i najtrajnije senzacije svojih dečjih i dečačkih godina doživljavao je u tipično srpskim nacionalnim i verskim sadržajima: crkvena škola, ikona Svetoga Save, tamjan, pravoslavno srpsko groblje sa ritualom sahrane i zadušnica, večernje priče i pesme o Srbiji, hajdučiji i nabijanju na kolac – sve se to u dečakovim emocijama pretvaralo u trajan nemir i nepresušan izvor nada, radosti, sumnji, razočaranja i podizanja.

Miloš Crnjanski je osnovnu školu završio u srpskoj veroispovednoj školi kod učitelja Dušana Berića u Temišvaru. Maturirao je u temišvarskoj gimnaziji kod katoličkih fratara pijarista.

Godine 1913. upisao je studije medicine u Beču koje nikada nije završio.

Prvu pesmu „Sudba“ Crnjanski je objavio u somborskom dečjem listu „Golub“ 1908. godine. 1912. u sarajevskoj „Bosanskoj vili“ štampane je njegova pesma „U početku beše sjaj“.

Prvi svetski rat

Vest o ubistvu austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda zatekla ga je u Beču. Na samom početku Prvog svetskog rataCrnjanski je doživeo odmazdu austrijskih vlasti zbog Principovih revolverskih hitaca u Sarajevu, ali umesto tamničkog odela obukli su mu uniformu austrougarskog vojnika i poslali ga na galicijski front da juriša na Ruse, gde je uskoro ranjen. Veći deo vremena od 1915. iz tih tragičnih ratnih dana Crnjanski provodi u samoći ratne bolnice u Beču, više uz miris jodoforma nego baruta, da bi se tek pred sam kraj rata obreo i na italijanskom frontu. U njegove uspomene neizbrisivo su se utisnuli prizori ratne pustoši. „… Front, bolnice, pa opet front, i ljubavi, svuda ljubavi, za hleb i za šećer, sve mokro, sve kiša i blato, magle umiranja“ – to su bila viđenja života u kojima je sazrevao mladi Crnjanski.

1916. radi u Direkciji državnih železnica u Segedinu. Sledeće godine je vraćen u vojsku i prekomandovan u Komoran i Ostrogon. U Beču1918. upisuje Eksportnu akademiju.

Trideset miliona nedužnih mrtvih ljudi našlo je mesta u antiratnim stihovima ovog nesrećnog mladog ratnika koje je on iz rata doneo u svojoj vojničkoj torbi, prvo u Zagreb, a zatim u Beograd, gde se najduže zadržao.

Period između dva svetska rata

1919. u Beogradu se upisuje na Univerzitet gde studira književnost i uređuje list „Dan“.

Crnjanski otada živi kao povratnik koji se, kao nesrećni Homerov junak, posle duge odiseje vraća na svoju Itaku. Međutim, dok je Odisej znao da sačuva bodrost duha i životnu čvrstinu, Crnjanski se, sa čitavom svojom generacijom, vratio u razorenu domovinu sa umorom i rezignacijom. „U velikom haosu rata – govorio je mladi pesnik –bio sam nepokolebljiv u svojim tugama, zamišljenosti i mutnom osećanju samoće“. I u svojim ratnim i poratnim stihovima, ovaj umorni povratnik iskreno je pevao o svojoj rezignaciji i izgubljenim iluzijama. Iz tog potucanja po krvavim svetskim ratištima Crnjanski se vraća mislima o nužnosti rušenja lažnog mita o „večitim“ vrednostima građanske etike.

I u poeziji i u životu on živi kao sentimentalni anarhist i umoran defetist koji sa tugom posmatra relikvije svoje mladosti, sada poprskane krvlju i poljuvane u blatu. Osećao se tada pripadnikom naprednih društvenih snaga i glasno se izjašnjavao za socijalizam, ali njegovo buntarstvo iz tih godina bila je samo „krvava eksplozija“ nekog nejasnog društvenog taloga donesenog iz rata.

Književno stvaranje Miloša Crnjanskog u tom periodu bilo je krupan doprinos naporu njegove generacije da se nađe nov jezik i izraz za nove teme i sadržaje. Govoreći o literarnom programu svoje pesničke generacije, on je pisao: „Kao neka sekta, posle tolikog vremena, dok je umetnost zančila razbibrigu, donosimo nemir i prevrat, u reči, u osećaju, mišljenju. Ako ga još nismo izrazili, imamo ga neosporno o sebi. Iz masa, iz zemlje, iz vremena prešao je na nas. I ne dà se ugušiti… Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo strmoglavo u budućnost… lirika postaje strasna ispovest nove vere.“ Potpuno novim stihom i sa puno emocijalne gorčine on je tada kazivao svoj bunt, opevao besmislenost rata, jetko negirao vidovdanske mitove i sarkastično ismevao zabludu o „zlatnom veku“ koji je obećavan čovečanstvu. Snagom svoje sugestivne pesničke reči on je mnoge vrednosti građanske ideologije pretvarao u ruševine, ali na tim ruševinama nije mogao niti umeo da vidi i započne novo. Crnjanski je i u stihu i u prozi tih poratnih godina bio snažan sve dok je u njemu živeo revolt na rat.

1920. upoznaje se sa Vidom Ružić sa kojom će se 1921. i venčati. Iste godine Crnjanski sa Vidom odlazi u Pariz i Bretanju, a u povratku putuje po Italiji. 1922. je bio nastavnik u pančevačkoj gimnaziji, iste godine je stekao diplomu na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Između 1923. i 1926. profesor je gimnazije u Beogradu i saradnik uglednog lista „Politika“. Istovremeno, izdaje „Antologiju kineske lirike“ i novinar je ulistu „Vreme“. 1927. u „Srpskom književnom glasniku“ izlaze prvi nastavci njegovog romana „Seobe“.

1928 — 1929. je ataše za štampu pri Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Na njegov poziv nemačku prestonicu posećuje njegov prijatelj književnik Veljko Petrović.

1930. za roman „Seobe“ dobija nagradu Srpske akademije nauka. Sledećih godina putuje brodom po Sredozemnom moru i izveštava izŠpanije.

Godine 1934. pokrenuo je list „Ideje“ u kome je između ostalog pisao o Svetom Savi.[2] List je sledeće godine prestao da izlazi.

Diplomatska služba, emigracija

U periodu između 1935. i 1941. radi u diplomatskoj službi u Berlinu i Rimu. Po izbijanju Drugog svetskog rata evakuisan je iz Rima i preko Madrida i Lisabona avgusta 1941. odlazi u London.

Drugi svetski rat i dugi niz poratnih godina Crnjanski je proveo u emigraciji u Londonu, gde 1951. uzima britansko državljanstvo.

Kao protivnik Tita i komunističke ideologije ostaje u Londonu i živi u emigraciji. Ovde radi razne poslove. Knjigovođa je obućarske radnje Helstern na Bond stritu i raznosi knjige firme Hačards na londonskom Pikadiliju, dok njegova supruga šije lutke i haljine za robnu kuću Herods. Crnjanski usput stiče diplomu Londonsog univerziteta i diplomu za hotelijerstvo i menadžerstvo.

Miloš Crnjanski je u Londonu bio član međunarodnog PEN-kluba koji mu obezbeđuje da se na mašini otkucaju njegovi romani.

Povratak u Beograd

U Jugoslaviju se vratio 1965. godine.[3] Isprva je stanovao u beogradskom hotelu „Ekscelzior“ u blizini Skupštine. U traganju za obalama svoga života, on je s radošću ugledao Beograd koji je u njegovoj nostalgiji blistao „kao kroz suze ljudski smeh“. U stihovima posvećenim Beogradu on je potresno i nadahnuto izrazio svoja osećanja povratnika sa duge životne odiseje:

U tebi nema besmisla i smrti

Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge.

A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
tvoj će bagrem pasti ne me kao kiša.
(Lament nad Beogradom)

U Beogradu je preminuo 30. novembra 1977. godine i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Prema želji iz testamenta Narodna biblioteka Srbije je 1979. godine primila zaostavštinu Miloša Crnjanskog.[4]

Dela

Crnjanski je objavio veliki broj dela sa raznim temama i sadržajima:

Poezija

Lirika Itake (1918)
Odabrani stihovi (1954)
Lament nad Beogradom (1965)
Pripovetke

Priče o muškom (1924)
Romani

Dnevnik o Čarnojeviću (1921)
Seobe (1929)
Druga knjiga Seoba (1962)
Roman o Londonu (1972)
Manje su poznata dva predratna romana Miloša Crnjanskog (preštampavana i posle rata) – „Kap španske krvi“ i „Suzni krokodil“ (nedovršen).[5] Njegovo učešće u stvaranju i objavljivanju kontroverznog romana „Podzemni klub“ (1921) je sporno, kao autor je potpisan Harald Johanson i postoje mišljenja da je u pitanju prevod ili pseudonim.[6] U poslednje vreme su sve vidljivija nastojanja da se dvotomno delo Crnjanskog „Kod Hiperborejaca“ (žanrovski teško odredivo) stavi u ravnopravan položaj sa ostalim njegovim velikim romanima. Rukopis prvog romana Miloša Crnjanskog – „Sin Don Kihotov“ – nažalost je izgubljen. (Pisac ga je bio poslao časopisu „Brankovo kolo“.) Po „Romanu o Londonu“ snimljena je 1988.istoimena mini serija.

Drame

Maska (1918)
Konak (1958)
Nikola Tesla (1967)
Pored toga, objavio je nekoliko knjiga reportaža i dve antologije lirike istočnih naroda.

Nagrada Miloš Crnjanski

Nagrada se po zaveštanju osnivača Zadužbine Miloša Crnjanskog, Vidosave Crnjanski, dodeljuje dvogodišnje od 1981. Zadužbina Miloš Crnjanski je dobila svoje prostorije 2013. godine.[7] Nagrada se dodeljuje na dan pesnikovog rođenja 26. oktobra. Nagrada se dodeljuje piscu za prvu objavljenu knjigu na srpskom jeziku. Nagrada se sastoji od novčnaog iznosa od 2000 evra, povelje i medalje sa likom pisca.


wiki

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 20 Apr 2012, 04:54
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Biografija

Slika

1893.

Rođen u Čongradu (danas Mađarska) 26. oktobra. Otac Toma bio je notar; majka Marina (kako je imenuje Miloš Crnjanski, po krštenici – Marija) rođena Vujić, rodom je iz Pančeva. Porodica živi u oskudici: „mati me je povijala u jednom koritu u kojem je hleb mesila“, pisao je docnije Crnjanski. Sele se u Ilanču.

1896.

Otac Crnjanskog dobija premeštaj u službi, te se porodnca seli u Temišvar. Tu će Crnjanski završiti srpsku osnovnu školu.

1904.

Gimnazijsko obrazovanje stiče kod katoličkih fratara u Pijarističkom liceju, gde je naučio grčki i latinski. Izvesno vreme stanovao je kod učitelja Dušana Berića koji je, pored Crnjanskovih roditelja, imao znatnog uticaja u njegovom stasavanju.

1908.

„Do smrti svoga oca, do petog razreda gimnazije, bio sam osrednji đak. Onda se reših da ubuduće budem među prvima. Bio sam među prvima.“ Živi životom varoškog deteta: privatno uči jezike, igra fudbal, bavi se gimnastikom, uči slikanje, piše pesme. U temišvarskoj sredini steći će snažan osećaj nacionalne pripadnosti i razviti rodoljubivu osećajnost. U somborskom dečjem listu Golub objavljuje svoju prvu pesmu „Sudba“, a zatim i dve pripovetke: „Dve jele“ i „Veljko“. Prvi put putuje u Beograd.

1912.

Okončava školovanje u Pijarističkom liceju. „Pred odlazak iz Temišvara, u leto 1912. bio sam napravio jednu zbirku pesama i poslao sam je uredniku Bosanske vile, Kašikoviću. On ih je u pismu mnogo hvalio, ali se i ljutio što su sentimentalne. Štampao je jednu ('U početku beše sjaj'). Ostalo mi nikad nije vratio.“ Završava rukopis drame Prokleti knjaz i šalje ga Narodnom pozorištu u Beograd. Tekst prvog romana, Sin Don Kihotov, po starijem bratu po ocu, Jovanu—Joci, šalje na adresu Brankovog kola. Rukopis nije štampan. Početkom septembra stiže u Opatiju, a potom u Rijeku. U Rijeci pohađa Eksportnu akademiju. Uči italijanski, mačevanje, igra fudbal. Putuje u Veneciju i Trst na karnevale, obilazi jadranska ostrva.

1913.

Polaže ispite na Eksportnoj akademiji u Rijeci. Na poziv ujaka, Vase Vujića, odlazi u Beč gde, najpre, upisuje medicinu. Ubrzo napušta medicinski fakultet i prelazi na studije istorije umetnosti i filozofije. Obilazi muzeje i galerije. Počinje da piše dramu Maska. „Bio sam tipični smetenjak svoga stoleća. Bio sam lakomislen, kao što samo priliči pesniku, i čvorku. Na nasušni hleb, i zaradu, nisam mislio.“

1914.

Po izbijanju Prvog svetskog rata dolazi u Novi Sad. Početkom avgusta uhapšen je u Segedinu. Posle saslušanja, policija ga šalje u Bečkerek, u K und K. regimentu br. 29. Rat provodi u uniformi austrougarskog vojnika a potom i oficira. Sticajem okolnosti, umesto u ofanzivi na Srbiju, gde je upućen njegov bataljon, zaražen kolerom, dospeće najpre u bolnički krevet u Vukovaru, a potom u Rijeku.

1915.

Zimu i proleće provodi u bolnici u Rijeci. Zbog izbijanja tifusa šest nedelja živi u karantinu. Kao dobrovoljac pomaže lekarima u praćenju pacijenata epileptičara. „Provodim, šest nedelja, kao Rembo, u paklu“. Doživljava prvu ozbiljnu stvaralačku krizu i prestaje da piše pesme. U leto je vraćen u Bečkerek u svoju regimentu, sa kojom dospeva u Galiciju. Tokom jeseni učestvuje u borbama na Zlota Lipi. Ipak, nastavlja da piše poeziju i započinje Dnevnik o Čarnojeviću. U džepu nosi Zapise iz mrtvog doma Fjodora Dostojevskog. Iz ratne klanice izbavlja ga lekarska dijagnoza o bolesnim plućima. Preko Krakova, dospeva u Beč, kod tetke kaluđerice u bolnicu manastira „Kćeri božanske ljubavi.“ Pomaže lekarima dočekujući ranjenike s fronta.

1916.

Zahvaljujući tetki, pošteđen je odlaska na front; dodeljena mu je pozadinska služba u Segedinu gde radi kao telefonista na železničkoj stanici. Posvećen je započetim rukopisima.

1917.

Postaje saradnik zagrebačkog Savremenika u kojem najpre objavljuje pesme „Himna“, „Jadran“, „Serenata“ i „Vetri“. U zimu dospeva u puk i školu za rezervne oficire u Ostrogonu. Potom iz Pešte, vozom, odlazi u Italiju, u Vrhovnu komandu armije na Soči, u San Vito.

1918.

Na putu za Italiju svraća u Zagreb gde se upoznaje s Julijem Benešićem, urednikom Savremenika, čiji je redovni saradnik. Pošteđen je strahota fronta u Italiji. Kao rekonvalescent poslat je u bolnicu u Opatiji. Vreme provodi u šetnjama i pripremanju rukopisa za štampu. U julu, ponovo je u Komoranu ali kao privilegovani austrougarski oficir. Iako je početkom septembra opet upućen u Italiju, dobija tromesečno odsustvo radi polaganja ispita na bečkom Univerzitetu. Po okončanju rata, u decembru, stiže u Zagreb gde postaje član redakcije Književnog juga. Upoznaje se s Ivom Andrićem, Petrom Dobrovićem, i drugim umetnicima. Društvo hrvatskih književnika (čiji je član postao te godine) štampa njegovu prvu knjigu – „poetičnu komediju“ Maska. Odlazi u Novi Sad, a potom u Ilanču, kod majke, gde provodi zimu.

1919.

Dolazi u Beograd. Studira uporednu književnost kod Bogdana Popovića, istoriju i istoriju umetnosti. Jedan je od urednika nedeljnika Dan. Sa grupom umetnika učestvuje u kulturnom životu Beograda. Čest je gost kafane hotela „Moskva“, viđen u društvu pesnika Todora Manojlovića, Siba Miličića, Josipa Kosora, Mirka Korolije, Ive Andrića, Sime Pandurovića. Štampa, kod Cvijanovića, Liriku Itake i prozu Sveta Vojvodina.

1920.

Na Univerzitetu upoznaje buduću suprugu Vidosavu-Vidu Ružić. Kod Cvijanovića objavljuje Priče o muškom. U Srpskom književnom glasniku štampa „Sumatru“ i „Objašnjenje 'Sumatre'“, svojevrsni manifest ekspresionizma u srpskoj književnosti. Za sobom već ima mnoštvo članaka, publikovanu dramu, objavljenu zbirku pesama i knjigu pripovedne proze, uređivačko iskustvo u Književnom jugu i Danu. Postaje zvezda modernističkog pokreta. Rado odlazi na fudbalske utakmice i bokserske mečeve. Krajem godine putuje u Pariz. U zagrebačkoj Novoj Evropi publikuje Pisma iz Pariza.

1921.

U Parizu mnogo čita, uči, polaže ispite na Sorboni, prevodi, s francuskog i engleskog, kinesku liriku, putuje po Francuskoj. Tri meseca provodi u Italiji; sreće se s Andrićem, tada sekretarem naše ambasade u Vatikanu. Na brdu Fiezole, iznad Firence, piše poemu „Stražilovo“. Pridružuje mu se buduća supruga, Vida Ružić. U leto se vraća u zemlju, a u septembru odlazi na vojnu vežbu u Mostar. Tamo se upoznaje s Aleksom Šantićem. Zaposlio se u gimnaziji u Pančevu; predaje srpski jezik, književnost i gimnastiku. Venčava se, 10. novembra, sa Vidosavom Ružić. Saradnik je prvih brojeva Zenita u kojem objavljuju i Rastko Petrović, Stanislav Vinaver i drugi beogradski modernisti, koji će krajem te godine oformiti grupu Alpha. U okviru te književne zajednice pokrenuta je znamenita modernistička biblioteka Albatros. Kao prva knjiga te edicije pojavljuje se Dnevnik o Čarnojeviću.

1922.

Objavljuje poemu „Stražilovo“ u novopokrenutom časopisu Putevi. Diplomirao na Filozofskom fakultetu. Iz Pančeva, sa službom prelazi u Beograd. Kao suplent IV beogradske gimnazije predaje istoriju i srpski jezik. Počinje novinarsku karijeru.

1923.

Stalni je honorarni saradnik Politike. Putuje u Rumuniju, Mađarsku, obilazi jadransko primorje, objavljuje reportaže i pozorišnu kritiku. Štampa Antologiju kineske lirike. Sa Markom Ristićem uređuje jedan trobroj časopisa Putevi.

1925.

Pored rada u gimnaziji, postaje stalni honorarni saradnik Vremena, kao i časopisa Naša krila i Almanaha jadranske straže. Letnji raspust provodi u Dubrovniku i na Krfu. Tu će nastati poema Serbia. Po arhivima i bibliotekama prikuplja građu za Seobe.

1926.

Jedan verbalni duel prznice Crnjanskog s vazduhoplovcima izrodiće se u dvoboj s oficirem Tadijom Sondermajerom. Ovaj bizarni događaj zbio se nadomak Vršca, a svedoci Crnjanskog bili su reditelj Branko Gavela i pesnik Dušan Matić. Najpre je pucao Crnjanski i, promašio. Sondermajer nije želeo da puca. Dvoboju je prisustvovao i mladi Milan Tokin, koji je kasnije sa Crnjanskim imao obimnu prepisku.

1927.

Štampa Naše plaže na Jadranu, a u Srpskom književnom glasniku, krajem godine, počinje da izlazi roman Seobe.

1928.

Dobija jednogodišnje odsustvo i odlazi u Berlin kao ataše za štampu naše ambasade. U Srpskom književnom glasniku izlazi putopis „Iris Berlina“, objavljuje knjižicu Boka Kotorska i antologiju Pesme starog Japana. Rukopis putopisa po Toskani šalje Srpskoj književnoj zadruzi, koja odbija da ga štampa.

1929.

U listu Vreme vodi žestoku polemiku sa Srpskom književnom zadrugom i Markom Carem, povodom odbijanja rukopisa. Objavljuje roman Seobe kod Gece Kona.

1930.

Početak godine provodi u Sloveniji, na Bledu i Kranjskoj Gori. Na jednogodišnjem je odmoru. U proleće, s članovima beogradskog PEN kluba, ima turneju po zemlji. Izabran je za člana Istorijskog društva u Novom Sadu. Geca Kon objavljuje Ljubav u Toskani, knjigu povodom koje su izrečeni različiti sudovi, te se nastavlja burna polemika vezana za ime Crnjanskog. Za „Iris Berlina“ dobija književnu nagradu Akademije i „Cvijete Zuzorić“. Publikuje dve knjige Sabranih dela u redakciji Veljka Petrovića, Dragiše Vasića i Milana Kašanina.

1931.

Povodom „Knjige o Nemačkoj“ Milan Durman u zagrebačkom Književniku Crnjanskog označava kvalifikativom „reakcionaran“. Vodi dva sudska spora protiv svojih kritičara Živka Milićevića i Ljubomira Petrovića. U Srpskom književnom glasniku objavljuje četiri nastavka romana Suzni krokodil.

1932.

U centru pažnje je jugoslovenske književne javnosti posle teksta „Mi postajemo kolonija strane knjige“ štampanog u Vremenu. Polemika sa Milanom Bogdanovićem završava na sudu. Crnjanski gubi parnicu. Roman o Loli Montez, Kap španske krvi, koji izlazi u Vremenu, izaziva negativne reakcije.

1933.

Obilazi Španiju i objavljuje reportaže u Vremenu. Udaljava se od književnosti i sve više upušta u politiku.

1934.

Objavljuje knjižicu Sveti Sava. U jesen pokreće i uređuje nedeljnik Ideje, u kojem, pored ostalih, sarađuju Ivo Andrić, Stanislav Vinaver, Isidora Sekulić, Svetislav Stefanović, Todor Manojlović, Aleksandar Belić.

1935.

Posle trideset dva objavljena broja, juna meseca, gasi se list Ideje. Piše tekst „Oklevetani rat“, posle kojeg polemiše sa Miroslavom Krležom. Postavljen je za dopisnika Centralnog presbiroa u Berlinu.

1936.

Putuje u Švedsku gde drži predavanje o jugoslovenskoj kulturi. Objavljuje bedeker Beograd.

1937.

Tokom deta boravi u Španiji. Tekstovi o Španskom građanskom ratu izlaze u Vremenu. Jesen provodi putujući: obilazi Englesku, Škotsku, Island, Norvešku, Švedsku. Docnije će pisati: „Sad, kad se onamo vraćam samo u sećanju, vidim da sam tamo išao zato, što me je nešto neodoljivo vuklo prema krajnjem severu. Sad se kajem, u mislima, što sam lakomisleno putovao po Skandinaviji. Sećam se kako sam o njoj pisao, površno. Pokupio bih nekoliko podataka da bude interesantno i utiske, koji mogu čitaoca da nasmeju, pa bih otišao dalje, brzo. Sad, kad se ne nadam više da ću hodati u luci u Tronjemu, ili igrati sa studentima u Upsali, sad mi se, eto, stalno vraća misao, da je trebalo živeti, dublje, zanosnije, i ne tako brzo.“

1938.

Postaje dopisnik Centralnog presbiroa iz Rima i ataše za štampu u jugoslovenskoj ambasadi.

1939.

„Stanujem u Rimu, blizu Vatikana, preko puta sirotinjskog predgrađa, koje se zove Borgo. Ono leti smrdi na mokraću, a zimi je ledeno i drhti.“ Članke o prilikama u Italiji štampa u Vremenu. U Pančevu, 14. februara, umire mu majka, Marina.

1940.

Tokom boravka u Rimu proučava kulturno, književno i umetničko blago ove zemlje. Opsesivno je zaokupljen delom Mikelanđela. Nosi se mišlju da napiše monografiju o velikom umetniku. U Rimu počinje da piše i memoarsku prozu Kod Hiperborejaca. U Budimpešti, u prevodu Zoltana Čuke, izlazi roman Seobe.

1941.

U bombardovanju Beograda, 6. aprila, porušena je kuća u kojoj je Crnjanski nekada stanovao, stradalo pokućstvo i rukopisi. Preko Španije zajedno s članovima rimskog poslanstva, u maju, stiže u Lisabon, a na poziv Vlade u izbeglištvu, krajem avgusta, odlazi u London.

1942.

Službenik je u Direkciji za informativnu službu pri emigrantskoj Vladi Kraljevine Jugoslavije. „Ne pišem ništa. Rat je. Ne peva se u kući mrtvaca.“

1945.

U maju 1945. napušta službu savetnika za štampu pri Vladi Jugoslavije. Ostaje bez sredstava, ali se plaši povratka u zemlju uveravan od emigracije da će biti osuđen zbog političkih stavova obznanjivanih u listu Ideje. „Napustio sam vladu, rekao sam da mi je slabo zdravlje, i upisao se na univerzitet, na studije spoljne politike. Tako sam postao student u svojoj pedeset i drugoj godini, a završio u pedeset i osmoj. Imam tu diplomu, ali ona mi ništa nije pomogla.“

1946-1948.

Pokušava da živi od pisanja. Kako u tome ne uspeva, prihvata se raznih fizičkih i službeničkih poslova nedostojnih njegovih kvalifikacija (službenik je u obućarskoj radnji, radi kao raznosač u knjižari i sl.) Po sopstvenom svedočenju, bio je „vrlo blizu samoubistva“. Jedinu utehu pruža mu biblioteka Britanskog muzeja. Sarađuje u listu Milana Stojadinovića El economist, završava dramu Konak, piše Roman o Londonu. „Veoma volim Londonske obućare - Roman o Londonu, jer tu je knjitu pisao moj sopstveni život. Život je mene terao da pišem, budila mi se želja za životom i nada u povratak na svoje mesto u srpskoj književnosti.“

1949.

„Ja verujem da je moj život pokvario tokove moje literature. Živeo sam nesrećno.“ Počinje da piše Drugu knjigu Seoba.

1950.

Stiče diplomu za hotelijerstvo. U međuvremenu, stekao je diplomu i za dramaturgiju i filmsku režiju. Ni te činjenice ne olakšavaju napore da dođe do posla.

1951.

Diplomira spoljnu politiku, ali: „Ništa od posla u Kembridžu. Na to mesto primljen je jedan naš pop. Najzad sam pristao da primim englesko državljanstvo, ali da zadržim i jugoslovensko. Ni to nije pomoglo.“ Putuje u Pariz. Kada je juna meseca u Londonu osnovano Udruženje srpskih pisaca i umetnika u inostranstvu, s ciljem da „jačajući njihovu solidarnost, pruži podršku u njihovom stvaranju, u zalaganju za potpunu slobodu svakog stvaralačkog, umetničkog, kulturnog i opšte intelektualnog rada“, Miloš Crnjanski izabran je za predsednika. U članstvu je i međunarodnog PEN-a.

1954.

U Parizu, Dragan R. Aćimović objavljuje knjigu Odabrani stihovi za koju izbor čini sam Crnjanski. „To su pesme koje sam želeo da se još neko vreme čitaju. Veliki, portugalski, pesnik Camoeñs, rekao je, u svoje vreme, da pesme svoje ostavlja: 'Bogu, ljudima, a posle, vetru.'“ Marko Ristić objavljuje esej „Tri mrtva pesnika“ (o Crnjanskom, Rastku Petroviću i Polu Elijaru).

1955.

Počinje da objavljuje knjige u domovini. Subotička Minerva štampa, u jednoj knjizi, Seobe i Dnevnik o Čarnojeviću. Piše Lament nad Beogradom. Pritisci ledi Pedžet, poslednjih godina ambivalentne dobrotvorke Crnjanskih, postaju sve nesnosniji.

1956.

Na plaži blizu Londona Cooden Beach piše Lament nad Beogradom.

1957.

Počinje saradnju s Književnim novinama, časopisima Književnost i Savremenik.

1958.

Minerva objavljuje dramu Konak. U Književnim novinama izlaze odlomci proze Kod Hiperborejaca, pod naslovom „Rimske noći i dani.“

1959.

Prosveta štampa Itaku i komentare s pogovorom Tanasija Mladenovića. Ponovo izaziva čitalačku pažnju u domovini.

1962.

U Johanesburgu, u sedamdeset pet primeraka, izlazi bibliofilsko izdanje poeme „Lament nad Beogradom“. Srpska književna zadruga štampa Seobe i Drugu knjigu Seoba.

1964.

Objavljuje tekstove u NIN-u. U Holandiji izlaze Seobe.

1965.

Krajem avgusta meseca vraća se u otadžbinu, uz saglasnost državnog vrha, zahvaljujući posredovanju jugoslovenskog ambasadora u Londonu Srđana Price. Stanuje u beogradskom hotelu „Ekscelzior“.

1966.

U Narodnom pozorištu na repertoaru je nova drama Miloša Crnjanskog Tesla. Prosveta objavljuje Sabrana dela Miloša Crnjanskog u deset knjiga.

1967.

Živi u Beogradu, u Maršala Tolbuhina 81 na drugom spratu, iznad kafane „Vltava“, blizu Kalenić pijace. Sređuje rukopise i radi na romanima koji nikada neće izaći na videlo: Povratak i Espana.

1971.

U izdanju Nolita izlazi Roman o Londonu. Za ovo delo Crnjanski je nagrađen NIN-ovom nagradom za roman godine i nagradom Udruženja književnika Srbije.

1977.

Poslednjih godina sve više poboljeva od arterioskleroze; gubi volju za životom, povremeno se gubi, teško se kreće. Odbija hranu, odlazeći, voljno, u smrt. Poslednje reči Miloša Crnjanskog, upućene lekaru koji ga nagovara na uzimanje hrane, bile su: „Ja uopšte nemam nameru da živim“. Umire, u osamdeset četvrtoj godini, u bolnici „Dr Dragiša Mišović“, 30. novembra. Nakon obdukcije, konzilijum lekara konstatuje da je smrt uslovljena ne organskim, već psihosomatskim razlozima. Sahranjen je 2. decembra na Novom groblju u Beogradu, u Aleji zaslužnih građana.


crnjanskinet

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 20 Apr 2012, 04:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Mizera i komentari Miloš Crnjanski

Resized Image - Click For Actual Size
Ulazak srpske vojske u Zagreb 1918.god.

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?

Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

Beč. U revoluciji. 1918.
Za studentesu, Idu Lotringer



Komentar uz Mizeru

U zimu 1918, ja sam u Zagreb došao posle onog krvoprolića na Jelačićevom trgu (koje je bilo naša velika nesreća).

Zagreb je bio mračan, zapušten, prepun. Hoteli zauzeti od svakojakih patriota i političara. Skupoća velika.

Uzalud tražim prenoćište.

Najzad me odvode (ako me sećanje ne vara) u neku zgradu Univerziteta gde za oficire ima besplatnih kreveta. Pored mog imam onaj jednog hrvatskog pesnika (Feldmana?).

Atmosfera je teška.

Neki među oficirima nose trikoloru kao kokardu na mestu rozete Habsburga; drugi imaju crvene somotske šapke, a za kokardu tri zlatom izvezena slova: SHS. Izgleda, katkad, da će doći do tučâ i do pucanja iz revolvera. Dolazi do burnih diskusija.

Na mojoj crnoj oficirskoj kapi, na mestu rozete Habsburga, nema ni srpske trikolore. Nego rupa.

Idem u kuću Benešića a posle i Konjovića.

Ostao sam bez novaca.

Benešić, samac, epikurejac, literata, dočekuje me kao starog prijatelja. On je bio završio štampanje Maske i ona izlazi tih dana, u izdanju Društva hrvatskih književnika (ne onakva kakva je u rukopisu bila, i sa mnogo štamparskih grešaka). Benešić mi isplaćuje i honorar za to moje prvo štampano delo. Kruna 970, ako me sećanje ne vara. Benešić se smeje i kaže da je dosta za početnika. Tih dana je u kazalištu priređena proslava patriote konta Iva Vojnovića. Predat mu je i dar Narodnog vijeća: 100.000 kruna.

Pored Maske, Benešić je štampao i jedno moje pismo, u obliku beleške o piscu. Ja sam mu to pismo bio poslao iz Beča, ali ne tako da ga štampa. Uz Masku je, prema običaju DHK, i moja slika. To je jedna moja fotografija, snimljena u stanu moga brata, na nekoliko dana pre početka rata.

Benešić je od mene, pored ostaloga, štampao u Savremeniku, i jednu prozu pod naslovom Legenda, koja mu se bila jako dopala. On je tu prozu hteo da štampa u luksuznom izdanju, sa crtežima. Takva izdanja priređivao je, tada, u DHK, prof. Šnajder. On je već imao bakroreze ilustracija (čini mi se slikara Trepše).

Ta knjiga nikad nije izišla.

U originalu, ta proza je bila strašno skabrozna.

Ona je posle, retuširana, štampana u zbirci Priče o muškom. Bogdana Popovića, ta moja stvar jako je ljutila. Veli, ličnosti u toj Legendi ne odgovaraju onom što je istorijska istina. Ja sam tvrdio da odgovaraju onom što je napisao Brantom.

Da bi me nekako razveselio u mom siromaštvu, Benešić me vodi u Zagorje, po kućama, a naročito kod Domjanića, čije kajkavske stihove jako voli.

Benešić je bio gurman, i u literarnim poslasticama. Ja nimalo nisam cenio stihove Domjanića. Ali je bilo lepo što mi je rekao o Matošu. Da je Matoš rekao da ono „kaj“ izgleda kao suza.

Benešić je hteo da izda i zbirku mojih pesama.

Pošto se, u ono doba, nisu pravile kopije rukopisa, to mnoge moje rukopise nisam video nikad više, ni od Benešića. To je bio čovek neobično, kod nas neobično, lepog ponašanja, sa vanrednim čulom za zvuk stihova. Rukopise, dabogme, ni on nije čuvao. Ja nikad nisam video aljkavijeg i efikasnijeg urednika od Benešića.

U bolnici takozvanih milosrdnih sestara, tih dana, upoznao sam i Ivu Andrića.

Bio je slab, nežnog zdravlja. Posle te posete, mene su uzeli, nominalno, i za člana redakcije časopisa Književni jug, jer smo imali nameru da se redakcija, sad, posle rata, preseli u Beograd.

Pošto, kraj svega toga, u svojoj zemlji nisam niko i ništa, a pošto su i prenoćišta skupa, ja sam se rešio da pokušam da uđem u srbijansku vojsku, za oficira. Nisam znao nikakvog sem vojničkog zanata, a znao sam da je i moja mati jako osiromašila. Nisam verovao da ću moći ponova da nađem volje, i novca, za svršavanje studija na univerzitetu. Obijam zato pragove Komande mesta i molim da me prime, za potporučnika, u ma koji puk, ma kog garnizona.

U to doba, srbijanska vojska primila je bila nešto oficira iz bivše austrijske vojske, ali je počela bila takve molbe da odbija.

Imam posla sa jednim od onih oficira, u Komandi mesta, za koje je Uskoković napisao, u jednoj svojoj noveli, da sav sretan nosi u čakširama, čitalac već zna šta.

On mi kaže da će najbolje biti da se mi, bivši austrijski oficiri, raziđemo kućama. Veli, nema više primanja. Rat je svršen. Neće biti primljeni više ni oni koji čekaju po talijanskim zarobljeničkim logorima, a kojima je prijem, principijelno, već odobren.

Da ga ostavim na miru i da mu ne dosađujem.

A kad se ja nerviram i kažem mu da mi je budućnost sasvim nesigurna i da sam siromah, on mi podvikuje: da ne tražim možda da mi se izdaje plata, ili da me prime pravo u puk cara Dušana?

Ja onda sedim i ćutim, u Zagrebu, po kafanama, još nekoliko dana, i posmatram kako svet prolazi pored prozora. Kako napolju veje i pada kiša. Osmejkujem se nemoćno, pa posle rešavam da odem iz Zagreba.

Miloš Crnjanski


fenomenime


_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 03 Apr 2017, 21:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika




_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 08 Apr 2017, 13:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
IZVEŠTAJI IZ VOJVODINE

Grobnica Čarnojevića

Slika
Мило Милуновић - Скица за порте

Izaći iz Kikinde vozom, to je sasvim obična stvar. Da bi izlazak bio u stilu svega što ste videli i čuli, treba da izađete, iz nje u zoru, sa pijanim kočijašem, koji će zapadati iz bare u baru, tako da osetite čar kikinđanske levče, psovke i rakije od dudinja. Kola će vam ispratiti razdraženi belovi i probuđene guske, a pljusak vode, što bije do konjskih sapi sa kopita, daće vam iluziju poplave i ravnice. I zbilja čim stignete na kraj sela navešćete se na banatsku ravnicu, kao na more. Nigde lepšeg neba od tih nebesa, plavih, zelenih, žutih srebrnih, punih bezbrojnih zornjača. U daljini su naseobine agrarne reforme, koje idem da vidim, afere i grofovska imanja.

Beskrajan vetar, kao nad pučinom.

Kikinda ostaje u pijankama, klevetama, partijskim svađama i gluposti, ali gubi polako konture karikature i prvi osećaj, da smo izašli iz ogromnog čopora volova i krava gubi se i ustupa mesto u kolima, jednom raspoloženju razdraženo radosnom. Ogromna je Kikinda, i ogromne su njene noge i ruke. Zagrlila je zemlju i rađa svoju decu, čije su ljubavi i patnje, dobro i zlo, sve po pola hvata. Poruga se sve više stišava a ustupa mesto divljenju: kolike Srbende, koliki životi, koliko ljubavnica, koliko čizme, bože moj. O Kikindo, na severu, na granici, lepa si i ogromna među izumrlim, hektičavim Banaćanima, što nose papuče, kao čitav plast žita, ili ogroman klip kukuruza, da to nebo vidi.

Kola prskaju blato na sve strane. Konji ne kasaju, sve do Žombolja moramo u korak. U kolima opet jadanje. Svi se jadaju na puteve, prolaznike kad zaustavimo i zapitamo, čujemo čitava čuda. Pet godina niko ovde zasipao nije. Vraća se staro doba. Svet se opet krsti kad seda u kola.

Odmah iza Kikinde otpočinje agrarna reforma. Nije to zemlja, nisu to njive, nije to oranica, već agrarna reforma. Radikalska i demokratska, da ne misli neko da su demokrate bolje bile, na protiv. Podeljene su zemlje i crkvenih i političkih opština. A ko je bio prvi da opštu zemlju podeli pojedincima, u ime opšteg interesa, danas se više ne zna. Nastade lom i traje krađa. A što je još lepše premeštaj tamo amo, premeštaj i u agrarnoj reformi. Nigde u Banatu nijednog čoveka ne nađoh, koji je verovao u dobivenu zemlju. Samo se čuje: „dao g. Pribićević, dao g Šećerov, dao g. Ninčić, dao g. Grgin, oduzeće g. Pribićević, oduzeće g. Šećerov, oduzeće g. Ninčić, oduzeće g. Grgin, vratiće g. Pribićević, vratiće g. Šećerov, vratiće g. Ninčić, vratiće g. Grgin.

I kao što su deca pred crkvom, činovnička deca, Srbijančići, koji su došljaci u Kikindi, pri proslavi dana Ujedinjenja, kad je defilovala vojska, po nečem, po glavi, po kapi, po nosu, ko zna, radosno raspoznavala oficire i glasno pogađala prstom: „ovo je naš, ovo je Švaba, ovo je naš, ono je Švaba“, tako ovde, u hataru, i gde još nije zasejano žito, moj kočijaš i moji pratioci mirno i sigurno pokazuju: „ovo je zemlja, ovo je agrarna reforma, ovo je zemlja, ovo je agrarna reforma“. Nit čestito uzorano, nit čestito zasejano. I nije čudo, baš toga dana premeštali su opet neke dobrovoljce, sa zemalja već zasejanih. Zašto afere, afere, partija, partija.

Sve do velikog imanja, grofa Sečenjija, koji sad stanuje u Pešti, imanja velikog oko 4000 jutara divne oranice, sve podeljene agrarnom reformom, menja se tako boja zemlje, obrađena lepo, tek onako od bede i nikako. Vetar duše kao na moru, po neko se drvo trese, a uokolo mirna blatna zemlja. Nijedna šumica ne ostaje na miru. Srbin drvo seče, a Srbin dopušta. Duž rumunske granice trebali smo da idemo do ogromnog imanja grofa Čekonjića, sa velikom aferom, ali afera je već bila svršena. Zvali su me i do jednog drugog mesta na granici, gde ima jedna interesantna krčma, koju drže tri žene, ne udate, „kod tri marame“. Na obzorju se vide grofovske štale, gde su sad smeštene koloniste.

Nepregledno i bogato imanje zaokruženo je i ograđeno drvećem, dok oko dogleda. Na sredini jedna upropašćena šumica i u njoj grobnica porodice Čarnojevića.

Kola prolaze kraj obične slike agrarne reforme. Neobrađena polja, poljoprivredne mašine, što već godinama stoje na kiši upropašćene, jedan zapušten mlin. U raznesenom „dvorcu“ grofova sad stanuju upravnici. Jad i ludnica u ekonomiji. I upravnika menjaju i premeštaju kao od šale. Optužbe, spletke, akta, prepiske i ekonomija. Niko više ne zna šta će kuće opale, stoka se ne vidi, koloniste očajne. Sad je upravnik jedan stari gospodin, penzionisani pukovnik Janković, iz Beograda.

Krčma puna, jer zimi nema rada. Žito pa kukuruz, kukuruz pa žito. Nije tu naseljenik sam kao u amerikanskoj divljini, pa da više kucka, popravlja, zida, čuva, radi i vidi samo svoju porodicu. Zajednica je ovo, politika, karta i žene
Drugi, otpušteni jauču i kukaju. Jedan bivši, Rus, konjički pukovnik, sa divnom ženom, oteran je u sluge. Drhćući i lupajući pesnicom branio se i kleo. Niko ništa ne pita, samo otpušta. Selio se sa Krima, na Galipolje, kolera, mrtvi, lutanje po Grčkoj i najzad ekonomija u Banatu. „Gospodine, tako mi Boga, nevin sam, ah da mi je dobiti neko mesto kod neke ergele, u konjima se tako razumem.“ Njegova gospođa, bleda i fina, suzno mi govori da je uputila molbu na madame Pašić i da njen muž, pukovnik kavalerije, ne može biti to, što mu podmeću. „Ne znamo šta se sa nama zbiva, ne razumemo, idemo tamo amo.“ Naseljenici su kao i drugde po Banatu. Ličani, većinom potpuno bedni i otsutni. I ostali po ceo dan u krčmi. Ima među njima i ljudi, koji govore engleski, to su Amerikanci. Njih dvadeset trideset zakupili su sve. I Švabe.

Švabe iz sela, koji o dobrovoljcima govore, kao o paklu. Krčma puna, jer zimi nema rada. Žito pa kukuruz, kukuruz pa žito. Nije tu naseljenik sam kao u amerikanskoj divljini, pa da više kucka, popravlja, zida, čuva, radi i vidi samo svoju porodicu. Zajednica je ovo, politika, karta i žene. Ali se oni brane: „Baciše nas na golu zemlju, gde nam je stoka, a kome da radimo?

Zar nije čudo i pokor, što sa nama rade. Dodeljuju, pa uzimaju. Smeštaju nas – u Rumuniju. Premeštaju nas kao konje na paši. Zar smem da prodam onu bedu u Lici i Bosni, da preselim ženu, decu, oca? Zar ne čujete da jednako govore uzeće nam zemlju. Nekoliko belih kuća od naboja.

To su kao uvek ljudi iz okoline, po neki je već i bogat. U krčmi su mi prijatelji priredili malo pozorište. U Kikindi smo slušali radikale, sad je trebalo videti demokrate. Ali ih je malo, koji ostaju demokrate, ide sunovrat. „Dirali su mečku u dugme – kaže mi jedan sa odlikovanjima – pa sad dreče. Dolazili neki Slovenci da se benave; što se iz Vojvodine iscedilo, iscedio je već Pašić, šta sad mi još da gnjavimo. Treba da se pomešamo, sa radikalima, pa kvit.“ Drugi nadadoše dreku, ali se svud oseća zabuna. Nema više agrarne reforme, a bes protiv Hrvata stvorio je ovde radikale.

O demokratskim poslanicima šire se iste gadosti. O vršačkom poslaniku, govori se povodom „razgraničenja sa Rumunijom“ svakojakih stvari. Spletke i zabuna svud, svaki je „lopov“ i svud se krade. Dirali demokrate mečku. I ono, što se vikalo, došlo je i pesnice i sila i seljaštvo. Sve se svelo na ličnosti, veštinu i simpatije. Pančevački poslanik dr Bošković dopire iza Bečkereka. Ali polako sve se pretvara u jednu veliku svađu prečana i Srbijanaca.

Iza sve te vike i dreke, u selu, u tišini, naišao sam na katoličkog popa. Zove se Palfi, starim mađarskim imenom. Dočekao me je neobično ljupko, sa lulom do zemlje i mačkama do tavanice. Toliko je debeo da ne može da sedi na stolici.

Nedavno je ležao bolan na samrti. Zatekoh i jednu damu, izgleda kao iz mjuzik-hola, kuvala mu je ručak.

U kući beda. Vrt pred kućom razriven, neprekopan. Jedan mali amor od gipsa između bivših ruža, pod prozorom. Iza plota crkva kojoj se srušio krov. Ministarstvo Vera malo je jetko i uvređeno da mu ga opravi, da dozida crkvu. Naše Ministarstvo Vere, da koga će? Sada se služi služba za celo selo u njegovoj bivšoj spavaćoj sobi. Imao je mnogo neprijatnosti.

Iza sve te vike i dreke, u selu, u tišini, naišao sam na katoličkog popa. Zove se Palfi, starim mađarskim imenom. Dočekao me je neobično ljupko, sa lulom do zemlje i mačkama do tavanice. Toliko je debeo da ne može da sedi na stolici.
Nađen je neki epekfon u opštinskoj zgradi, sa direktnom vezom do Segedina, ali to je tako bezazlena stvar. Sve što on priča tako je bezazleno. Priznaje da ima sestru u Segedinu, otmenu gospođu, koju redovno izveštava. „Zašto sedite ovde, u ovom prljavom selu?“ – pitam ga ja. „Moja crkva, gospodine, izgubio sam otadžbinu, ja sam Mađar gospodine“. Ja mu se poklonim, a on mi iznosi dokumenta na latinskom jeziku, u kojima se selo, pre dvesta godina, obvezuje da plaća ovom popu toliko i toliko žita, prasadi i fijorina. Sve će to on podneti našem Ministarstvu Vera, našem razume se, da kome će? Zatim počinje da se jada, dobrovoljci, miševi, reuma, nikakva plata. Svoj govor završava tako da me poziva na ručak. Biće punjeni golupčići, a za stolom ispričaće mi sve jade Mađara.

„Mađarska stoji na pravnoj osnovici i pravo je na njenoj strani.“ Pokazuje mi govor na latinskom jeziku, koji je držao našem komandantu. Iz njegovih reči, koje niže bez ženiranja, vidi se ovo: švapsko selo, koje je pre bilo sluga grofova, sad je zakupac kolonista. Kolonizacija je uspela da nekoliko Švaba ode u Ameriku, ali ti sad šalju novca kući i kupuju svaki komadić zemlje, koji je za prodaju.

Ne samo da nisu propali, nego svaki popu sakupiše, za nekoliko dana, nekoliko hiljada dinara. Što se njega tiče on očajno odbija da je neki špijun. Svemu su krivi dobrovoljci, da oni nisu došli, ostalo bi sve po starom.

Uostalom to čak naša država plaća. Direktor grofovskog imanja, na primer, koji ima dobrih veza i koji je bio direktor i grofov, postavljen je sa lepom platom sad opet. Sedi on lepo u Žombolju, ne zalazi na imanje po šest meseci, ali je za to organizovao sa popom čitavu grupu ljudi, pa ceo dan izveštavaju grofa u Pešti, razume se ne o topovima i vojsci, nego o svakoj šteti koja je imanju nanesena. A grof to prevodi na engleski i šalje kud treba. „Sve će to vaša država jednog dana skupo da plati” – kaže mi pop dostojanstveno. „Svako drvo, svaku kravu, sprema grof dobar račun. Mi mu svaki dan javljamo sve, tačno i jasno. Isti dan to znaju u Segedinu, a sutradan u Pešti. Kod vas se svud krade, i morate propasti. Vaša država ne zna šta je pravni poredak.“

Inače g. Palfi je vanredan čovek, on je za izmirenje naroda i kulturnu akciju.

Kroz proređenu šumu odveo me je do grobnice Čarnojevića. To je običan podrum, u kakvom se inače drže burad vina. Velika gvozdena vrata što škripe. Deca se okupiše oko nas. U dubini voda i blato i mrtvački sanduci porodice Černović, pomađarene već u 18-om veku. Poslednji je neki husarski kapetan, koji je umro u 1840 god., kapetan Pavle Černovič.

Podigosmo sanduk i videsmo lobanju i trulež. „Tu su bile zlatne mamuze – i

glas mu šapuće – skinuli mu dobrovoljci.“


Autor: Miloš Crnjanski

Politika, 18. decembar 1923. godine

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 10 Apr 2017, 23:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
IZVEŠTAJI IZ VOJVODINE

Žombolj na točkovima

Putovati po Banatu, bilo je nekad jako obična i dosadna stvar, ali se to izmenilo. To je postao kraj čudnih i ogromnih političkih kalambura, socijalnih komedija i ljudske bede. Tu su ogromna imanja, čitave oblasti, mađarske gospoštine, razgrabljena i upropašćena

Slika


I

Ovih dana je potpisana konvencija sa Rumunijom, po kojoj varošica Žombolj i još neka sela u severnom Banatu, prelaze u Rumuniju, u zamenu za neka mesta naseljena našim življem. Stvar po sebi izgleda i razumljiva i povoljna za nas. O Žombolju se u državi malo zna a i to malo nije naročito zgodno da probudi žalost za tim mestom osobito kad mesto njega dobijamo, kako je javljeno osam hiljada Srbalja, namučenih i izgubljenih u tuđini. Stvari, međutim, iz bliza, često su sasvim druge, nego što ih zvanični izveštaji predstavljaju i zato je „Politika” izašla na lice mesta.

Putovati po Banatu, bilo je nekad jako obična i dosadna stvar, ali se to izmenilo. To je postao kraj čudnih i ogromnih političkih kalambura, socijalnih komedija i ljudske bede. Tu su ogromna imanja, čitave oblasti, mađarske gospoštine, razgrabljena i upropašćena, koja se sad prodaju čak u Indokinu. Tu su beogradski i prečanski advokati, koji zarađuju sa t.zv. političarima milione na agrarnoj reformi. Tu su dobrovoljci, narodna uzdanica, kojima se deli zemlja i kojih, iznenada, ima više, nego što je bilo vojske, uopšte, na solunskom frontu. Tu su naseljenici, koji se ne naseljavaju, sudije i policajci, koji su bili kažnjavani zatvorom za pronevere, ruski oficiri i izbeglice kao ekonomi i šećerne fabrike, koje predstavljaju naučenjaci. Jedno novo i nikako banatsko šarenilo, od kojeg se ne vidi ono malo dobra i napredka, što se javlja.

Putovati po Banatu pre, u proleće, po beskrajnim morima žita, među oračima i pastirima, nije bilo ružno, a leti je značilo senzaciju ogromnog, usijanog sunca, iznad bezmernih polja, strahovito plodnih. Ipak, tek ujesen viđao se u pravoj svojoj boji i raskoši. Tada je sav žut i rumen od kukuruza i užasno ugojen, sa životom sela i žena, o kojima bi se mogla napisati nova zbirka: „Les Flamands”.

Ali sad, ove kišovite zime, sav taj kraj neizmerno je prostački i bedan. More blata sa suhim, golim drvećem, mali, zakisli obori i kuće pod dudovima, po prljavim selima, u kojima se tek retko vidi po koji fenjer, a uvek čuje lavež pasa. Kad bude pao sneg, ako ove zime padne, biće pusto i siromašno, kao po Rusiji.

Što bliže Žombolju, sve glasnije biva u vozu. Razgovor se kreće oko okolnih sela, koja kao na točkovima guraju tamo i natrag preko granice. Niko više ne zna koja sela, kanali, putevi pripadaju nama, a koja Rumunima, i niko više ništa ne veruje. Za selo Klariju kažu da neće imati puteva, a za Pardanj je sam ministar priznao da su njegov hatar i zemlja zaboravljeni u Rumuniji. Voz stiže u Žombolj kraj neke ciglane, gde ima zid okrečen dvojako – ono što je zagasito znači Rumuniju. Vrlo prijateljska granica i dosad, a odsad izgleda biće prosto na šegu.

Sad ih izbacujemo iz države, a niko ih ne pita hoće li da idu. Ni jedna država na svetu, još nikad to nije učinila. Žombolj vredi više od Beograda, toliki konji, toliko žito, tolike uredne i čiste Švabe, a mi ih dajemo, tako lako dajemo.
Žombolj dočekuje vrlo lepom stanicom, kao varoš. Sa četrnaest hiljada Švaba, od kojih su vrlo mnogi milionari, mesto i samo ne zna šta bi htelo da bude. Živi seljački, sa stokom i konjima, sa ogromnim ručkovima i daćama svinja, a ima kuća, koje i po modernosti i po nameštaju mogu stojati na sred Terazija. Kafane i restorani su vrlo dobri, hoteli vrlo čisti, debele Švabice dočekuju vas svuda sa mlekom. Žito im je čuveno čak u Americi i sirotinje tu nema.

Nisam zatekao nikakvu uzbunu, mada znaju da će kroz koju nedelju biti u novoj „otadžbini”. Tišina je ovde uvek a sad je još tiše, jer trgovci ne znaju više kako da cene i kako da prodaju. Još uvek se nailazi na neku malu nadu da će ostati kod nas, ali su već spremni za dolazak Rumuna. Čak i seljaci pokazivali su mi dolare i češke krune. Nova otadžbina može doći.

Razgovarao sam, ispitivao mnoge, svi su jednako odgovarali. Oholo su započinjali „mi Švabe”, pa rasipali svoje grdnje, savete i uvrede. U stvari hoće da preziru i nas i Rumune i držeći nas visoko hoće da ih poštujemo, ma da ne znaju jasno da protumače zašto. U stvari, oni su sastavili svoj život iz mleka, masti, konja, novaca, a sve drugo ih se malo tiče. Zato su svi u jednoj partiji, u nemačkoj partiji, zato su svi u jednom savezu, u Kulturbundu, zato su svi glasali za jednog kandidata, za svog Švabu. Inače su vrlo nesnosni i dosadni. Kolonisti, koje su uspele oni još uvek žive svojim švapskim životom. Sav posleratni haos, politički, psihički, njih malo zanima. Jednako govore o konjima, volovima, štalama, sa uzvikom „mi Švabe”. Pokušao sam da vidim kako odjekuje u njinim dušama užasna beda Nemačke, izumiranje i patnje. Rekli su mi da su im deca tamo u školama i da su dali neke priloge, ali tako flegmatično. Po kućama u bogatstvu, oni su sasvim odvratni. Jedu i piju, i to je sve. Zato im treba mir i red. Rat je na njih slabo uticao; još malo više vanbračne dece, inače je sve po starom.

Ovaj udar, premeštaj iz jedne države u drugu, ni taj ih ne dira, duboko se uzdaju u svoje krave, mleko i novac. Ali ih je zaprepastilo to da ih niko nije pitao hoće li, njih „Švabe”. O Rumuniji govore još drskije nego o nama, pa ipak će ostati svi. Problem je za njih jasan, gde ostaju kuće, zemlje, konji i krave, treba da ostane i čovek. Netačni su glasovi koji se šire da će fabrika šešira u Osek da se seli u Srem. Nijedan se neće seliti. Ostaju svi, a Rumune će dočekati kao i nas lojalnošću, zastavama i govorima, koje uvek počinju, visoko uzdignutim nosem „mi Švabe”.

II

U prvi mah, čini se da je Švabama zbilja svejedno zašto i kako ih guraju u Rumuniju i da na to više i ne misle.

Nisam hteo to tako lako da poverujem i počeo sam da ispitujem dalje. Tada se sve ukaza u pravoj boji.

Po kućama, ispod dugih redova davno svenulih lipa, što mirišu na štale i mleko, zaista ne plaču za nama. Država Srba, Hrvata i Slovenaca značila je za njih finanse, sudije i opasne žandarme. Odnos prema njoj značio je obezbediti krave, konje i mleko i sa što manje sudara švapska prava, što znače malu porezu, nemačke učitelje i naročito da sinovi ne služe u Makedoniji, gde ima malarije i kačaka, a poznato je da to za Švabe nije, što treba da uvidimo i sami. Kad se to reši, ostalo sve neka đavo nosi, njih se malo tiče. Divno je čuti ih kako pričaju i kako se smeju radikalima i demokratima, koji su dolazili da pregovaraju. U ime ljudskih prava, u ime kulture, u ime Evrope, oni mole, ištu, zahtevaju samo jedno: da Švabama bude dobro. To je njin program. U zamenu za to oni će biti lojalni mirni, jesti i piti i živeti među nama još dva stoleća, bez tragedija. U stvari taj mnogo i oholo hvaljeni švapski život znači gomilu egoističnih, debelih seljaka i pokorno razvratnih žena.

Tako eto izgleda, iz bliza Žombolj koji je već natovaren na točkove, da ga odguramo u Rumuniju, sa svim njegovim Švabama, mlekom, Švabicama, poslaničkim kandidatima. U Rumuniji čekaju naša sela koja treba da dođu u zamenu.
Priredio sam sebi dva mala zbora. Jedan u restoranu, pod vođstvom g. Petca, trgovca i demagoga i što je pikantno predsednika žomboljskih radikala. Drugi u fabrici g. Trajsa, fabrikanta ciglje, okružnog poglavara nemačke partije.

U restoranu govorili smo prosto, ne švapski. Video sam čudnu organizovanost, svi ćute, jedan govori, ali što on govori i ostali kažu.

Drsko i grubo ismevaju nas, nered u državi, korupciju činovnika, radikale i demokrate. Sebe hvale, pa hvale. Pa ipak su posle priznali da im je bilo dobro. Vlasti su bile meke, oficiri vanredni i niko ih nije dirao. Kad je g. Petc pri jednom susednom stolu, ugledao jednog Temišvarca, počeo je hvaliti i Rumune. Posle ih je zahvatila melanholija, ovde su imali škole, svoje saveze, partiju i Žombolj je živeo, kao na sred Nemačke. Sad ih izbacujemo iz države, a niko ih ne pita hoće li da idu. Ni jedna država na svetu, još nikad to nije učinila. Žombolj vredi više od Beograda, toliki konji, toliko žito, tolike uredne i čiste Švabe, a mi ih dajemo, tako lako dajemo. Kako smo smeli onda do sad da zahtevamo od njih vernost i kako ćemo smeti zahtevati to od ostalih ? A zašto ih dajemo? Za ona bedna srpska sela u kojima nema ni pola toliko Srbalja, koliko zvanični izveštaji kažu. Sve je to laž sa tim srpskim selima, sve je to zbog g. Ninčića. On je uvređen, što su na njegovom zboru vikali. A verujte, samo je slučajno jedan dobronamerni Švaba zviždao. Kako smo ga lepo dočekali, kako smo ga lepo dočekali!

Zaprepastili su me ti glasovi da je Žombolj prebačen u Rumuniju zato, što se g. Ninčić uvredio. Po Žombolju se to ozbiljno govori, a demokrate činovnici to javno šire.

Kod g. Trajsa, fabrikanta, koji će uskoro biti i poslanik ponovila se ta

halabuka, samo malo uljudnije. Fabrikant mi je prvo govorio, ironično nasmejan,

o našoj ekonomskoj slabosti i gluposti. On prodaje svoju ciglju u Grčku, a žito u inostranstvo. Po njemu je izgledalo da gubimo pola države.

Što se tiče skandaloznih vesti o Žombolju, crven u licu, nije hteo odmah da govori. Tek kad je urednik „Žomboljskih Novina” smešeći se zaklimao glavom, ponoviše svoje senzacije, koje po Banatu pričaju.

Sve je zbog toga, što su prevarili radikale. Svemu im je kriv g. Ninčić i g. dr. Ivan Veselinović, radikalski kandidat iz Kikinde. Dobili su svega 70 glasova. Čak i g. Kolbus, Švaba, radikalski kandidat glasao je na drugog Švabu, a ne na sebe. Gospodine mi smo Švabe, svi smo u „Kulturbundu”, svi smo za nemačku partiju. Smešno je da su poverovali da ćemo glasati na njih. Izgubili su dva poslanika. Osveta Ninčićeva, osveta Ninčićeva. Pokušao sam da doznam otkuda ti ludi glasovi. Trag je vodio među bivše žomboljske činovnike, demokrate. Ali i radikali sami rasprostiru te glasove, jako pametno zato, da zaplaše Švabe i pokažu svoju silu.

Što me još više zaprepasti, to je kako tamo u opšte govori o državi. 0tvoreno i grubo rekli su mi da je g. Veselinović tast g. Nešića i zato je Žombolj predat Rumunima. I kad sam pokušao da te gluposti ugušim, uputili su me na g. Jocu Budišinog, radikal. vođu u Kikindi, protivnika g Veselinovića, koji to otvoreno priča i još po nešto što se neda napisati. Tako se ratuje u Banatu za mandate.

Sva ova zemlja, ova polja, ova nesretna sela, što ne znaju više na koju će stranu, guraju se dakle, po mišljenju ovdašnjem, tamo amo po granici, zbog porodičnih spletaka, za koje bi se drugde išlo u na sud.

Ono što sam zatim čuo bilo je još gore.

Užasne afere carinarnice, činovnika it.d. Toga dana prodat je mlin Panonija, protivno obećanju ministra finansija. Fabrikant Trajs, sumnjiv vlastima politički, morao je da plati ogroman porez a rečeno mu je da je to zato što je vođa Nemaca. On je međutim nabavio ključ plaćana poreza i zakonske naredbe, koje se baš ne pokazuju inače. Kad sam ga pitao otkud o se nasmejao i rekao mirno: lepo, iz ministarstva, od g. Nikolića, imam i ja prijatelja”.

Tako eto izgleda, iz bliza Žombolj koji je već natovaren na točkove, da ga odguramo u Rumuniju, sa svim njegovim Švabama, mlekom, Švabicama, poslaničkim kandidatima. U Rumuniji čekaju naša sela koja treba da dođu u zamenu.

Pre polaska voza za Kikindu, noću u kiši, našao me je birtaš stanice. I on mora da se seli. Mirno mi je pokazao ženu i sina, koji je kraj željezničke lampe učio čitanku Gece Kona i rekao: „Eto vidite, gospodine, nekuda moram sa njima. Ovo je dvadeset treća seoba moje porodice”. Bio je izbeglica iz Siriga, srpskog sela kraj Segedina, gde je bila ušla naša vojska pa izašla, a Mađari opet došli. Tamo je ostavio kuću i zemlju bud zašto. Sad se opet seli. Invalid je i nema desnu ruku.


Autor: Miloš Crnjanski


(Politika, 9. i 10. decembar 1923. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naš Temišvar

Temišvar se zvao mali Beč. Raskošan i ogroman, sa svojim vanrednim avlijama, on je tonuo među stare, žute bedeme tvrđave. Usred grada, oko petokatnih kuća, luksuz je bio neizmeran, miris pudera i parfema uvek jak, ali se na mostovima, što su se savijali nad prljavim i žutim od peska Begejom, dešavala noću prava velikovaroška ubistva

Slika
Споменик Доситеју Обрадовићу

Novine su danas donele vest da su rumunski studenti, prilikom poslednjih demonstracija, razrušili srpsku crkvenu opštinu u Temišvaru.

Među varošima, koje smo izgubili svakako za uvek, ima nekoliko punih melanholije, koje su ostale sasvim blizu našoj granici, pa ćemo se češće setiti, dok vreme ne učini svoje da ih zaboravimo.

Daleke i čiste, brđanske varošice pod slovačkim planinama, sa svojim đacima rackim, koji su odlično prevodili pandekta svojim bogatašima, što leže po grobljima tamo, pod kamenim pločama, ispisanim crkveno slavjanski, svojim žitaricama u dubokoj vodi Dunava, privezanim uz krčme alaske, gde se pevalo samo srpski već se davno čini da su postojale samo u starinskim našim romanima. Jedino nas stare, prazne crkve, koje ne mogu da se sele sećaju da je sve to bilo život i java.

Slike međutim, pijace u Baji, ulice oko rodne kuće Dositeja u Čakovu, stare porte, mirisne od lipa, oko crkvene opštine u Temišvaru, o kojoj eto novine pišu, još su bliske i bolne za nas mnoge, tako da ih, sklonim li samo oči, vidim i ovde u vlažnoj, decembarskoj magli dosta jasno.

Temišvar se zvao mali Beč. Raskošan i ogroman, sa svojim vanrednim avlijama, on je tonuo među stare, žute bedeme tvrđave. I pre dvadeset godina, još bio je podeljen dugim alejama, zimi zavejanim, kojima se noću vraćalo iz pozorišta, duž ognjišta u krpe zavijenih baba, koje su pržile kestenje i govorile naročiti švapski dijalekt. Na njegovim velikim poljanama viđali se često čitavi pukovi konjice, u paradnom jurišu. Usred grada, oko petokatnih kuća, luksuz je bio neizmeran, miris pudera i parfema uvek jak, ali se na mostovima, što su se savijali nad prljavim i žutim od peska Begejom, dešavala noću prava velikovaroška ubistva.

Ogromna železnička stanica, veća od beogradske, crvenila se kao zapaljeno predgrađe, i zasipala sve parkove u grundove tenisa garom i dimom, ali se na pola sata hoda, u vlaškim i srpskim selima Kišodi i Mehali moglo pod rascvetanom jabukom, na drvenoj klupi, uz plamen jedne sveće, piti kiselo vino i pevati, uz tamburu, o bolnom Kara-Mustafi.

Čim je prvi avijatičar načinio vratolomije pod francuskim nebom, bio je i na temišvarskoj poljani da to pokaže, tamo gde su za jedan jedini dan sazidali ogroman cirkus Amerikanci Barzuma, uz pripomoć sve dece, ali je na malo hoda, iza ogromnog i svetskog kupatila, i petokatnih hotela, gde su otmene žene išle na randevue, moglo da se nađe birtija sa opranim patosom, gde su nedeljom sluškinje igrale uz trumbetu. Švapski trubač vršio je svoju dužnost vrlo jevtino i savesno i čudno. Zasvirao bi u jednom birtu i duvao, dok se parovi ne upute, pa pretrčao preko ćoška u drugi, i tamo započeo isto, sve dok se nije sve vrtelo kao podmazano, da se brzo vrati u pređašnji birt, gde su poneki počeli da ispadaju iz takta, pa ih opet u duvao u krug. Igrači su, u glavnom, držali igračice za tur.

Sve je to staro iznemoglo srpstvo mirisalo na tamjan. Ličnosti, koje mi se ukazuju u sećanju tako su šarene i čudne, kao glumačke maske
Srba je u gradu već bilo malo. Klepalo pred uskrs, litija o Spasovu, pričest o Božiću, skupljali su sav taj svet u crkvenu portu, zasađenu lipom. Rusko pevačko društvo Slavjanskog došlo je sa severa i uzbunilo sve svojim tužnim, slavenskim liturgijama, a glumci, naročito Dobrinović pričali su nad ktitorima i graničarskim oficirima o Srbiji, svoj zavejanoj cvećem šljiva. Njegova uloga Ciganina, gospodina Celestina u mamzel Nitušu, njegovo poltronstvo u Đidu naučiše ih, da osim našeg kukanja na groblju i osim naše male škole, u kojoj su nam jednako pričali o spaljivanju moštiju, o nabijanju na kolac, ima još jedan svet u kome se igra i grli.

Sve je to staro iznemoglo srpstvo mirisalo na tamjan. Ličnosti, koje mi se ukazuju u sećanju tako su šarene i čudne, kao glumačke maske. U maloj školi, sa pet šest klupa, vladao je učitelj Berić i crkvenjak čika Gliša dečačkim dušama. Od jednog je zavisilo ko će da deklamuje ono „pruži ruku da ti sablju platim“ – a od drugoga ko će da vuče šesto zvono, ono najveće, što grmi. I kakav je bio i taj učitelj. Subotom posle podne igrao nam je, predstavljao Balzaka, Žana Valžana, i plakao nad Oblomovom. Bio je dobar, praštao je izostanke, koje su deca izvinjavala čudnim jezikom: „gospodine nisam bio u školi, me mili“. Šta kaže? „Su ga mili“ – dodaje drugi. „Ga mili“ – viče treći.

Budimski vladika, tada sinđel, lično je dolazio u jesenje večeri na čas da nas utišava, kad sam u osmom razredu izjavio da nema Boga. Dvorana opštine imala je finih, hladnih pejsaža i raskošnih portreta starih graždana, a ikonostas rumen i beo i ljubičast, obasjan od trepćućih sveća, lepši je od svih drugih dela slikara Danijela.

U pola još dečko odvučen je u vojsku. Sa svih frontova stizala su njegova pisma, u njima je bila uvek samo Srbija. Poginuo je tako strašno raskomadan. Sestra njegova, najlepša devojka, poludela
Crkva je bila centar svega. Pevačka društva, a svaki dan smo osnivali nova, koja su se među sobom strašno mrzela, pevala su liturgije vanredno, ali sa strašnim akcentom. O Duhovima, klečeći u travi, drhćući se slušala tri evangelija, na srpskom, crkveno slavjanskom i grčkom. Tenor đakona visok i dug, crkveni; bariton budimskog vladike ozbiljan i hladan, grčki i gromoglasni bas arhimandrita Došena, dva metra visokog, iz manastira Bezdina. Pa posle pozdrav patrijarhu, očekivan zavereničkom jezom, kada se spominju ordeni, čiji je bio „kavaler“, pa se čuje takovski krst i titula „srbijanskomu i crnogorskomu“. Oči sjaje, svaki peva moga ljeta, a poneka se gospođa gurka i šapće „Joco, Joco, vas zagt er?“ Bilo je to smešno, ali suzno i duboko rodoljublje, tada jako u modi.

U gimnaziji, staroj katoličkoj ruševini pijarista, u onoj istoj u kojoj je i Branko Radičević učio, retko je koji svršio. Koliko đaka mladih i lepih, poslednjih iz tih krajeva, čudne i zbrkane sudbine. Jednog se svi najviše sećaju; bio je rod prof. Tanazevića, kome nije mogao doći. Sedeo je satima zagledan u šaru Ravanice, objavljenu na Antologiji. U pola još dečko odvučen je u vojsku. Sa svih frontova stizala su njegova pisma, u njima je bila uvek samo Srbija. Poginuo je tako strašno raskomadan. Sestra njegova, najlepša devojka, poludela. Otac ne dočeka da povrate Modoš, gde su pre stanovali, isuši se i umre. Svud nešto stendalsko, patetično, melodramsko u tim iznemoglim porodicama. Učitelj skače sa trećeg sprata, u avliju srpske crkvene opštine, i izdiše na kamenu, isti onaj dan, kad novine donose da je Vasić izišao iz Bitolja. Svo to srpstvo miriše na tamjan, na pločama temišvarske pijace, oko koje su nekad sve trgovine bile srpske.

Imali su i svoj puk. Dvadeset deveti. O Uskrsu stojao je golim nožem stražu, u crkvi, oko pravoslavnog groba. Sad je lepo poređan pod zemljom, po osam stotina grobova na svakom mestu, duž sve poljske granice i talijanskog brega, koji se zove i sad „Tomba“ – grob. Jedan od njegovih oficira, od najlepših, bio je u gardi, i sad svako podne izlazi iz beogradskog grada.

Dosad je stari Temišvar bio miran i mrtav. Žut i vruć on je ovo leto već bio sasvim vlaški, prljava žuta reka jedva je oticala na njega. Polako, kroz koju godinu, neće nam ostati ni traga ni glasa
Iza varoši bila je zelena, lepa arhijerejska bašta, a groblje omiljeno šetalište. Naročito su ljubičice lepe oko groba jednog malog Rusa, pevača Slavjanskovog, koji je pao sa kola, pa pregažen, i oko spomenika mlađeg Radičevića. I iza njih su, pod staklom, stare i fine fotografije ženske, pod grobovima Joanovića, Jankovića i drugih. Putevi, zasađeni bagremom, vode, tuda u selo Mehalu, gde je stanovala rezerva srpska, sve sami radikali, svi berberi i sve kalfe, koji su u belim rukavicama igrali, po balovima ženske zadruge. Pod rascvetanim jabukama i mirisom frizura, ipak je srpstvo očuvano. Kakva veselja za prvo bombardovanje Kotora, kakva mitologija Crnogoraca na klupi pred kapijama!

A predgrađe Fabrika, crno i čađavo, imalo je svoju čitaonicu i književne večeri. Glasno se čitali Vetar i Dona Klara i uvek je bilo puno. Taj svet, koji je počeo da muca svoj jezik, dolazio je tu sa ludim oduševljenjem. Svaki ko je umro, ostavljao je svoje imanje crkvi i na knjige.

A tek ljubav. Koliko komičnih drama u porodicama, kad se htelo ženiti vlainjom ili jevrejkom. Gledali su ga kao robijaša. Nastala je opšta žalost i glas o tome širio se daleko. Pisalo se čak onima, koji su bili u banji Mehadiji na lečenju.

Dosad je stari Temišvar bio miran i mrtav. Žut i vruć on je ovo leto već bio sasvim vlaški, prljava žuta reka jedva je oticala na njega. Polako, kroz koju godinu, neće nam ostati ni traga ni glasa. Ali otidete li sad još tamo, na stanici već dočekaće vas grupa patetičnih, smešnih ljudi, neverovatnih i čudnih. Isti oni trgovci, kalfe i činovnici, koji su pre mucali kad govore i rado mešali koju rumunsku, okupiće se sad oko vas i dugački Joca Pavlović duhnuće i dati glas „a“, tenoru sa ispruženim vratom, baritonu, i basu, da tiho i pažljivo otpevaju i odmah tu pred stanicom, gurajući vas u kola: „Oj Srbijo mila mati“.

U tome nema ničeg opasnog, i ne bi trebali da im zato razbijaju opštinu. Tako je svud izumiranje.


Autor: Miloš Crnjanski

Politika, 6. januar 1925. godine

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 12 Apr 2017, 19:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
IZVEŠTAJI SA PRIMORJA

Amor u Crikvenici

Ženski raj u plićaku. – Pesak, što se sipa u oči. – Primorska kupališta

Slika
Дубровачка лука - Радмила Ђорђевић

Plavi kvarnerski zaliv, na severu našeg Jadrana, između starih naših planina Velebita i Učke, odveć je poznat mnogima, da bi ga trebalo dugo opisivati. To usko i mirno more, između otoka i hrvatskog krša, često izgleda kao planinsko jezero, bistro do dna, otkada u njemu presta vreva saobraćaja. U njega padaju istina dim rijeke i sušaka i kanali fabrika, ipak ga naši gorski vetri i bure, tresu sa dna i tako očiste, da je svako jutro pod lepim primorskim selima, čisto i providno kao potok i plavo kao nebo, ili zeleno kao pašnjak.

Ceo je dan taj vrletni i kameniti kraj, jedan zračan mešano brdski i jezerski vidik, koji svaki sat menja boju i razveseljava oči i misli, a more to i ne huči, nego žubori.

Za slabe i oronule kao morsko kupalište ovaj basen naročito za to dolazi u obzir, što je najuređeniji duž naše morske obale, najbolje vezan železnicom za naše krajeve, ponajzdraviji, osobito što se malarije tiče i najvažnije napokon: najmanje vruć i zažaren leti. Svojim peskovitim plažama, ovaj deo naše obale naročito je pogodan za letovanje dece, kojoj more, u izvesnim godinama, najviše pomaže.

Od Sušaka, koji je skup i izigrava otmenost, sa svojim mondenim hotelima, pa sve dole do Paga, ovo je rivijera porodičnih luksuza i nesporazuma, koji se svršavaju bezopasno
Ostrva kvarnerska i obale nemaju južnjačku, napuljsku lepotu dalmatinskih obala, nego su siva i tvrda, ali ipak pitoreskna. Romantika ovih lepih gradića pitoma je i mala. Bele i čiste kuće, u svakoj može da se stanuje, neduboke uvale, u svakoj može da se kupa, zelene šumice borova i dosta malih hotela. Kad je Mesec pun sve treperi u ovom amfiteatru od stena i sa svih strana dopire muzika i pesma. Sve je kao jedan familijarni bazen za kupanje naših krajeva, gde se poznati i nepoznati sastaju, smeju i kriče.

Od Sušaka, koji je skup i izigrava otmenost, sa svojim mondenim hotelima, pa sve dole do Paga, ovo je rivijera porodičnih luksuza i nesporazuma, koji se svršavaju bezopasno. Osim starog i divnog Raba, sva ostala mesta i obala izgledaju kao hotelski park ili terasa, udobno i banalno, ali sa banalnošću, koja prija i odmara. Ponegde ima po neka starina, biblioteka manastirska, dvor kakvog Frankopana, po koji stari samostan, ali svud u veče sviraju i igraju Beograđani i Zagrepčani šimi, između stolova sa lampama crvenim, kao pečurke. Male lađice plove između pojedinih mesta i svaki putnik maše maramom, svi su zadovoljni. Noću te lađe trepere kao vatrometi.

Kad ujutru Učka zarumeni i pod njom Opatija, Lovrana i Ika, koje su opet pune Bečlija i otmenih prečana, nestanu u mraku borova i čempresa. Sunce polako poliva crveni Omišalj visoko na bregu nazidan, iznad mirne, peskovite luke, u kojoj je tolika tišina, kad brod pristane. Mesto kao naručeno za ljubavnike, ili siromašne činovnike, koji traže samoću. Strmo i visoko na bregu čudnovat mali gradić, kao neko staro, špansko selo, oko kojeg kruže galebovi.

Vidim masline kraj puta, koji vodi gore i želeo bih da se iskrcam ali mali brod odmah ide dalje. Doznajem samo da dolaze gosti u ovu mirnoću i da se lepo kupa. Mornari mi sa zavišću pričaju, da je ovde plodnija zemlja nego na njinoj strani, a kraj obale mi pokazuju ruševine nekog grada, koji kažu da se u latinsko doba zvao Fulvius, već tada su Italici ovde imali mnogo posla sa našim narodom, koji je tu miran, hladan i neosetljiv, kao kamen. Ovakvih malih mesta i šumica ima nekoliko na otoku Krku, a u njima nikog, svega nekoliko zdravih i nasmejanih Čeha, kojih je ove godine, na žalost, malo došlo. Odoše svi na talijansku obalu, tamo im je sad jeftinije.

Najviše je ljubavnika, udovica, gospode bez žena, gospođa bez muževa, slobodoumnih gospođica i parova, što se već u vozovima sporazumeli. Putuju, punom parom, na more i u ljubav, najčešće u Crikvenicu.
Na suprotnoj, sušačkoj obali, vile među čempresima, katkad vrlo lepe, kao na francuskoj ili talijanskoj rivijeri, nazidane na divne stene. Veliki hoteli, akcionarska poduzeća, još sa mnogo mana. Skače se strmoglav u more. Čitave male gomile ljudi dive se gđici Barlovac, kad se ispravi u vazduhu. Dame pokušavaju i ovde sa baroknim odelima za kupanje, čitavim svilenim toaletama. Kad otvorite prozor, na susednom spazite nekog, koga ćete svu zimu gledati na premijerama, a uveče u baštenskom bioskopu mislite da ste na nekom našem kermesu, samo je dole mesto Dunava more u mesečini i mesto Zemuna, izgubljena Rijeka sva osvetljena velikim, talijanskim žaruljama. Ako poslepodne sretnete ekskurziju viših oficira, izvesno će pred veče proći ekskurzija tehničara, koji idu da posete brodogradilište u Kraljevici, a u podne prolaze čitave gimnazije.

Izmuče se deca teškim putovanjem, kao i siromašnije porodice, dođu pa se odmah bace u more, jer je skupo, ispeku se, razbole se, od ulja, od mora, od sunca, pa se lepo vrate kućama zadovoljni i ogorčeni, da još malo odleže. Vrtovi puni rascvetanih leandera i smokava ostaju zatvoreni za te prolaznike, koji svega vide onaj strašni vašar pred velikim i jako zapuštenim hotelom Kontinentalom, gde svaki dan izgleda kao da sav Sušak i sva Jugoslavija i Češka putuje za Ameriku. Najviše je ljubavnika, udovica, gospode bez žena, gospođa bez muževa, slobodoumnih gospođica i parova, što se već u vozovima sporazumeli. Putuju, punom parom, na more i u ljubav, najčešće u Crikvenicu.

Kad brod pođe sa Sušaka dotiče redom čitav niz malih kupališta, što sva liče jedno na drugo. Ispod golog stenja ukaže se zvonik, pročita natpis sokolane i brod pristaje pred malim hotelom. Svud je prijatno i svud ima mesta. Tako prođu Malinska, sva u zavetrini i zelenilu, još ne izidana, pa preko od burnog Senja, koji je sav pust čim se đaci raziđu kućama, kamenita Baška, sa lepom plažom, koju su Česi, još pre rata uredili i napunili hotelima, pa je sad napuštaju radi peska Grada, Brionia, Abacije. Novi, možda najlepše mesto za kupanje, sa hotelima i vilama sasvim prvoklasnim i plažom od čistog peska, najlepše leži u početku morlačkog kanala, hladnog i čistog. Zagrepčani sa znakom sportskog kluba Haška, takmiče se u vodi i upoređuju postignuto vreme, sa izveštajima pariske Olimpijade. U parku svira vojna muzika "mangupe"...", a sobe sa dva kreveta počinju od 100 dinara. More je tu široko i lepo, a duž obale su vanredno uređene i čiste aleje. Na jednom mestu visoka piramida sa bronzanim reljefom Kralja Petra, iz god. 1922. Tada su još pisali, u ime opštine Novi: "Oslobodiocu, Kralju Petru Velikome..."

Kad bi neki đavo digao uveče krovove sa hotela i zidove soba, da bi tu bilo mnogo za videti i pričati, više nego što su Rimljani nekad šaputali o plažama svoje Baje
Crikvenica, najugodnija, ali sa otužnom ugodnošću peštanske kulturnosti, i sad je prepuna. Madžarski se čuje kao pre deset godina, a svi jugoslovenski Jevreji zadovoljni i učtivo jedu i tu sladoled. Pesak, pesak koji liči sasvim na novosadski, beogradski, pančevački duž cele obale. Pravi dečji raj u plitkom moru. Dok su sva ostala mesta kamenite, male varoši, pune ribara i prostog sveta, dobrog i srdačnog prema strancu, sa malim hotelima sasvim jeftinim, izvrsnom ribom i dobrim vinom, Crikvenica izigrava Monte Karlo i Lido. Pod bregom, koji sa svojim vetrićima nije neprijatan, ona se pruža daleko, sa ogromnim hotelom Terapion, što izgleda kao neki kasino, prenesen iz Abacije za jugoslavenske kartaše. Kod Miramara sedi se u pidžami u pesku i pred berbernicama.

Uproleće duž morske obale, lepo uređeni parkovi, svakako su još prijatniji, nego pod ovim gustim sunčanjem, što sprži cveće, mada se često zaliva. Sad je pred hotelima kao u Karlsbadu nekad, samo se ovde jedu vrlo dobri rakovi sa majonezom. Uveče su koncerti "virtuoza", pored plaže koja liči i na baru. Danju sve, skoro golišave, starije gospođe mažu se blatom. Srednji, imućni stalež se razgolitio i pokazuje svoje tetke, lepe žene, udavače pa sve spremne, tate sa žuljevima, visećim trbusima i proširenim žilama. Ima ih, koji se u moru peru sapunom, kad stignu iz Bosne.

Ali ono, što je najvažnije ovde, to je mali bog Amor. Kao da su sva ova deca mali Amorčići, pa biju strelama želja i požude svoje mame i tetke u pesku, sve se dame ovde upoznaju sa muškima na osnovu svoje dece. Mali i crni, kao vragovi, oni se praćakaju i gospoda su tu da ih spasu kad se dave, da im dovedu čamac, ili da ih umire kada plaču. Poznanstvo počinje na osnovu kavaljerstva, a nastavlja se sa razgovorom o položaju moderne žene. Tada mame klimaju tužno glavom i priznaju, da je muž zauzet poslom i daleko. A dotle, dotle mu pišu pisma svaki dan i mastilo se suši tim peskom plaže, koji je vrlo zgodan da se sipa u oči.

Sav taj ženski svet ima i svoju boginju, žrtvu nemilosrdnog Amora. To je neka divna devojka, prijateljica jednog trgovca iz Milana, kojeg više ne pušta žena amo, jer je ovde prošle godine strahovito trošio i izgubio u kasinu sto hiljada lira. Pokazaše mi tu gospođicu sa strahopoštovanjem. O njoj svaki govori. Usamljena, ona svaki dan šeta po obali i nikoga ne gleda više. Njen pogled prezire sve i gleda u prošlost, kao što i priliči svetinji. Okolo nje buran smeh i pljusak vode.

Mislim i svi to misle ovde, da kad bi neki đavo digao uveče krovove sa hotela i zidove soba, da bi tu bilo mnogo za videti i pričati, više nego što su Rimljani nekad šaputali o plažama svoje Baje.

Dame sede na plaži većinom po dve zajedno, da se bolje brane od drskosti. "Znate – reče mi jedna gospođa iz Zagreba – mi žene bolje ćutimo kad obadve imamo putera na glavi".


Autor: Miloš Crnjanski

(Politika, 2. avgust 1924. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Miloš Crnjanski  |  Poslato: 12 Apr 2017, 22:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
IZVEŠTAJI IZ VOJVODINE

Daća u Kikindi

Kikinda to je nešto nevidljivo, što se nazire tek posle kad je čovek napit. To je selo dokle pogled dopire radikalski, u kome ljudi imaju ogromne čizme, ogromne brkove, ogromne trbuhe, ogromne volove i ogromne plastove slame, koji nadvisuju kuće na kojima se i po nebu vozaju svake nedelje svatovi.

Slika
Miloš Crnjanski

Stići u Kikindu vozom to je sasvim obična stvar; da biste je upoznali treba u nju da idete kolima, u svatove. Ovako vas dočekuje obična stanica kao i drugde i afere carinarnice, kao svud u državi.

Jedina senzacija to je romantični omnibus u blatu pred stanicom, koji ovde zovu „anibus“ i koji vas vuče po dugim ulicama, što pričaju da su sve naše varoši volele da budu sela. Duž beskonačne ulice redovi lipa. Jedan ogroman mlin, možda najveći u državi, pa bezbrojne seljačke ulice onih kvartova koje ovde zovu „frtalji“.

To ovde nije makar šta, ljudi iz „frtalja“ znače naročitu nijansu Srbina i radikala. Zatim se ukazuju velike i lepe zgrade, bioskop sa slikama Mia Mej, bircuzi po ćoškovima i crkveni toranj. Malo dalje lepe zgrade, gimnazije, suda, opštine i ogromna pijaca.

Ali to nije Kikinda. Kikinda to je nešto nevidljivo, što se nazire tek posle kad je čovek napit. To je selo dokle pogled dopire radikalski, u kome ljudi imaju ogromne čizme, ogromne brkove, ogromne trbuhe, ogromne volove i ogromne plastove slame, koji nadvisuju kuće na kojima se i po nebu vozaju svake nedelje svatovi.

Sve je to srpsko i pravoslavno i radikalsko i cele zime rađa Srbe, pravoslavne i radikale. Tako je bilo i tako će biti.

Dan ujedinjenja proslavljen je i u Kikindi svečano, samo malo docnije jer SHS za njih prosto znači Srbiju i dan ulaska srpske vojske kojoj su dali čitav puk dobrovoljaca, hiljadu i sto na broju, sa mrtvima, koji su ostali u Makedoniji i koji se neće vratiti ni za svečare.

Slika
Ulica kralja Aleksandra u Kikindi (Foto Vikipedija)

Stigao sam dockan, posle podne kad je ogroman ručak u čast vojske, na kome je bilo 400 zvanih, bio prošao. U velikoj dvorani u kojoj se sad igra: „Seoski Lola“ i „Faust“ bio je postavljen ogroman sto, zasut uvelim „lepim katama“. Gradonačelnik i tri pukovnika artiljerca bili su jedini koji su još sa svim pravo gledali.

Cigani su svirali i kolo je igralo. Ali to nije bila prava Kikinda, to je bilo tek tako sa gospodom. Pre podne se sve lepo svršilo, svi su bili u crkvi, a Miloš Budišin upregao je svoj šestar, šest grdnih vranaca i provozao brigadira. Zvona su zvonila za pokoj duše mrtvih Kikinđana.

Pred veče tek, Kikinda i na ovom zvaničnom banketu učinila svoje. Sve je bilo nagužvano i počeli su skidati kapute. Lazar Bartul, kabaničar, uzviknuo je kraj mene oduševljeno: „Nisam ja star kao čika Miša“ i tiše dodavao: „a moj gospodine, žena je slatka tek kad se oznoji.“

I taj pop znači neverovatnu, u palanci sahranjenu, govorničku snagu. Riđ, sa očima pod staklom, tresao je napitim dušama Kikinđana, kao uvelim lišćem
Ali da ne mislite kako je nastala pijanka, sve je to išlo mirno i veselo, kako to dolikuje, ako još ima koga ko zna šta je to nekad značilo dištrikt.

Kroz kafanske prozore spuštao se zimski, kišoviti mrak. Govora je bilo mnogo i dok su trajali ja sam išao od društva do društva, oko stola i beležio. Koliko smešnih stvari na Dan ujedinjenja, iskrenih i banatskih.

Pod zapaljenom svećom sa Ciganima sav crven u licu sedi Mika Katarivas i peva srpske ubojne pesme. Srnao i Orjuna. Srpska nacionalna omladina. Mika Katarivas je viđen član tog „užasnog“ društva. U stvari to je vrlo dobar čovek sa kudravom kosom, beogradsko Jevrejče.

Veliki radikal, desna ruka Joce Budišinog. Bivši tanc majstor sad trgovac haljina u Kikindi. Došao je od nekud posle oslobođenja i zadržava se tu, dobri i veseli čovek.

Kaže: „Ja često idem u Beograd, poznajem sve, i Vujičića i Ninčića i Srškića. Stalno sam na putu i živim samo za partiju. Viđam ih često, ali se oni prave da me ne poznaju.”

„Ej, Srškiću bre, zar me ne poznaješ, a kad sam te učio valcer?“

Rukama maše, očima žmirka i pijucka. Ovdašnji ga Jevreji mrze.

Zatim sam razgledao velike i slavne partijske ljude. Tu je starina seda Marko Bogdan, veliki radikal od 1918. godine, zna da pre nije mogao da vidi Jašu Tomića. Zet mu je baron Gerlic, Mađar, ali on je veliki nacionalist, kao svi Kikinđani.

Divan i bistar i lukav, sa četiri razreda osnovne škole, on je nacionalizirao fabrike, upravitelj banke, trgovac i ekonom. Prevrće radikalsku stranku tako da sve puca.

Gospodin Ninčić mora lično da dolazi u Kikindu da je lepi. Uokolo artiljerijski oficiri i dve-tri lale pod šubarom i dva kaputaša, sasvim pokisla, od kojih jedan jednako ponavlja ovom napitom drugu: „Joco drž’ fason, Joco drž’ fason.“

Na kraju stola, među sitnijom gospodom diže se jedan suh čovek da govori. Dizao je čašu, iznad sveća, vinskih čaša, sparušenog cveća, kafa i prljavih servijeta, ali nisu hteli da ga čuju. Imao je ogromnu, donkihotsku senku. Suh i smešan, to je gospodin Čavić-gnjavić, cela ga Kikinda zna. Voli da govori, a ne vole da ga slušaju, međutim nemaju pravo.

U velikom žagoru i dimu, zaboravio sam da beležim, toliko je njegov govor, o našim grobovima, Makedoniji, severnom moru, banatskom izobilju, suzan i očajan bio čudan. Pošto su opet poskakali na noge, odlikovanja i sablje zazvečale, čaše tresle o zid, besedio je pop Jakšić, jer onaj drugi bio je već napit.

I taj pop znači neverovatnu, u palanci sahranjenu, govorničku snagu. Riđ, sa očima pod staklom, tresao je napitim dušama Kikinđana, kao uvelim lišćem. Govorio je o savesti i patnji, o pijanom srbizmu, sa groznom kaluđerskom prestavom. Za jedan trenutak Banaćani su bili preplašeni.

Posle njegovog govora nastalo je opšte grljenje i ljubljenje. Cigani su kidali žice, a potporučnici lupali čaše o zid, Kikinda, velika Kikinda pevala je Mnogaja ljeta izginulim Lalama.

Malo dalje grlio se i ljubio Đura Varađanin, viđen gazda, sa sedom i lepom glavom. O njemu ima malo da se kaže. Pošten je i ima dvokatnicu na pijaci, koja bi mogla i u Beogradu da stoji. Elem njegova dvokatnica ima balkon, ali on tamo ne sedi, ne, nanese lepo stolicu pred kapiju i tamo sedi. Neće da bude gospodin.

Bilo je već dockan kad sam se umešao među dobrovoljce. Oni su najočajniji, na najluđe radosti padaju u potpunu žalost i bes, kao da ih mrtvi drugovi gone.

Ništa im ne valja i sve im se čini da je bilo uzaludno.

Mali gospodin sa glavom kao kruška, on je gvozdenom logikom dokazivao da je imao neke odnose sa ruskom caricom i da je on Raspućin. Kad ga je pukovnik zagrlio i stisnuo na stolicu da sedne, pobledeo je i jadao se da ima šuljeve
Papudžija Uroš Malogajski, sa starinskim brcima, pun odlikovanja zaprepastio bi sve one koji govore o debelom, pitomom Banaćaninu. Prigušeno i gorko pričao im je i jadao se na Srbijance. Neki kapetan psovao mu švapsku majku i to još pamti. Zatim ga je mučio neki gospodin, koji je u Odesi krao konje. „E moj gospodine, neka, neka i verujte video sam pre dana šajkaču pre nego svoju kapu.“

Što je bliža bila noć, Kikinda je sve luđe slavila svečan dan Ujedinjenja. Ne kažem da je bilo gadnih stvari, ali je dvorana izgledala kao posle svatova. Ljudi su bili izgubili glave, pili i ljubili se. Dugi stolovi, sa zapaljenim svećama i cvećem, popovima i ljudima u crnom izgledali su kao posle daće.

Najčudniji i najiskreniji bio je govor artiljerijskog komandanta nama mlađima.

Slika
Kikinda pre Velikog rata (Foto Vikipedija)

Sa čašom u ruci, umoran od kola, on je sa ludim žarom rekao sve što mu beše na srcu. Kragujevčanin, stari vojnik, bio je pri potpunoj svesti.

„Šta ću ja ovde gospodo među vama, za mene je Makedonija. Zašto i ovi topovi i sve drugo, vama treba konjica i ništa više. Mesec dana sam ovde, ali ima da izvestim, pa da idem. Nije ovo za nas. Ovo je propast, sve se pije, sve se jede, sve pitomo, sve mirno. Nisam ženjen i propiću se ovde. Idem ja u Makedoniju gde ima posla. Za vas je nekoliko žandara i gotovo. Zar vi mislite da dođe do čega, da ću ja da sedim tu, u blatu. Moje topove na voz i hajd’ iza Dunava, u Srem. Tamo malo da počekamo, da se skupimo u pesnicu, pa onda udri do Pešte. A vi ćete da gorite. Ući će, mora da uđe, zapaliće, mora da zapale. Kikinda će da gori, mora da gori itd.”

Možete misliti kako je umirio i utešio Lale. Slušali su ga zabezeknuto. Iza Dunava, iza Save, a Kikinda da gori.

Pravi pandan tom govoru bio je govor senatora Kikinde g. Živka Rotarova. On je bio u žaketu i kad je pokisao išao je od stola do stola i kucao se u ime gradonačelnika i senata.

Mali gospodin sa glavom kao kruška, on je gvozdenom logikom dokazivao da je imao neke odnose sa ruskom caricom i da je on Raspućin. Kad ga je pukovnik zagrlio i stisnuo na stolicu da sedne, pobledeo je i jadao se da ima šuljeve.

Izgovorio je sto oduševljenih zdravica, ali bez veze. Grdio je nekada Crnogorce i bio sve bleđi i zaista ga je bolelo da sedi. Najzad je potpuno izgubio moć racionalnu i govorničku.

Kada smo izašli iz dvorane padala je kiša u noći.

Tako je naša čelenka dištrikta Kikinda proslavila zvanično dan Ujedinjenja. Narod je vikao „Živeo kralj Aleksandar i Njegova gospođa i Njegovo dete“.

A sve to nije bilo ni malo ružno, kao što možda ovako opisano izgleda.


Autor: Miloš Crnjanski

Politika, 13. decembar 1923. godine

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 60 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker