Mnogi ne znaju da je Fićo, u stvari, projektiran za pet osoba... Jedna ga vozi, a ostale guraju... Zašto vozači Fiće nikad ne nose autokartu? Ne mogu ni ići daleko, pa ne mogu ni zalutati. 
To su samo neki od viceva na račun najpopularnijeg automobila svih vremena na ovdašnjim cestama, jedan i jedini - Fićo.

Izvedenica je to od “maleni Fiat” koji je predstavljen 1955., a koji se kao Zastava 750, po licenci talijanskog Fiata, proizvodio u Kragujevcu. Taj je “bucmasti automobilčić”, čija je jednostavna osnovna koncepcija inspirirana legendarnom “bubom”, motorizirao sve narode i narodnosti na Balkanu te se danas smatra jednim od najvažnijih simbola Jugoslavije.

Vozio se ne samo za osobne potrebe, nego je bio i u sastavu policije, Hitne pomoći i vojske, a godinama je služio kao jedino vozilo za obuku novih vozača. Karoserija u obliku bumbara nalagala je stražnji pogon, s mjenjačem i kompaktnim motorom smještenim straga. Osnovni model, mogao je postići brzinu od 100 kilometara na sat, što je poslije, kroz nove modele, raslo. Fićo je posebno u prvim godinama proizvodnje bio popularan i prilično cijenjen zbog zapadnjačkog podrijetla, neke vrste obećanja boljeg života, i cijene pristupačne najširem sloju ljudi koji su ovim udobnim prijevoznim sredstvom za četvero mogli prevaliti tada prilične udaljenosti.

Nakon perioda ljubavi prema autu, međutim, uslijedili su i periodi odbijanja i kritike. Već sredinom šezdesetih jedan ga je novinar Vjesnika pomalo posprdno opisao: “Kupujemo popularnog Fiću jer drugog izbora nemamo. Fićo je mila i ljupka tvorevina industrije. Okretan je i dovoljno brz, štedljiv, nije bučan...Kao neko magarence”.