Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:32


Autoru Poruka
Estrella
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 23 Jul 2012, 19:58
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Voja Brajović: Moja supruga je heroj jer je još sa mnom


Legendarni glumac Voja Brajović otkrio nam je kako je odoleo zamkama popularnosti i vlasti, zašto mu je imidž poželjnog glumca bio teret, a roditeljstvo najzahtevnija uloga


Slika


Zakazati intervju s legendarnim glumcem Vojislavom-Vojom Brajovićem (63) nikada nije lak poduhvat, ali ovaj put imali smo sreće. Do matičnog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, gde je odigrao veliki broj uloga za više od četiri decenije, stigao je tačno na vreme odišući nonšalantnom elegancijom. Dok je strpljivo pozirao fotografu, našalio se da je platan ispred pozorišta njegov vršnjak, a potom smo se zaputili do obližnje bašte jednog kafea. Tamo nam je otkrio koliko je veliki teret koji svaki umetnik nosi, zašto je glumcima kafana druga kuća i fakultet, kako mu je pošlo za rukom da ostane na zemlji kada je bio najpopularniji, o bojazni za budućnost svoje dece koja su krenula njegovim stopama, sinu Vukoti (32) i ćerki Iskri (24) koje je dobio u prvom braku sa suprugom Ljiljanom, ali i uživanju u odrastanju najmlađeg naslednika Relje (9) koji je plod njegove ljubavi sa koleginicom Milicom Mihajlović (39).

Story: Koliko je danas paradoksalno biti glumačka zvezda u Srbiji?
- Uvek je bilo tog paradoksa, ali ja se samo bojim da glumačke zvezde danas postoje na bezvrednim umetničkim ostvarenjima. Iz toga izuzimam pozorište i ono što se retko kad dešava na filmu. U ekonomskoj krizi stradalo je ono što je najsiromašnije, a to je kultura.

Story: Poražava li činjenica da su nam pozorišta u lošem stanju i da glumci bedno žive?
- Veoma! Budžeti su toliko smanjeni da pozorišta ne proizvode ono zbog čega postoje, a to su predstave. Ona ne postoje zbog glumaca, već zbog publike.

Story: Kako danas gledate na svoje početke? Da li vas je kod glume privukla magija scene ili nešto drugo?
- Obično su to više magle nego magije, pogotovo kod mladih ljudi. (Smeh) Ja sam veoma rano krenuo da se bavim glumom sa divnim amaterskim društvom Abrašević iz Valjeva. Iživeo sam dosta uloga, uspeha i već sa osamnaest godina mislio sam da to neće biti moj životni poziv. Verovao sam da ću se baviti likovnom umetnošću, to je bila moja iluzija. A onda sam, da ne bih postao nekakav besposličar ili čovek bez jasnog cilja, ipak otišao da polažem prijemni ispit na FDU. Tada je već bila određena moja sudbina...

Story: Da li je posle četiri decenije bavljenja glumom moguće imati dečački zanos na sceni?
- Ako sva ta uzbuđenja i radosti koje imamo na sceni ne razmenjujemo s onima koji nas gledaju, onda je naša delatnost promašena. Taj zanos i te kako postoji kod svakog kome je taj dar dat i prema njemu treba imati odgovornost. JDP je osnovan 1948, a ja sam u njemu četrdeset i tri godine i mislim da sam sada možda najstariji aktivni član tog teatra, pored kolega koje su u penziji.

Story: Razmišljate li o penziji?
- Više razmišljam o smrti, ali ne u smislu da se toga bojim, već morate znati kako treba otići s ovog sveta. Verujem da glumac, kao i pesnik, slikar i muzičar, nikada nije u penziji.

Story: Kako vam je pošlo za rukom da, uprkos velikoj popularnosti, uvek budete prisebni?
- Možda zato što sam u vreme najveće popularnosti tokom snimanja serije Otpisani bio i najsiromašniji. (Smeh) Popularnost, kao i vlast, idealne su prilike da čovek poludi i izgubi kompas u životu. A kada se dezorijentiše i misli da je ono što nije, to je nešto najpogubnije, pogotovo za njegovu okolinu. Ja sam valjda u to vreme već bio starmali i mnogo sam se toga plašio. Stalno sam u svesti imao tu vrstu samokontrole.


Slika


Story: Kako gledate na svoje dvoje starije dece koja su krenula vašem putem?
- S velikom zebnjom zbog neizvesnosti njihovih profesija, ali nisam mogao da ih od toga odgovorim. Vukota je napisao četvrti scenario, a Iskra je već godinu dana diplomirana glumica. Moram da kažem kako strepim za njihovu, kao i budućnost svakog njihovog kolege i umetnika. Žao mi je da to kažem, ali Vukota je bio u situaciji kada je bio zdravstveno i materijalno ugrožen. Tada sam mu rekao: Ti moraš uzeti život u svoje ruke, a on mi je odgovorio: Ja sam tebe vrlo dobro razumeo kako treba da uzmem život u svoje ruke, ali ja nemam ruke. To su strašne stvari jer nam je društvo u takvom stanju. Ne želim da sve ovo što govorim zvuči kao neki poziv na pesimizam jer sam realni pesimista i nadam se da će doći neki novi polet.

Story: Da li je onda najteža uloga biti dobar roditelj?
- Sigurno da je najteža, a možda i najgora uloga. Najodgovornija je zato što naša deca ne postaju svoji ljudi posle velike mature, već to ostaju dok smo mi kao njihovi roditelji živi.

Story: Vaš drugi sin Relja ima devet godina. Da li je blagodet biti roditelj u poznim godinama?
- To je u svakom slučaju dato blago i uživam u tome. Milica i ja delimo obaveze oko njega i trudimo se da ima normalno detinjstvo.

Story: Koliko je za razumevanje i sklad u vašem braku presudno to što ste oboje glumci pa delite iste radosti, ali i probleme?
- Milica je pametno i čestito biće, normalan čovek pre svega. Ne znam da li je za naš brak presudno to što je glumica, ali važno je biti uspešan, a ona to jeste i to sa perspektivom da opstane, što je najteže. U tom smislu ona mi je velika pomoć i olakšanje.

Story: Da li je teško živeti s vama?
- To je pre svega Miličino herojsko delo jer i dalje izdržava sa mnom. (Smeh)

Story: Godinama ste važili za najpoželjnijeg muškarca, naročito zbog uloge Tihog u popularnoj seriji Otpisani. Kako ste se nosili s tim?
- To me je samo još više demoralisalo jer ste onda odgovorni prema tom imidžu koji vas bije ni krivog ni dužnog.

Story: Ipak, nije vas bio glas ženskaroša, već uzornog porodičnog čoveka. Kako ste uspeli da izbegnete čari slave?
- Mislim da mi je to pošlo za rukom jer sam se družio sa normalnim ljudima koji stoje čvrsto na zemlji. A to je vrlo bitno za čovekovo okruženje.

Story: Zašto je glumcima kafana druga kuća i fakultet?
- Zato što je to odbrana od autizma. Morate da budete prisutni i poznajete mentalitet ljudi zbog kojih radite. Kafana je simbol slobode koja je najvažnija za čoveka i tamo naučite da ste ravnopravni sa svima. Mi smo imali privilegiju da sa svojim profesorima sa fakulteta sedimo u kafani, a ja s nekima od njih sedim i danas.

Slika


Story: Kako vam je pošlo za rukom da ne odete u drugu krajnost?
- Ako mislite na alkoholizam, nisam imao to iskustvo, pa ne znam šta sam propustio. Ali, to je specifično pitanje za glumce jer ljudi najmanje znaju koliko je njihovo biće tanano i senzibilno. Neki u alkoholu traže svoju sigurnost, oslobađanje od treme zbog odgovornosti ili, ne daj Bože, inspiraciju, sa čime se ne slažem. Mnogi to mešaju sa boemskim životom, a on to nije. To je prvenstveno borba za osećanje slobode. Ako ljudi misle da je takav život najbliskiji glumačkom svetu, grdno greše. Ali, nažalost, loš alkohol došao je glave mnogim mojim kolegama.

Story: Imate li vi neki porok osim cigareta ili strogo vodite računa o svom zdravlju?
- Nisam hipohondar, već hodajuća medicinska enciklopedija. Moj najveći porok je to što ćutim više nego što bi trebalo. Ako poželim da nešto kažem, stalno mislim da će mi neko prebaciti: Vidi što se ovaj pravi važan.

Story: Bili ste ministar kulture 2007. i 2008. godine. Da li vam je politika više oduzela nego donela?
- Nisam se bavio politikom, samo sam pokušavao da napravim neko dobro u oblasti kulture. Možda je to bilo utopijski i neuspešno, ali jedino mi je to bilo u glavi. Sada kada je sve to prošlo, s ponosom mogu da kažem kako smo dobro mislili, a neke stvari i uradili.

Story: Koji je bio vaš motiv za učešće u animiranom filmu Ledeno doba čiji se četvrti nastavak Pomeranje kontinenata u bioskopima prikazuje od 5. jula?
- To je bio prvi projekat na kome sam radio sinhronizaciju, a reč je o liku tigra Dijega. Bilo je uzbudljivo i to je bio pravi izazov. Zadovoljstvo je stvarati za decu jer im ne dajete samo zabavu na poklon, već i nešto što oplemenjuje njihovu ličnost. Inače, mislim da su klinci posebna bića na planeti koja, nažalost, u pubertetu nekom metamorfozom postaju ljudi. Ta posebnost prepoznaje se u čistoti njihove duše.

Story: Da li s godinama pažljivije birate uloge?
- Smatram da je to pravo svakog umetnika. Svaki čovek može da bude glumac, ali nije lako biti umetnik u ovoj teškoj profesiji. Uvek se postavlja pitanje malih i velikih uloga, a to je neozbiljna kategorizacija. Stvar je u tome šta umetnik može da uradi sa svojom ulogom da bi uticao na svest gledalaca. S nestrpljenjem čekam premijeru najnovijeg filma Drugi koji sam radio sa mladom hrvatskom rediteljkom Ivonom Juko u Zagrebu. Za mene je bio glumački izazov da igram čoveka koji ima Alchajmerovu bolest.


Slika


Story: Zbog brojnih bolesti koje su vas pratile tokom života, verovali ste da nećete doživeti četrdesetu. Kako je u šezdesetim?
- Pa, ja i dalje mislim da neću doživeti četrdesetu! (Smeh)


Story

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 24 Jul 2012, 03:34
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Bata Stojković - kralj glume

Bard srpskog i jugoslovenskog glumišta Danilo Bata Stojković izabran je za najboljeg srpskog glumca svih vremena u velikoj anketi Pressa. Ilija Čvorović, Laki Topalović, Bubuleja, Luka Laban... samo su neki od nezaboravnih i maestralno odigranih junaka po kojima je ostao upamćen

Slika
Najbolji srpski glumac svih vremena

Veliki broj naših čitalaca veruje da filmovi „Maratonci trče počasni krug", „ Ko to tamo peva", „Varljivo leto '68", „Balkanski špijun", kao i pozorišne predstave „Profesionalac" i „Korešpodencija" ne bi stekli status kultnih da u njima nije igrao briljantni Bata, koji je ušao u legendu još za života.
Dramaturg Dušan Kovačević, koji je napisao neke od najboljih Stojkovićevih uloga, kaže da je u umetnosti teško praviti liste koje počinju sa „naj" jer se rezultati u ovom slučaju ne mogu izmeriti štopericom, tako da je izbor najglumca, najpisca ili najpesnika uvek stvar ličnog ukusa.

- Međutim, ono što Batu izdvaja od ostalih glumaca jeste činjenica da je imao sreću da igra u nekoliko filmova i predstava koji se pamte i rado gledaju posle mnogo godina. Ima dobrih glumaca koji su odigrali stotinak uloga, ali nisu kao Bata snimili deset filmova koji su i danas živi. Bata je imao i taj dar da čitajući tekst oseti da li je neka uloga za njega prihvatljiva ili ne. Znam da je odbio mnogo uloga, međutim, meni to nije smeo da radi jer smo bili izuzetni prijatelji - kaže Kovačević kroz smeh.
Bata Stojković je rođen 11. avgusta 1934. u Beogradu u porodici Alekse Stojkovića, uglednog predratnog veletrgovca drvima i ugljem, a odrastao je na Čuburi. Živeo je u Beogradu sa suprugom Olgom. Preminuo je 16. marta 2002. godine. Njegova urna se nalazi u rozarijumu beogradskog Novog groblja. U Vrnjačkoj Banji se u znak sećanja na čuvenog glumca od 2007. godine održava festival Batini dani. Od prošle godine njegovo ime nosi i nova scena Zvezdara teatra u Beogradu.


Press


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 31 Jul 2012, 12:26
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Čkalja, Zoran Radmilović i Pavle Vujisić dobili ulice u Banjaluci

Pojedine ulice u Banjaluci nosiće imena nekada popularnih glumaca jugoslovenskog filma, kao što su Miodrag Petrović Čkalja, Zoran Radmilović i Pavle Vujisić, kao i pravoslavnih svetaca, ruskih klasika i prvog čoveka u kosmosu

Slika
Miodrag Petrović Čkalja, Zoran Radmilović i Pavle Vujisić

BANJALUKA - Pojedine ulice u Banjaluci nosiće imena nekada popularnih glumaca jugoslovenskog filma, kao što su Miodrag Petrović Čkalja, Zoran Radmilović i Pavle Vujisić, kao i pravoslavnih svetaca, ruskih klasika i prvog čoveka u kosmosu.

Odluke o utvrđivanju naziva 26 ulica u mesnim zajednicama Priječani, Saračica i Bronzani Majdan donela je banjalučka Skupština Grada.

Čkalja i Pavle Vujisić su dobili ulice u Bronzanom Majdanu. U toj mesnoj zajednici još šest ulica ima nazive Dečijeg osmeha, Zlatiborska, Stara staza, Prvomajska, Metohijska i Jovana Krstitelja.


U Mesnoj zajednici Priječani 12 novih ulica dobilo je nazive - i to Petra Kralja, Zorana Radmilovića, Jurija Gagarina, Vizantijska, Dragačevska, Filipa Višnjića, Duška Radovića, Olge Spiridonović, Ljutice Bogdana, Ruska, Gogoljeva i Puškinova, prenela je agencija Fena.


Novosti


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 06 Avg 2012, 17:25
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Ispovest Svetislava Goncića: Slobodan sam na motoru


U skromni posleratni život bračnog para Goncić pedesetih godina prolog veka, u beogradsku Herceg-Stefanovu ulicu, stigla je fenomenalna vest. Postaće roditelji. U Kladovu su ostavili brojne familije koje su s nestpljenjem očekivale tada najmlađeg Goncića.


Goncić: Volim da dodam gas, ali nikada nisam želeo po svaku cenu da izazivam sudbinu


Slika
Goncić: Volim da dodam gas, ali nikada nisam želeo po svaku cenu da izazivam sudbinu


Zbog brige i udobnosti odlučili su da pred mamin porođaj odu u zavičaj kako bi najvažniji dan u njihovom životu protekao bez neprijatnih uzbuđenja. Iako drevna narodna mudrost sugeriše da se porodilje klone buljuka babica, moja majka je bila okružena pažnjom familije i lekara.

Ishod i nije bio tako loš. Svakakvim epitetima su me razložno i bezrazložno krstili u životu, ali nikada nisam bio kilav. Naprotiv. Za ove 52 godine mi je često bilo dosadno da hodam po zemlji. Mesto me ne drži ni danas.

Gimnastičar uposlenih ruku

Moj ćale je bio elektrotehničar. Imao je svoju radionicu i strasno je voleo film. U jednom dorćolskom bioskopu radio je kao kino-operater. Još kao klinac sam razumeo šta je dobar vestern jer sam „Crvenu reku“ gledao 20 puta. Pred polazak u školu ćale je dobio službu na Banovom brdu, pa sam prve školske drugare stekao tamo, pored Ade Ciganlije.

Pažnja mi je bila potpuno rasuta pa mi je gimnastička sekcija bila fizičko i mentalno utočište, gde sam naučio kako da kontrolišem telo i higijenu fizičke aktivnosti za ceo život. Gimnastika mi je pomagala da umirim sopstvene vulkane energije i oplemenjivala mi je duh.


Slika
Popularni Bule za sebe kaže da je probao sve sportove


Ćale nije bio siguran da ću na intelekt uspeti da se probijem kroz život pa me je dao neko vreme na zanat kod svog prijatelja koji je imao automehaničarsku radionicu. Tada sam zaposlio ruke i nikada ih nisam odposlio. Ako ne popravljam kola ili motor, onda barem lepim pločice i krpim ogradu u vikendici.

Smisao glume kod Bate Miladinovića

Važan momenat u mom ranom detinjstvu dogodio se kada me je majka odvela u dramsku grupu Bate Miladinovića u Radio Beograd. Kako mi je govorila, želela je da mi otvori priliku da nešto novo o sebi otkrijem. Dopala mi se socijalizacija s vršnjacima koji su bili spremni da se igraju. I da stvaraju dok se igraju. Bilo nam je super što smo deo neke grupe čiji je primarni zadatak da se igra.

Kasnije sam otkrio da je taj princip zapravo suština posla kojim se bavim. Posle svih godina provedenih u obrazovanju i sticanju iskustva kod Bate u grupi sam prihvatio smisao glume, a da nisam bio svestan tog bogatstva. Mali broj klinaca iz Batine grupe je odabrao scenu kao životni usud, ali svi su u Radio Beogradu naučili da govore, da se ponašaju, da čitaju, komuniciraju...


Slika
Posle predstave osmeh na lice


Radoznalost sam više hranio kod Bate u grupi nego u školi, gde su svi govorili da je jedini pravi put u životu da budem poslušan i da marljivo učim. Nije nego!

Beg po vojvođanskoj ravnici

Reditelji iz cele Jugoslavije su dolazili u grupu Bate Miladinovića po klince za uloge u svim filmovima i serijama. Tako je Branko Bauer za „Salaš u malom ritu“ posle nekoliko ludorija koje sam bez blama izvodio pred njim na snimanje odveo baš mene.

Kao zbunjeni pubertetlija bio sam prilično fer dok smo snimali, ali čim bi se kamere ugasile, Bauerovi asistenti režije jurili su me da me biju. Nekad sam verovao da sam brži od vetra koliko sam im brzo odmicao po vojvođanskoj ravnici.

Do kraja snimanja sam ih izludeo, ali Bauer nije odustajao od moje smušene uloge u seriji. Kasnije smo se sreli na Filmskom festivalu u Puli. „Pre par meseci sam diplomirao glumu na FDU“, pohvalio sam se čuvenom reditelju, a on mi je kratko rekao „Koji si ti mali?“. Nasmejao sam se i tiho kazao „Pa, Bule iz salaša“... Tada me je Branko Bauer deklasirao pitanjem „Pa ti se još baviš time...eeee?“

Samo tramvaj da mi ne zakači mantil

Na FDU su me stroge pridike profesora Minje Dedića izbezumljivale. Nikada u životu nisam navikao na disciplinu, ali čim sam počeo da radim, shvatio sam da nas je na jedini mogući način učio znatu.

Minja je sam redefinisao obične životne postupke kao što je hodanje, jer imaju drugi smisao kada ih neko gleda. I dan-danas sam mu zahvalan zbog toga. Sonju Savić sam poznavao od sedme godine. Prvi put smo se sreli kod Bate Miladinovića i zato su ljudi verovali posle naših uloga u „Šećernoj vodici“ da se zabavljamo u privatnom životu.

Mi smo u dušu poznavali jedno drugo i to je lepo leglo u filmu. Tada sam sve scene na motoru radio bez dublera. Kod Dragana Kresoje na snimanju filma „Oktobarfest“ saznao sam šta znači dokumentarni pristup. Šamari su pucali kao iz prangije, obrazi modreli i trčalo se ispred stvarnih tramvaja u pokretu.

U jednoj sceni sam u mantilu trčao ispred tramvaja. Samo sam se nadao da mi tramvaj ne zakači mantil, pa sam kao svetski sprinteri bežao. Svi su se na snimanju smejali, ali je reditelj Kresoja bio zadovoljan scenom, pa je nismo ponavljali.

Rejf Fajns

Kad je u Srbiju stigao Rejf Fajns s namerom da snimi „Koriolan“, prijavio sam se za audiciju. Svaki glumac koji je siguran u sebe na sceni nema problem sa sujetom. Kao, treba Fajns da zna šta i koliko mogu glumci ovde... Kako da ne.

Želeo sam da izbliza vidim kako on radi i posrećilo mi se. Poštuje disciplinu, ima jasan cilj, drži se plana. Na kraju dana napravi kompletnu probu za sledeći dan i spremni smo za sutra. Fajns je bio i reditelj i glavni glumac. Nekoliko puta sam razgovarao s njim. Odličan je tip. Ima svetsku karijeru, a svima je bio primer kako se drži koncentracija 12 sati i kako marljivost može da bude stil života...

Motor - paralelni život

Volim da vozim motor. Kao klinac sam od oca dobio neki polovni motor i ta ljubav nikada nije prestala. Slobodan sam kada vozim motor. Život je bukvalno svuda oko mene. Član sam kluba „Red gvozdenih“ iz Despotovca.

Nedavno smo bili u Bugarskoj i Rumuniji. Imali smo turu od 2.200 kilometara. Bilo je to zagrevanje za put u Toskanu, gde sam s drugarom otišao preko Mađarske i Austrije. Prošli smo kroz Beč, Filah, Udine, Veneciju, Firencu. Videli svet izbliza. Prešli smo za 10 dana 4.200 kilometara.

Imam motor „suzuki kruzer“. Veći je i moderniji od čuvenog „harlija“. To je lađa na drumu s koje se, bogu hvala, teško pada. Volim da dodam gas, ali nikada nisam želeo po svaku cenu da izazivam sudbinu. Zato se dešavalo da na pozorišnoj sceni lomim prste na rukama proklizavajući u svojim akrobacijama, ali na motoru sam bezbedan.

U okolini Despotovca imamo porodičnu kuću u čijem dvorištu prolazi potok čitavih četrdeset metara. To je moja baza, u kojoj se čistim od napetog života u Beogradu. Lubenica se hladi, ptice pevaju... U braku sam sa Gordanom, dramaturgom. Imamo dve ćerke: Isidoru (22) i Aleksandru (15). To je pravi život, a scena je za igru.


Slika


Svetislav Goncić se često odaziva humanitarnim akcijama kada mu profesionalne obaveze to dozvole. Zajedno s Momčilom Bajagićem Bajagom, popularni Bule je pozvao Beograđane da pomognu Japanu posle zemljiotresa


Slika


Decenijama je stalni član ansambla pozorišta Atelje 212. Na jednoj od proslava u matičnom teatru Goncić je razgovarao s Milutinom - Mimom Karadžićem o pozorištu, filmovima, televizijskim serijama...


Slika


Pošto moj kum živi u Njujorku, nekoliko puta sam bio u prilici da gledam predstave na Brodveju. Sve je to super i igra na sceni i publika... ali tamo nema klanovskih podela uloga i „vraćanja usluga“ prijateljima. Dođi, bato, na audiciju pa pokaži šta znaš i nema ljutnje ako nisi za scenu. Na silu dobro pozorište ne biva...


Slika


U okolini Despotovca, ispod vodopada, postoji restoran u koji Goncić voli da svrati sa svojim prijateljima motordžijama.


Slika


Lična karta

Svetislav - Bule Goncić rođen je 5. maja 1960. u Kladovu, a glumu je diplomirao 1982. na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Minje Dedića. Stalni je član Ateljea 212 od 1983.

Živi u Beogradu. U braku je s Gordanom, dramaturgom, ima dve ćerke: Isidoru (22) i Aleksandru (15).

Svetislav - Bule Goncić bavi se glumom već 42 godine. U svet filma ušao je kao desetogodišnjak, na poziv reditelja Branka Bauera uoči snimanja „Zimovanja u Jakobsfeldu“. Pune 22 godine igra u mjuziklu „Neki to vole vruće“. Bio je predsednik Saveza dramskih umetnika Srbije od 1996. do 1998. godine, direktor Pozorišta na Terazijama od 1998. do 2000. godine. Autor je više dokumentarnih filmova („Strategija iluzije“, 2005, „Trajanje“, 2006). Bio je voditelj dečjeg kviza „Kroz vrata znanja do putovanja“.

Nagrade: Grand pri Filmskog festivala u Nišu 1982. godine, „Ćuran“ na Danima komedije u Jagodini za ulogu Dafne u predstavi „Neki to vole vruće“, 1991.


Blic

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 20 Avg 2012, 13:24
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Aleksandar Berček ide u penziju


Glumac je najavio da nema nikakve planove da snima nove projekte, i da prestaje da se bavi glumom.


Slika


Aleksandar Berček (61) rekao je u intervjuu za "Novosti" da neće više snimati filmove.

"Prestajem da glumim, i dogodine idem u penziju", objavio je Berček na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji.

"Ne igram više u pozorištu, mator sam ja za to. Nemam u planu ni filmske, ni bilo kakve druge glumačke projekte".

Na pitanje novinara da li glumac uopšte može da ode u penziju, Berček je kratko odgovorio - "može, i ja idem".

Glumca poznatog po filmovima i serijama "Grlom u jagode", "Otpisani", "Zaboravljeni", "Specijalno obrazovanje", "Porodično blago", "Balkan ekspres", "Ko to tamo peva" i drugim nedavno smo gledali u filmu "Šešir profesora Koste Vujića", koji je do sada pogledalo više od 250.000 gledalaca. U decembru ga očekuje premijera novog ostvarenja "Krugovi" Srdana Golubovića.




Mondo

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 24 Avg 2012, 12:55
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Mira Furlan: Moj život je haotičan


Otkad živim u Americi, meni se ponekad čini da se nitko ničeg ne sjeća, da je sve zaboravljeno. A onda kad dođem ovamo ipak vidim da se ljudi sjećaju. Iako je mnogo slova, papira, riječi, mnogo minuta na televiziji potrošeno na brisanje tog sjećanja o Jugoslaviji, nekako mi se ipak čini da nisu baš sasvim uspjeli u tome i to mi daje nadu. Ne zbog mene, nego globalno, zbog svih ljudi ovdje.


Slika


Teško da se za 19 godina Festivala evropskog filma, koji se svakog jula održava na Palićkom jezeru, tamo obrelo više od nekoliko gostiju koji su među novinarima bili traženi koliko prošlog meseca naša sagovornica. U festivalskoj pres službi se moglo čuti da su u prvih par dana trajanja najcenjenijeg domaćeg filmskog festivala dobijali i po desetak zahteva za intervjue sa Mirom Furlan.

To ne čudi. Kada je ’91. napustila Jugoslaviju imala je 36 godina, skoro isto toliko filmskih uloga, dve pulske Zlatne arene (za “Kiklop” Antuna Vrdoljaka i “Lepotu poroka” Živka Nikolića), a njena Ankica Vidmar je bila jedan od glavnih likova u kanskom Zlatnom palmom nagrađenom “Ocu na službenom putu” Emira Kustuice.

Takođe je u to vreme, kako pre par godina reče njena glumica-veteranka Sonja u filmu “Turneja”, “nosila repertoar beogradskog, a i zagrebačkog kazališta” (na šta joj partnerka u toj sceni, mlada nesigurna glumica Jadranka, odgovara: “Nosi ga na hemijsko!”). Uprkos takvom saldu za samo deceniju rada u SRFJ, za nju se tada govorilo kako joj najbolji dani tek slede.

A onda je jedna od najboljih glumica jugoslovenskog pozorišta, filma i televizije - nestala. Sa mužem, rediteljem Goranom Gajićem (“Kako je propao rokenrol”, “Video jela, zelen bor”), otišla je u Ameriku “iz političkih razloga”. To je bio eufemizam za izmicanje od hajke koju je od ’90. protiv nje vodila hrvatska štampa, jer je tih godina zbog veze sa Gajićem, takođe rođenim Zagrepčaninom, sve više vremena provodila u Beogradu. Lov je uspeo: Mira Furlan je dobila otkaz u matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu, u Zagrebu joj je oduzet porodični stan i narednu deceniju je bilo gotovo izbrisana sa hrvatske javne scene. Posle kratkog emigrantskog restoranskog staža u Njujorku (“bila sam najlošija konobarica”), u Americi se proslavila ulogom u SF seriji “Babylon 5”. Od tada sa Gajićem, sa kojim ima 14-godišnjeg sina, živi u Los Anđelesu, glumi za tamošnju televiziju (“Lost”, “Navy CIS”...) ili pozorište (“Antigona”).

U Jugoslaviji se prvi put pojavila 2002. kod Rade Šerbedžije u “Medeji” na Brionima. Na domaći film se vratila 2004. sa “Diši duboko“ Dragana Marinkovića, pa su sledili “Ostavljeni” Adisa Bakrača, “Cirkus Kolumbija” Danisa Tanovića i “Turneja” Gorana Markovića. Na Paliću je premijeru imao omnibus “Istambule, ne zaboravi me” u kome takođe igra jednu od glavnih uloga u priči Stefana Arsenijevića. Na kratko se pre par godina pojavila u serijama “Vratiće se rode” i “Najbolje godine”, a 2010. je izdala knjigu „Totalna rasprodaja“, zbirku eseja i kolumni iz pokojnog „Ferala“

Ne treba, dakle, da čudi što su na Paliću novinari toliko tražili glumicu ovakve biografije. Iako ona nije tipična medijska haubica: odgovori su joj odmereni, imena retko pominje, više komentariše utiske nego što opisuje događaje oko sebe, pa nikom onda ne pada na pamet da joj postavlja pitanja: “A jelte, molim vas, viđate li često Toma Kruza i kakav je Bobi de Niro privatno”.


Slika


Mira Furlan je na Palićkom festivalu bila predsednica žirija za glavni takmičarski program koji je prvu nagradu dao turskom filmu “Iza brda” Emina Alpera. Ovaj intervju je nastao u polusatnom razgovoru u Vinariji “Zvonko Bogdan” kod Subotice, a nastavio se u dopisivanju mailom.

*Po kojoj seriji ste vi danas poznatiji u Americi? “Lost” ili “Babylon 5”?

Mira Furlan: Obožavatelji serije “Babylon 5” su specijalna vrsta ljudi i ekipi koja je to snimala oni ostaju vjerni godinama. Što se za publiku “Losta” i ne može reći. Mislim, SF ima posebni status u Americi, to je poseban svijet i ta lojalnost traje godinama, desetljećima. Kad sam došla u Ameriku sve to me je zaprepastilo, taj paralelni science fiction svijet. Evo, upravo prije Palića sam bila na jednoj konvenciji ljubitelja “Babylon 5” u Pragu - to se sve i dalje odvija. Potpuno nevjerojatno, ali lijepo i vrijedno poštovanja.

*Kakvo iskustvo nosite sa snimanja “Losta”, pošto je to jedna od najskupljih TV serija ikada?

Kao i mnoge stvari u životu, i to je počelo jako dobro, a završilo se s blagim osjećajem razočaranja. Rad na “Lostu” je samo učvrstio glavnu životnu lekciju o tome da je najbolje nikada ništa ne očekivati. Bila je to dobra, zaista dobra uloga za mene, a dobre uloge se pojavljuju vrlo rijetko. Pa sam, što je donekle razumljivo, imala veće ambicije nego što sam zapravo mogla ostvariti u tom ogromnom projektu, toj vrsti mamutske mašine u kojoj su ljudi bili odstranjivani zbog milion razloga. Naravno, publika je uvek mislila da su duboki dramaturški razlozi u pitanju, a zapravo je sve bilo puno banalnije. Recimo, netko je dobio drugi posao. Svakako, za mene je rad na “Lostu” bio poučan, a ono čega ću se uvijek sjećati su čarobni havajski otoci koje sam, zahvaljujući seriji, imala prilike bolje upoznati.

*Vaša Danijel Ruso je jedna od centralnih likova misterije u “Lostu”. Da li su vas, kada je serija počela da se emituje i donosi one brojne misterije, ljudi u stvarnom životu zapitkivali o raspletima?

Da, neprestano su pitali šta to sve skupa znači i šta ja mislim o tome. A ja nisam bila redovni gledalac te serije, gledala sam redovno samo prvu sezonu koja je bila izvrsna i koja je obećavala nešto zaista novo na američkog televiziji. Ja nisam gledalac televizije i, na primjer, momentalno uopće nemam televizor.

*Pretpostavljam da to nije slučajno?

To je vjerojatno moja reakcija na život u Americi. Agresija slika i zvukova, medijskih vijesti i senzacija je tolika da je logična potreba za povlačenjem, izoliranjem, neučestvovanjem. Zbog toga sam postala pasionirani čitalac, mislim da možda nikad nisam više čitala nego sad u Americi.

*Danijela Ruso u “Lostu” i Mira Furlan u životu imaju nekih podudarnosti. Ono što je za Danijelu ostrvo i susret sa ljudima posle 16 godina samoće, za vas bi moglo da bude Balkansko poluostrvo. Da li su scenaristi znali išta o vama kada su pisali taj lik?

Ne, bila je to čudna podudarnost. Kao, uostalom, i sa mojom ulogom u “Babylon 5” u kojoj je moj lik, Delen, pokušao miriti zavađene strane.

*Malopre ste pomenuli ambicije. Nedavno je jedna mlada beogradska glumica pričala o tome kako je na FDU studirala na Šekspiru i Čehovu, a onda dve godine posle diplome uglavnom snima audio adaptacije stranih TV reklama. Kako ste se osećali kada ste iz jugoslovenskog filma i pozorišta uskočili u Ameriku i “Babylon 5”, u jedan sasvim drugačiji svet?

Naravno, to su ogromni lomovi u životu svakog čovjeka, a glumca pogotovu. Ti zapravo gubiš svoj identitet, više ne znaš tko si. I dalje si u svojoj koži, a zapravo i nisi, pitanje je tko si uopće. Science fiction je meni tada, na početku mog američkog iskustva, bio nepoznat žanr. Mislim, jesam prije toga čitala glavne SF pisce i volila sam, recimo, Reja Bredberija ili Artura Klarka. Ali o “Zvijezdanim stazama” i uopće o SF-u na televiziji nisam znala mnogo. U “Babylonu 5” sam se morala naviknuti na ogromnu količinu šminke, prihvatiti svoje novo lice, pitala sam se tko sam, gdje sam tu kao glumica sad kad sam ostala bez svog lica. Onda vremenom čovjek shvati da se kao glumac može izraziti i na druge načine, kroz druga sredstva.

*Na primer?

U “Babylonu 5” je igrao Andreas Katsulas, jedan fantastičan glumac, pravi glumac, koji je na žalost umro prije pet-šest godina, bio je porijeklom Grk rođen u Misuriju. Imao je vrlo respektabilnu filmsku karijeru u Americi, glumio je, recimo, kod Ćimina u “Sicilijancu” ili u trileru “Bjegunac” sa Harisonom Fordom. A i 15 godina je igrao u kazalištu sa Piterom Brukom. Dakle, jedan ozbiljni filmski, kazališni i televizijski glumac. I tako, kad smo snimali pilot “Babylona 5”, ja sam u toj svojoj maski na plus dvjesta miliona stupnjeva strašno patila. I onda mi u jednom momentu on priđe i kaže: “Samo se sjeti - gluma i teatar su počeli sa maskama. Pokušaj naći slobodu u tome, u toj restrikciji”. “Ok, let's do it!”, rekla sam sama sebi. I odjednom sam se osjetila kao da sam opet na Akademiji, da ponovno učim kako je to biti glumac, samo sada u novim okolnostima. Strašno mi je to pomoglo! Drugu stvar koju mi je rekao je bila je: “Remember the old country”. Dakle, sjeti se kako su stare žene u Grčkoj i na Balkanu na plus četrdeset stalno u crno zamotane, pa eto sada i ti imaš novu masku, gumu na glavi, kostim od pet slojeva, ali te hladi znoj i super je.

*Kako vam je u početku bilo igrati na engleskom?

Pa, jako teško, to je posebna disciplina, to je nešto o čemu bi možda trebalo napraviti knjigu: kako se igra na stranom jeziku i koji su to izazovi. Do čega ti uopće možeš doprijeti u tom drugom jeziku, koje su to restrikcije, kakvo je ograničenje tvoje slobode i tvog izraza. Često sam se osjećala kao da mi je netko stavio lanac na noge i rekao - trči! Strahovita je frustracija ne moći biti onoliko brz i spretan kao na vlastitom jeziku. S druge strane, ogromna je sreća kad čovjek uspije savladati barem neke od prepreka te vrste.

*Kako vam je svih ovih godina izgledao Balkan iz američke perspektive? Pretpostavljam da ste po prirodi stvari bili zainteresovani za ovdašnji “nacizam malih razlika”, a s druge strana ta geografska distanca i američko okruženje uvek nameću potrebu za jednostavnim slikama o dobrim i lošim momcima...

Da. Amerikanci su potpuno nezainteresirani za te male razlike. Oni hoće brza riješenja, hoće videti tko su good guys, tko bad guys i to je to. Detalji i nijanse, koji su - kako znamo - bitni, zapravo nikoga u Americi ne zanimaju. Šteta. Amerikanci imaju izvrsnu izreku: “Devil is in the details”. Znači, i oni to znaju! Ali tu mudrost ne primijenjuju na daleke strane zemlje.


Slika


*A vi? Da li ste vi Balkan počeli da doživljavate drugačije nego pre 15-20 godina?

Proširili su mi se vidici, da upotrebim tu frazu. Iz daleka vidim koliko se ljudi upinju u tome, kako kažeš, narcizmu malih razlika, užasno im je bitno da pokažu da su bitno različiti i da su te razlike nepremostive. A zapravo su svi vrlo slični, gotovo isti su problemi u svim sredinama, slični animoziteti, slične opsesije. Ono što Slovenci misle o Hrvatima, Hrvati misle o Srbima, a Srbi o Makedoncima i tako do Egejskoga mora. Svatko ima onog drugog za koga drži da je južniji i primitivniji.

*Jutros je za stolom na doručku o vama pričala grupa ljudi ovde na Paliću: kritičari, novinari, producenti... I gotovo svi imaju utisak: da je vaš dolazak ovde zapravo podsetio koliko neko poput vas nedostaje domaćem filmu.

Pa, lijepo je da tako mislite. Otkad živim u Americi, meni se ponekad čini da se nitko ničeg ne sjeća, da je sve zaboravljeno. A onda kad dođem ovamo ipak vidim da se ljudi sjećaju. Iako je mnogo slova, papira, riječi, mnogo minuta na televiziji potrošeno na brisanje tog sjećanja o Jugoslaviji, nekako mi se ipak čini da nisu bas sasvim uspjeli u tome i to mi daje nadu. Ne zbog mene, nego globalno, zbog svih ljudi ovdje. S druge strane, vidim da je posljednjih godina i to sjećanje postalo roba, dobar biznis. Često isti ljudi koji su se ’91. ili ’92. bavili sječom glava zbog sjećanja na prošlost, sada zarađuju lovu trgujući tom prošlošću. A zapravo je ista aktivnost u pitanju.

*Kako stojite sa prošlošću i sadašnjošću kada dođete ovde? Pokušavate li da uskočite u tamo neku ’88. ili ste svesni da je sada ovo 2012. godina? Možda je pitanje malo pretenciozno...

Nije pretenciozno, nego traži malo preduboki filozofski odgovor za ovu priliku. Pokušaću da skratim: jasno mi je da je prošlost izgubljena. Svi smo se promijenili, nitko se više ne može vratiti u ’88. godinu. Recimo, ovaj posjet mi je jako ugodan, ljepo mi je kad ljudi kažu - Miro, mi vas volimo! Ali se onda pitam što to oni zapravo vole, možda samo svoje uspomene na vlastitu mladost na koju ih podsjećam. Naravno, mladost se ne može vratiti, ali je dobro podsjetiti se, barem s vremena na vrijeme, tko smo nekada bili i što smo htjeli.

*I vaša uloga u filmu “Istambule, ne zaboravi me” se tiče traganja za prošlošću, zar ne?

Da, moglo bi se tako reći. „Istanbul” je omnibus film, a ja sam učestvovala u jednoj od priča u Stefanovoj režiji. Ono što je osobito zanimljivo u filmu je to da su sve priče smještene u Istanbul režirali stranci, nitko od režisera nije bio Turčin. Kao da je producent filma Husein Karabej htio naglasiti nešto s čime bih se mogla složiti: da čovjeku upravo pozicija stranca ili autsajdera daje šansu da bolje sagleda istinu.

*Do nas još nije došao ni vaš drugi ovogodišnji film “Venuto al mondo”. Kakve su to uloge?

U međuvremenu sam snimila još jedan film u Turskoj, po izuzetno dobrom scenariju. Zove se „Seaburners” i režirala ga je mlada režiserka Melisa Onel. Tu sam igrala glavnu ulogu. Film je imao žensku perspektivu što je vrlo neuobičajeno u muškom svijetu u kojem živimo. „Venuto al mondo” je rađen po zanimljivoj knjizi istog naslova spisateljice Margaret Macantini. Tu mi je zadovoljstvo bilo igrati sa Penelope Kruz.

*A kakve filmovi lično volite, one kojima se vraćate više puta?

Teško pitanje. Kad sam bila mlada, obožavala sam Bergmanove filmove i sebe sam kao buduću glumicu zamišljala u toj vrsti dubokih, teških, pametnih psiholoških drama. Čak sam i učila švedski, pa kasnije zbog te svoje prve filmske ljubavi i živjela godinu dana u Švedskoj. Onda sam otkrila Trifoa, Resnesa, Romera, Kurosavu, Tarkovskog, Žiku Pavlovića, Fasbindera, Bunjuela, pa zatim ranog Skorcezea, uopće američke filmove sedamdesetih... Rekla bih da volim priče o ljudima, stvarnim ljudima, priče koje razumijem, koje me osobno pogađaju, koje mi se direktno obraćaju, kao što mi se direktno obraćaju i dobre knjige. Nemam nikakvu relaciju prema velikim holivudskim filmovima kojima smo momentalno zatrpani. Ne zanimaju me superheroji, niti tehnološki komplicirane mašine koje impresioniraju svojom veličinom i snagom. Čini mi se da u tom obožavanju superheroja, tako savršenih i tako udaljenih od naših običnih života, postoji element fašizma. Ubermensch mi je antipatičan i bojim ga se. Mali izgubljeni čovjek koji traži smisao mi je blizak i želim ga gledati na ekranu kako se muči sa samim sobom. Njegovi problemi me se tiču. „Transformersi” me se apsolutno i nimalo ne tiču!

*A koji su vaši omiljeni filmovi iz grupe onih u kojima ste igrali važne uloge? Ima li na toj listi onih koji su našoj publici i danas važni: „U raljama života”, „Kiklop”, „Otac na službenom putu”, „Lepota poroka”, „Video jela, zelen bor”...?

Ne vraćam se svojim filmovima i, uopće, svojoj prošlosti. Ne gledam sebe na ekranu, od onih sam glumaca koji to teško podnose. Kad radim, radim predano i s punim angažmanom, ali je za mene film gotov na zadnji dan snimanja. Filmove koje ste spomenuli ne mogu procjenjivati objektivno jer mi se u sjećanju miješaju nebitni detalji mog osobnog iskustva koji s kvalitetom tih filmova nemaju nikakve veze. Ukratko, ne rangiram filmove u kojima sam igrala, niti ih procjenjujem i ocjenjujem. Oni su svi dio mog životnog i radnog iskustva. Često sam više uživala u poslovima koji nisu donijeli naročite rezultate nego u poslovima koji su se završili nagradama i tzv. uspjehom. Pozicija glumca je takva da on ne može imati uvid u tzv. veliku sliku. Osim toga, neki glumci - tu bih svrstala sebe - rade „iznutra”, tako da je suočenje s vanjskom slikom uvijek problematično, a često i bolno.

*Ipak, da li je rad sa Vrdoljakom, Grlićem, Kusturicom ili Nikolićem ostao u prijatnom sećanju? Da li ste bili zadovoljni tim ulogama?

„Otac na službenom putu“ je i dalje na samom vrhu mog glumačkog rezimea, to je zaista izuzetno dobar i lijep film. Vrdoljak mi je dao prvu filmsku ulogu u „Kiklopu“ za koju sam dobila prvu Zlatnu arenu. Kod Rajka Grlića sam igrala dva puta što mi se u životu nije dešavalo, barem koliko se sjećam, a sve se slabije sjećam. Glumice se najčešće tretiraju kao roba za jednokratnu upotrebu, tako da je dvokratna upotreba nešto što treba cijeniti. Nikolić je bio neobičan i divan čovjek, pravi umjetnik u starinskom smislu te riječi.

*Moram da vas pitam i otkud vi tih 80-ih u filmovima kao što su “Ćao, ispektore”, “Poltron” ili “Špijun na štiklama”, dok istovremeno igrate u filmovima koji pobeđuju u Kanu ili Puli, u JDP-u, HNK-u ili Gaveli, istovremeno sarađujeći sa alternativnim muzičarima?

Nemam pojma, mora da mi je trebalo novaca. Sjećam se jedne mudre rečenice Bate Živojinovića koji me je tješio na snimanju jednog od spomenutih filmova. Rekao je: “Radi se samo o tome kako iznijeti živu glavu”. To sam zapamtila za cijeli život. Čovjek radi svasta, ali je bitno upravo to: iznijeti živu glavu.

*Koliko su se promenili vaši lični stavovi o filmu nakon što se počeli da radite u Americi?

Sad sam još više protiv komercijalizma, sentimentalizma, plastičnih botoksiranih ljudi i obožavanja tehnologije kao glavne vrijednosti. To je valjda reakcija na sve ono što me okružuje u Americi.

*Kako Amerikanci doživljavaju evropsku kinematografiju? Kakvi filmovi su poželjni u tamošnjem bioskopu?

U glavi mi je davna rečenica nekog američkog poznanika: „I love foreign movies”. Ta me rečenica tada šokirala. Što su to za jednog Amerikanca „foreign movies”? Što sve u to spada? Ta je rečenica pomalo rasistička, ona priznaje „naše, američko” i sve ono drugo, neameričko, sve potrpano u istu vreću, nerazumljivu i pomalo sumnjivu. U toj vreći su i velikani kao Fellini, i debitanti iz Pakistana ili Estonije. Samo uz neopisivu reklamu, „strani” filmovi uspijevaju skrenuti pažnju prosječnog američkog gledaoca. Inače su osuđeni na najviše tjedan dana prikazivanja u nekom opskurnom malom kinu gdje u gledalištu sjedi samo nekoliko pomalo izdosađenih gledalaca.

*A da li ste pre odlaska preko okeana ikada priželjkivali rad u Holivudu?

Možda, ali je to bio Holivud Bili Vajldera, Hauarda Hoksa, Orsona Velsa kojeg, usput rečeno, Holivud nije volio. U to doba je Ingrid Bergman, strankinja, mogla biti glavna zvijezda. Sada je to gotovo nemoguće, pa čak međunarodno uspješnim glumicama kao što su to Penelope Kruz ili Merion Cottillard.

*Malo povišenim tonom ste upravo rekli “pravi glumac”. Da li ste u Americi, kao duboko formirana glumica, o svome zanatu naučili nešto novo i dobro, nešto što do tada niste imali u sebi?

To je dobro pitanje, odlično pitanje o kojem zbilja moram razmisliti.... Mislim da odgovor nije baš tako optimističan. Što se tiče samoga zanata, rekla bih kako sam u američkom kazalištu radila u komercijalnim uvjetima, probe su samo tri tjedna, što je apsolutno ništa, na televiziji proba uopće ne postoji kao kategorija, sve je instant, instant produkcija. Pa, eto, rekla bih kako sam tamo naučila raditi jako brzo, što s druge strane često znači i površno.


Slika


*Čak i u slučaju dobrih glumaca?

Da, čak i u slučaju dobrih glumaca. Razmišljanje američkog glumca je otprilike ovakvo: već si odradio školu, svoj proces učenja, svim tim kompliciranim stvarima kao što je glumački proces, već si se pozabavio na pravi, ozbiljni način i sad je vrijeme da to upotrebljavaš, prodaš. Naravno, ta upotreba i ta prodaja imaju svoje posljedice. Ono pravo, onaj glumčev centar, to je krhko. I često se nakon te rasprodaje čovjek osjeća ispražnjenim, kao da su mu oduzeli njegovu bit. Glavno je pitanje kako samog sebe sačuvati, odnosno, da se opet vratim na Batinu rečenicu, “kako iznijeti živu glavu”.

*Zašto vas više nema na domaćem filmu?

Ne znam zašto je tako. Čini se da ovdje vrijedi stara izreka „daleko od očiju, daleko od srca”. Na ovim prostorima se ionako činilo sve da se izbriše svako sjećanje koje nije u interesu novim državama i njihovim režimima. Ja donekle spadam u ta izbrisana sjećanja.

*Kada ste se ono 2002. pojavili na Brionima kod Šerbedžije u “Medeji”, Rajko Grlić je rekao otprilike kako je “lijepo što je Mira Furlan u Istri, ali njoj i Radi Šerbedžiji je mjesto na velikoj sceni HNK”.

Ha! Nisam znala da je to rekao. A HNK - što tu da kažem? Pa, na primjer, da tokom svih ovih godina nikada sa te strane nije postojao nikakav poziv ili pokušaj kontakta. Tako da ja, a za to mi je malo duže trebalo, sada konačno shvaćam da se to nikada i neće desiti. To je prošlost u koju se vjerojatno ne treba vraćati, to je gotovo, to je sve iza mene. Čovjek prirodno želi neko razriješenje, pobjedu takozvane pravde, nešto kao katarzu, ali ona postoji samo u dobroj drami a u životu je uglavnom nema. U životu stvari najčešće završavaju antiklimaktičnim zaboravom. I to je sve.

*Ovo pitanje je iz ladice “šta bi bilo da je bilo”. Da li ste sa sobom tamo negde krajem 80-ih imali posebne drugačije planove. Recimo da krenete u režiju ili pisanje?

Režija ne, ja nisam ta osoba. Režiser je čovjek koji donosi odluke u svakom trenutku. Ja sam čovjek koji ne može nijednu odluku donijeti lako, svaka mu teško pada, čini mi se da je to moj životni problem. Kada ispred sebe imam problem, teško mi pada preuzimanje odgovornosti pri donošenju bilo koje odluke, sve varijante mi se čine zanimljivim i vrijednim isprobavanja. Pa bi tako snimanje filma ili rad na predstavi vjerojatno trajali u nedogled. Tu je i pitanje autoriteta, nametanje svoje volje drugima. U svim tim sferama ja nisam najsigurnija.

A pisanje da! Napisala sam tri scenarija, jedan kazališni komad, razne stvari sam pokušala pisati. Sad, drugo je pitanje šta je od toga dovoljno dobro da bi izašlo u svijet. Nisam se bavila, kako bih rekla, prezentacijom tih tekstova, to me zapravo ne zanima. Kako su me javni nastupi počeli stašno zamarati, pisanje me sve više zanima kao privatna aktivnost.

*Ako se ne varam, sada pišete neke autobiografske skice i to pišete za svog sina...

Na početku pisanja sam zamislila da to radim za njega, tako sam našla adresata, što mi je kao piscu-amateru vrlo korisno: da znam kome se obraćam.

*Hoćete li to objavljivati?

Rado, ali to je dugotrajna stvar i sebi sam dala vremena za to. Nemam nikakve rokove, nikud mi se ne žuri. Pišem o temama koje su dominirale mojim životom i zanimljivo mi je time se baviti, iz psihoterapeutskih razloga. Drugo, imam sina od 14 godina koji živi u Americi i zapravo ne zna ništa o tome što se ovdje dešavalo, ne zna zapravo tko smo mi, pa sam imala potrebu da mu to ostavim kao dokument.

*Ne zna šta je Krleža, ko su Idoli?

Ne, ne zna, tko zna da li će to ikada saznati. Ali zna tko je Tajler, The Creator. Ne znaš tko je on?! Novi, vrlo važni reper, neki valjda zanimljiv tip.

*Živite sa porodicom u LA, a sve češće ste u Evropi, na Balkanu. Kako slažete glumačke i privatne rasporede?

Teško je, biti razdvojen je jako teško. Naš sin je sad mali tinejdžer i sada je sve to lakše uklopiti nego kada je bio beba. Goran je takođe radio ovdje i želio bi raditi ovdje. Negdje, mislim, postoji želja da se vratimo onome što smo bili i što jesmo. Osjećaj iskorjenjenosti i osjećaj nepripadanja - to su neizbrisive, bitne činjenice našeg života, ali je teško tako živjeti i negdje postoji želja za time da se vratiš i da zapravo shvatiš, da sagledaš šta si ti zapravo u svemu tome. Druga je stvar je li to uopće moguće.

*Ako i ovo pitanje nije suviše privatno, kako izgleda vaša svakodnevica u LA?

Živim vrlo mirnim životom, okružena sam prirodom, posjećuju nas razne zanimljive divlje životinje: od kojota i divljih mačaka do zmija zvečarki. Sve je to jedan potpuno drugačiji život od onog koji sam živjela ovdje, na ovim prostorima. Za mene je najveća sreća boraviti među drvećem, gledati nebo i promatrati kolibrija kako pije nektar iz cvijeta.


Slika


*Pratite li vesti sa Balkana?

Ne, nisam internet osoba. Nisam se modernizirala. Nije tako samo tamo, u Americi. Tako biva i ovde. Ovog ljeta sam sebi obećala da nikakve novine neću kupovati, čak ni kada je moj intervju unutra. Nemam nikakvog problema da ostanem vjerna tom obećanju.

*Znate li ko je Aleksandar Vučić, Tomislav Karamarko, Milorad Dodik, je li znate tko su ti ljudi?

Znam tko je Dodik jer smo u Republici Srpskoj snimali “Turneju”. Ostala imena su samo nejasno poznata, ali po čemu - to ne bih mogla reći. To je taj osjećaj: što manje znaš, to se manje uzrujavaš. Stari dobri eskapizam.

*A, npr, Srđan Valjarević ili Ante Tomić?

Valjarevića jako volim, imam mnoge njegove knjige, mislim da je odličan pisac. Ante Tomić je također dobar i duhovit pisac kojeg ponekad čitam. Jesam prošla na testu?

*Odlično, čista petica! A kad smo kod pisaca, da li je istina da ste vi i Gajić konkurisali u Hrvatskoj za film po romanu Dubravke Ugrešić “Ministarstvo boli” i da ste odbijeni?

Da, to je istina. Zašto je projekt odbijen, to treba pitati komisiju koja je odlučivala, ne mene. Mislim da je knjiga Dubravke Ugrešić izuzetna i da bi bilo važno snimiti film o ratu iz perspektive onih koji su sa ovih prostora morali otići.

*Kada sumirate svoj život i rad, smatrate li se uspešnom osobom?

Moj život i moj rad? Prvo bismo morali da definiramo uspijeh. Neke stvari su se postigle, neke nisu. Neke do kojih mi je bilo stalo nisu, a neke koje me nisu zanimale jesu. Mislim, život je uopće čudan, moj je kaotičan. To se dijelom tiče okolnosti, a dijelom mog karaktera.

*Razmišljate li o definitivnom povratku u Srbiju ili Hrvatsku?

Razmišljati je jedno, odluke su drugo. Čovjek se zamori od tzv. velikih odluka. Osobito ako spada u vrstu ljudi kojoj je teško donositi odluke. Prije 20 godina, u vrijeme rata, donijela sam odluku - ili su je, točnije, donijeli drugi - koja mi je promijenila život. Za tu vrstu odluke je potrebna velika snaga. Nisam sigurna da li je još uvijek imam.

*A zašto se ne vratite? Na Paliću ste imali priliku da vidite koliko vas ljudi vole. Tako je i na mnogim drugim mestima.

Da li da to shvatim kao poziv? Hvala vam! Susreti s ljudima, puni iskaza ljubavi i poštovanja, zaista su me usrećili. Trudit ću se da to ne zaboravim.

Čarobni Palić


Slika


*Da li ste već bili članica nekih filmskih žirija? Kako vam se čini taj posao?

Vrlo se nerado prihvaćam te dužnosti jer ne vjerujem u takmičenja kad je umjetnost u pitanju, niti smatram da imam sposobnost da objektivno procjenjujem i rangiram umjetnička djela. Jednom davno sam bila predsjednica žirija Filmskog festivala u Valenciji i tada sam shvatila koliko je nezahvalan taj posao. S nelagodom se sjećam kako su neki - nenagrađeni, naravno! - filmski autori bili nesretni pa čak i ljuti nakon što je žiri pročitao svoje odluke. Nakon svega, ja sam se osjećala loše, kao da sam namjerno nekoga povrijedila. Ali čovjek u toj poziciji može i mora biti vođen samo svojim osobnim doživljajem filmskog djela. Sve drugo, uključujući i sve moguće pritiske, treba zaboraviti i zanemariti.

*Kako ste doživeli poziv da dođete na Palić? Šta ste do tada znali o ovom festivalu?

Stefan Arsenijević, u čije mišljenje imam potpuno povjerenje, pričao mi je o festivalu na Paliću kao o predivnom mjestu okupljanja zanimljivih i kreativnih ljudi, a kasnije sam mnoge pohvale festivalu i ljudima koji ga organiziraju čula i od Svetozara Cvetkovića. To su ljudi kojima vjerujem i čiji senzibilitet dijelim, pa sam sa najvećim zadovoljstvom prihvatila poziv. Osim toga, prikazuje se film „Istambule, ne zaboravi me” u kojem sam učestvovala i taj rad mi je ostalo u izuzetno lijepom sjećanju. Najviše zahvaljujujući dragim ljudima, režiseru Stefanu Arsenijeviću i producentu Huseinu Karabeju.

*Kakvi su utisci posle svega? O Paliću i naročito o festivalskim filmovima?

Predivno mjesto, čarobno, bajkovito, nestvarno. Ljubazni domaćini, prekrasna hrana, dobro vino. Dočekalo me toliko ljubavi i poštovanja od svih ljudi, što filmskih, što tzv. običnih, da sam ostala bez riječi. Filmovi su bili izuzetno dobri, selekcija izvanredna, tako da smo svi u žiriju morali pristati na mnoge kompromise da bismo došli do neke odluke na koju su svi članovi mogli pristati.


B92

_________________
Slika


Vrh
Dade
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 16 Sep 2012, 12:59
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 29 Avg 2012, 20:36
Postovi: 615

OffLine
Miodrag Radovanović: Šicer za sva vremena!


Miodrag Radovanović - Mrgud više od pola veka na našoj glumačkoj sceni. Lik iz "Salaša u Malom ritu" ostaje jedna od najboljih uloga u istoriji našeg glumišta


Slika


MILA majko, kako nas je, kao klince, šćućurene pored televizora, plašio taj Nemac - Šicer, dok u seriji "Salaš u Malom ritu", hladan kao špricer, izgovara rečenicu: "Bićete streljani!" Detinjstvo je davno prohujalo, uostalom kao i svi ratovi, ali je rola glumca Miodraga Radovanovića Mrguda ostala za sva vremena.

Preko puta nas, u nekadašnjoj kafani "Otadžbina", a sada poslastičarnici, u Bulevaru kralja Aleksandra, sedi TV Šicer. Jede tortu i sa nama deli svoje slatko parče TV slave. Miran i drag sagovornik, kome i dalje lepo pristaju "veseli" brčići, ali nadimak Mrgud nikako.

Kada gleda neku predstavu publika se uvek identifikuje sa plemenitim likom, retko kada sa - negativcem. Lik Šicera, jednog od najkompleksnijih likova zlikovca, naša publika je prihvatila. Taj fenomen Radovanović objašnjava konkretnim primerom:

- Jedan profesor Pravnog fakulteta sreo me u perionici automobila i rekao: "Vi ste, čoveče, meni ušli kroz prozor u kuću". Želeo je, valjda, da kaže da sam ga igrom toliko iznenadio da je očekivao da mu na vrata uđe sve poznato, a ovo mu je bilo sasvim novo i drugačije.


Slika


Za početak, toliko o Šiceru, a odakle nadimak Mrgud? Nasmejani Mrgud kaže da mu ga je nadenuo čuveni kondicioni trener Crvene zvezde Peđa Stanojević. Za vreme Drugog svetskog rata kao dečaci su se gađali kamenicama i ciglama, i ratovali. Radovanović mu se učinio kao mrgudan - klinac. Ispočetka se Mrgud ljutio na taj nadimak, kasnije ga je i prihvatio. I dan-danas se tako predstavlja.

Za sebe kaže da je remorker, mali brod koji šlepa velike. Taj njegov "brodić" ni u 83. godini plovidbe ne staje. I dalje se drži izjave da "jede i pije" pozorište. Plastično rečeno, to čini zbog egzistencije. Na jesen ga u Jugoslovenskom dramskom pozorištu čekaju predstave: "Skakavci", "Tako je moralo biti" i "Mletački trgovac", a u Narodnom pozorištu "Velika drama".

Objašnjava nam da njegov život nije prošao naročito dramatično. Otac mu je u Čačku držao hotel "Srpski kralj". Sa setom, ipak, pripoveda da nikada, osim za Božić i Uskrs, nisu imali porodični ručak. Ali, jedne večeri, seli su za zajednički sto, gde je primetio da je otac zagrlio majku. Bio je toliko ushićen tim činom da im je priredio malu predstavu i izrecitovao nekoliko pesmica naučenih u obdaništu.

Mada mu je tada, kao šestogodišnjaku, sudbina odredila čime će se baviti u životu, "pravi" glumac je postao mnogo kasnije. Prvo je studirao agronomiju, a u glumce se upisao u 23. godini u klasi Mate Miloševića. Te "poodmakle" godine kumovale su tome, kako kaže, da nikad nije imao scensku mladost. Ali sve kasnije uloge potvrdile su njegovu scensku zrelost. Nema tog klasika po imenu i prezimenu kojeg nije igrao.

Iako mu je Šicer obeležio blistavu karijeru, pozorište mu je i dalje na prvom mestu. Ono je za njega stvarnije od života. Kazuje da se u njemu može videti i doživeti sve plemenito, sve uzvišeno, sve pokvareno, sve neljudsko, ogorčeno, oduševljeno i sve mnogo istinitije nego što je u životu.

Od prve do poslednje uloge Miodrag Radovanović glumi "iz glave". Smatra da se talenat ne uči na Akademiji, već zanat, način glumačkog mišljenja. Fakultet dramskih umetnosti je i zaslužan za toliki broj, kako kaže, savršenih, sjajnih i belosvetskih mladih glumaca.

U svojoj više od pet decenija blistavoj karijeri sagovornik "Novosti" nam kaže da je stigao da se bavi i politikom. Krajem sedamdesetih bio je delegat u Veću udruženog rada Skupštine Srbije. Govori da su ga izabrali jer je bio potreban "neko iz kulture". Dakle, bavio se samo tom sferom, nigde nije išao da priča i agituje.

Kada je razgovor pomalo odmakao, Radovanović je hteo nešto posebno da naglasi. A to je - ne može sebe da podeli na dva života, privatni i umetnički.

- Naravno da bi bilo smešno kada bi kao kralj Lir ušao u tramvaj. Osećam se kao normalan građanin, osim što su moja umetnička razmišljanja, šaputanja, specifičnija.

U nastavku ga pitamo za njegove "redovne" aktivnosti.

- Volim da pravim biblioteke, ormare od drveta pomoću najprostijih alata. Ne mislim da me rad obavezno spasava ovoga što nam se dešava. Ako bi trebalo negde vaditi most iz reke, ja bih i to uradio, jer je to za opšti spas. Ako većina ljudi postane svesna toga, onda ćemo, kao narod, doživeti pravi ljudski doživljaj i preporod.

Očigledno, našeg sagovornika Miodraga Radovanovića Mrguda nije napustio entuzijazam iz 1946. godine kada je gradio prugu Brčko - Banovići. Doduše, tada je gradio prugu, a sada bi, ako treba, i da vadi mostove.

ŽIVANOVIĆ, PLEŠA, BERČEK, ANITA...

Mrgud ne krije da su mu među omiljenim glumcima legendarni Milivoje Živanović i Branko Pleša. Ali dodaje da je oduševljen glumicom iz mlađe generacije - Anitom Mančić. U svetu ljudi sa velikog platna posebno izdvaja Aleksandra Berčeka, koji je za njega naš najbolji filmski glumac.

TRAŽE ME

Mrgud je i dalje tražen na sve strane. Najšira publika može ga videti u seriji "Montevideo Bog te video", a donedavno i u "Selo gori, a baba se češlja", "Vratiće se rode", "Moj rođak sa sela"... Na sve to odgovara: "Šta da radim kad me svi traže".


Novosti


Vrh
Brzi Gonzales
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 29 Sep 2012, 01:33
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Sep 2012, 22:05
Postovi: 95

OffLine
Jedno ime, jedna zvezda, večna joj slava, najlepša ženo sa minimalističkim stilom: Audrey Hepburn 1929-1993.
ostalo guglajte

_________________
Borba.Zapravo to nije borba s protivnikom.Borba.U njemu je.Pred kraj je borba neizbežna.Zato što ćeš takvom kraju okrenuti leđa.Proletet ću iza tebe neprimetno,a ti ćeš pohrliti u novi dan.Zato što je pobeda na kraju,osvajanje samo jednog dana.Ezel/Omer


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 16 Dec 2012, 19:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Растко Лупуловић - Отац Иларион


Рођен у Београду 1974. године. Љубитељима филмске уметности остао је, између осталог, упамћен по филмовима `Биће боље` и `Пакет аранжман`, док га обожаваоци позоришта памте не само по сјаним улогама, већ и по награди за глумачку бравуру `Зоран Радмиловић` коју је добио на Стеријином позорју у Новом Саду 1996. године.
Сада Јеромонах Иларион.
Растко Лупуловић некадашња велика нада изузетног талента српског глумишта, како филмског тако и позоришног, али и бивши гитариста београдске рок групе `Канда,Коџа и Небојша`, пре више од једне деценије одлучио је да живот заувек посвети Богу.


Slika


phpBB [media]


На изненађење свих и без икаквог јавног наговештаја, напустио је световни начин живота и августа 1996. године одлази у манастир Високи Дечани, где се потом закалуђерио.

Slika


Поред свакодневног монашког живота, иконопис му је већ годинама једно од главних манастирских послушања у тихом монашком подвижништву.


Slika


Ом, међутим, у Дечанима није једини калуђер Београђанин из света драмских уметности. Сабрат му је и јеромонах Андреј, некадашњи дранмтург из Новог Београда. Дечани су, иначе, надалеко познати не само зато што су под заштитом Унеска као чувена српска културна баштина, већ и по високообразованом монашком братству.

Сада је игуман манастира Драганац.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Velike holivudske ljubavi  |  Poslato: 25 Feb 2013, 12:38
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Ljubav jača od holivudske slave

Slika

Većina ljudi koji su čuli za Itu Rinu, o ovoj glumici znaju tek toliko koliko je potrebno za rešavanje ukrštenice. Ipak, ona je bila prva, a možda i najznačajnija međunarodna filmska diva sa prostora bivše Jugoslavije, koja je, osim u domaćoj, ostavila značajan trag u češkoj i nemačkoj kinematografiji.


Nadaleko poznata slovenska lepota Ite Rine

Iako ju je na vrhuncu slave francuska publika bukvalno nosila na rukama, odbila je ponude velikih holivudskih studija, i to zbog ljubavi prema suprugu, inženjeru Miodragu Đorđeviću. Bila je i veliki patriota: svi filmovi u kojima je glumila tridesetih godina, izuzev “Centrale Rio”, snimljeni su u Jugoslaviji, a malo je nedostajalo da zbog patriotizma završi u nacističkom zatvoru. Tada joj je u pomoć pritekao tadašnji ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kasnije nobelovac – Ivo Andrić.

Sve se desilo u predvečerje Drugog svetskog rata, u leto 1939, upravo tokom snimanja filma “Centrala Rio”. U to vreme, atmosfera u nemačkim studijima bila je vrlo teška za “nearijevske umetnike”, pa je Ita Rina, preko rođaka, iz rodne Divače, kod Trsta, morala da dobavlja dokumente kako bi dokazala da nije Jevrejka.

– Na snimanju je uz nju neprestano bio neki gestapovac, koji je ubrzo počeo sa verbalnim provokacijama na temu Jugoslavije. Ne znajući ko je taj čovek, Ita se s njim žestoko posvađala. Ovo je bilo prilično opasno jer su gestapovci hapsili koga i kako su hteli, što se desilo i mnogim glumcima. Kada je otkrila ko je ovaj čovek, Ita se obratila tadašnjem ambasadoru Kraljevine Jugoslavije, Ivi Andriću, koji joj je savetovao da se hitno vrati u domovinu. Pošto je već snimila svoje scene, odmah je spakovala kofere – kaže Aleksandar Erdeljanović, direktor Arhiva Jugoslovenske kinoteke.

Loš đak

Ita Rina je rođena kao Ida Kravanja 7. jula 1907. godine, u Divači, prva od dve ćerke iz braka Jožefa Kravanje i Marie Marke. Po izbijanju Prvog svetskog rata, porodica Kravanja seli se u Ljubljanu, gde je Ida upisala gimnaziju, a kasnije se zaposlila u banci. Nije bila dobra učenica; treći razred je ponavljala, ali je redovno posećivala pozorišne i bioskopske predstave, i maštala da postane glumica.

Do prekretnice u njenom životu došlo je 1926, pošto su je prijatelji, budući da je već stasala u pravu lepoticu, prijavili na konkurs za mis u organizaciji američke distributerske kompanije “Fanament”. Pobednici takmičenja sledila je velika novčana nagrada i filmski ugovor u Americi. Međutim, iako je izabrana za jednu od sedam najlepših takmičarki, Ida je, na nagovor majke, odbila da učestvuje u finalu u Zagrebu.

Uprkos tome, Idina lepota je zapažena i njene fotografije su prosleđene berlinskom filmskom producentu Peteru Ostermajeru. Kada je iz Berlina stigla ponuda za probno snimanje, Idina majka je odbila, smatrajući da je za svaku poštenu devojku najvažnije da završi školu i da se uda. U takvoj situaciji, Ida je 1927. pobegla od kuće i uputila se u Nemačku. Dva dana kasnije, posle neprospavane noći i jutra “dočekanog u suzama”, otišla je na probno snimanje. “Osvetlili su me reflektorima. Kamere su počela da zuje... Govorili su mi da vrištim, da se smejem, da mašem, plačem. Mislim da sam najprirodnije izgledala u scenama gde sam plakala... Bilo je dovoljno samo da pomislim koliko sam daleko od kuće i kako sam obmanula majku...”, pričala je kasnije.

Slovenska lepota

Ida je posle ove probe potpisala prvi ugovor, a bura oko njenog bega se stišala. Prema Erdeljanovićevim rečima, Idu su u Nemačkoj učili da glumi, pleše, vozi, jaše, pliva... U prvih godinu i po dana, kako je pričala, praktično svake nedelje snimala je po film, pojavljujući se u nizu malih uloga. Tako su je kalili za veće uloge. Njeno ime, Ida Kravanja, prvi put je zabeleženo na špici filma “Šta deca kriju od roditelja” režisera Franca Ostena, a posle niza epizoda, kritika je primećuje tek u filmu “Poslednja večera” Marija Bonara (1928). Do tada je, na nagovor producenata, već uzela pseudonim Ita Rina.

– Dva najznačajnija filma Ite Rine su “Erotikon” iz 1929, priča o zavedenoj i napuštenoj ćerki čuvara železničke stanice u češko-nemačkoj koprodukciji, koji je, pored nje, proslavio i mladog češkog reditelja Gustava Mahatija, i češki klasik “Tonka zvana vešala”. U ovom filmu iz 1930. Ita je glumila prostitutku koja ispunjava poslednju želju ubici osuđenom na smrt i provodi s njim noć pred pogubljenje. To je bila njena najuspešnija rola. Na premijeri “Erotikona” u Parizu, publika ju je na rukama iznela iz bioskopa, a kritičari su hvalili njenu slovensku lepotu i glumu. Postala je prava zvezda, obožavaoci su je čekali na svakom koraku, dobijala je na stotine pisama i ponude da karijeru nastavi u Holivudu – kaže Erdeljanović, i dodaje da je Ita Rina tokom karijere snimila 19 filmova u kojima je tumačila glavne uloge.

Prelazak u pravoslavlje

Na vrhuncu slave, 1931, glumica je dugo­godišnju vezu s inženjerom Miodragom Đorđe­vićem iz Beograda, koju je započela još po dolasku u Berlin, krunisala brakom. Nameravala je da napusti glumu, a promenila je i veru, prešavši u pravoslavlje. Posle venčanja u Beogradu, po drugi put u životu dobija novo ime – Tamara Đorđević, i nastanjuje se u srpskoj prestonici.

– Srećom, ubrzo se vratila filmu. Tridesetih, po sopstvenoj odluci, snimala je isključivo u Jugoslaviji, s izuzetkom “Centrale Rio”. Ta tri filma snimljena u Jugoslaviji: “Fantom Durmitora”, “A život teče dalje” i “Princeza korala”, bili su koprodukcije, sa nemačkim, odnosno češkim partnerima i, između ostalog, imali za cilj promociju Kraljevine Jugoslavije i njenih prirodnih lepota, posebno Jadrana i Crne Gore. Film “A život teče dalje”, ozvučen na češkom, nemačkom, francuskom i srpskohrvatskom jeziku, bio je prvi film na našem jeziku – kaže Erdeljanović.

Period okupacije Ita Rina provela je povučeno u Beogradu i Vrnjačkoj banji, brinući o porodici, uvećanoj za dva člana (sin i ćerka). Posle rata, ponudila je svoje bogato filmsko znanje i iskustvo novoj vlasti, ali je naišla na zid ćutanja i podozrenja, tako da nije dobijala nove uloge. Poslednja uloga Ite Rine bila je mala epizoda u filmu “Rat” Veljka Bulajića iz 1960. Sredinom šezdesetih povukla se iz javnog života i nastanila u Budvi, gde je preminula maja 1979, za vreme katastrofalnog zemljotresa. Sahranjena je na Novom groblju u Beogradu.

Slika
Scena iz filma "Erotikon"

Slika
Poznat češki klasik “Tonka zvana vešala” gde Ita glumi prostitutku koja ispunjava poslednju želju ubici provodeći s njim noć pred pogubljenje

Slika
; „Valovi strasti”, drama u kojoj je Ita bila partnerka slavnom ruskom glumcu Vladimiru Gajdarovu

Slika
Isečak iz časopisa “Cinema revija”, Zagreb, 1931. godina, gde je objavljena i fotografija njenog supruga Miodraga Đorđevića

Slika
Sa snimanja filma „Fantom Durmitora“

bliconline


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 99 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker