Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Glumački velikani http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=14&t=43 |
Stranica 1 od 3 |
Autoru: | Astra [ 14 Apr 2012, 01:09 ] |
Tema posta: | Glumački velikani |
Pavle i Boris među najpopularnijim glumcima Glasanjem na filmskomm sajtu IMDB publika izabrala pedeset najpopularnijih glumaca sa prostora nekadašnje SFRJ. Glogovac prvi iz mlađe generacije Pavle Vuisić, Boris Dvornik,Bekim Fehmiu, Fabijan Šovagović, Velimir Bata Živojinović KORISNICI filmskog sajta IMDB koji se danas smatra internet gigantom, putem glasanja izabrali su pedeset najpopularnijih glumaca bivše Jugoslavije. Vodeće mesto na reprezentativnoj listi glumačkih velikana dobio je Predrag Miki Manojlović, a slede ga Velimir Bata Živojinović i Fabijan Šovagović. Četvrti po popularnosti je Pavle Vuisić, a među deset omiljenih svrstali su se i Ljuba Tadić, Boris Dvornik, Bekim Fehmiu, Ivo Gregurević, Nebojša Glogovac i Rade Šerbedžija. Ono što ovaj izbor čini zanimljivim jeste „paradoksalna“ činjenica da je najveći broj internet korisnika, koje čine filmofili mlađe generacije, svoje glasove dao zrelim, ili starijim glumcima, junacima brojnih filmova nekadašnje jugoslovenske kinematografije i TV produkcije. Za neke mlade ljude nezaboravni su ostali i velikani koji više nisu među živima. S druge strane, ova lista mogla bi da otvori i pitanje da li su filmovi iz doba SFRJ danas klasična - ostvarenja koja su prošla testove vremena i pokazala se kao vrednija od savremene produkcije koja je danas u ponudi u državama na ovim prostorima. - Ponosan sam što sam na čelu ovakvog spiska glumaca - kaže za „Novosti“ Predrag Miki Manojlović. - Ovakav izbor možda je rezultat činjenice da mlađi glumci nisu igrali u toliko značajnih filmova, kao što su to bili projekti u doba jugoslovenske kinematografije. To je bio veliki prostor, velika produkcija, veliko tržište, ti filmovi koje smo zajedno radili uspešno su se probijali na zapadu. Teško je porediti to vreme sa sadašnjim - producenti filmova bili su ljudi od kredibiliteta, a danas uglavnom imamo „tranzicione producente“. U takvim okolnostima, filmovi moraju brzo da se rade, a čim je nešto na brzinu, sklono je greškama. Mladi glumci često nemaju vremena da neki lik urade onako kako bi želeli, taj teror producenata tera ih da rade „brzo i kuso“ - ističe Manojlović. On smatra da je ova lista najpopularnijih i rezultat generalnog sagledavanja svih uloga koje je neki glumac odigrao tokom karijere, i da je na to što se našao na prvom mestu uticala i činjenica što i danas snima. - Trajanje je važno, mislim da to publika ceni - smatra Manojlović, koji je i danas veoma angažovan u inostranim produkcijama koje imaju ozbiljan prodor na svetsko tržište, i u produkcijama u regionu. Prvoplasirani iz mlađe generacije glumaca je Nebojša Glogovac, koji takođe kaže da je čast biti u društvu ovakvih glumačkih imena. - Ovo doživljavam kao satisfakciju, ali i kao činjenicu da je vrlo važan test vremena, i da ono što se dobro uradi u glumačkoj profesiji ipak ostaje upamćeno, što potvrđuje i ovo glasanje nove, internet generacije. Iza nekadašnje jugoslovenske kinematografije stoje značajna ostvarenja, značajni autori, a ovi mladi ljudi nisu ni bili rođeni kad su se ti filmovi prikazivali u bioskopima. Mislim da i danas ima kvalitetne produkcije na ovim prostorima, a o kojim filmovima je reč mogli bi da pokažu upravo mlađi glumci koji su se našli među pedeset najpopularnijih. Za Branislava Lečića ova lista mogla bi da pokaže nekoliko činjenica - da je nekada bilo kvalitetnijih filmova, veće tržište, i da su ljudi koji odlučuju o filmu bili svesni da ulaganje u ovu umetnost donosi profit. - Ovaj odabir pokazuje i to da su mlađe generacije upoznate sa onim što se u filmskom prostoru dešavalo u nekadašnjoj državi, i zadovoljstvo je biti na ovom spisku. Postoji još nešto - pogledajte koliko ima malih država na prostoru gde je bila jedna domovina, svi smo poznati, publika je ista, a film i televizija, na opštu radost pokazuju da je kulturni prostor ostao isti i da će trajati, ma koliko se forsirale političke granice - kaže Lečić. On smatra da nacionalne kinematografije u novim državama ne postoje, i da kvalitetan film, sa dobrom temom, koju obrađuju autori od zanata, uvek nađe put do publike, bez obzira na kom je jeziku. - Nekada se smatralo da je glumac zaslužio popularnost kompletnim svojim kapacitetom, i u pozorištu, i na filmu i televiziji. Danas je, nažalost, dovoljno pojaviti se u nekom rijaliti šou programu, a biti glumac mnogo je ozbiljniji posao nego što se ovde sada prikazuje - ističe Branislav Lečić. Vecernje novosti |
Autoru: | Astra [ 24 Apr 2012, 07:26 ] |
Tema posta: | Re: Glumački velikani |
Šest decenija rada Mire Banjac Decenije umetničkog rada velike glumice u monografiji „Lica Mire Banjac“ PRVE glumačke korake, spore i nesigurne, Mira Banjac načinila je pre šest decenija na školskim i svetosavskim priredbama u njenom rodnom Erdeviku. Od tada, pa do danas, neumorno niže nisku svojih glumačkih likova, naših malih i velikih žena. Svi ti likovi sabrani su u monografiji „Lica Mire Banjac“, koja je prošlog decembra promovisana u Srpskom narodnom pozorištu, a u ponedeljak uveče i u Pozorišnom muzeju Vojvodine u Novom Sadu. - Ponosna sam na tu galeriju žena iz svog naroda - rekla je nezaboravna Katica iz „Radovana Trećeg“, Marija iz kultne istoimene serije, Danica Čvorović iz „Balkanskog špijuna“, upravnica nudističkog kampa u „Lepoti poroka“, Ruža iz Barande... O najupečatljivijim rolama legendarne glumice govorili su teatrolozi Vesna Krčmar i Miroslav Radonjić, kao i Zoran Maksimović, direktor Pozorišnog muzeja, koji je priredio ovu monografiju. Vecernje novosti |
Autoru: | Astra [ 29 Apr 2012, 20:36 ] |
Tema posta: | Re: Glumački velikani |
Mira Stupica: Ja odlazim uskoro Iznenadni susret sa prijateljima u Muzeju Narodnog pozorišta toliko je raznežio legendarnu glumicu Miru Stupicu da nije mogla sakriti svoje suze, a njene reči zvučale su kao oproštaj Kada je prošlog četvrtka sporim korakom dolazila u Narodno pozorište u Beogradu, u kome je igrala tolike godine izgarajući pred publikom i za nju, čuvena srpska glumica Mira Stupica (88) nije ni slutila da će je sačekati iznenađenje. Povod za dolazak u ovu pozorišnu kuću bila je promocija dvanaestog izdanja njene autobiografske knjige Šaka soli, a legendarna umetnica nije želela da odbije ovaj poziv, mada retko kad napušta svoj dom na Čuburi. Neočekivani susret sa dragim prijateljima koji su je sačekali u Muzeju Narodnog pozorišta, koji je i otvorila krajem 2010. godine, a potom i dodela srebrnjaka od strane upravnika Božidara Đurovića, vidno su je potresli. Iako je toliko puta tokom svoje briljantne karijere, kada joj je srce najviše krvarilo zbog gubitka dragih osoba, imala snage da stane na daske koje život znače i pruži maksimum, ovaj put otkrila je najtananije niti svoje duše i nije mogla da sakrije uzburkane emocije. - Zbunjena sam jer nisam znala da ću sresti toliko dragih ljudi pa ne znam šta da vam kažem. Htela bih mnogo lepih stvari da podelim s vama, ali nekako sam stala i ne mogu, mada starost nije opravdanje za to – rekla je glumica pokazujući na svoje ruke koje su drhtale od ushićenja, a potom je uz kraću pauzu nastavila. - Knjigu Šaka soli pisala sam pre dvadeset i nešto godina. Ne mogu da kažem kako je odlična, ali to je sigurno dobra knjiga koju je pročitao ogroman broj ljudi od kojih sam dobila samo pohvale. Narodno pozorište ponudilo mi je da je ponovo izdamo i ja sam prihvatila. Večeras su me pozvali na njenu promociju i mislila sam da ću samo potpisivati knjigu nekim klincima, međutim, ovde vidim elitu. Mnogo vam hvala, zbunjena sam, ali i presrećna što sam ovde s vama – istakla je Mira Stupica dok ju je iz publike pažljivo posmatrao njen rođeni brat i glumački bard Bora Todorović (82) koji joj je u životu uvek bio veliki oslonac. S obzirom na to da je duboko zagazila u devetu deceniju, Mira Stupica veoma retko izlazi iz kuće jer je krhkog zdravlja, a najteže joj pada samoća. Slobodno vreme najradije provodi sa starim drugaricama i u društvu ćerke Mine koju je dobila u prvom braku sa glumcem Milivojem Popovićem Mavidom. Od nje ima voljenu unuku Miu i praunuka Maksima koje retko viđa jer žive u inostranstvu. Nakon smrti trećeg supruga, političara Cvijetina Mijatovića 1992. godine, glumica živi sama. Ipak, najradije se priseća vremena provedenog sa svojom najvećom ljubavlju, rediteljem i arhitektom Bojanom Stupicom koji je osnovao Jugoslovensko dramsko pozorište i projektovao Atelje 212, a preminuo je 22. maja 1970. godine. Iako je od njegove smrti prošlo više od četiri decenije, glumačka diva nikada nije prežalila taj bolni gubitak, pa je i na promociji pustila suze na pomen njegovog imena i dela kojim je zadužio našu kulturu. Svesna da je i njen kraj možda blizu, poslednje reči izgovorila je kao mali oproštaj koji je mnoge dirnuo. - Ne znam kako da vam zahvalim, možda moje suze to mogu. Nisam se nadala ovakvom susretu niti sam znala šta me čeka, ali toliko ste dobri i pažljivi, ličite mi na ljude koje volim i zato vam zahvaljujem. Nikada neću zaboraviti ovaj sastanak s vama, nikada… I molim vas, ja odlazim uskoro, ali znam da ćete me se sećati – rekla je drhtavim glasom ova maestralna umetnica, što je izazvalo veliki aplauz, ali i suze u publici. Story |
Autoru: | Nina [ 10 Jun 2012, 01:07 ] |
Tema posta: | Re: Glumački velikani |
Studio 45 - Rade Serbedzija
|
Autoru: | Nina [ 13 Jul 2012, 22:09 ] |
Tema posta: | Re: Glumački velikani |
Nema glumice koja se više šalila na svoj račun i na račun svog izgleda. Govorila je da je imala sve što glumici ne treba: nizak rast, sitne oči, kratke noge… Iako nije „po meri“, Mira Banjac uspela je da nam dočara nezaboravne likove sa pozorišnih dasaka, iz TV serija i filmova. Vojvođanka iz Erdevika, kojoj je Zoran Radmilović stalno pretio da će da je „vrati u Srpsko narodno“, ostvarila je niz nezaboravnih uloga i svoj život obojila druženjima sa glumačkim legendama i pesmom sa salaša. Danas, sa 76 godina, Mira Ba-njac i dalje radi, gledamo je u TV seriji „M(j)ešoviti brak“. Svakog dana, vozač ide po nju u Novi Sad i vraća je uveče kući, a neretko, glumica spava u jednom beogradskom hotelu, gde smo sa njom i razgovarali. Taj ritam nimalo joj ne smeta. To je, kaže, drži u životu. –Dokle god radim, biću živa. Kad budem prestala da radim, ja ću da uginem kao biljka. Ne da umrem, nego da svenem. Celi moj život bio je rad i ogroman rad. Oduševljava me sve što radim i svaki susret s nekim novim, mladim svetom. Uvek sam se držala lepe misli Isidore Sekulić da je popularnost kvarljiva roba. A u našem poslu treba trajati, treba se rasporediti i ne trošiti na neke beznačajne stvari zarad popularnosti. Treba karijeru lagano graditi, osetiti svoje mogućnosti i trenutak kad ste više potrebni i kad ste manje potrebni. Mira Banjac kaže da ju je monografija o njoj, objavljena povodom nagrade „Dobričin prsten“, naterala da se malo presliša i sumira svoj život. –Jedan se krug zatvorio i nekako me je to nateralo da sagledam ceo svoj uporedni život, svoje prijatelje. I došla sam do zaključka da sam imala dobru karijeru i mali život. To je uvek bilo moje lično opredeljenje. Nisam živela neki spektakularan život, nisam pripadala ženama koje su jako, egzaltirano bile uvek u svemu „napolju“! Kad se završi posao, povučem se u svoju kuću, među prijatelje. Tako sam i provela život. Ne da Bog sve Danas, ovoj ženi sa „dobrom karijerom i malim životom“, ostala je neispunjena samo jedna želja. –Istinski mislim da bih danas dala celu karijeru da imam unuče da mi trčka po kući. Neko bi dao za moju karijeru sve, a ja bih sve za nečiju porodicu. Ali, nije mi se dalo. Ne da Bog sve. To je ta ravnoteža. Mira Banjac danas živi u svom novosadskom stanu, sa sinom Branislavom. –Moj sin je skoro 30 godina radio kao kamerman. Dok smo živeli u Beogradu, radio je na RTS-u, a potom i na TV Novi Sad, odakle je, kao i mnogi, otišao. Sada trenutno ne radi. A ja uvek imam šta da radim. Volim svoju kuću. Volim da je sve urađeno mojom rukom. Od cveća na balkonu, pa nadalje. Idem na pijacu, kuvam, dobro kuvam. Radim sve što i drugi normalni ljudi. Ušla sam u mirne vode, u godinama sam kada čovek zna gde mu je mesto. Vratila sam se u svoj kraj, jer valjda u sebi nosim nešto od te vojvođanske mirnoće i širine, pa mi prija usporeni ritam kojim se u Vojvodini živi. Nisam uskraćena ni za šta. Novi Sad ima pozorišta, promocije, izložbe, filmove, tu su mi prijatelji. Uvek znam gde ću ih naći. Družim se i sa ljudima van posla, od kojih dobiješ nešto skroz drugo, pa kad sve pomešaš kao karte, bude ti veoma zanimljivo. Nalazim radost u svojoj kući, radujem se sitnicama koje kupim. Sada sređujem kupatilo iz temelja! Pre 12 godina došla sam u staru zgradu koju su pred rat zidali bogati Jevreji i bankari. Sada moramo da je adaptiramo i kupatilo je došlo na red. Eto, radim sve ono što u frkama nisam stizala. Čitam ono što želim, slušam muziku za koju nisam imala vremena. Srećem se sa prijateljicama koje poznajem i po 40 godina. Organizujemo male ženske „sešne“. I dalje me ljudi pozdravljaju na ulici i ovde i u Novom Sadu, gde se manje- -više svi poznajemo. Pa, Novi Sad možeš da prođeš biciklom s kraja na kraj. Ti susreti s publikom su lepa svakidašnjica, za te ljude sam radila ceo svoj život. Moje dete Rado se seća jednog takvog susreta kada je sa snimanja filma „Sećaš li se Doli Bel“ krenula ka Beogradu. –Srela sam neke mladiće koji su jurili na avion za Libiju. Zaustavila sam taksi, čak pozovem i jednog prijatelja na aerodromu i pitam ga da li može da zaustavi avion dok momci ne stignu. Oni su bili zgranuti, kako ja mogu i to! Hteli su da zahvale, tražili mi adresu i ja im dam. Pomenula sam da imam dete. Posle nekog vremena, pojavljuje se jedan od njih na vratima. Došao je da mi zahvali i u rukama je držao neki duksić za dečaka od dve-tri godine. Kaže, poklon za moje dete! A iz fotelje, mrko gleda i mene i njega moj sin Branislav, od svojih 30 godina, u karate mantilu, sav onako krupan. Uvek mi je i zamerao što ga zovem „dete“. Pa dete je uvek za majku –dete! Odavno su nam poznate i priče o tamburašima, kafanama i druženju posle predstava i snimanja… –Ne spadam u one koji govore „e, u moje vreme“… Verujem da i danas mladi imaju neka svoja druženja. Mi smo možda bili smireniji, nije bilo te trke za poslom, za parama. Imali smo više vremena da se opustimo. Klub u Ateljeu bio je čuven po druženjima koja su bila kao mali seminari. Do-lazio je Danilo Kiš, Dobrica Ćosić, Borislav Pekić, Mihiz… Kada njih sretnete, osećate da niste vreme potrošili na sedenje bez ikakvog razloga već da ste nešto i dobili –i prijatelje i ono što su rekli. Treba učiti od ljudi. Oduvek sam bila lopov, krala sam od pametnih ljudi –kaže Mira Banjac. A u njenom životu bilo ih je mnogo, od profesora do kolega kojima se beskrajno divila. Na putu od Erdevika, gde je rođena i živela s majkom, kada su svi mislili da će biti advokat, pa do danas, Mira Banjac radila je s najvećim glumačkim imenima. –Sreća je živeti pored takvog jednog ešalona pametnih ljudi. Imam jednu divnu priču s Mirom Stupicom iz vremena kada sam bila „mala glumica“. Ona je tada bila u zvezdama! Videla sam je jednom kada sam iz Novog Sada došla na pola dana u Beograd. Stajala sam preko puta Jugoslovenskog dramskog pozorišta, sa strane Cvetnog trga, a ona je izlazila iz pozorišta sa Marijom Crnobori. Ostala sam fascinirana i zakopana u mestu. Rekla sam sebi da nikada neću uspeti da „pređem“ preko puta. Njen glas urezao mi se negde u mozgu za sva vremena. Kasnije sam se sprijateljila s njom i spremala predstavu „Marija se bori s anđelima“. Na probama je sve teklo kako treba, ali na dan premijere, stojim iza kulisa, a Mira je već na sceni i odjednom čujem njen glas! Onaj glas koji sam u mladosti čula. Dobila sam takvu tremu da su mi se noge odsekle. Nisam mogla da verujem da ću se s njom naći na sceni oči u oči. To je ta glumačka hemija, neko čudo koje se teško da objasniti. Tužni odlasci Bata Stojković i Zoran Radmilović legende su bez kojih život Mire Banjac ne bi bio isti. –Bata i ja bili smo uhodan par. U filmu „Varljivo leto ‘68“ izgedali smo kao muž i žena. Otkako je on umro, ja više ništa i ne igram u pozorištu, jer više nema predstave „Korešpondencija“, koju smo igrali tolike godine. Bata je bio veoma zahtevan glumac, vrlo tačan, pedantan, on nas povuče kao remorker. Na snimanjima i probama nije bio mnogo šaljiv. Bio je veoma ozbiljan akter. Ko ga je voleo, voleo ga je, ko nije, nije. Bio je težak, ali značajan prijatelj, zahtevan i težak, ali i značajan glumac. Više si se ti prilagođavao njemu nego on tebi. Sve filmove s njim vrlo sam lako radila. Na kraju krajeva, znala sam svoje mesto u toj našoj porodici. Postoje dobri, odlični, veliki, vrhunski i neponovljivi glumci. Zoran Radmilović bio je neponovljiv. „Radovana Trećeg“ radili smo s takvim zadovoljstvom i to je publika prepoznala i razmazila nas. On je bio motor koji nas je vukao, a mi smo ga ložili. Svake večeri igrao je drugačiji tekst, ali je do kraja ostao Radovan koga je zahtevao Duško Kovačević. Ma, bilo je neodoljivo igrati sa Zoranom. Pamtimo je i po odličnoj ulozi u filmu „Lepota poroka“ Živka Nikolića, gde se, kao i u „Radovanu Trećem“, zarad uloge potpuno promenila i poružnila. –Živko mi je, onako tih i pažljiv, rekao: „Moraću malo da te podšišam i ofarbam…“ I ja pristanem jer je uloga bila sjajna. Ofarbali su me u crnog gavrana, moj frizer se dva meseca mučio da mi vrati onu moju sivoplavu nijansu. Ali, vredelo je, nisam se pokajala i nije mi bilo teško i neprijatno da nosim tu ružnoću. A da li joj je išta bilo neprijatno u pozorištu, na filmu, televiziji…? –Moram da vas iznenadim, nikada me niko i ništa u poslu nije povredilo. Ni novinari, ni kritike. A bilo je loših kritika. Ha! Pa, mogu na prste jedne ruke da nabrojim uloge iza kojih mogu da stanem, sve drugo je tekuća traka. Ali, nisam se ljutila. Još trajem i ne nosim ni jednu jedinu ranu iz pozorišta. Jedino što je rastuži jesu, kaže, odlasci… –Mnogo sam prijatelja izgubila. Evo, nedavno je otišao i Danilo Lazović… Ne mogu da verujem da čovek tako ode, da se izvrne, da nestane. Ne smem ni da brojim koga sve iz Ateljea nema, a ko mi je značio i ko je sa mnom stvarao ceo moj svet i ovo što danas jesam. Uhvatila brzi voz – Bila sam negovana glumica. Deset godina sam u Novom Sadu čekala da dođem do Sterijinog pozorja. Nisam to smatrala nepravdom. Tada se brinulo o glumcima. Ako kažeš da bi da nešto igraš, reditelj ti kaže: „Može, ali za tri-četiri godine.“ I za to vreme zaista dobiješ kvalitet. Danas su reditelji gostujući, obave svoj posao i odu, ali ne znaju da neki glumac treba da dobije nešto jače, da ga treba pogurati. Čekala sam i da se pojavim na filmu, koji je bio samo za izuzetne ljude. I s televizijom sam se kasno srela. U poslednjem momentu uhvatila sam taj brzi voz i radila sam sa našim najboljim rediteljima. Puls |
Autoru: | Nina [ 20 Jul 2012, 21:45 ] |
Tema posta: | Re: Glumački velikani |
Nikola Simić: Nemam žal za mladošću Glumac govori za „Novosti“ o prvoj ulozi u mjuziklu, nekadašnjem JDP, počecima, velikim glumcima. Svaki životni period i vreme nosi nešto specifično. Ne mislim kakav sam bio, kakav sam sada. A i da mislim, da li bi mi pomoglo? NE voli kada se kaže da je „legendarni glumac“, ali on to jeste. Jer, na pragu osme decenije života ostvariti prvu ulogu u mjuziklu, pritom igrati s toliko glumačke preciznosti i poleta, a u pevačkom smislu i snage, to može samo neko kome pripada epitet legende - nedavno je objavio riječki „Novi list“ povodom gostovanja beogradskog mjuzikla „Producenti“ na festivalu u Opatiji, a deo oduševljene kritike odnosi se na našeg Nikolu Simića. A on zaista može sve. Da malo nervira, malo šarmira kao Ostojić u „Srećnim ljudima“, briljira u „Tesnoj koži“ kao večiti „mlađi referent“ Mita Pantić, pozajmljuje glas Dušku Dugoušku, više od četiri decenije nosi „Bubu u uhu“, pa čak (kako su objavile jedne novine) „glumi“ i roditelja na telefonu i opravdava izostanke! Konačno, uspelo mu je i da pomeša, sam će reći, vodu i ulje: da peva, igra i glumi u mjuziklu. ČEMU JUBILEJ? * Premijerno ste na scenu stali još kao student 1957, pre pedeset pet godina? - Bilo je to u predstavi „Oklopni voz“, u režiji Miroslava Belovića. U glavnoj ulozi Milivoje Živanović, igrao je i Ajvaz, Zoran Ristanović. Imao sam epizodu, ulogu bogomoljca. Nisam obeležio jubilej. Čemu? Sad to rade pevaljke za 25 godina rada po kafanama. Nemojte samo o kulturi da me pitate. Odmah se setim Žila Verna i „Dvadeset hiljada milja pod morem“! Sve je manje ima u novinama, njene stupce uzimaju silikonske grudi i zadnjice. Začudilo me je kad sam video da je neko ovog mladog matematičara stavio na naslovnu stranu novina... - Kada ste pred nekim zadatkom koji nikada niste radili, a u nekom ste zrelom dobu (da ne spominjemo godine „na pragu“, jer i u četrdesetim se možete osećati kao da imate osamdeset i obrnuto) rezultat uvek zavisi od vas i vašeg pogleda na život - objašnjava Simić. - Eto, reditelj „Producenata“ me je pozvao da sad nešto prvi put radim, a neuobičajen zadatak sam imao i kao student na početku karijere, u oratorijumu „Jovanka Orleanka na lomači“ na Kolarcu. Marija Crnobori igrala je Orleanku... Eto, posle toliko godina susreo sam se sa novim izazovom koji se zove mjuzikl. Sećam se vremena kada je Pozorište na Terazijama gajilo operete. Tada sam slušao Baju Bajčetića, Željku Rajner, Đokicu Milakovića. Ansambl me je divno prihvatio, a pozitivna atmosfera tokom rada podsetila me na nekadašnju u Jugoslovenskom dramskom. Kako smo se nekada radovali 1. septembru i okupljanju na početku sezone. * U „Producentima“ ste imali priliku da pokažete i neke druge umetničke darove? - Nikada nisam pevao, iako sam sluhista, za razliku od oca, brata Slavka, pa i sinovca. To sam nasledio od majke. Otac je na starom Đermu imao pekaru, prodao ju je 1940. godine i mi smo se doselili na Topličin venac. Slavko je iznajmio stan, bila je to devojačka sobica sa kuhinjom. Ali stanodavci su se „onesvestili“ kada je na špediteru stiglo nas petoro: roditelji, nas dvojica i tetka Živka. Tu je već živela neka žena sa detetom, pa nas je bilo jedanaestoro u stanu od sedamdeset kvadrata! U to doba moji su uzeli pod zakup kafanu u Prizrenskoj ulici. Otac je držao kafanu, majka i tetka kuvale, a Slavko kelnerisao. Nekom prilikom jedan gost je čuo majku kako peva u kuhinji, pa je brata pitao da li bi ona htela da peva u Radio Beogradu. Nije bilo šanse, otac to ne bi dozvolio. Ali eto, ja sam sad postao i pevač. * Šta vam je izazovnije u novom zadatku, pevanje ili igranje? - Pevački deo je najteži. Dugo sam se premišljao, desetak dana nisam potpisivao ugovor. Nisam hteo da posle ovoliko godina nešto uprskam. Reditelj Jug Radivojević je bio uporan i ja sam prihvatio ulogu. Naravno, predstava ne prestaje da raste, stalno se nadgrađuje. To vam je kao kad se žena porodi: sa igranjem je kao sa odrastanjem, vremenom se dobija na ležernosti i sigurnosti. * Pominjete stari JDP. O prohujalim vremenima u ovoj kući ređe se priča nego, recimo, o nekadašnjem Ateljeu 212? - Osobenim su ga, pre svega, činili ansambl i glumačke veličine u njemu. Na prvom mestu bili su red, rad, disciplina. I odgovornost prema predstavi. Ona je bila neprikosnovena: ni po koju cenu nije smela da se otkaže. Pamtim kad se jednom glumac razboleo, a Pleša je uzeo tekst i njegovu ulogu čitao na sceni! Jugoslovensko dramsko imalo je velikih i tragičara i komičara, svi su živeli punim pozorišnim životom. Predstave su bile pune, postojale su i dve lože sa strane - jedna za upravnika, druga za goste. A upravnik je vrlo često prisustvovao izvođenjima. Atelje je, pak, bio avangardniji, više se i pilo tamo. Kod nas su za boeme važili Cole Dečermić i Miša Samardžić. Ali sve u okvirima dozvoljenog. * Da li je ponekad bilo „iskakanja“? - Sećam se pokojnog Mije Aleksića. Matine predstava „Dunda Maroja“, u režiji Bojana Stupice. Mija „uskočio“ umesto legendarnog Joze Laurenčića. Pet do tri, njega nema. Perica Slovenski spreman da ga zameni. Mija stiže i, iako „pod dejstvom“ alkohola, perfektno odigra celu predstavu! Sutradan je dobio otkaz. Tako je i prešao u Narodno i više se nikad nije pojavio u JDP. Veliki glumac, karakterni komičar,koga se pozorište odreklo zbog jednog prestupa. A danas se predstave otkazuju i telefonom. Samo jave „bolestan sam“... PODSMEH I PSOVKA * Živimo u doba podsmeha i psovke, ne samo u jeftinim komedijama? - Tražite od mene da nešto kažem, a niko ne sluša ni sede glave naše Akademije nauka. Kad bi svi digli glas, možda bi se nešto i učinilo ne samo u kulturi nego i prosveti, kao i svuda drugde. Jednom davno sam na sastanku Gradskog komiteta postavio pitanje zašto pored muzičkog i likovnog, ne postoji filmsko i pozorišno obrazovanje, što bi bilo veoma važno za opštu kulturu svakog mladog čoveka. Kad se završio sastanak, zagrlio me je visoki funkcioner toga vremena i rekao: „Znao sam da ćeš nešto da zasereš!“ * U vašoj klasi je završio i veliki Bata Živojinović, koji istina, karijeru nije gradio u teatru? - Bata je fenomenalan glumac u svim svojim filmskim ulogama, ali nije bio za pozorišnu scenu. Ne mogu da ulazim u analizu i razloge, verovatno je objašnjenje u drugačijem pristupu pozorištu nego filmu. Na filmu je sve brže, od učenja teksta do svega ostalog. Kad već o tome govorimo, glumci se razlikuju i po brzini pamćenja: Đuza, na primer, posle treće probe zna tekst napamet, a ja sam „vizuelac“ i moram da prođem kroz mizanscen. * Gotovo neverovatno zvuči podatak da su se dva rasna komičara prvi put srela u filmu „Beli lavovi“: vi i Mira Banjac? - Takva je naša glumačka sudbina, nekad prođete kroz ceo profesionalni život, a da se nikada s nekim kolegom ne susretnete. Predlagao sam Lazi Ristovskom da sa to dvoje junaka napravi ceo film ili seriju: kako odlaze u svetska letovališta, počinju da pljačkaju, postaju vrhunski prevaranti. * Gledamo sa zadovoljstvom (čak) i reprize vaših serija. Nedavno „Diplomce“, sada „Srećne ljude“. - Gledam i ja. Uživam u sjajnoj glumi Rade Savićević, tu je i Bata, Tanja Bošković, pa sve one epizodice. Eto, Bata se odlično uklopio u ceo ansambl iako su u njemu svi ostali pozorišni glumci. Inače, nemam nikakav osećaj kad sebe gledam posle mnogo godina, kao u „Diplomcima“, na primer. Uopšte o tome ne razmišljam. Svaki životni period i vreme nosi nešto specifično. Ne mislim kakav sam bio, kakav sam sada. Nemam žal za mladošću. I da imam, mislite da bi mi to pomoglo? Svojevremeno su moj brat Slavko i Ljilja Krstić igrali u Joneskovim „Stolicama“, u starom Ateljeu u zgradi „Borbe“. Zapamtio sam jednu rečenicu iz teksta koju izgovara Slavko: „Budimo zadovoljni s malim“. Zapamtio sam je za ceo život. Treba se radovati, jer jedino tako čovek može da se spasi. I voleti. Ljubav je osnovna motorna snaga svakog čoveka. Kako bez nje živeti? UPRAVNIK - POSLE četiri decenije i dalje igramo „Bubu u uhu“, istina u dekoru koji je „derutnom“ stanju i čekamo šta će biti sa upravnikom. Sadašnji je u v. d. stanju, a ja mislim da na to mesto treba da dođe čovek koji će dati sve od sebe, a ne uzeti - sve za sebe. Inače, „Buba“ se igra dva-tri puta mesečno i stalno je puna. Kad god negde zaškripi, mi smo tu. Novosti |
Stranica 1 od 3 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |