Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:43


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 03 Avg 2013, 00:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vlasta Velisavljević: Ostali smo samo Đuza i ja

Vlasta Velisavljević o novim ulogama i isečcima iz svog filmskog života. Pre nekoliko dana je napunio 87 godina, a ponude za uloge i dalje stižu i on ih i dalje ne odbija

Slika

DA ga tog dana nismo "ukrali" sa snimanja, pa smo samo produžili do jednog dorćolskog kafića u kojem je čest gost, razgovor bi se verovatno "odigrao" u zgradi "Novosti". Tu, gde Vlasta Velisavljević voli da svrati još od davnih dana. Tu gde se, kako kaže, uvek osećao kao kod kuće. Još pamti konobara Mileta, s kojim su glumci voleli da beseduju posle predstave, dok je zgrada mirisala na tek odštampani novinski papir.


- O, kako smo tu rado svraćali u sitne sate - kaže sa osmehom Vlasta, koji ne robuje sećanjima na prošlost, ali uvek o njoj lepo priča.

Čak i onda kada se nametne tema o preživljenoj kliničkoj smrti, zatvoru, nemačkom logoru ili Golom otoku - Vlasta ne govori sa gorčinom. Bol je, kaže, prošla, a to se jedino broji. Čak ni to što je na nagovor prijatelja zatražio i potom dobio rehabilitaciju zbog golootočkih dana nije mu mnogo značilo. Zašto kada, kako kaže, živi u ovom trenutku, u ovom vremenu. Pre nekoliko dana je napunio 87 godina, a ponude za uloge i dalje stižu i on ih i dalje ne odbija. Tako ga je razgalio poziv za nastavak snimanja serije "Otvorena vrata".

- Kada smo se radno sreli posle toliko godina, bio sam srećan. Nije to za mene bio susret sentimenata, već susret radosti što smo svi opet zajedno - kaže glumac.

Iako je od snimanja prvenca prošlo dve decenije, pa su devojčice u međuvremenu postale devojke, dečaci sazreli, žene postale bake, a muškarci ozbiljno osedeli, Vlasta nije morao da brine o svojoj novoj poziciji.

- Ja sam onda bio stari ujka Toma, kao što sam i sada. Koja borica više i to je sve - kaže kroz osmeh glumac, koji je shvatio koliko je vremena prošlo od tada tek kada je video "malu" Sofiju Jović, koja je od devojčice iz školske klupe u međuvremenu postala doktor nauka.


NEKAD I SAD
U RAZGOVORU s mladim kolegama Vlasta uvek iznova shvati koliko se vreme u kojem se on školovao za glumca i ovo danas drastično razlikuju. Žao mu je što svake godine sa Akademije izađe toliko glumaca koji nemaju šta da rade i čiji talenat ostaje u zapećku. Seća se kako je to izgledalo u njegovo doba:
- Mi smo primali bogovske stipendije, u visini plate u privredi. Šili su nam odela, pa kada prođemo čaršijom, svi nas gledaju kao da smo gospoda. Bio je to lep osećaj koji nas je pratio i tokom karijere.
Ekipa ove serije se trenutno odmara, ali će zato u septembru ponovo izaći na teren. To znači da će i Vlasta opet na ta ista "vrata". Tada će verovatno ubrati plodove i nedavno završenog rada na ulozi u seriji Miroslava Lekića, koja bi trebalo da se emituje na jesen. U pitanju je obrazovno-igrani serijal (radni naziv "Euro projekat") o standardima Evropske unije, a Vlasta tu igra glavnu ulogu. Kada ga je Lekić pitao s kim bi želeo da bude u paru, bez razmišljanja je rekao: "Pa, sa Renatom Ulmanski!" Reditelj mu je želju ispunio.

Ne želi da živi u prošlosti, ali ga odlazak prijatelja i kolega često vrati u te prohujale dane. Potresa ga smrt onih sa kojima se družio, sa kojima je radio, polemisao, sa kojima je, možda, živeo neki bolji život.

- Eto, otišao je i naš Tale (Josif Tatić), naš Jataganac iz "Boljeg života", a on je mnogo mlađi od mene. Sa moje klase smo ostali još samo Đuza Stojiljković i ja. Obradujem se kada ga sretnem i kada vidim da je u dobroj snazi, da još gura - kaže Vlasta, dodajući da je Đuza primer kako je gluma izbor za ceo život.

Naviku da posle predstave sa kolegama svrati u kafanu stekao je još prvih glumačkih dana. Tako se, naučili su ga iskusniji, produžava život komada, junaka u koji glumac utka deo sebe. Jutra zato znaju da budu problematična za umetnike.

- Teško se budim bez budilnika, jer volim noćna druženja. Lako se probudim jedino kada znam da ću ići na pecanje - kaže kroz osmeh glumac.

Slika

Vlasta se sa nostalgijom priseća lokacija na kojima je sa prijateljima pecao. Kaže da su Lane Gutović i on otkrili mnoge oaze, pa i Krčedinsku adu, koja je danas veoma popularna.
- Lane je tu postavio šator, da možemo da spavamo, pa se događalo da danima ne napuštamo dunavsku "divljinu" - priseća se Vlasta.

Kao što je ostao veran pecanju, glumac nikada nije izneverio ni drugu veliku strast - putovanja. Imao je, priznaje, sreće da sa pozorištem obiđe pola sveta, a onu drugu polovinu je upoznao u svojoj režiji. Nekako je najčešće "gravitirao" ka Nemačkoj, jer se tu najbolje osećao zbog sjajnog "baratanja" jezikom. Sa suprugom Nadom je posetio sve nemačke i austrijske logore, a u neke se vratio i reprizno.

- Kada smo pre par godina Nada i ja bili u Buhenvaldu, u kojem svakog dana zvono zvoni u vreme kada su zarobljenici odlazili na rad, videli smo bukete cveća. U ime našeg naroda nije bio položen nijedan cvetak. Niko se nije setio to da uradi, da pripazi na taj spomenik. To nas je mnogo zabolelo. Nada i ja smo se sledeće godine vratili i ispravili grešku. Doneli smo cveće - priča nam glumac, ne pristajući da se jedna strašna istorija tek tako zaboravi.

I ovog leta Vlasta će svojom čuvenom "ladom", a sa suprugom Nadom, ponovo u svet. Jer, kako kaže, dobre navike nikada ne menja.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 17 Sep 2013, 12:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Bekim Fehmiu


Slika


Biografija:


Filmski i pozorišni glumac, rodio se u Sarajevu 1.66.1936. Godine 1962. završio je studije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu.
Za vreme studija statirao je i igrao male uloge u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i na filmu.
Prva veća filmska uloga mu je u Saši (1962) R. Ostojića, a nakon toga uspešno igra i druge veće uloge ( za uloge u filmu Roj, 1966. i epizodi Put, omnibusa Vreme ljubavi, 1966. nagrađen je Srebrnom arenom na festivalu u Puli).
Prve glavne uloge igra kao mladić sa sela koji se ne snalazi u gradu u Toplim godinama (1966) D. Lazića i buntovni radnik u Protestu (1967) F. Hadžića.
Svoj najveći uspeh postiže ulogom lepog, neobuzdanog Ciganina u Skupljačima perja (1967) A. Petrovića, za šta je nagrađen Srebrnom arenom u Puli.
Za kompaniju Paramount snima glavnu ulogu južnoameričkog avanturista i plejboja u spektaklu Avanturisti (1970) L. Gilberta, nakon čega snima više neambicioznih i komercijalnih filmova u Italiji.
Premda je u drugoj polovini 60-ih najpopularniji jugoslovenski glumac, rad u inostranstvu ga odvlači od domaćeg filma, pa kod nas ponovo nastupa tek 1974. u filmu Deps (1974) A. Vrdoljaka, kao kriminalac, zatim kao radnik-metalac koji se bori za pravdu na svoj način u filmu Pavle Pavlović (1975) P. Đorđevića, i kao odgojitelj u popravnom domu u Specijalnom vaspitanju (1977) G. Markovića.




preuzeto sa filmovi.com


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 17 Sep 2013, 12:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Bekim Fehmiu
Napisao Uliks Fehmiu, slobodni umetnik – glumac


Slika



Da bih govorio o mom ocu Bekimu Fehmiu, moram da kazem nekoliko reci o mom dedi Ibrahimu.
Rodjen je 1892. u Đakovici, u porodici trgovaca i prosvetitelja. Zavrsio je Uciteljsku skolu i Medresu u Skoplju.
Dedina biografija najkrace moze biti ispricana na primeru imena njegove dece koja im je davao licno, trudeci se da ona budu albanska (umesto uobicajenih turskih i arapskih) a koja na simbolican nacin govore o idealima kojima je stremio.
Najstarija kcerka Besa – casna rec, zakletva i neka vrsta zastitnog znaka Albanaca; Spresa – nada u bolje dane albanskog naroda; Baskim – prvi sin – ujedinjenje albanskog naroda; Arsim – prosvecivanje naroda; Fatmir – dobra sreca narodu; moj otac Bekim – blagoslov narodu; Afrdita – zora je blizu albanskom narodu; Luljeta – cvet zivota.
Sa puskom i knjigom u ruci, bio je desna ruka Bajrama Curija, vodje ustanka albanskog naroda protiv Turaka 1912. godine. Kao jedan od prvih albanskih ucitelja, posvecuje se prosvecivanju svog naroda i otvaranju skola kako na Kosovu, tako i u Albaniji. Zbog toga ga srpsko-crnogorske vlasti osudjuju na smrt.
U doba Kraljevine Jugoslavije, proganjaju ga kao pristalicu Bajrama Curija i Fana S. Nolija. Dedu proganja i kralj Albanije Ahmet Zogu, ucenjuje njegovu glavu na hiljadu dukata.
Godine 1929. uhvacen je i izolovan u Valjevu. Za to vreme njegova porodica zivi u Đakovici, da bi 1931. godine svi zajedno bili deportovani u Sarajevo, gde pored vec troje rodjene dece dolaze na svet jos sinovi Arsim, Fatmir i 1936. godine moj otac Bekim.
Godine 1939, posle italijanske okupacije Albanije, prelaze u Skadar gde deda postaje didakticki direktor osnovnih skola, i gde se radja kcerka Afrdita.
Po raspadu Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine. porodica se vraca na Kosovo, u Prizren, gde on nastavlja svoj prosvetiteljski i patriotski rad. Hapse ga i Nemci.
Ni za vreme nove Socijalisticke Jugoslavije ne zatvara se krug golgote porodice Fehmiu. Dedu hapse i posle montiranog procesa on biva osudjen. Ubrzo po izlasku iz zatvora, 1951. godine, umire.
Moja baka Hedije, rodjena u Đakovici 1908. godine, pratila je dedin put i sve nedace i moj otac misli da nije nasao dovoljno pravih reci da opise sve ono sto je za porodicu pretrpela i ucinila njegova majka.
Generacija mog oca Bekima je prva generacija u istoriji Prizrena koja je kompletno skolovanje zavrsila na albanskom jeziku – od osnovne skole do gimnazijske mature. Posle gimnazije otac postaje clan albanske drame Oblasnog narodnog pozorista, jedinog profesionalnog pozorista u Pristini (odnosno na Kosovu).
Pozorisnu akademiju u Beogradu upisuje 1956. godine, u klasi cuvenog reditelja i profesora Mate Milosevica. Polaze ispit i biva primljen, pod uslovom da nauci srpsko-hrvatski jezik.
Pristinsko pozoriste dodeljuje mu stipendiju, ali kletva koju su politicki „bogovi“ bacili na porodicu Fehmiu stigla je i mog oca. Posle dva meseca ukidaju mu stipendiju. Zahvaljujuci rektoru Akademije pesniku Dusanu Maticu, dodeljuje mu se skolarina do kraja studija.
Brzo savladava srpsko-hrvatski jezik, da bi 1960. godine postao redovan clan najboljeg pozorista u zemlji – Jugoslovenskog dramskog pozorista. I do dana danasnjeg profesori na Pozorisnoj akademiji (Fakultet dramskih umetnosti) pominju mog oca kao primer izuzetno talentovanog i nadasve vrednog studenta, pa sam i ja kao student istog Fakulteta ne jedanput o tome morao da slusam.
Do 1967. godine, kada daje otkaz u Jugoslovenskom dramskom pozoristu zbog loseg tretmana, i postaje slobodan umetnik, odigrao je preko 40 epizodnih, srednjih i nekoliko glavnih uloga, ukljucujuci i uloge u Ateljeu 212. U dva maha bio je asistent rezije profesoru Milosevicu na Ricardu III i Otkricu Dobrice Ćosica.
Snima i filmove Klakson, Roj, Put, Tople godine, Protest, Deps, Pavle Pavlovic itd.
Posle velikog uspeha filma Skupljaci perja u reziji A. Petrovica, gde igra glavnu ulogu – Belog Boru (film dobija dve nagrade na filmskom festivalu u Kanu – Francuska, 1967. godine i biva nominovan za Oskara 1968), pocinje njegova internacionalna karijera, on postaje prva svetska zvezda sa ovih prostora i potpisuje dugogodisnji ugovor sa italijanskim producentom Dinom de Laurentisom. Postaje ponos bivse Jugoslavije.
Uglavnom snima u Evropi, SAD, Juznoj Americi, Africi i Aziji. Glumio je na albanskom, srpsko-hrvatskom, makedonskom, romskom, turskom, spanskom, englskom, francuskom i italijanskom jeziku.
Gledaoci i danas gledaju poznate filmove i TV serije u kojima je glumio, kao sto su Homerova Odiseja sa Irenom Papas, Avanturisti Harolda Robinsa, gde je igrao glavnu ulogu – Daksa, odnosno plejboja Porfirija Rubirozu, Dezertera sa Dzonom Hjustonom, Ricardom Krenom, In Benenom, Rikardom Montalbanom, Čakom Konorsom, Vudijem Stroudom...; Dozvolu za ubistvo sa Avom Gardner, Dikom Bogartom, Frederikom Forestom, Timotijem Daltonom..., Crnu nedelju sa Robertom Souom, Martom Keler...; Libera, ljubavi moja sa Klaudijom Kardinale, Salon Kiti sa Ingrid Tulin, Helmutom Bergerom... i mnogo drugih.
Da bi dobio glavnu ulogu u multibudzetskoj produkciji Paramauntovog filma Avanturisti u reziji Luisa Gilberta morao je da savlada engleski jezik za deset nedelja. Ulogu je dobio 1968. godine, kad sam i ja dosao na svet.
Da bi bio predstavljen odabranim zvanicama, kao nova zvezda filma Avanturisti sa najpoznatijim svetskim zvezdama Olivijom de Hevilend, Anom Mofo, Kendis Bergen, Ernestom Borgnajnom, Fernandom Rejom, Alenom Bedelom, Rosanom Braci, Sarlom Aznavurom itd., u cast mog oca priredjen je veliki prijem u hotelu Pjer u Njujorku, na kom se pojavio u stilizovanoj albanskoj narodnoj nosnji.
Snimio je preko pedeset filmova u kojima je glumio uglavnom glavne uloge.
U znak protesta zbog antialbanske propagande i sirenja mrznje prema albanskom narodu, moj otac 1987. godine demonstrativno napusta predstavu u Beogradu Madam Kolontajn (Anjete Plejel) gde igra Lenjina i Staljina i oprasta se javno sa umetnickom delatnoscu u bivsoj Jugoslaviji.

Poslednja uloga koju je igrao za italijansku televiziju bio je sveti Josif u filmu Dete po imenu Isus u reziji Franka Rosija, koji je prikazan i na americkoj televiziji.

Italijanski pisac i producent pomenutog filma Francesko Skardamalja rekao je: „Bekim Fehmiu je jedini internacionalni glumac iz istocnih komunistickih zemalja koji je snimao na zapadu, gotovo dvadeset godina, probijajuci gvozdenu zavesu, sve do pojave Gorbacova i pada Berlinskog zida.“

Poslednji film koji je snimio je Dzingis Kan u reziji Kena Anekina, 1992. godine (USA – Italija).
Posle Aleksandra Mojsiu, glumca iz prve polovine XX veka, moj otac je prvi internacionalni glumac Albanac u drugoj polovini XX veka.
Raspad Jugoslavije, strasan bratoubilacki rat, unistenje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika, dugogodisnja opsada Sarajeva, rat na Kosovu, bombardovanje SR Jugoslavije ucinili su da se moj otac jos vise povuce. Odrekao se reci koje su za glumca najjace i najlepse sredstvo. Odrekao ih se i pretvorio ih u cutanje – u protest, Hamlet bi rekao „...Ostalo je cutanje“.
Danas zivi povuceno sa mojom majkom, poznatom glumicom Brankom Petric, koja se i dalje aktivno bavi pozoristem, i sa svojim sestrama i bracom, izmedju Prizrena, Pristine i Beograda


iz mog kompjutera


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 11 Nov 2013, 16:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
VELIKI GIDRA: Glumac koga je obožavala cela Juga!

Kolege i prijatelji pamte ga kao čoveka uvek raspoloženog za šalu i vedrog duha, spremnog da pomogne


Slika


Legenda pozorišta i filma.
Na današnji dan pre dve decenije preminuo je Dragomir Bojanić, jedan od najvećih glumaca bivše SFRJ. Uvek je bio nasmejan i voljen svuda gde se pojavljivao, a humor ga nije napustio ni poslednjih dana koje je proveo na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.

Filmsku karijeru je započeo epizodnom ulogom u filmu Žike Mitrovića „Ešalon doktora M.“ iz 1955. godine. Glavne i veće sporedne uloge igrao je u više od trideset domaćih filmova, a snimao je i u Italiji. Pod pseudonimom Entoni Gidra (Anthony Ghidra), Dragomir Bojanić se šezdesetih godina pojavio u 10 vesterna, a za ulogu u filmu „Balada o revolverašu“ (1967) režisera A. Kaltabijana dobio je i nagradu.

Na festivalu u Puli 1974. osvojio je Zlatnu arenu za ulogu partizana Tadije Čemerkića u filmu Radomira Šaranovića „Svadba“ (1973), nastalom prema istoimenom romanu Mihajla Lalića. Tokom snimanja ovog ostvarenja krstio je u Moskvi, u doba najjačeg komunizma, svoju mezimicu Jelenu.

Najveću popularnost ipak je stekao ulogom Žike Pavlovića, koju je igrao od 1978. do 1992. godine u serijalu „Žikina dinastija“. Takođe je ostao poznat i po ulogama kaplara Janićija u filmu „Marš na Drinu“ Žike Mitrovića iz 1964. i agenta Mikule u seriji „Povratak otpisanih“ iz 1978. Nikad nije koristio pomoć kaskadera, mada su mu to prijatelji savetovali. Obožavao je konje i jahao je do poslednjih dana.

Gidra je obožavao mlade talentovane glumce, koji su bili česti gosti u njegovom domu, počevši od Dragana Maksimovića, Sonje Savić pa do Žarka Lauševića. Poslednje dane života proveo je na VMA. U njegovu sobu te 1993. godine dovodili su ranjenike da im priča viceve sve do ranih jutarnjih časova. Doktori i sestre su ga obožavali, čak bi mu ponekad prošvercovali poneku cigaretu.

Dragomira Bojanića Gidru kolege i prijatelji pamte kao - ljudinu. Iako obožavan u narodu, deluje kao pomalo zaboravljen jer nijedna ulica niti prestižna glumačka nagrada ne nosi njegovo ime. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju.

Ratno siroče

Gidra je rođen 13. juna 1933. u Kragujevcu. Imao je veoma teško detinjstvo jer je tokom Drugog svetskog rata ostao siroče. Završio je u rodnom gradu srednju školu za preradu mesa, voća i povrća ili „konzervatorijum“, kako je ovu obrazovnu ustanovu u šali nazivao. Godinu dana je radio u fabrici konzervi „Crvena zvezda“ . Glumu je završio u Beogradu u klasi Raše Plaovića.
Triput se ženio istom ženom

Slika

Sa svojom najvećom ljubavi, koleginicom Ljiljanom Kontić, proveo je 30 godina. Dva puta su se razvodili. Njihovi bračni brodolomi bili su jedno vreme stalna tema tračarenja u bifeu pozorišta i Klubu književnika. Ipak, sve nesporazume pobeđivala je ljubav, pa su se čak tri puta venčavali. Kad su dobili ćerku Jelenu, Gidra je dočekao suprugu i bebu ispred porodilišta s troja kola punih muzičara iz Skadarlije.
Reagovanja

Radoš Bajić: Krao sam zanat od njega
Gidra Bojanić spada u red malobrojnih velikana našeg filma. Originalan talenat, markantna pojava, izvanredna harizma obezbedili su mu mesto u istoriji naše filmske umetnosti i u našem pamćenju. Naš prvi zajednički film bile su „Beštije“, crnogorskog Felinija Živka Nikolića. Ja sam bio na početku karijere, a Gidra je bio veliki slavni glumac. Bila je velika čast raditi s Gidrom i učiti od njega.

Vesna Čipčić: Obožavao je svoj posao
Kako mi pomenuste Gidru, usne mi se razvukoše u osmeh. Divno smo sarađivali. Bio je beskrajno vickast, duhovit i pozitivan. Zaista je bilo uživanje biti mu partner. Veliki profesionalac, uvek pun novih ideja. Privatno džentlmen, pažljiv i nežan čovek. S velikim zadovoljstvom i punog srca pričam kad me pitaju kakav je bio. Imam, bogami, i šta da ispričam. Voleo je ljude i život. Uživao u svom poslu. Malo li je!

Lepa Brena: Majstor transformacije
Dragomir Bojanić Gidra spada u legende regionalne kinematografije. Replike koje je on izgovarao u filmovima osamdesetih godina i danas su deo svakodnevnog humora, što samo govori u prilog tome da je u pitanju vanvremenski talenat čoveka koji je umeo da uđe u srž našeg mentaliteta. Imala sam tu čast da igram s njim. Bio je jedinstven i neponovljiv!

Bata Živojinović: Nezaboravni talenat
Ko kaže da je Gidra umro? Smrt je neproverena glasina! On je tu, ljudi, šta vam je! Nedostaje nam njegov duh, nezaboravni zajednički trenuci i divno druženje. Gidra je bio veliki talenat. Kako vreme prolazi, sve više shvatamo njegovu jedinstvenu neponovljivost. Srećom, ostali su njegovi filmovi da svedoče o tome.

Vladimir Petrović (Boba)
Podržavao je mlade glumce

- Pamtiću ga po dobrom druženjima. Imao je razumevanja za mlade glumce. Za razliku od nekih drugih, umeo je da uputi savet i reči podrške.

Saša Popović
Veliki laf i nezamenljiv prijatelj

- Sjajan čovek, veliki laf i nezamenljiv prijatelj. Voleo je Lepu Brenu, mi smo njega obožavali...Družili smo se na snimanjima i van njih. Neće biti kliše, kada kažem da je njegov odlazak nenadoknadiv gubitak za sve nas. Nas koji smo ga neizmerno voleli i poštovali i vas koji niste imali prilike da ga upoznate.

Jovan Stojanović, rođak
Seća me na lepa vremena

- Pamtiću ga po humoru, pozitivnoj energiji i kada su stvari izgledale lako i teško. Gidra je i dalje prisutan u svima nama, svako od nas je po malo Žika Pavlović. I veći ljudi od Ljiljane i njega su posle smrti otišli u blagi zaborav. Sreća pa su filmovi koji su ostali iza njih večno sećanje na neka lepa ali već nažalost prošla vremena


kurir

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 01 Dec 2013, 23:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Danilo Lazović
Rodoljub za sva vremena


Slika


Sećanje na srpskog patriotu Danila Lazovića koji se za života nije zadovoljio samo glumačkim bravurama, već je i na svom primeru želeo da pokaže kako zaista treba da živi istinski srpski domaćin, ne jenjava ni sedam godina nakon njegovog večnog odlaska...

Prošlo je tačno sedam godina otkako je 24. marta 2006. godine iznenada od posledica infarkta, u pedeset petoj godini, preminuo glumac Danilo Lazović, ali sećanje na njega i dalje ne jenjava. Jedan od najoriginalnijih dramskih umetnika domaćeg glumišta ostavio je iza sebe pečat kako svojim nezaboravnim rolama, tako i tradicionalnim životnim načelima koje je za života isticao. Prijatelji ga pamte kao požrtvovanog, vrednog, odanog, ali i druželjubivog boema i dobrog sagovornika, a porodica kao velikog uzora, veselog i privrženog porodičnom ognjištu. Ovaj poznati poeta nikada se nije stideo svog porekla, već ga je uvek ponosno isticao i na najbolji način predstavljao podneblje iz kojeg dolazi.


Slika


Danilo Lazović rođen je 25. novembra 1951. godine u Brodarevu, na granici Srbije i Crne Gore, kao prvo dete Milice i Adama Lazovića. Odrastao je u radničkoj porodici uz mlađu sestru Vesnu, a Lazovići su se 1958. godine preselili u Priboj na Limu, gde je poznati glumac završio gimnaziju. Tokom odrastanja, Dane kako su ga zvali u porodici, važio je za živahno i nemirno dete vedrog duha. Vreme će pokazati da je dinarski mentalitet u kojem je odrastao i te kako definisao njegov temperament i karakter, a porodične vrednosti koje su mu usađene u najranijoj mladosti, oblikovale su ga na najbolji način. U svojoj porodici pronalazio je inspiraciju i za brojne glumačke minijature koje su obeležile njegovu karijeru.


Slika


Nakon završetka Gimnazije u Priboju, Danilo odlučuje da svoje obrazovanje nastavi u Beogradu i to na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, na kojoj je diplomirao 1974. godine. U to vreme ostvario je i svoju prvu zapaženu ulogu u kultnoj seriji Otpisani. Od tog trenutka ređale su se značajne role na filmu, ali i u teatru gde je sa samo dvadeset četiri godine briljirao u ulozi vladike Danila u Gorskom vijencu, a u adaptaciji Matije Bećkovića i Borislava Mihailovića Mihiza. Lazović je bio dugogodišnji član Narodnog pozorišta u Beogradu, a igrao je i u Ateljeu 212 i Zvezdara teatru u kojem je i stekao afirmaciju na pozorišnim daskama odigravši preko 600 predstava, od kojih su najzapaženije Klaustrofobična komedija, Mala i Srpska drama.

Filmski debi imao je u ostvarenju Vrhovi zelengore, a onda su se samo nizale brojne uloge u značajnim delima jugoslovenske kinematografije, kao što su Laf u srcu, Poslednji krug u Monci, Tri karte za Holivud... Jedna od najupečatljivijih uloga jeste ona u TV drami Portret Ilije Pevca, gde je glumio i sa Ljiljanom Dragutinović koja bila jedan od njegovih najvećih porodičnih prijatelja.


Slika


Publiku širom regiona osvojio je kroz svoje role na televiziji, od kojih su najznačajnije one u serijama Siniše Pavića, kao što su uloge Čerčila u Porodičnom blagu i Šćepana Šćekića u Srećnim ljudima.

- Lik Šćepana Šćekića zabava je na zadatu temu mog strica Dušana, svojevrsni omaž njemu. On to apsolutno zaslužuje jer je duhovitiji od mene i veći zabavljač od svega što sam prikazao na malom ekranu. To je više od mentaliteta. U liku Šćepana je dokaz da narod ima neodoljivu potrebu za zabavom - govorio je svojevremeno Lazović, dobitnik Sterijine nagrade i statuete Ćuran. Važio je za patrijarhalnog i strogo konzervativnog čoveka koji neguje porodične vrednosti. Bio je religiozan i verovao je da spas našeg naroda leži u većoj posvećenosti crkvi i postavljanju srpskog kralja na presto.


Slika


Presudnu ulogu na Danilov život imala je jedna poseta Zlataru, gde je učestvovao na radničkim igrama u organizaciji FAP-a. Tada su na ovu planinu sa Cetinja došli i članovi kulturno-umetničkog društva iz ovog kraja. Kada je iz autobusa izlazila lepa Cetinjanka Branka Milošević, Danilo je šaleći se sa svojim drugarima prokomentarisao: E nju ću da oženim! Nije ni slutio da će nakon upoznavanja sa Brankom početkom osamdesetih godina prošlog veka to i učiniti. Nije bilo potrebno mnogo vremena da se između ovo dvoje mladih ljudi rodi ljubav koju su i krunisali venčanjem u Beogradu. Srećni mladenci zajedno su delili san o velikoj porodici, koji su i ostvarili uz ćerke Jelenu (29) i Milenu (21) i sinove Vuka (25) i Miloša (18). Danilo se oduvek trudio da svojoj deci bude uzor i usadi im moralna načela kojima će se voditi u životu. Nije im dozvoljavao da žive nauštrb njegovog imena i slave, već ih je učio da se sami izbore za svoj dinar i parče hleba. Najlepši porodični rituali bili su mu kad kraj ognjišta okupi svoju porodicu, a njihova druženja uvek su započinjala ili se završavala recitovanjem stihova poznatih srpskih narodnih pesama.


Slika


- Moj otac je bio patrijarhalan i konzervativan, želeo je da od nas napravi dobre ljude. Nadam se da je u tome i uspeo. Vaspitavao nas je u duhu prave srpske porodice, gde se zna ko je ko i šta ko radi, kao i da je ljubav prema Bogu osnov svega. On nam je bio uzor u svemu – otkrila je pre nekoliko godina Danilova najstarija ćerka Jelena.

Tokom burnih devedesetih godina, proslavljeni glumac bio je instruktor dobrovoljcimа u bаzi u Bubаnj Potoku, kao i člаn Međunаrodnog odborа zа istinu o Rаdovаnu Kаrаdžiću. Poznat kao veliki šaljivdžija, odgovarajući na pitanja novinara kada se poslednji put video sa Radovanom Karadžićem, često je znao da odgovori: Baš juče smo se videli i popili kafu!


Slika


Zаlаgаo se dа se u škole umesto građanskog uvede seljаčko-hajdučko vаspitаnje, а veronаukа postаne obаvezаn predmet.

- Ceo svet nas Srbe uverava u istinu naše posebnosti. Zato Srbi treba malo da se podiče svojom posebnošću, a ne da se postide. Mi smo živeli 50 godina u jednom monstruoznom, satanističkom sistemu koji je prosto zahtevao kooperativnost i odustajanje od svega što je autentično, zahtevao je od vas da nikad ne nastupite s onim što je najbolje u vama, već s onim što je najpoltronskije. Moramo napraviti iskorak iz tog satanističkog sistema i okrenuti se Bogu ako želimo dobra sebi i svojoj deci. Imamo veliku moralnu i duhovnu odgovornost prema svojoj deci – govorio je Danilo u intervjuu za list Pogledi, a u želji da svojim naslednicima obezbedi zdravije okruženje za stasavanje, 1996. godine sa svojom porodicom iz strogog centra grada preselio se na Avalu.


Slika


- Živeli smo u potkrovlju, u centru Beograda, odakle se vidi samo nebo i ništa više. Moj sin koji je učio da hoda, napravio je prvi korak: onako u hodalici izašao je na vrata i stepeništem krenuo prema izlazu. Jedva smo ga stigli. To je bio instinkt koji ga je vodio ka samoodržanju - bekstvo iz grada – pričao je Lazović.

Jedan od poslednjih projekata koje je uradio bio je CD sa stihovima Petra Petrovića Njegoša u pratnji guslara Milomira Miljanića, koji je objavljen 2003. godine.
- Ovo je odličan trenutak za Njegoša, on je danas kao Dejan Stanković ili Predrag Mijatović – sada će ponovo zabiti dva gola. Sve što je on govorio i pisao, ne razlikuje se od današnjice. U njegovim stihovima zabeležen je sav srpski hod. On je naš suvremenik jer pokazuje u čemu smo sve različiti od ostalog sveta. Kao što Englezi slave Šekspira, tako i mi moramo da slavimo Njegoša – govorio je glumac, osnivač Srpskog kulturnog centra u Banjaluci, koji je poslednjih godina uspešno organizovao Banjalučke letnje igre. Zbog otvorenih iznošenja svojih nacionalističkih stavova i želje za očuvanjem srpske tradicije i kulture, poznatog glumca tada su povezivali sa političkim strankama. Februаrа 2006. godine govorio je nа mitingu Srpske rаdikаlne strаnke, iаko nije bio njen člаn.


Slika


- Ne daj bože da sam u nekoj partiji! Eto, čak i ne pratim situaciju u glumačkoj branši. Nemam kad. Ne može se biti u nekoj partiji ako nemamo pravnu državu. To je neučtivo. Ja sam za Srbiju – jednu i nedeljivu – komentarisao je Danilo svoju pripadnost političkim strankama, ali i ovakvo angažovanje svojih kolega.


Slika


Spаs svog nаrodа video je u jedinstvenoj političkoj sceni, većoj posvećenosti crkvi i postаvljаnju srpskog krаljа nа presto. Svoj san o uspravnoj i stamenoj Srbiji nije dosanjao, ali je uspeo u želji da mlade naraštaje upozna sa istorijom srpskog naroda i duha.


Slika


Veliko srce cenjenog umetnika i rodoljuba prestalo je da kuca 24. marta 2006. godine usled posledica infarkta. Komemorаtivni skup održаn je nа Velikoj sceni Nаrodnog pozorištа u Beogrаdu. Po želji porodice, niko nije držаo govor, već je preko rаzglаsа pušten Lаzovićev monolog u poemi svetog Nikolаjа Velimirovićа Kosovski zаvet cаrа Lаzаrа. Sаhrаnjen je nа Topčiderskom groblju, uz prisustvo člаnovа porodice, prijаteljа, kolegа i velikog brojа poštovаlаcа njegovog rаdа. Ispred hrаmа Svetog Trifunа opelo je služio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, uz sveštenstvo i monаštvo rаško-prizrenske i mileševske epаrhije. U ime guslаrskog društvа Rаdovаn Bećirović Trebješki, čiji je Lаzović bio člаn, od njega su se oprostili Slаvko Aleksić i Boško Vujаčić.


Slika


Sećanje na Danila Lazovića i dalje živi kroz njegove uloge, ali i ideje koje je za života propagirao. Ostao je upamćen i kao jedan od naših najboljih besednika. Posedovao je neospornu harizmu, a nije se libio ni da stvari u životu nazove pravim imenima, iako je to često umelo da ga košta u životu. Čuvar časti otišao je tiho, kao što je za života bio skroman i nenametljiv, a niko nikada nije mogao da mu ospori radosti s kojom je dočekivao svaki dan i često znao da istakne: Lepota je u različitostima, lepota je u susretima sa neviđenim ljudima svakog novog lepog dana...


Slika



preuzeto sa story


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 18 Jan 2014, 16:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Verni sluga svog naroda!

Skroman život velikog vladara pozorišne scene. Umetnost počinje tamo gde prestaje zanat

Slika

GLUMAC, veliki boem, voleo je da se nasloni na šank, nikako da sedne. Poeziju je recitovao najbolje na svetu. Neizmerno je voleo svoju ćerku Milicu, suprugu Sonju, svoje prijatelje, voleo je i običan svet. Petru Kralju je bilo neprijatno kada ga hvale. Slava i glamur poznatih, nisu ga zanimali, već je više voleo da sa svojim psom šeta pored Dunava, popije pokoju u lokalnom bistrou, porazgovara sa komšijama i usputnim prolaznicima. Živeo je skromno, a ipak je bio Kralj. Neprikosnoveni vladar pozorišne scene.

Uprkos javnom poslu koji je obavljao glumeći stotine likova u pozorišnim komadima, privatno, Petar Kralj je bio vrlo stidljiv i skroman čovek.

Živeo je Kralj u svom neobičnom kraljevstvu u neprestanoj potrazi za onim što je lepo. Uvek nas je svojom glumačkom igrom podsećao da u sebi nismo dovoljno odnegovali sposobnost da se radujemo i igramo. Bio je čovek sadašnjeg trenutka.

Za sebe je voleo da kaže kako je oduvek bio poluboem, čovek koji voli da popije, ali i da se potvrđuje razgovarajući sa drugima. Voleo je da voli, da pokaže najbližima svoje emocije, da prijateljski dodirne rame onoga koji mu je drag. Ali je od svojih najbližih očekivao da mu ta nežnost bude uzvraćena. Uvek je donosio svojoj ženi po cvet, idući od posla do kuće, i svima slao razglednice sa poslovnih i privatnih putovanja.

Imao je Kralj svoju "stazu slonova" koju je verno sledio svakoga dana i usput, svojom pojavom unosio radost u živote ljudi koje je sretao: komšija, obućara i mesara iz kraja, seljaka sa pijace, kafedžija... Kada su u pitanju dame, obraćao im se obaveznim: "Blagi naklon".

Kralj je voleo ljude i oni su mu ljubav uzvraćali. Ako bi ga neko od kolega povredio, naneo mu zlo, iskreno, dečački se čudio tome ne uspevajući da shvati razlog. Nije voleo da govori o svojim problemima, životnim nedaćama, ali se uvek nudio za pomoć prijateljima. Znanim i neznanim.

Bio je ponosan na sve što je uradio, a imao je poštovanje i za ono što ga je slučajno ili namerno mimoišlo. Nikada nije dozvolio da mu popularnost poremeti normalan porodični život, a ako bi ponešto dobijao preko reda, ponekad i nezasluženo, govorio je da je za to krivo njegovo ime i prezime.

Verovao je da je pozorište živa i žilava stvar, a da li je i kad koji žanr u modi... nije naročito bitno. Uvek se držao ličnog i profesionalnog gesla kako je "propovedao" njegov prijatelj i kolega Zoran Radmilović: na scenu se ne sme izaći slučajno i ništa što radiš ne sme biti slučajno.

Za njega je bilo besmisleno praviti razliku između glavnih i sporednih uloga u pozorištu, a pogotovo na filmu. Tvrdio je da uloga ili ima neki sadržaj, ili njom nemate šta da kažete. Ni u životu ni na sceni nije se trudio da bude neobičan i nikada nije nosio masku koja bi ga činila različitim od ostalih ljudi. Radio je svoj posao sa ubeđenjem da je to što radi važno i složeno. Nije se morao prezivati Kralj da bi decenijama suvereno vladao scenom.

Jedan ugledni dramski pisac, koji mu se divio još od gimnazijskih dana, primetio je da se Petar, kada dobije kompliment posle premijere, zbuni, zacrveni, stid ga je da se o njemu priča i konstatovao je da nije bilo većeg, a skromnijeg glumca. Nekad ga je nervirao svojom dobrotom. Dolazilo mu je da mu kaže: "Što si ti bolji od nas, što se ne svađaš kao ostali i kao što je red."

JEDAN ČOVEK - TEATAR
KRALj je igrao za ceo jedan teatar! "Mefisto", "Tola Manojlović", "Audijencija i vernisaž", "Kad su cvetale tikve", "Čudo u Šarganu", "Buzdovan", "Sveti Georgije ubiva aždahu", "Noć tribada", "Karolina Nojber", "Brana", "Matica". U pozorištima je odigrao oko 200 uloga, a na televiziji i filmu još stotinak, često igrajući vodeće uloge u televizijskim serijama, kao i u televizijskim dramama.
Ako je misija umetnika da "služi narodu", Petar Kralj je upravo pripadao toj vrsti, jer je u svom dugotrajnom glumačkom stažu igrao na najneverovatnijim mestima, u preduzećima, fabričkim halama, na sceni, bez scene.

Za Petra Kralja su tvrdili da se sa svojim pozivom srodio, da je glumio telom, dodirom, pokretom i kretnjom. Igrao je mnogo u pozorištu, na filmu i televiziji, i to bez zamora, istrošenosti, ponavljanja.

Nosilac je brojnih priznanja, kao i četiri nagrade za životno delo: nagrada "Miloš Žutić", statueta "Joakim Vujić", "Dobričin prsten" za životno delo, "Pavle Vuisić" za životno delo, "Zlatni ćuran" za životno delo, "Sterijino pozorje" za životno delo. Kao da je živeo i glumio četiri života, i to kakva! Bio je čudo od glumca, pa su za njega umeli da kažu da igra za ceo jedan teatar! Gluma je bila njegov život, ne način života!

Kao i svaki veliki umetnik, ponekad se preispitivao, sumnjao da li je bio dovoljno dobar, bio je tužan kada ga kritika nije razumela, hteo da odustane od glume. Ponekad bi se zapitao: "Šta će biti sa nama glumcima? Možda ćemo se vratiti u neko cirkusantsko vreme. Možda ćemo biti potrebni samo kao vašarski zabavljači. Ko zna... Prete nam. Ne volim pretnje. Volim da sam sebe obavežem..."

Katkad mu se činilo da nema više snage, ali kad bi izašao na scenu, publika bi mu je iznova pružila. Bio je ubeđen da umetnost počinje tamo gde prestaje zanat. Kralj je čitav svoj glumački život posvetio misiji da publiku ne treba samo zabavljati, već i svojim ulogama, stavovima i razmišljanjima uvek ispočetka podsećati da je život samo jedan i da do poslednje scene treba sami da ga režiramo.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Jul 2014, 16:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Krštenje Toze Čvarka!

Majka je čuvala svaki plakat, sliku, vest iz novina o svom sinu

Slika
Sa majkom Stanislavom

ČESTO su Petra Kralja podsećali da nije baš odabrao pravo vreme za dolazak na ovaj svet jer je rođen 4. aprila, uoči dolaska Drugog svetskog rata na prostor Kraljevine Jugoslavije. Petar, ime dakako po očevom ocu, već u drugoj godini svog života beži iz rodnog Zagreba.

Petrov deda po majci, Vladimir Kocan, ukrajinski Poljak, bio je veterinar u Mostaru, gradu kome je ostao veran do groba, a Petrov otac Đorđe, Banijac od Gline, profesor istorije, službovao je širom Jugoslavije. Bilo je to vreme kada su profesori bili najveći migranti, a profesorska deca se rađala između dva premeštaja u kratkotrajnim boravištima. Upozoren da nailaze teški dani (dva brata su mu već stradala u Glini), Petrov otac uspeva da sa porodicom poslednjim vozom stigne do Beograda, gde se u jednoj sobi, u Somborskoj ulici, našlo dvanaest članova porodice Kralj.

Otac, nešto kasnije, nastavlja službu u Čačku. Majka Stanislava, devojački Kocan, inače profesor geografije poljsko-ukrajinskog porekla, nosi malog Petra u Rumu. Ujak veterinar sve vreme rata pružao je utočište sestri i sestriću. Petar je bio još osnovac kada je na pitanje šta želi da postane kad odraste, odgovorio - glumac.

Odrastao je u Sremskoj Mitrovici, gde je od najranije mladosti počeo da živi životom glumca. Tu, u Mitrovici, družio se sa Predragom i Nenadom, braćom od strica, jer rođene nije imao. Omiljena igračka bila mu je krpenjača, lopta napravljena od krpa umotanih u čarapu. Prvu čokoladu i prvu pomorandžu video je kada mu je bilo osam godina. Roditelji su bili profesori u gimnaziji u Sremskoj Mitrovici, pa su ga često vodili na đačke priredbe. Bili su to za Petra svetli, veseli i radosni doživljaji u kojima je uživao. Đaci su igrali oko logorske vatre i recitovali, što je kasnije uticalo na to da se on opredeli za glumu.

U razredu ih je bilo sedamdeset, a učiteljica Ljuba je davala sve od sebe da ih savlada i strpljivo ih je učila. Đak Petar Kralj svoju prvu ulogu odigrao je sa jedanaest godina. Bio je to Toza Čvarak u predstavi „Seoska učiteljica“, Svetolika Rankovića. Prijavio se sam kada su ljudi iz pozorišta ušli u njegov razred da biraju glumca. Postoji i dokaz: plakat sremskog Narodnog pozorišta na kome se mogu naći mnoga docnije poznata imena. A među njima i Toza Čvarak - Petar Kralj.

Kasnije, iako je bio odličan učenik gimnazije, desilo se da je iz „teorijskih razloga“ bio nateran da se ispiše. Bilo je to u gimnaziji kada je njih nekoliko putem đačkih priredbi pokušalo da kaže nešto protiv reforme školstva. Mladalački zanos terao ih je da misle kako će sve biti lepo i pošteno. Pošto mu je otac bio direktor mitrovačke gimnazije, svi su ga zvali dišin sin i mislili da zbog toga ima privilegije. Zbog oca ga verovatno nisu izbacili iz škole, jer bi to za Petra značilo zabranu nastavka školovanja na celoj teritoriji ondašnje Jugoslavije.

SPAVANJE NA SMENU

U vreme studija Kralj se upoznao sa Radomirom Stevićem Rasom, koji je živeo u Požarevačkoj ulici. Ras je imao sobicu koju je zvao ateljeom. Srećna okolnost je što je voleo noću da slika, pa je Petar za to vreme koristio njegov krevet. Kad bi jedan ustajao, drugi je legao. Ras je studentima ponekad davao novac da se prehrane, kupovali su parče kobasice, hleba, malo sira i obaveznu bocu crnog vina, a onda, razgovori do jutra. U Rasovom ateljeu Petar je upoznao i Momu Dimića, sedeli su čitajući u rukopisu Tolu, tekst koji će mu obeležiti život ulogom koju će igrati 44 godine.
Dozvolili su mu da se ispiše i premesti u Novi Sad, gde se našao među sebi ravnima. Roditeljima je bilo uskraćeno da žive sa njim, ali kući je dolazio za vikend i tokom leta. Stanovao je u Sremskoj Kamenici, odakle je svakog jutra autobusom odlazio u novosadsku gimnaziju smeštenu na ribljoj pijaci pored Patrijaršije. U osmom razredu seli se u Novi Sad kod nekih divnih ljudi, koji su ga tako hranili da nikada deblji nije bio. I čudili se mladom đaku koji nikada nije kod kuće, a odlikaš je! Tu je stekao nove prijatelje i drugove. Vrlo često su sedeli u raznim bircuzima i ispijali „bruderšafte“, zaklinjući se mladalački na vernost i drugarstvo do groba.

Jedan od prvih Petrovih kolega sa klase bio je Dušan Golumbovski. Kod njega je često svraćao, a dolazio je i slikar Duško Otašević, pa su igrali karte. Preko njih je lagano postajao Beograđanin. Na Akademiji se najviše družio sa Milošem Žutićem. Koliko su samo noći proveli zajedno, sretali pesnike, družili se s njima... Cimer mu je jedno vreme bio Dragan Petrović, koji je kasnije postao legenda Radio Beograda. Uživali su u njihovom malom, takozvanom latinskom kvartu.

Akademija je bila na uglu Uskočke i Knez Mihailove, sto metara dalje bila je Likovna akademija, a dole niže, Primenjena. U blizini su bili Filozofski i Filološki fakultet. Cela ta generacija sakupljala se u dve-tri kafane: „Kolarac“, „Proleće“. Imali su konobare kod kojih su jeli i pili na crtu. Vodili su poluboemski život, život u kojem su naučili da razgovaraju jedni sa drugima i da se međusobno uvažavaju.

Roditelji nisu sa odobravanjem prihvatili da im sin jedinac studira glumu. Otac je rekao: „Izbor je na tebi!“, a majka je dolazila na ispitne predstave, sakupljala i čuvala svaki plakat, fotografiju, vest, došla na diplomsku predstavu. A onda mu je rekla: „Pa, eto, Petre, isterao si svoje, a sada upiši pravo, ja ću te finansirati četiri godine“.

Otac Đorđe je tri godine posle diplomske predstave, kada je Petar već igrao Hamleta na Lovrijencu, iako teško bolestan, došao na premijeru u Dubrovnik. Reditelj Muci Draškić je posle pričao da je tada Đorđe dobar deo predstave otplakao, a kada je posle seo sa sinom, jedva je prikrivao ponos: „Pa, izgleda da si znao šta hoćeš„.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Jul 2014, 16:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
I kraljević i prosjak

Naš poznati slikar i grafičar Radomir Stević Ras osnovao je Pozorišno igralište - pozorište u okviru Beogradskog univerziteta

Slika

NAŠ poznati slikar i grafičar Radomir Stević Ras osnovao je Pozorišno igralište - pozorište u okviru Beogradskog univerziteta. „Kako bi se igrala deca pozorišta“, govorio je Ras.

Prva premijera novog pozorišta, 1965. godine bila je „Čarapa od sto petlji“ Aleksandra Popovića u režiji Nebojše Komadine, sećao se Predrag Perišić, profesor na FDU. U glavnim ulogama Petar Kralj i Dušan Golumbovski, mladi glumci i nerazdvojni drugovi. Pre toga je Aleksandar Popović imao samo jednu premijeru u beogradskim pozorištima, i to u Ateljeu 212, „Ljubinko i Desanka“.

Ta predstava nije imala mnogo uspeha. Pozorišni jezik Aleksandra Popovića bio je nerazumljiv, humor neshvatljiv. Sve u svemu zbunjujuća predstava u kojoj se nisu snašli ni glumci ni reditelj. Predstava je samo nagoveštavala velikog dramskog pisca koji je tek čekao svoje glumce i svog reditelja da bi zablistao u punom dramskom sjaju.

I to se dogodilo sa predstavom „Čarapa od sto petlji“. Duhovit tekst, maštovita režija i pre svega briljantna gluma Petra Kralja, Dušana Golumbovskog i Dragice Novaković.

Te noći na premijeri u zgradi „Borbe“ rođeni su veliki glumac, Petar Kralj i veliki pisac Aleksandar Popović.

Sledeća premijera u Pozorišnom igralištu bila je predstava „Brobdingnag“ po mom tekstu u režiji Miloša Radivojevića, podseća Predrag Perišić. Igrali su: Petar Kralj, Eva Ras, Božidar Pavićević Longa.

Pisana pod uticajem Beketa, Godoa i teatra apsurda, predstava nije imala mnogo uspeha. Kritika je bila uzdržana. Jedino je Ras tvrdio da je to genijalna drama. Govorio mi je: „Ni Beketa na početku niko nije razumeo, pa šta? Sada ga igra ceo svet“.

Kada je predstava posle još dva izvođenja skinuta sa repertoara, Petar Kralj je rekao: „Šta ti je sudbina glumca? Jednog dana si kralj, drugoga prosjak“.

ČUDNI SVET USAMLJENIKA

Na putovanjima po inostranstvu najviše sam se družio sa Petrom, priča Aljoša Vučković. Čak smo i cimeri bili mnogo puta. Ali razgovor o nekom njegovom životu naprosto nikada nije bila naša tema. Iako je za mnoge bio razgovorljiv, ja sam ga doživljavao kao usamljenika, ne bih rekao kao čudaka. Kad bih u trenutku uhvatio njegov pogled, shvatio bih da je on negde daleko, da ima neki svoj čudni svet. Bio je u stvari emotivan, pa čak i previše, iskren i do krajnosti čist u duši. Nije to samo fraza.

Sudbine su nam se još nekoliko puta ukrstile. U to vreme ja sam često pisao za list „Student“. U jednom broju „Studenta“ pisao sam o poeziji Miloša Crnjanskog i posebno analizirao njegovu poemu „Apoteoza“.

Jednoga dana u pozorištu Petar Kralj me je zamolio da mu dam tekst ove poeme.

Za Dan studenata, Pozorišno igralište pripremalo je praznični program uglavnom revolucionarne poezije koju su glumci govorili u Sali heroja na Filološkom fakultetu.

Sastavio izbor poezije, i to su bili naravno pesnici revolucije: Oskar Davičo, Slavko Vukosavljević, Vladimir Nazor i drugi.

Pitao sam Petra Kralja koje će stihove on da govori. „Govoriću nešto“, mrzovoljno je odgovorio, jer nije voleo te svečarske priredbe. Ređali su se recitatori, sve je išlo svojim uobičajenim tokom. Na kraju priredbe pred studente je izašao Petar Kralj i počeo da govori „Apoteozu“ Miloša Crnjanskog.

„Gospodo, jednu pijanu čašu Banatu! Punu žuči, otrovane krvi i smeha, rumen njena rumenija mi je od pričešća, a ruka mi drhti više nego da držim putir. Ponoć je, pustite me da nazdravim i ja... Pijem u zdravlje druga mog, šusteru Proki Naturalovom, generalštabnom kaplaru slavne armade bečkog ćesara koga su streljali ‘916, novembra prvog...“

U sali je zavladao tajac. Recitovati poeziju Miloša Crnjanskog u to vreme bila je prava jeres, i to posebno „Apoteozu“. A zatim se razlegao takav aplauz da sam pomislio da će se tavanica srušiti. Studenti su ovacijama pozdravili Petra Kralja i Miloša Crnjanskog. I dogodilo se nešto neverovatno. Studenti su tražili da recituje na bis istu pesmu. Kasnije je Petar često recitovao „Apoteozu“ i uvek je bio nagrađivan burnim aplauzom.

Aljoša Vučković, glumac, delio je iste glumačke snove sa Petrom Kraljom i zauvek upamtio kako bi počinjala njihova druženja:

„Dobar dan svim neprijateljima, za prijatelje znam šta mi misle“.

Ono što je najsvežije sećanje na mog kolegu, jeste njegovo učestvovanje u glumačko pevačko-scenskom prikazu nazvanom „Brod plovi za Beograd“.

Bila je to ideja Gorice Popović, koju mi popularno zovemo - Mama. Početkom devedesetih tražili smo način da izrazimo naše negodovanje - naš protest protiv tadašnje politike. U toj predstavi svi smo mi putnici na brodu koji plovi morima dok na kraju putnici ne odluče da se krene za Beograd, iako tu nema mora.

Bio je sa nama u toj trupi i naš dragi kolega Pera Kralj. Na jednoj od predstava rekao je: „Hvala vam što ste me primili u vašu trupu, s obzirom na to da niti pevam niti sviram“. Ali nam je zato Perica, kako smo ga od milja zvali, priređivao božanske trenutke recitujući - Antića, Disa, Kostića, Branu Petrovića, Miljenka Žuborskog i još mnoge, i plešući sa koleginicom Ljiljom Dragutinović.

Naime, nakon nekoliko predstava mnogi su došli na ideju da njih dvoje budu plesni par. Kako Pera nije bio vičan, radili su tu numeru sa neverovatnom ozbiljnošću, kao da su svetski prvaci u plesu. I to je bilo izuzetno smešno. Kada se nakon nekoliko godina tačka ustalila, oni su je stalno nadograđivali. Poslednjih nekoliko godina, ne samo publika nego i svi mi, njegove kolege, čekali smo njihov nastup. Onda smo zajedno sa publikom uživali u bravurama Pere Kralja, jer je bio toliko šarmantan. Ličio je na malog dečaka koji dobija poklone starijih na nekoj proslavi. A on u duši i jeste bio dečak. Bio je dečak u velikim glumačkim pantalonama.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Jul 2014, 16:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Život Tole Manojlovića

U Toli je bilo nečeg sasvim ljudskog: njegov odnos prema životu, trajanju, opstanku i snalaženju, nadigravanju, u jednom radosnom smislu

Slika

U Čemu je bila tajna dugovečnosti predstave „Živeo život Tola Manojlović“? U Toli je bilo nečeg sasvim ljudskog: njegov odnos prema životu, trajanju, opstanku i snalaženju, nadigravanju, u jednom radosnom smislu.

Ko je, zapravo, on - moj Tola, pitao se pisac ovog komada Moma Dimić, stvarajući delo koje će obeležiti karijeru Petra Kralja. Da li je on sav u tome što se saželo na stotinak stranica te prve knjižice s njegovim imenom i prezimenom na zelenkastim koricama? Ili je to pak onaj miloglasi razgovordžija sa pozorišnih dasaka? Ili, opet zaludnik i spadalo što se jednako karta po bolnicama i britvom reže dugorepe i nekakve glavate ugojene ptičurine od drveta ili pravi „cveće“ od žičica i konca!

A ko zna, možda je pravi lik njegov u onom žustrom seoskom kovaču i potkivaču, kakvog ga se sećam iz svojih prvih letnjih raspusta, provedenih „kod babe i dede“ u Nemenikućama, pod Kosmajem. Ili je to onaj bolnik uvoštena lica što se netremice drmusa u kanatama rasušenih seljačkih kola, sa klipsajućim upregnutim kravama, sve uzbrdicom od Sopota prema selu zavučenom između skoro već, za mene, mitoloških jaruga i kosmajskih brežuljaka.

Onda, najednom, kao neki nestvarni eho oglase se imena metropola kao što su London, Pariz, Montreal, Meksiko Siti ili Berlin, do kojih se njegov monolog probio, zahvaljujući opet „davaocima forme“, glumcima kao što su Petar Kralj ili Tute Lemkov... Zar se nije dogodilo da je upravo ovome drugome, Englezu, prišao nakon londonske premijere monodrame jedan njegov sunarodnik i najozbiljnije ga upitao: „Video sam večerašnju predstavu, savršeno ste je odigrali, ali mi razrešite samo jednu dilemu - jeste li Vi, zapravo, taj Tola Manojlović?“

Govorio sam tako o Toli na bezbroj književnih večeri i on bi uvek pobuđivao neku posebnu, živahnu pažnju publike. Desilo bi se, neretko, da istinski zagolica čak i moju sopstvenu pažnju, da isponova zatraži svoju odgonetku. Najprijatnija, možda, mi je uspomena na jedno književno veče u Mirijevu. Završih sa čitanjem dva-tri odlomka iz Tole, a neka devojčica sa kikicama, od svojih šest ili sedam godina, samo se malčice proteže, porumene, pa diže ručicu: „Čiko, molim vas, čitajte nam do ujutru tu priču“.


RED SMEHA RED SUZA
SAMOG Tolu sreo sam dvaput, triput. Doveli smo ga iz bolnice u pozorište. Kad je bilo veselo, smejao se od srca, a kada je bilo tužno, plakao je. Na kraju je rekao: „Baš si fino ispričao moj život, jer si išao po redu. A onaj Moma Dimić je u knjizi sve ispreturao!“

Najsažetije o Toli bilo je da je rođen 1905. godine, u selu Nemenikuće, što je pod Kosmajem, u Šumadiji, gde je umro 2. aprila 1969. Svetozar, od mila prozvan Tola, Manojlović šesto je i najmlađe dete bolešljive Milenije i oca Stevana. U svom veku više od trideset puta je oblačio bolničku pidžamu, a bolovaše, kao što je zapisano, otkako zna za sebe. Rano izgubi sluh, a desno oko načisto, pištoljem osakati levu nogu (ne zaboravi pritom i jednu ruku) i kosa mu pre ženidbe osedi, pa su ga zbog toga, a i svih onih drugih nevolja pride, takoreći još u „cvetu mladosti“, otpisivali svi redom, odmahujući samo rukom: „Mani, to samo što ne manjka!“ No, zažive Tola i, bogme, poprilično požive.

Penziju je primao 33 godine kao invalid-kamenorezac, što Majdana u Ropočevu, što Spomenika neznanom junaku na Avali. Podigao je sinove Aleksandra i Aranđela, odgajio četvoro unučadi. Znao je još kovački zanat, a radio je i zemlju.

Da li je ovoliko dovoljno za „ličnu kartu“ Tole Manojlovića, junaka moje prve knjige?

Sumnjam, napisao je Moma Dimić pisac komada „Živeo život Tola Manojlović“.

Petar Kralj je o svojoj ulozi Tole često pričao.

Tolu sam igrao skoro svaki dan. Gde god odem igram ga bar dva puta dnevno. Ne uvek, naravno, celu predstavu. Ali svakako preko hiljadu predstava.

Meni nije važan smeh, nego onaj koji gleda. To je priča u koju su uključeni i oni kojima se to priča. Tako da nije neka monodrama u klasičnom smislu. Nekad me neko ražalosti, a nekad i obraduje taj neko čije oči vidim tamo u onoj sali. Tola je umro 3. aprila 1969, a ja sam sledeće večeri imao predstavu. Sve vreme mi je u grlu bila knedla. Po završetku, prekinuo sam aplauz i rekao: „Juče je u Nemenikućama sahranjen Tola Manojlović“. U tišini, jedna žena iz prvog reda je dobacila ozbiljno: „Slava mu!“

Predstava je jedna životna priča, a Tola je sasvim normalan čiča. On je lukav u odnosu prema životu. On je lukav u odnosu na bolest. On je lukav u odnosu na sve što ga zadesi. Zbog toga ova predstava ne postoji bez dopuna. Bez onog koji tamo dopunjava, da pomogne ovome čiči da se izrazi.

Negde posle mog odsluženog vojnog roka 1968. predstava je bila u krizi. Dolazilo je po desetak ljudi. Bukvalno je umirala. A onda su odjednom počeli mladi da dolaze. Bilo ih je otprilike dvadesetorica koji su tekst znali napamet. Sreo sam jednog koji je rekao: „E sad ti dođi mene da gledaš, ja već 52 puta igram kod mene na fakultetu“. Sedeo je uvek na istom mestu sa strane. Nakon ne znam kojeg „Tole“ po redu, rukovao sam se i sa jednim dečkom koji je igrao košarku na „Čukaričkom“ i takođe dolazio stalno na predstavu i imao svoje mesto. Naučio je celi tekst samo od gledanja.

Ne znam tačno koja od komponenti uspostavlja kontakt sa publikom. Možda ona nota crnog humora, filozofski zaključak da je čovek, bez obzira na to šta ga u životu zadesi uvek gospodar situacije. I u izvesnom smislu to je i slika našeg mentaliteta. Tola je neuhvatljiv, ne prihvata ni pobedu ni poraz. Njega je nestalo ali taj duh živi u predstavi - dok publika bude htela da ga gleda.



(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Jul 2014, 16:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vladar svoje publike

Jovan Ćirilov: Pitam se da li je sve te likove odigrao jedan jedini glumac. Bio je čuvar mnogih tajni i ličnih i nedokučivih

Slika
Petar kao Tola Manojlović

KAO gimnazijalac nisam ni slutio da ću sa Petrom, bratancem Stevana Kralja, moga profesora srpskog jezika, provesti gotovo ceo svoj profesionalni pozorišni život, zapisao je čovek pozorišta Jovan Ćirilov.

Spolja, Petar uopšte nije ličio na svog strica, krupnu ljudinu iz balkanskih planina. Ali je zato bio blizak bratu svoga oca po bistrini, nenametljivoj intelektualnosti i besprekorno negovanom jeziku. Stevan je bio večito ozbiljna lica, a kad dobro razmislim, za Petra, našeg velikog glumca, kako dramskih tako i komičnih uloga, bila je karakteristična pre neka duboko usađena ozbiljnost nego humorni doživljaj sveta.

U svakodnevnom životu za Petra Kralja bila je tipična neka vrsta ustreptalosti, rekao bih nekakav oblik sumnje, samokontrole i pokušaja da se razumeju apsurdi sveta. Ta ustreptalost bi nestajala na sceni, ustupajući mesto uverljivosti svega što bi na sceni stvorio.

Kao kod svakog velikog umetnika, a taj epitet u njegovom slučaju svako upotrebljava bez dilema, nisu se osećali šavovi zanata i stvaralačkog procesa. Njegova retka sposobnost da se transformiše iz uloge u ulogu, što je skrivena potreba i najavangardnijih reditelja, gledalaca i kritičara, svakom histrionu bio bi pretežak izazov, osim Petru Kralju.

Kada ovom prilikom dozivam u sećanje njegove likove na sceni Ateljea 212 dok smo u tome zajedno delovali, pitam se da li ih je zaista odigrao jedan jedini glumac, i to tako nenametljiva ličnost, čovek kakav je bio Petar Kralj. Da je nekim čudom bio krunisani kralj neke od zemalja našeg brdovitog Balkana, uveren sam da bi, nekim čudom, uspešno vladao tim pustopašnim življem svojim neobičnim skladom dobrote i mudrosti.

Eto, desilo se da titula koju je poneo rođenjem u svom prezimenu odgovara njegovom veličanstvu glume. Vladao je nama gledaocima i uveravao u mnoge složene istine kazane teatrom kao sintezom gotovo svih umetnosti.


NENAMETLJIVA DOBROTA

Kralj je sve ono što čini spoljna obeležja galerije njegovih likova stvarao iznutra, darom bogomdane intuicije, brušene takođe urođenom mudrošću čoveka nenametljive dobrote. Petar Kralj je živi primer da velikom daru dobrota ništa u umetnosti ne oduzima, nego je obogaćuje gotovo helenskim savršenstvom vrlina, ocenio je Jovan Ćirilov.

Bio je Hamlet vitak mislima, ali i razmetljivi skorojević Žurden, treperavi Čehovljev Trepljev, ali i pravi čovek buzdovan kapetan Kuka; dekadentni intelektualac Hadžislavković, ali i tipično atipični seljak Tola Manojlović, čiji je dug život po scenama, stazama i bogazama sveta mogla da zaustavi samo glumčeva smrt. I tako redom na stotine uloga.

Tajnu velikog dara nije mogućno odgonetnuti, već samo naslutiti i doživeti. Tako slutim da je element te tajne nesvakidašnjeg dara Petrov smisao za poeziju. On je bio jedan od najboljih kazivača poezije zato što je poetsko i razumeo i obožavao. Govorio je stihove ne dozvoljavajući da ga rima odvede u banalno ritmiziranje poetskog iskaza. Neko bi rekao da govori stih ne kako je mišljen već kako ga on oseća. Tako je pesma postajala još bolja.

Zamolio sam ga da mi na grobu, umesto uobičajenih govora, samo on kaže neke stihove po svom izboru. Ostao sam i bez toga. Dakle, smatrao sam da treba da živi duže od mene ne samo zato što je bio punih deset godina mlađi od mene već što je potrebniji pozorištu.

Glumac Tihomir Stanić pamti leto 1993, u vreme ratova i hiperinflacije kad su se on i Miloš Žutić dogovorili sa rediteljem Peđom Babovićem da snimaju poeziju Crnjanskog za školski program Televizije Novi Sad:

Mišu je nešto bolela kičma pa je zamolio svog vrlog prijatelja Petra Kralja da ga zameni u tom poslu. Petar je pristao i desetak dana smo proveli na Stražilovu. Družili se, pili i recitovali.

Ostao nam je samo jedan dan snimanja na grobu Crnjanskog na Novom groblju u Beogradu. Tog dana smo umesto snimanja na istom mestu, na metar-dva od Crnjanskog, sahranili Miloša Žutića.

Završili smo snimanje nekoliko dana posle sahrane i nikad o tome nismo progovorili ni reč. Ja sam jednom započeo, a Petar me sprečio. Ta čudna koincidencija bila je nešto o čemu se ne govori već čuva u sebi kao neka „tajna“ i „poruka“ koju svako od nas na svoj način nosi i odgoneta njena skrivena značenja. A Petar je umeo da čuva tajne. Na tom snimanju u Novom Sadu dane i noći smo provodili zajedno. Jedini gosti u hotelu, posle snimanja, kad bi se ekipa razišla kućama, pričali smo i pričali o svemu.

Krenuli smo desetog dana za Beograd, rano ujutro na autobusku stanicu, kupili karte i seli da popijemo piće. U deset uveče otišao je i poslednji autobus, a mi smo se posle fajronta u staničnoj restauraciji vratili u hotel. Sutradan smo, odlučni u nameri da ipak otputujemo kućama, rano stigli na stanicu, uhvatili autobus oko tri popodne, dopešačili do Slavije i u kafani „Sloboda“ sedeli i dovršavali započeti razgovor. Rastali smo se i oko jedanaest uveče stigli kućama.

Onda je zazvonio telefon i sa druge strane je bio Petar Kralj koji je želeo nešto da mi kaže, jer ja mu očigledno danima nisam davao priliku. U tih nekoliko dana ja sam mu, u stvari, poverovao i poverio sve svoje tajne, strahove, nadanja i sumnje i kako se ono kaže „otvorio dušu“ da olakšam sebi život. Nikad me nije odao. Nikome. I ja sam znao da neće. Jer Petar Kralj je čuvar mnogih tajni. I banalnih i uzvišenih, i ličnih i nedokučivih. Čuvar tajne. I zato ja još uvek, i sad kad je nekako bliži Miši Žutiću nego nama koji živimo na ovom svetu, često pričam sa njim, poveravam mu se i osluškujem njegov plemeniti glas.



(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 38 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker