Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:43


Autoru Poruka
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:40
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
4. Poglavlje

Sutradan su ustale tek oko podneva. Vukicu je bolela glava, a kako je bila odviknuta od mamurluka, veoma je teško podnela to jutro. Lela je pak bila kao nova. Skakutala je po stanu i pevušila.
– Vrti mi se u glavi od tvoje energije. Sedi malo, molim te. Da popijem kafu, pa te vodim u radnju.
– Jedva čekam da vidim to čudo na koje si toliko ponosna. A kako si počela da se pretvaraš u babu, tamo ćeš uskoro moći i samu sebe da staviš na prodaju.
Vukica je uzdahnula. Lela je ponekad umela da bude pljunuti Vuk. Kao da mu je ona rođena sestra. Ali nije joj zamerala. Znala je da nedostaje Leli i da je ova na neki način rečima kažnjava što je otišla od nje.
A kada su sat kasnije došle u radnju, videlo se da je Lela iznenađena onim što vidi.
– Lepo si ti ovo skockala. I ova radnica ti je slatka.
– Hvala ti. Pogledaj malo okolo dok ja sa njom ne vidim šta se događa i da li je sve završila što je trebalo, pa te vodim na ručak.
– Dobro, jer posle toga krećem.
– Ostani još večeras. Možda me nagovoriš da izađemo negde.
Lela se nasmešila, ali je to učinila sažaljivog lica.
– Da mogu, ostala bih još bar dva dana. Više od toga ne, jer bih mogla da se ubijem od dosade. Ali stvarno moram da idem. Večeras ima dobrih dešavanja u gradu, a ja ne bih da propustim priliku da se domognem onog tipa kog sam ti pominjala.
– Da, razumem. Ništa nema preče od jurcanjem za dobrim tipovima.
Lela je namignula, a Vukici je moglo samo da bude krivo što će uskoro morati da se oprosti sa prijateljicom. Zato ju je nešto kasnije odvela u najbolji restoran u gradu, u koji je ponekad sama odlazila na ručak. Lela baš nije bila oduševljena što su jedine gošće u tom restoranu, ali dobra hrana ju je malo oraspoložila.
– Znaš, ovde samo fali malo živosti. Neki zgodni tipovi, na primer.
I baš kad je to rekla, vrata restorana su se otvorila i u restoran je ušetao zgodan muškarac sa zgodnom ženom. Na trenutak ih je pogledao, a onda je potražio konobara i ovaj ga je veoma uslužno odveo do drugog kraja, gde više nije bio na vidiku mladim ženama.
– Mi o vuku, vuk na vrata. Ovaj nije odavde, sto posto. Znaš li ga?
Vukica je odmahnula glavom.
– Pa, da. Zalutao, kao i ja.
– I izgleda da je oženjen.
– Ma, lepa mu je ova što je pored njega, samo je malo bezveze obučena. Crveno se nosilo pre dve sezone. Ona je odavde, a on u prolazu traži malo zabave.
Ubeđena u tu svoju priču, Lela je nastavila da jede biftek, a onda i da ga zaliva pivom.
– Kako ćeš da voziš kad si toliko popila?
– Kao i uvek. Hej, pa ti si počela i da morališeš? A kad smo izlazile i kad smo vozile posle deset tekila, nisi me to pitala?
– Da, u pravu si. Ipak, brinem se.
– Ne brini. Uh, dobar onaj dasa, ne mogu da prestanem da mislim o njemu.
Vukica se nasmešila i odmahnula rukom. Takva je bila Lela – luda za lepim muškarcima. Vukica je bila svesna i da je Lelino pronicljivo oko ’snimilo’ sve ono što je odavalo da taj muškarac ima novca, ukusa, da nije neki običan tip koji samo dobro izgleda. A Vukica je zapazila samo da ima prelepe plave oči savršeno istaknute zift-crnom kosom. Bio je veoma visok i imao je savršeno držanje.
Nešto kasnije devojke su se pred restoranom dugo opraštale. Vukica je osećala kako opet ostaje sama. Samoća joj dosad nije smetala, ali odsad bi moglo da joj bude teško što pored sebe nema najbolju prijateljicu. Lela je, s druge strane, takođe osećala da ostavlja osobu koja ju je oduvek dopunjavala, koja joj je potrebna, sa kojom nije morala da glumi da je bolja ili gora nego što jeste. I Lela je imala ogroman pritisak prezimena svojih roditelja, samo što nikada nije želela da to promeni. Nedostajala joj je ljubav, a nju je ponekad nalazila u prolaznim vezama. I uvek u svojoj najboljoj prijateljici. Zato se tako teško rastala sa Vukicom.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:40
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
5. Poglavlje

Kad je tog popodneva preuzela radnju, na nebu se pojavila duga. Bila je jasna i prelepa. Vukica je izašla iz radnje, naslonila se na vrata i pogledala u nebo opčinjena prirodnom pojavom koja se tako retko viđa. Prolaznika je bilo malo, a niko nije obraćao pažnju na dugu. Odjednom je osetila da je neko stao pored nje, da se skoro naslonio na njenu desnu ruku i da gleda baš tamo gde i ona. Ugledala je visokog muškarca crne guste kose. Prepoznala ga je. Bio je to isti onaj muškarac koji je ranije tog dana ušao u restoran i ostavio Lelu u uzdasima.
Vukica se povukla unazad i ušla u radnju kao oparena. Srce joj je lupalo mada nije znala zašto. Jeste bio zgodan i imao je fantastičan parfem koji je jednom kupila svom bratu verujući da nikad ništa lepše nije pomirisala, ali to nije smelo da je dovede u predinfarktno stanje. A onda je on zakoračio unutra. Odmerio ju je prodornim plavim očima kao da joj se blago podsmeva zbog njene malopređašnje reakcije.
– Nadam se da vas nisam prekinuo u posmatranju duge?
– Ne, niste. Dovoljno dugo sam je gledala.
– Jedini ste koji ste je primetili. I mene ste naveli da pogledam u nebo. Inače je ne bih ni video.
Mislila je da se smanjuje od njegovog samopouzdanja i visine. Glas mu je bio veoma autoritativan i odzvanjao je po njenoj radnji, a opet je delovao i kao antidepresiv sa momentalnim dejstvom. Znala je da mora da dođe k sebi, da ne sme da deluje kao smešna tinejdžerka kojoj se obratio popularni sportista na ulici.
– Onda sam danas učinila jedno dobro delo.
Nasmešio se.
– Da, istina je. I hvala vam zbog toga.
Očekivala je da će se okrenuti i otići, ali on je počeo da razgleda po radnji kao veoma zainteresovan kupac. Tek tad joj je palo na pamet da on nije ušao u radnju za njom ili zbog nje, već da je došao kao mušterija. To ju je malo opustilo.
– Tražite li nešto posebno?
– Ovde je sve posebno. Majka mi je rekla za ovu radnju. Nisam joj verovao kad mi je oduševljeno opisivala kako izgleda, pa sam rešio da proverim. Priznajem da je ovo zaista nešto posebno. Samo ne mogu da shvatim otkud vam ideja da ćete s ovim uspeti u ovom gradiću.
– Svuda ima ljudi koji vole starine. Ili bar misle da je prestiž imati ih.
Ponovo se nasmešio.
– Da, u modi su stvari koje su davno bile moderne. Neko će kupiti, na primer, ovaj stočić i platiti ga više nego kožnu fotelju, ali neće poštovati njegovu istoriju i potrebu da bude izložen, a ne rabljen.
– A vi? Samo ste radoznali da vidite šta sve ovde postoji ili volite starine? Nadam se da niste od onih koji kupuju stočiće stare preko sto godina da bi na njemu držali noge.
– Nisam, daleko od toga. Tražim nešto posebno, ne znam šta, ali kad ugledam, sigurno ću znati.
Tada se zagledao u Vukicu. Naježila se od glave do pete, i to ne na način koji bi se opisao negativno.
– Onda slobodno gledajte.
– Trudim se. Jedina mana ove radnje je vaša lepota. Odvraća pažnju.
Pocrvenela je i spustila glavu. Nekada bi lako odgovorila na ovakav tip udvaranja, a sad kao da joj je nedostajalo teksta, glasa uopšte.
Posle desetak minuta podrobnog gledanja po izloženim stvarima muškarac je prekinuo tišinu.
– Ovo je sjajno! Odavno nisam video muzičku kutiju koja deluje ovako staro, a očuvana je. Moja majka je nekada imala jednu sličnu, ali kad se selila, negde se izgubila. Sećam se da je strašno patila zbog toga. Tačnije, nestala je cela kutija sa njenim sitnicama iz detinjstva.
– Ovu sam donela iz Beograda. Sigurna sam da nije baš ta.
– Ne, ne, nije, ali je jako slična. Hteo bih da je kupim.
– Naravno.
Dohvatila je kutijicu i spakovala je u ukrasnu kesu, pažljivo, trudeći se da on ne vidi kako joj drhte ruke.
– Kako se zovete?
– Vukica.
– Ja sam Dima.
– To vam je pravo ime?
– Ne. Ali pravo je previše dugačko i nije mi baš omiljeno muško ime.
– I ja nisam oduševljena svojim, ali moram da ga nosim. Vi bar imate nadimak. Meni ga nikad nisu dali.
– Vaše je lepo. I ne tako često. Meni se dopada.
Izvadio je novac, Vukica mu je naplatila i vratila kusur.
– Hvala što ste bili.
– Zadovoljstvo je moje, Vukice.
Malo je zastao, kao da još ima nešto da pita, ali onda se predomislio i brzo izašao. Tek tad je Vukica mogla da udahne duboko. Na nju se sručila prava oluja emocija. Dima ju je baš uzburkao. Ispunjavao je čitavu radnju, kao da ga je bilo isuviše. A i dugo nije srela nekog ko se tako lepo smeje i ima oči iz kojih se ne može lako pročitati sve. I to ovde, u gradu za koji njena Lela misli da je raj monotonije.
– Ipak je odavde.
Rekla je ovo naglas i nesvesna da se u isto vreme pobednički smeši.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:41
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
6. Poglavlje

Kada se nekoliko dana kasnije pojavila da zameni svoju radnicu, ova joj rekla da ju je tražila mušterija koja je kupila muzičku kutiju. Iako je sve vreme mislila na njega i pitala se zašto je tako snažno reagovala na njegovu pojavu, Vukica je ponovo osetila nenormalno lupanje u grudima.
– Je li rekao zašto? Ima neku reklamaciju?
– Ne, naprotiv. Rekao mi je da se osoba kojoj je kupio jako obradovala. Samo je želeo da vas pozdravi.
– Onda dobro...
Okrenula je leđa radnici da ova ne bi videla kako joj se gazdarica nekontrolisano smeši.
– On bi mogao da bude dobra mušterija. Mislim, ima novca. A skoro je sagradio veliku kuću i tek se useljava.
Vukica se naglo okrenula.
– Ti ga znaš?
– Pa, poznajem ga. Ne lično, nikad dosad nismo razgovarali, ali znam ko je i gde živi.
– Pa ko je?
– Iz ovog grada je. Majka mu je bila učiteljica u mojoj osnovnoj školi, a otac mu je bio poljoprivrednik. Imaju lepo imanje van grada, a pre nekoliko godina je tamo napravio ogromne plantaže povrća i voća. Sad ima i postrojenje za preradu i znam da stvarno dobro radi i zarađuje. Otac mu je prošle godine umro, a sa majkom je počeo da gradi novu kuću i sad je gotova. Prelepa je, liči spolja na ogromnu kolibu i potpuno je drugačija od svih koje imućni u ovom gradu prave.
– Hm, interesantno. Oženjen je, zar ne?
Radnica se nekako stidljivo nasmešila.
– Ne, nije. Zgodan je, nema šta. Ima već duže vreme devojku. Ona je iz susednog grada i prelepa je. Ali nije se još oženio. Ovde ima mnogo devojaka koje bi sve dale da ih on pogleda.
Tada se Vukica osetila ugroženo. Radnica je mogla da pomisli kako se ona raspituje jer joj se Dima sviđa.
– Da je oženjen, bilo bi bolje. Onda ne bi samo kupovao za majku već i za ženu.
Pokušala je da napravi šalu, ali radnica je nije shvatila. Gledala je tupo u Vukicu.
– Nije ni važno. Ako me opet bude tražio, uzvrati mu pozdrave. To je to. Slobodna si, preuzimam radnju.
A kad je ostala sama, Vukica je u sebi ponovila sve informacije koje je čula o Dimi. I odmah je poželela da ih podeli sa Lelom, makar da se i ona malo naruga njenom mišljenu o ovom ’dosadnom’ gradu. No, u poslednjem trenutku je odustala. Leli se baš dopao Dima kad ga je prvi put videla. A koliko je bila blesava, mogla je da sedne u auto i dođe da ga pronađe čim čuje da nije oženjen. Ne, Vukici to nije zvučalo u redu. Bar ne sad, možda će zvati Lelu nešto kasnije.
Kasnije je jeste nazvala, ali joj nije pomenula zgodnog, neoženjenog muškarca.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:42
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
7. Poglavlje

A već sutradan on se pojavio pred samo zatvaranje. Nosio je farmerke i običnu majicu dugih rukava, ali i dalje je oduzimao dah svojom pojavom, kao onda kad se pojavio u restoranu u odelu.
Vukica je brisala prašinu sa polica, a kad se srela sa njegovim plavim očima, krpa joj je ispala iz ruke. To je izazvalo osmeh na njegovom licu.
– Prošli put sam imao utisak da sam vas oterao od duge, a sad da vas plašim.
– Ne, ne, samo nisam očekivala mušterije ovako kasno.
– Mušterije? Uh, ovaj put ne dolazim u toj ulozi. Ali ako je to uslov da budem makar malo ovde, kupiću nešto.
Potpuno zbunjena, Vukica je samo gledala u njega. I on je video koliko ju je zbunio.
– Malo sam preterao, zar ne? Ne bih da pomisliš kako treba da zatražiš zabranu prilaska jer se predstavljam kao manijak. Nisam baš ovoliko napadan uvek, ali nečim si me očarala, pa želim da otkrijem imaš li ti neke natprirodne moći ili je samo u pitanju sudbina, kojoj ne smem da bežim.
Uspela je da se nasmeši.
– Ne deluješ mi kao manijak. A ako i jesi, onda si veoma kulturan primerak te vrste. Mada, iskreno ne znam šta želiš od mene.
– Priliku, recimo, da te negde odvedem na večeru.
Vukica je odmah pomislila na njegovu posetu restoranu sa devojkom. Radnica je znala da on nije slobodan, a verovatno to zna i veći deo grada. Ako je bio toliko bogat i toliko poželjan neženja, onda je verovala da će se primetiti ako ga vide sa novajlijom u gradu.
– Hvala ti, ali ne izlazim baš mnogo. A to je moj izbor.
Prvi put ga je videla zbunjenog. Ili nije navikao na odbijanja ili nije bio pripremljen za ovako nešto.
– Uh, osećam se kao da sam pokušao da dodirnem dugu. Izgleda da sam ipak malo požurio, zar ne?
Nije znala šta da mu kaže. Učinilo joj se da je on zaista razočaran zbog njenog odgovora, a to je i nju pomalo oneraspoložilo. Da ga je srela u Beogradu, svakako bi pristala da izađu, ali ovde je sve izgledalo drugačije. Zaista je želela da se uklopi u sredinu, da se stopi sa ljudima koji tu žive, da ne štrči kako je štrčala kao kćerka moćnih roditelja. A Dima je bio kao stvoren da poremeti sve njene ’miroljubive’ planove. Uhvatio ju je nespremnu i ona je morala da gleda kako se on, izvinjavajući, izvlači iz radnje.
A kad je ostala sama, bacila je krpu daleko. Bila je besna na sebe. On ju je definitivno privlačio. Bilo je nečeg magičnog u tome što joj se na takav način udvarao, ali ona je suviše dugo živela u tuđem filmu, bila je kćerka koju prepoznaju ili za koju se brzo sazna ko je i šta je. Njen film se razvijao u tuđim glavama, a ona je u njemu samo statirala. Koliko li je samo puta shvatila da se ljudi lepe za nju zbog novca koji ima, tražeći kojekakve usluge preko njenih roditelja! A ovaj muškarac ju je potražio jer mu se dopala, a nije znao mnogo o njoj. On je uneo nešto posebno u njen život i zapitala se kakav je zaista. Samo da nije bilo one devojke... mislila je.
A onda nije izdržala nego je iste večeri pozvala Lelu. Morala je da joj se poveri. Naravno, kao što je i očekivala, Lela ju je odmah izgrdila što se predala malograđanskim razmišljanjima i što nije probala tog muškarca.
– Da nije pokušao da te muva, ja bih odmah uskočila. Ludačo, pa zar da tu postaneš baba-devojka?
– Ne razumeš. Još uvek osećam da me ljudi gledaju kao neko čudo koje je došlo ovde iz njima nepoznatih razloga. I na probi sam. Danas mi je žena iz prodavnice, gde svaki dan kupujem, rekla da preterano trošim na kozmetiku, da nije mene, neke namirnice bi do isteka roka stajale na policama. Tad sam shvatila da me skeniraju, a ja ne želim da upadam u oči.
– Preći ćeš na litarske šampone? Ili ćeš sama praviti sapun od masti?
– Ti baš voliš da sve dovedeš do najniže tačke? Ne, nego ću kupovati na drugom mestu kozmetiku, i to s vremena na vreme.
– Bože, kakve su to gluposti?! Moram da idem, evo mi društva pod prozorom, idemo na neki blesavi koncert. Hajde, lepo pajki, pa razmisli da nađeš tog tipa i da se baciš na njega.
– Lepo se provedi.
– Naravno da hoću. Ljubim te.
Posle razgovora Vukica je osetila tugu. Možda je, prvi put od kada je došla ovamo, razmišljala ozbiljno o svojoj budućnosti. Radnja nije mogla da joj obezbedi prihode za normalan život. Jedva da je od toga mogla da plati stan, račune i platu za radnicu. A sve ostalo je kupovala od novca koji joj je ostao od nasledstva i od toga što su njeni roditelji s vremena na vreme uplaćivali kao nemu podršku svom odbeglom detetu. Gledali su je kao buntovnika koji ima neke posebne želje, a kako nisu baš imali vremena ni ambicije da se bave ispravljanjem njenog karaktera, pomagali su je u njenim odlukama, ma kako blesave bile. Sad se Vukica zapitala može li zaista da se oseća slobodnom i svojom ako jednom, kad ode sve nasledstvo, bude ponovo potpuno zavisna od novca svojih roditelja. I užasavao ju je odgovor na to pitanje. Znala ga je.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:43
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
8. Poglavlje

Dva dana kasnije promenila je radnici smenu i, kad se ova pojavila, Vukica joj je obećala da će se vratiti do zatvaranja.
– Ako slučajno budem kasnila, evo ti ključeva, dobro zatvori, a ja ću te zvati da u povratku dođem po njih.
Iako je imala poverenja u svoju radnicu, Vukica nikada nije dozvoljavala da ključevi ostanu duže vreme kod nje. U radnji je imala nekoliko skupocenih zlatnih predmeta koje je dobila od jedne gospođe na komisionu prodaju. Uopšte nije želela da razmišlja da li će ključevi biti izgubljeni i da li radnica može nekako da poklekne pred pravim dragocenostima.
Sela u je džip i napustila grad. Krenula je ka Beogradu i, što je bila bliže njemu, sve više ju je vuklo da vidi roditelje i brata. Nije ih videla od kada je došla. Istina, oni su nekoliko puta želeli da je posete, ali Vukica je insistirala da se pojave kad ona bude spremna, kad se sasvim sredi i dovede sve do savršenstva. U stvari, Vukica je želela da niko ne prepozna njene roditelje i ne poveže je sa njima. Tek sad, na ulazu u svoj rodni grad, postala je svesna da su joj nedostajali. Godinama se u njoj skupljala ogorčenost zbog onog što oni jesu, pa je suzbijala prave emocije prema njima. No, sada je sve to postalo manje važno. Želela je da ih vidi, mada je njen put na početku imao drugačiju svrhu.
A kad se pojavila na ulazu u dvorište porodične kuće i kad ju je majka, koja je upravo pekla roštilj u dvorištu, ugledala, videlo se koliko se njih dve vole.
– Vukice, dete! Zašto nisi zvala? Vuk je otišao na splavarenje. Samo smo tata i ja tu. Mane! Mane, dođi da vidiš svoju princezu!
Odnekud iz zadnjeg dvorišta pojavio se i otac. Delovao je presrećno što vidi svoju mezimicu.
– Pa dobro si nas se setila. Već sam počeo da razmišljam da si nas zaboravila.
– Nisam, samo sam želela da budem što duže sama kako bih znala da ja to mogu.
– I, možeš li?
Pogledala ih je sa ljubavlju. Otac u kratkim pantalonama i treger-majici i majka u haljini na bretele cvetnog desena – tako uobičajeno, tako porodično, tako normalno. Osim ako se izuzme muškarac u odelu koji ju je propustio kroz kapiju.
– Mogu. Samo mi je potreban savet, a zbog toga sam došla. Tata, volela bih da popričamo.
– Može li to kasnije? Gasi roštilj, idemo negde na ručak.
– Tata, nemam vremena, moram da se vratim zbog radnje. A i prijao bi mi mamin roštilj. Hajde da jedemo ovde i popričamo.
Roditelji su se pogledali. Nije im bilo jasno da njihova kći nema nameru da ostane tu više od nekoliko sati.
– Šta je to tako važno da si rešila da dođeš na tako kratko?
– Hoću da uložim u neki posao koji bi mi donosio novac. Antikvarnica jeste ono što volim, ali je ipak samo hobi. Potreban mi je tvoj savet, tata.
I tada je dvoje ljudi shvatilo da im je kćerka porasla. Nije to više bila ona buntovnički nastrojena devojka koja beži od svog prezimena i koja se pomalo stidi njihovih uspeha. Sad je pred njima stajala mlada žena koja je zauvek rešila da digne sidro, da zaplovi nekim morem na kom će oni moći samo da je posmatraju sa brda, kao spasioci koji pred očima imaju vrsne plivačke šampione.
– Dobro. Pričaćemo o tome, ali posle ručka. Kad će biti roštilj, draga?
– Brzo. Vi postavite sto i donesite piće.
Toliko puta je već čula ovo majčino naređenje, ali sad se prvi put nasmešila srećna što može da ga posluša.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:45
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
9. Poglavlje

Nešto kasnije otac je okrenuo nekoliko telefona i nakon samo dvadesetak minuta kćerki je zapisao broj čoveka kome treba da se obrati i koji će, kao vrsni pravnik i menadžer, moći da joj ponudi najbolje opcije za investiranje u nov posao.
– Sigurna si da ostaješ tamo?
– Dopada mi se. Ostaću.
– Drugi gradovi imaju veće mogućnosti. Zašto ne bi prešla negde drugde?
– Ne želim da zatvaram antikvarnicu, tata. Neka ona bude nešto što će mi osvežiti život, nešto što će mi doneti razonodu. Ne želim da se selim. Polako se adaptiram i dobro mi je.
A onda je shvatila da mora da kaže ocu i nešto što mu se neće dopasti.
– Tata, možeš li opet da nazoveš tog tvog prijatelja pravnika i zamoliš ga da nikome ne kaže da sam tvoja kćerka?
Otac ju je začuđeno i pomalo uvređeno pogledao.
– Zašto? Je li to nešto što bi trebalo da se krije?
– Ne, ali... Drugačije me gledaju ljudi kad saznaju čije sam dete.
Umešala se i majka. I ona je delovala razočarano kćerkinim zahtevom.
– Trebalo bi da budeš ponosna na nas. Nismo loši ljudi, uspešni smo i na visokim funkcijama.
– Mama, u tome i jeste problem. Valjda ja znam kako su ljudi ponekad bezobzirni i spremni da me slažu samo da bi mi jednom zatražili uslugu.
– Vuk tako nešto nikada nije izgovorio!
Znala je da je Vuk uvek bio mamin ljubimac. I prvi put joj je bilo krivo što je tako.
– Vuk je Vuk. On voli prednosti i povlastice koje nosi naše prezime.
– Ti ne voliš?
– Ja se ponosim vama. I volim vas. Jedino što ja nisam samo vaša kći. A moram da saznam ko sam. Ne razumete me i ne krivim vas zbog toga, ali bar mi toliko učinite da još uvek u onom gradu mogu da prošetam ulicom a da me neko ne uhvati za rukav da bi mi zatražio uslugu. Molim vas. Želim da me zovu po imenu, a ne da potenciraju moje prezime. Tata, molim te. Imaš li poverenja u tog čoveka da može da prećuti da sam ti kći?
Otac je uzdahnuo.
– Da. Imam. Nazvaću ga malo kasnije. Ali, Vukice, strašno mi teško pada to što si sad izgovorila. Razumem da si često bila meta onih koji u mami i meni vide moćne ljude i da si imala i prijateljstva zasnovana na koristoljublju, ali to je sastavni deo života. Nismo mi krivi što je tako. Krivi su ti drugi, loši ljudi. Od njih bi trebalo da se sklanjaš, a ne od nas.
Nije mu odgovorila. U neku ruku, kad ovako to sroči, delovalo je kao da je otac u pravu. Opet, Vukica je znala da je u pitanju njena sloboda. Tačnije, sloboda njenog duha. Možda će jednom shvatiti da je pogrešila, ali sad mora da otkrije samu sebe. A sa težinom svog prezimena to se činilo gotovo nemoguće.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:47
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
10. Poglavlje

Već sutradan oko podneva otišla je na preporučenu adresu. Pronašla je agenciju koja se, očigledno, bavila svim i svačim što može da donese novac, od turizma preko pravnih usluga do registracije vozila. Takvo svaštarenje njoj nije bilo svojstveno, ali je smatrala da ljudi koji tako rade verovatno znaju da se zarada krije u raznovrsnosti, a ne u principijelnom držanju za jedan posao.
U agenciji je pronašla mladu devojku sa debelim naočarima, umiljatog glasa, u smešnoj cvetnoj haljini kakva se prodavala u butiku nedaleko odatle. Tu haljinu je Vukica zapazila u izlogu i ocenila je kao totalni kič jer su cvetovi bili toliko veliki da su bolele oči od njihovih drečavih latica. A sad, suočena sa tim desenom na tako maloj razdaljini, morala je da se uzdrži kako ne bi prasnula u smeh.
Devojka koja ju je dočekala bila je veoma ljubazna i srdačna, a kad je Vukica rekla da traži gospodina Perovića, devojka ju je upitala za ime. Vukica se predstavila, doduše promumlala je prezime, i odahnula je kad je shvatila da devojka nije odreagovala na njega.
– Samo trenutak, sedite. Gazda je tu, ali moram da proverim da li je zauzet.
Popela se strmim i veoma uskim stepenicama na galeriju, posedela malo i onda čula da se istim stepeništem još neko penje. Ugledala je muškarca svetle kose i svetle puti, veselih zelenkastih očiju i dugih trepavica. Delovao je kao surfer s australijske obale, samo što nije bio preplanuo i nedostajalo mu je malo mišića.
– Vukice, dobro mi došla. Očekivao sam te. Ja sam Saša. Hajde, pođi za mnom. Danijela, posluži nas kafom i viskijem. Može?
Vukica je odmahnula glavom.
– Viski nikako. Samo kafa, slađa.
– Dobro, čula si. I ako me neko bude tražio, neka sačeka.
Na galeriji je bila mala, ali veoma ukusno uređena kancelarija, sa nekoliko zanimljivih fotografija koje su odmah privukle Vukičinu pažnju. Na svakoj je u prvom planu bio ovaj muškarac, a u pozadini su bili vrhovi u oblacima, snežna prostranstva i atmosfera pobede.
– Bavim se planinarenjem u slobodno vreme. To su neki od mojih trofeja, osvojeni vrhovi. Ništa pretenciozno, ali ni nezanemarljivo.
Nasmešila se i sela u udobnu kožnu stolicu.
– Očekivala sam da ste mnogo stariji.
– Zato što se znam sa tvojim ocem? I nemoj mi persirati, molim te. Možda sam desetak godina stariji, ali to nije baš tako mnogo, zar ne? Tvog oca znam iz dana dok je još bio u sportu. Ja sam tada počinjao da se bavim planinarenjem i organizovao sam neke akcije za prikupljanje novca za putovanja i osvajanja vrhova. On je stao iza nas svojim sportskih uspesima. Kasnije, kad je ušao u politiku, dosta mi je pomogao da stvarno odem sa drugim alpinistima na mnoga mesta na koja inače ne bismo mogli.
Vukica nije volela što se toliko bavio njenim ocem. Ona je došla kod njega zbog sebe i htela je da je ovaj čovek ozbiljno shvata.
– Ne znam da li je moj otac pomenuo šta mi je tačno potrebno.
– Ulaganje u posao od koga se može lepo živeti, zar ne?
– Da. Ovde sam nova, imam posao koji volim, ali nije profitabilan.
– Kakav posao?
– Držim antikvarnicu.
Saša je izvio obrvu.
– Ti si ta lepa nova devojka koja je ustalasala glave muškaraca koji su oko tridesete a još nisu oženjeni?
Nije razumela šta govori.
– Ja? Ne verujem.
– Da, da, ti si ta. Moji prijatelji stalno pominju devojku koja je u centru otvorila antikvarnicu, a ja sam čak jednom prošao pored i zastao da vidim hoću li je ugledati. Nisam te video, a previše sam stidljiv da ulazim u radnje u kojima ne pazarim samo da bih video kako izgleda vlasnica. Sad mi je sve jasnije.
Nasmešila se.
– Nisam imala pojma da sam toliko zanimljiva.
– Pa, vidiš, jesi. A ne verujem da baš nisi svesna kako izgledaš i kakav utisak ostavljaš.
Lepo se smejao. Imao je prelepe bele zube i to mu je davalo mnogo samopouzdanja. Da, delovao je privlačno, samo što je njegov pogled odavao da je opčinjen Vukicom i to joj je smetalo. Kod njega je došla s određenim ciljem, a razgovor je opet krenuo pogrešnim tokom.
– Volela bih da znam ima li ovde nečeg za ulaganje.
– Naravno da ima. Ne toliko koliko u drugim gradovima, ali sam malo istraživao i mislim da imam pravi posao za tebe. Naravno, ne znači da će se lako ući u to jer vlasnik trenutno ne traži partnera, ali znam da razmišlja o proširivanju delatnosti i otvaranju maloprodajne mreže, što bi bilo idealno za ulaganje.
Vukica se zainteresovala.
– Možeš li ti da popričaš sa tim čovekom?
– Mogu. Poznanici smo, kao mlađi smo zajedno igrali košarku rekreativno. Malo je čudan, ali mislim da će biti u redu. Naravno, moj uslov je da budem tvoj advokat i da budem uključen u sve od početka do kraja. Finansije su manje bitne. Tvoj otac me je zadužio i moj procenat će biti simboličan. Ali bih voleo da te ispoštujem do kraja i da budem uz tebe kako te neki muvatori ne bi prevarili samo zato što nemaš iskustva u velikim poslovima.
Vukica se pomalo uvredila ovakvim stavom, ali je negde to i očekivala. Svi su oduvek voleli da se grebu uz njeno prezime, pa što ne bi i ovaj čovek koga je njen otac lično zadužio da joj pomogne.
– U redu. Mogu li da čujem o kakvom se poslu radi?
– Ovaj kraj je poznat po sjajnim jabukama, kruškama, višnjama i trešnjama. Sigurno si primetila da oko grada ima dosta plantaža na kojima raste dobro voće. Uglavnom taj posao rade seljaci, a oni se mnogo trude oko svojih poseda, pa nemaju vremena da se upuštaju u proširenje posla na preradu. Prodaju ono što uberu po pijacama ili velikim kompanijama i zadovoljni su što imaju da prežive. Malo je onih koji su otišli dalje i počeli da prave svoje proizvode od voća, da konzerviraju, prave džemove, marmelade i da na njih lepe svoje etikete. A oni koji su otvoreni za to ponekad teško prihvataju ortake, iz straha da ih ne prevare.
– Hm, ima li za to tržišta?
– Za hranu uvek ima. Nemoj da sumnjaš u to. Uostalom, dobro sam se raspitao i istražio.
Vukica mu je, ko zna zašto, verovala. Iako je bio mlađa generacija od one koju bi smatrala dovoljno mudrom za savetodavne poslove, Saša je odavao poverenje i nimalo nije delovao kao neko ko nije siguran u to što priča. Opet, znala je i koliko se ljudi plaše njenog oca i njegove ljutnje, koju bi kroz svoju moć mogao gadno da iskoristi, tako da je verovala i da se Saša ne bi igrao time da nešto pogrešno uradi za nju, pa da ga to skupo košta.
Ustala je i pružila mu ruku, a on ju je sa zadovoljstvom prihvatio.
– Onda očekujem da će ovo biti dobra saradnja.
– I ja, Vukice.
Ali u njegovim očima je pročitala da to nije bilo baš sve što je želeo od nje. Zato je požurila da napusti njegovu kancelariju pitajući se zašto joj se ovakav muškarac nije dopao onako kako joj se dopao Dima.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:47
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
11. Poglavlje

Poziv je dobila samo dva dana kasnije. Saša joj je rekao da svrati do njegove kancelarije, mada je ona želela da joj bilo šta kaže preko telefona. No, na kraju se pojavila kod njega negde posle podneva. Napolju je bilo sunčano i toplo, a tanka bela haljinica koju je obukla skoro da joj je otkrivala svaku konturu tela. Primetila je odmah da je Saša nestrpljivo očekuje, kao i da mu zelenkaste oči sijaju dok mu je prilazila.
– Imam dobre vesti. Hajdemo negde na ručak da popričamo o tome.
– Rano je za moj ručak. Zašto ne bismo ostali ovde i popričali?
Znala je da je to bilo grubo i pomalo neotesano, ali stalno je imala potrebu da ga se otrese kao udvarača, što je u kancelariji gde je malo niže sedela i cvetna devojka bilo daleko lakše.
– U redu. Ovako stoje stvari. Razgovarao sam sa čovekom koji ima najveće i najbolje voćnjake u okolini. On je pokrenuo i preradu voća, a ima i biznis plan za maloprodajni lanac. Našao sam se juče sa njim, pa sam mu predstavio novog ulagača koji traži dobar posao u kome bi i sam učestvovao. Prvo je bio izričito protiv, ali vremenom sam ga ubedio da me bar sasluša. I onda je pristao. Čak je bio iznenađen kad je čuo da je u pitanju žena. Ne brini, nisam pominjao tvoje poreklo i roditelje, tako da nije zato pristao da se sretne sa tobom.
– Dobro, razumem. Nije pristao sasvim, već je pristao na razgovor.
– Da.
Nasmešila se.
– Kad će se to dogoditi? I moraš me spremiti, da prođe što bolje. Bićeš i ti tu, zar ne?
Saša je odmahnuo glavom.
– Malo je nepoverljiv prema meni, možda zato što sam bolje igrao košarku od njega. Šalim se, naravno, ali je tražio da se prvo vidite vas dvoje, a ako dođe do bilo kakvog dogovora, ja, kao tvoj zastupnik, biću uvek tu pored tebe. On je sasvim običan čovek, nema potrebe da se posebno pripremaš. Zna da si laik, ali zna i da si dovoljno pametna da ne krećeš sama u to, već da angažuješ nekog stručnog da ti pronađe dobru investiciju. Mogu li da računam da si slobodna za vikend i da zakažem viđenje sa njim?
– Da, naravno.
Ustala je spremna da ode i popije osvežavajuće piće u kafiću blizu radnje, ali ju je Saša zaustavio tako što ju je uhvatio za ruku.
– Ako si ovde usamljena i ako želiš da upoznaš ljude, tu sam. Možemo da izlazimo zajedno. Na raspolaganju sam ti.
Vukica je izvukla ruku iz njegove. Na trenutak je poželela da mu jasno kaže da nema potrebe da se trudi oko nje na taj način i da prekine da joj se udvara ako misli da joj bude saradnik, ali je ipak prećutala i nasmešila se.
– Hvala ti. Ako ikad osetim usamljenost i potrebu za ljudima, ja ću ti to reći.
Okrenula se, sišla niz stepenište, uputila osmeh cvetnoj devojci i otišla. Tek kasnije, dok je ispijala nes kafu punu leda, primetila je poglede muškaraca i ljubopitljivost u njihovim očima. To ju je, pomalo, uplašilo. Među njima je bilo i lepih, i ružnih, i zgodnih, i debelih, i premršavih. Neki su mogli biti dobri kao hleb, a neki bezobrazni i agresivni. A Saša joj je nudio da je brže predstavi ovom gradu, da više ne bude izolovano ’čudo’ za posmatranje. I bilo joj je žao što je onako grubo reagovala na njega. Bila je usamljena i možda ne bi bilo loše da se prepusti životu i da dozvoli da se stopi sa ovim ljudima. Tako će se manje izdvajati, a to joj je bio cilj. Saša je delovao kao pristojan momak, koji samo nije mogao da sakrije da mu se ona dopala. Zato ga je nazvala sa mobilnog.
– Slušaj, mogla bih da izađem u petak. Bojim se samo da sam zaboravila kako to izgleda.
– Ne brini, idemo korak po korak. Čujemo se u petak po podne.
– Važi.
Kad je prekinula vezu, osećala se mnogo bolje. Na trenutak joj je pao na pamet Dima, ali je uspela nekako da ga potisne iz glave.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:49
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
12. Poglavlje

Izlazak je bio sjajan. Prvo su otišli do jednog kafića gde je bend uživo svirao stari rok i gde se pilo pivo na točenje i grickao se kikiriki. A onda ju je Saša upoznao sa svoja dva prijatelja, veselim momcima koji su umeli da se provode i svi su zajedno otišli u noćni klub, gde je igrala do iznemoglosti. To joj je bilo potrebno, svakako. Osećala se kao da je pustila kočnicu taman toliko da nastavi vožnju, da ne udari u neki stari zid, a da sutradan može da se parkira tamo odakle je krenula.
– Vidim da nisi baš zaboravila da se provodiš.
Muzika je bila preglasna, pa je morala da se privije uz Sašu da bi ga čula.
– Nisam, nisam. A i ti si mnogo zabavniji nego što sam mislila. I drugari su ti sjajni.
– Hvala ti. Dakle, sad mogu češće da te pozivam da izlaziš sa nama?
Njegove zelene oči su je pitale mnogo više od ovoga. Odjednom je poželela da ga poljubi. Nije to učinila, ali ju je ta želja držala sve dok se u tri ujutru nisu rastali pred njenom kućom. On joj je samo poljubio ruku, a onda joj rekao nešto što ju je iznenadilo.
– U nedelju u pet čekaće te Maletković u svojoj kući. Sutra ću te nazvati da ti objasnim kako da dođeš do tamo. Je li to u redu?
– Ostavio si to za kraj da mi kažeš?
– Hteo sam da ovo bude izlazak bez poslovnih razgovora, ali ipak sam morao da te obavestim.
– Dobro, odlično. Čujemo se sutra.
Kad je stigla u svoj stan, činilo joj se da je Saša neko ko bi mogao da joj bude mnogo više od prijatelja. Nije pala na njega na prvi pogled, istina, ali je bio veoma drag, prijatan, savršen džentlmen i zabavan, a to je otkrivala malo pomalo. Nije bilo leptirića u stomaku kao onda kad je Dima bio pored nje, ali se sa Sašom osećala sigurno, udobno, mirno i nasmejano. A negde je čitala da se pametne žene udaju za muškarce pored kojih se baš tako osećaju.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:50
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
13. Poglavlje

Do nedelje su razmenili nekoliko poruka i dvaput razgovarali telefonom. Saša kao da je hteo i u subotu da je pozove da izađe sa njim, ali se nije usudio, bar je takav utisak Vukica stekla. No, pustila je da vreme i njoj pokaže zašto toliko želi da joj se on dopadne više nego što joj se zaista dopadao. Zato je pomalo flertovala sa njim, ne prelazeći granicu koja bi njemu dala suviše samopouzdanja i vere da i ona želi isto što i on.
A u nedelju nešto pre pet vozila se uskim asfaltiranim putem pored ogromnih plantaža i staklenika prateći stroga uputstva koje joj je Saša dao. A onda je ugledala ogromnu kuću koja joj je odjednom otkrila strašnu istinu. Bila je to kuća nalik kolibi, neverovatno drugačija od svih koje su se nalazile na tom putu, sa visokom prirodnom ogradom i uređenim travnjakom ispred samog ulaza. Ukočila je pred kapijom, koja je bila otvorena. Maletković je, u stvari, bio Dima. To ju je navelo da se vrati nazad, istim putem, i da Saši kaže kako želi nešto drugo. Mogla je da izmisli dobar razlog, ali nije mogla da nađe opravdanje zašto još uvek ne odlazi, već i dalje izbezumljeno gleda u kuću. Nikada ne bi povezala Sašinu priču sa Dimom i pitala se da li on uopšte ima pojma da mu ona dolazi u kuću.
A tad ga je ugledala, u trenerci. Prilazio je kolima i smešio se. Nije bio iznenađen, i to joj je odalo da je on i te kako znao ko mu dolazi. Pomalo se naljutila jer je dozvolio sebi da ne pomene Saši kako zna njegovu klijentkinju. To je delovalo pokvareno. Izašla je iz kola i sačekala da joj priđe. No, leptirići su se pojavili i proklinjala je što ne može da ih se otarasi i pošalje u vreme kad Saša bude pored nje.
– Znao si, zar ne?
Zastao je i sa podsmehom klimnuo glavom.
– Da, a ti nisi, zar ne?
– Ne, nisam.
– I zašto si stala tu? Predomišljaš se? Zar je bitno to što si odbila da izađeš sa mnom za tvoje poslovne planove?
Nije znala šta bi odgovorila, ali je shvatila da ne sme da se povuče. Ovo je morala da shvati krajnje profesionalno.
– Hoćemo li sesti negde?
– Da, naravno. Hajde za mnom. Dobro došla u moj dom.
Krenula je ispred njega. Što je bliža bila ulazu, dom je izgledao lepši i veći. A kad je zakoračila unutra, jedva da je mogla da diše. Sve je bilo od drveta, a okrugla prostorija predstavljala je najudobniju i najlepšu dnevnu sobu koju je ikada videla. Na sredini je bio ogroman kamin, napravljen od belog kamena, a oko njega su bile fotelje od bambusa i pored svake po jedan stočić. Na zidovima su bile svakojake sitnice – od slika neobičnih ramova do maski koje mirišu na Afriku. Četvoro vrata bilo je zatvoreno, ali su delovala veličanstveno, kao da svaka kriju posebno carstvo. Pokazao joj je da sedne, a onda sa jedne od mnogobrojnih uvučenih polica uzeo dve čaše i vino. Sipao joj je a da je nije ni pitao da li je za to. Onda je seo u stolicu najdalju od nje, kao da želi da je dobro vidi.
Vukica je jedva uspela da zaustavi pogled na njemu. Bila je pod jakih utiskom. Kuća je mnogo govorila o ovom muškarcu, o njegovim afinitetima i ukusu. I sad je delovao još tajanstvenije, još više nego pre.
– Sviđa ti se moj dom?
– Predivan je. Izvini, ali stvarno mi je teško da dođem do daha.
– U redu je. Navikao sam da ljudi tako reaguju. Samo mi je prošlo kroz glavu da je šteta što ja nisam tako delovao na tebe.
Pogledala ga je podozrivo. Da je on samo znao da nije bio baš daleko od toga.
– Volela bih da pričamo o poslu.
– Da, znam. Izvini na ovom komentaru, otrgao mi se. U redu. Shvatio sam da imaš viška novca i da si spremna da ga uložiš u posao koji može da ti ga udupla. Odustaješ od antikvarnice?
– Ne, ali ona ne može da mi donese zaradu. Ne želim da imam samo ostvaren san a da budem bez sredstava za život.
– Da, dobro je tako razmišljati. Mogu li znati odakle mladoj devojci toliki novac? Saša nije hteo da mi to kaže.
Naježila se. Ovo je bilo pitanje na koje nije htela da mu da potpun odgovor.
– Nasledila sam ga.
– Uh, zanimljivo. Vidiš, meni nije potreban partner. Imam dovoljno da mogu sam da krenem u veće poduhvate i širenje posla. To sam rekao i tvom prijatelju, zastupniku, šta li je već. Ali kad sam shvatio da si ti u pitanju... izgleda da sam slab na tebe. I ima u tebi nešto što tera muškarca da poželi da te štiti po svaku cenu.
Već viđeno, prošlo joj je kroz glavu. Ovaj muškarac joj je govorio o tome da će joj pružiti dobru priliku za investiciju zato što je smatra slabom, nezaštićenom, zato što je lepa. Nije htela to. Želela je da je shvate ozbiljno. Ako je došla do novca srećom, nasledstvom, ne znači da je nesposobna da na drugi način zarađuje. To su njeni roditelji mislili o njoj i čak im je misao da je nesposobna odgovarala. A sad je i ovaj čovek na neki način spušta niže nego što ona zaslužuje.
– Meni nije potrebna zaštita niti milostinja zato što sam žensko. Nisi se razumeo sa Sašom. Ja imam novac i imam viziju svoje budućnosti, a ne potrebu da me neko štiti jer sam mlada i lepa. Nisam glupa. Ovo neće ići.
Ustala je i krenula da izađe, ali u tom momentu su se jedna vrata otvorila i niska sedokosa žena duge kose pojavila se sa osmehom. Njene plave oči su zaustavile Vukicu u koraku.
– Mama, ovo je Vukica, devojka koja je otvorila radnju koja ti je oduzela dah.
Starica je prišla Vukici i toplo je zagrlila. Zbunjena devojka nije mogla ništa drugo nego da uzvrati osmehom i zagrljajem.
– Tako mi je drago da te je Bog ili sudbina poslala ovamo. Grad se menja, ali uvek je to presipanje iz jednog te istog ćupa u drugi, identični. Tvoja radnjica je osvežila ulicu, veruj mi. Ali gde si krenula? Dima mi je rekao da si zainteresovana za njegov posao. Bilo bi sjajno da kreativna mlada žena poput tebe osveži njegove stroge poglede na posao. On je odličan radnik i poznavalac tržišta, ali je pomalo tvrd kada su nove stvari u pitanju. Kaska za vremenom.
Odjednom je Vukica u ovoj ženi videla svoju veliku podršku. Kao da ju je ona razumela, kao da je ubola baš tamo gde je potrebno.
– Stvarno vam hvala na lepim rečima. A vaš sin definitivno sjajno radi svoj posao, mada ne može da se kaže da nema kreativnosti jer ova kuća je nešto najlepše što sam videla. Samo se bojim da on potcenjuje moju želju da budem poslovna žena.
Majka se okrenula ka sinu.
– Je li tako kako ova prelepa devojka govori? Sine, nemoj mi reći da si je nečim uvredio.
Dima se nasmešio. Očigledno je primetio da je majka povoljno uticala na Vukičino raspoloženje.
– Samo sam pogrešno pristupio. Voleo bih da je nagovoriš da se vrati i sedne i da mi pruži još jednu priliku za razgovor.
Vukica je popreko pogledala lepog čoveka, ali njegova majka ju je uhvatila za ruku i povukla ka stolici sa koje je ustala. Nije se opirala, bilo bi besmisleno opirati se starijoj ženi.
– Sedi ovde, draga. Poznajem svog sina. Ispraviće on to.
A onda je opet nestala odakle je i došla. Vukica je gledala negde u pod, u prelep čupav tepih koji je delovao kao sveža trava.
– Izvini zbog moje majke. Deluje tako malo, nežno, a u stvari zna da učini nemoguće.
– Ona je sjajna.
– Da, jeste. Ali, molim te, izvini ako sam nešto rekao pogrešno. Moraću nekako da potisnem činjenicu da si mi se strašno dopala, da sam pomalo zaljubljen u tebe, koliko god to ludo zvučalo. Ako želiš da uđeš u posao koji vodim, ja sam voljan da ti pokažem sve što imam i šta nameravam da uradim.
Iznenađeno ga je pogledala.
– Ne plašiš se da mene, neiskusnu devojku, pustiš u svoje uspešno carstvo?
Zadrhtala je od njegovog pogleda.
– Ne, ne plašim se. Uostalom, nisam naivan. Ako se dogovorimo, potpisaćemo ugovor koji ni tebi ni meni neće dozvoliti da napravimo štetu jedno drugom. Imam i ja dobrog advokata.
Na kraju je morala da se nasmeje.
– Mogu li odmah nešto da naučim o tvom poslu?
– Možeš, naravno. Hajde, vodim te kroz imanje, ali u tim štiklama nećeš daleko dogurati.
Zaista, bila je u crnim cipelama s visokom potpeticom koje su išle uz ležerno tanko odelo na pruge.
– Naći ću ti ja neke čizme. Neće biti šik, ali će biti bar daleko bolje od te obuće. Mama nosi otprilike taj broj.
I ubrzo je Vukica na sebi imala duboke teget čizme, koje su joj bile malo uske, ali koje su se pokazale kao sjajna obuća za njegovo imanje.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 78 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker