Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:33


Autoru Poruka
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 10:58
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
24. Poglavlje

Tri dana je uživala u Diminoj nezi. Dolazio je svako pre podne i donosio joj sveže spravljen ručak. To je njegova majka pravila, specijalno za nju.
– Njoj si se jako dopala. Možda isuviše.
– I ona meni. Moraću da joj lično zahvalim čim stanem na noge.
A četvrti dan se nije pojavio u vreme kada je rekao da će doći. Verovala je da ga je zadržao posao, a i padao je gust sneg i moglo se desiti da je bilo zastoja na putu do nje.
A kad ju je negde oko četiri po podne nazvao njegov advokat, isti onaj koji je učestvovao u sklapanju partnerskog ugovora, bila je zbunjena.
– Gospodin Maletković me je ovlastio da sa vama porazgovaram o raskidu vašeg ugovora.
– Molim?
Bila je šokirana. Činilo joj se da sanja – da li je moguće da je on iskoristio njenu bolest da bi nešto smuljao i sad, kad im je dobro krenulo, izbacio je iz posla?!
– Razmislite o tome koliko košta vaš deo u poslu, ali uzmite u obzir da ste vi mnogo manje ulagali od gospodina Maletkovića. I mogli bismo da se sutra u ovo vreme vidimo u mojoj kancelariji. Znate gde je?
– O čemu se ovde radi, dođavola?
– Gospođice, moj klijent je zahtevao da ga ja zastupam u ovom slučaju. On želi da, iz njemu znanih razloga koje ni meni nije otkrio, prekine saradnju sa vama. Na vama je sad da vidite kako želite to da se reši.
Pobesnela je. Prekinula je vezu. Ruke su joj drhtale dok je okretala Dimin broj. Nije se javljao. A onda joj je i odbio poziv, kad ga je ponovila. Iako se još uvek nije dobro osećala, obukla se na brzinu i sela u kola. Jurila je do kancelarije. Tamo je sedela zamenica koja nije imala pojma o čemu se radi. Dima nije svraćao i nije rekao ništa što bi objasnilo ovu situaciju.
– Gazda je samo nazvao jutros i rekao da mu pokupim izveštaje za poslednji kvartal i ostavim ih dole u radnji, a on će večeras doći da ih pokupi.
To je Vukici bio znak da je Dima rešio da je izbaci iz posla. Poludela je od besa. Nije mogla nikako da nađe razlog zašto bi se on ovako ponašao, i to bez najave. Do juče je bio sav brižan i nežan, a sad je radio nemoguće stvari.
Ponovo je jurila automobilom. Bilo je mnogo snega. Nekoliko puta je zamalo skrenula sa puta, ali adrenalin joj je strujao telom, ničega se nije bojala, samo je želela da dođe do njegove kuće.
I uspelo joj je. Tamo je besno legla na zvono, a onda joj je otvorila njegova majka.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 11:11
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
25. Poglavlje

Kad je ugledala ženicu dobroćudnog lica, koja joj se uz sve to smešila, Vukica je na trenutak zaboravila na bes.
– Draga Vukice, to si ti? Sigurno tražiš Dimu?
Klimnula je glavom. Očigledno da njegova majka još uvek nije znala za podle planove svog sina.
– On je odjurio još jutros, nešto se verovatno desilo. Ja sam spremila za tebe ručak, ali kad sam ga zvala na ono mobilno čudo, rekao mi je da ne može da ti odnese. Jesi li dobro? Deluješ bledo. Nije valjda da si ustala iz kreveta a da još nisi sasvim ozdravila?
Ova briga Dimine majke bila je u potpunoj suprotnosti od Vukičinih osećanja u tom trenutku. Znala je da bi trebalo da joj zahvali što ju je prethodnih dana njena ruka hranila. No, reči su joj zastajale u grlu, pa je samo odmahivala glavom.
– Dobro sam, zaista sam dobro. Ako se Dima pojavi, recite mu, molim vas, da sam ga tražila. Da mi se obavezno javi.
– Bože, dete, deluješ kao da se nešto strašno desilo! Hajde, uđi unutra, sačekaj ga.
– Ne, hvala vam, ali mu recite da me pozove.
Brzo se okrenula i potrčala prema svom automobilu. Stidela se jer se ovako neotesano ponela prema Diminoj majci. No, ako je njen sin takav prevarant da je na ovaj način isteruje iz posla, potmulo i bez objašnjenja, onda ni ona nema obavezu da prema njegovoj majci bude posebno fina.
A nekoliko kilometara dalje primetila je da joj u susret ide njegov automobil. U tom momentu nije bila svesna šta radi. Samo je želela da ga što pre vidi, da se sretnu licem u lice, da je ne izbegne ni na koji način. Okrenula je volan naglo tako da se njen džip preprečio na putu. Sve se odigralo u trenutku. Očito da je Dima uspeo da je primeti na vreme jer je bukvalno uspeo da je izbegne u poslednjem trenutku i skrene u jarak. Kad je Vukica videla da mu se auto bezbedno zaustavio i da on izlazi sa mesta vozača, bled i unezveren, i sama je napustila vozilo i krenula mu pravo u susret.
– Šta se to događa? Kakav je to način da me advokat zove i traži da raskinemo ugovor?
Videla je strah u njegovim očima. Bio je to pogled čoveka koji je izbegao smrt. Ruke su mu drhtale. A kad je uspeo da progovori, i glas mu je bio promenjen, kao da je promukao u trenutku.
– Da li si ti normalna? Šta si htela, da ubiješ sebe i mene? Ili oboje?
– Nije važno šta sam htela! Šta ti hoćeš? Kakve podle planove si pravio iza mojih leđa?
U tom trenutku pojavila su se svetla na putu. Automobil je, na svu sreću, išao sporo i na vreme se zaustavio pre Vukičinog džipa.
– Pomeri auto prvo.
Poslušala ga je, ali ju je u stvari bilo baš briga za auto. Mogli su da ga pregaze, njoj je bilo važno samo da reši sa Dimom ovu strašnu situaciju. No, videla je u automobilu koji je stajao malu decu, mahala su radoznalo sa zadnjeg sedišta. Pomerila je auto i ponovo izašla da se suoči sa Dimom. On je stajao naslonjen na haubu svojih kola i držao se za glavu.
– Pitala sam te nešto.
– Nemaš prava da me bilo šta pitaš. Ti si lažov, ti si užasna prevara od žene.
– Molim? O čemu to govoriš?
Pogledao ju je tako kao da je želeo da je sprži očima. Skoro da mu je to uspelo jer je Vukica osetila klecanje nogu.
– Ne znaš? Tvoj dečko, možda tvoj bivši, nemam pojma, zvao me je jutros i rekao mi vrlo važne informacije koje je trebalo da znam pre nego što sam stavio potpis na naš ugovor.
Sad je Vukici postajalo jasno. Saša je bio tako ljut da je rešio da se osveti. Nije mogla da veruje koliko nisko se spustio. Ali, ipak, imala je potrebu da se brani.
– Koje su to informacije koje bi tebi dale za prava da na ovaj način tražiš da izađem iz posla?
– Ti si dete političara! Nikad, šta god da sam radio u životu i gde god da sam zapeo, nisam ni pomislio da mi politika pomogne, da mi bude rep. Toliko sam bežao od toga da budem čist, neutralan, da niko nikad ne upire prstom u mene kako nešto nisam radio pošteno da sam u tome preterivao. Ja mrzim politiku, mrzim političare, susretao sam se sa njihovom moći i stotinu puta pred njima morao da idem korak unazad. A onda se pojaviš ti, tako slatka, tako lepa, još i spremna da ulažeš u moj posao, a ne kažeš mi ko iza tebe stoji. I kad se to sazna, ovaj grad, ovi ljudi će se okrenuti protiv mene. Svi će svaki moj naredni uspeh pripisivati vezi sa političarima.
Vukica nije mogla da veruje šta čuje. Toliko dugo se borila sa tim da bude Manetova mala, da bude kćerka moćnih političara, a taman kad je bila sigurna da je u tome uspela i da se, na neki način, dokazala samostalno, kao osoba koja ume da misli, radi i funkcioniše bez mamice i tatice, Dima izgovara ovakve reči. Ponižava je, baca je na dno, ubija joj sve samopouzdanje koje je gradila pažljivo, kako se gradi kula od karata. Oči su joj zasuzile.
– Ti mrziš političare, ali ja nisam mogla da biram svoje roditelje. Nemaš prava da me procenjuješ kroz njih, čak i da su najgori na svetu. A nisu, nisi ih ni upoznao. Ja nisam političar. Pogledaj me! Nemaš prava da tako govoriš. Ja sam dala sve od sebe da uspe ono što smo ti i ja potpisali. Ne možeš da kažeš da sam ikada pomenula svoje moguće veze ili moć koju moji roditelji imaju. Krila sam to kao zmija noge, ali ne zato da tebe prevarim, već da ne bi u meni video odraz mog prezimena, a ne mene samu. Strašno je kako si se pokazao primitivnim, kako si isti kao i taj Saša koji nije mogao da podnese muški da on nije muškarac sa kojim želim da budem! Znaš, možda je i bolje da odem iz svega toga, da odem odavde i pošaljem sve dođavola! Poruči svom advokatu da ću ga nazvati narednih dana i reći mu moje uslove da se povučem iz posla. Proklet bio!
Tada je počela da plače i brzo je ušla u auto bežeći od svega onog što joj je cepalo dušu. Nije tu bilo samo boli što je opet bila na početku, što je njeno prezime ponovo nadvladalo sve njene ljudske kvalitete. Bolelo ju je što se na ovaj način opraštala sa Dimom. Mrzela ga je, ali ujedno je znala da njeno srce oseća nešto sasvim različito od mržnje. A tu negde je prezirala i samu sebe jer ne ume da se oslobodi zaljubljenosti u pogrešnog čoveka.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 11:12
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
26. Poglavlje

Već sutradan je donela odluku. Bilo je lakše nego što je mislila. Mogla je da bude osvetoljubiva, pa da preko oca pronađe advokata-aždaju i oduzme Dimi više nego što bi mogao da zamisli. Mogla je da mu sahrani posao. Ali ona je samo želela da zaleči svoju dušu i svoje srce. Duša ju je bolela zbog neuspeha – tako je smatrala ovaj dolazak u taj grad i sve što je kasnije uradila da bi se dokazala samoj sebi. A srce ju je bolelo jer je bila razočarana, uvređena i povređena od muškarca koji je za nju bio filmski lik, otkrovenje kome nikad nije smela da se prepusti, ali koji je od prvog momenta zauzeo mesto u njenom srcu.
Ne, ona je rešila samo da ode, najjednostavnije moguće. Bez advokata, bez komplikacija, bez ikakvih reči i zahteva. Samo da pobegne tamo gde joj je, očigledno, bilo mesto. Ona će uvek ostati kćerka svojih roditelja, nije tu mogla ništa. Nosila je to breme i sad je predala oružje u toj borbi. Bilo je jače od nje. Zato je pozvala Diminog advokata i rekla mu kratko i jasno da samo potražuje novac koji je uložila u taj posao. Nešto je dala za iznajmljivanje lokala, nešto za plate radnika, nešto za dizajnere koji su radili i na prostoru i na proizvodima. Advokat je u početku bio zbunjen, kao da joj nije verovao da na taj način raskida ugovor. Čak ju je i opomenuo da je ipak njihova firma mnogo zaradila od kada je ona ušla u posao, pa je realno da traži više novca od uloženog. No, onda je shvatio da Vukica ne želi ni da razgovara o tome.
– Samo to završite, pobogu! Donesite svom klijentu dobre vesti i naplatite mu kao svoju zaslugu što je tako dobro prošao, ali što pre.
A onda je otkazala stan, pa javila prvo Leli da se vraća kući. Ova je vrištala od sreće, čak i ne pitajući za razloge takve nagle odluke. Tek tad je javila majci da će ponovo zauzeti svoju sobu. Majka je postavljala mnoga pitanja, zabrinuta i sigurna da se njenoj kćerki nešto jako loše desilo jer je u prethodnom razgovoru, samo nekoliko dana ranije, bila bolesna, ali srećna. Ništa tada nije ukazivalo da će želeti da se vrati kući. Vukica je uspela da izbegne konkretne odgovore. Rešila je da nikada ne kaže istinu svojima. Štitila je time najviše Dimu, znajući da bi otac odmah pokrenuo svu svoju moć da tog čoveka kazni. Ovako, bar je do kraja ispadala nezrela, nesposobna i zavisna. A na to je, očito, bila osuđena. A ko zna, mislila je, možda je to zaista tako. Možda ona jeste bila za život kakav vodi Vuk, njen brat. Nekima je suđeno da žive na tuđ račun i da zbog toga manje ili više trpe posledice.
Nakon nedelju dana dobila je na račun sav novac koji je potraživala preko advokata. Tog dana je napustila grad. Neke stvari je poslala ranije kući, a neke je vozila u prepunjenom džipu. Jako joj je bilo teško da napusti grad. Najteže je bilo jer je prethodnog dana napustila i antikvarnicu. Sve stvari je spakovala i poslala preko prevoznika kući, ali je radnja ostala onakva kakvu je ostavila – samo su falile starine. Imala je plaćeno dva meseca unapred i dopustila je bratu svoje radnice da tu otvori prodavnicu polovne odeće. Poželela mu je sreću da mu dovoljno dobro krene da naredna dva meseca može da plati sam.
A poslednjeg je videla Sašu. Iako ga je prezirala iz dna duše, morala je da mu pokaže da je nije sasvim slomio. Oterao – jeste, ali nije uspeo da je toliko ponizi da ne može da mu pogleda u oči. Stala je autom pred njegovu kancelariju. Svirnula je i pojavila se devojka koja radi kod njega na vratima. Onda je pozvala Sašu. Ovaj je zbunjen i prilično neprijatno iznenađen izašao i prišao kolima. Vukica se smešila kroz otvoren prozor.
– Nisi srećan što me vidiš?
– Naljutila si me. Bila si loša prema meni.
– U pravu si. Bila sam loša. Htela sam da te zavolim, ali nisam uspela. Ali sad mi je drago što se srce nije prevarilo i izabralo tebe. Želim ti život kakav zaslužuješ, ni bolji ni gori od toga.
– Vukice, odlaziš?
– Naravno.
– Ne, nije valjda zbog mene?
– Nije zbog tebe. Zbog nekog drugog je.
I onda je dala po gasu. Osećala je čudesno olakšanje. I odjednom se radovala što ide svojoj kući.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 11:22
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine

27. Poglavlje


Nekoliko dana kasnije, nakon porodične večere na kojoj je Vuk predstavio svoju novu devojku, manekenku crne puti, Vukica je prvi put pomislila da je bila nepravedna prema svojoj porodici, prema prezimenu koje nosi. Njeni roditelji su bili dobri ljudi, pravedni, pošteni, a to što su bili u prljavoj politici nije ih izmenilo toliko koliko su drugi mislili da jeste. Zapitala se da li je imala prava da se njih stidi, da ih krije, da ih optužuje za to što su je drugi ljudi posmatrali uskogrudo.
Teško se, istina, navikla da opet bude u punoj kući, gde ljudi dolaze i odlaze i gde nema ništa pametno da radi nego da se viđa sa Lelom i prijateljicama, izlazi, spava do podne i opet bude pomalo bezvredno ljudsko biće. Ali znala je da više neće želeti da se dokazuje sama. Dosta je bilo. Morala je da se pomiri sa samom sobom i onim što jeste.
Jedne večeri Lela je morala da ode na porodično okupljanje zbog rođendana njene majke, a ostale prijateljice su se dvoumile kuda da izađu. Zato je Vukica rešila da ostane kući. Čitala je zanimljivu knjigu ležeći u svom krevetu kad je čula očeve teške korake kako dolaze do njene sobe, a onda je rukom udario po vratima. To je bio znak da se nešto bitno desilo. Brzo mu je rekla da uđe. Otac je bio crven u licu.
– Zašto mi nisi rekla da te je taj skot sa kojim si radila oterao iz posla? Kako si mogla to da mi sakriješ? Da li si normalna?
Prebledela je.
– Tata, odakle to znaš?
– Zvao me je Saša. Očigledno da je taj tupan zaljubljen u tebe i da je rešio da ispravi to što je otkrio čija si kćerka, ali me je, takođe, šokiralo jer si to stvarno želela da sakriješ, čak i kad si ušla u posao kao ozbiljna žena. Teško mi je jer me gledaš kroz prizmu drugih ljudi, a sad još kriješ od mene istinu.
– Ne, nije tako, tata. Stvarno nije. Možda je bilo glupo što sam tako jako insistirala da sakrijem svoj identitet jer, da sam to objavila, verujem da ne bi ni došlo do tog ugovora, pa se sve ovo ne bi ni desilo. Pogrešila sam zbog toga, ali ne slušaj Sašu. On je jedan pokvareni ljigavac koji nije umeo muški da podnese moje odbijanje. Dima... on možda nije ispao fer, ali je daleko bolji čovek od Saše. U neku ruku ga i razumem, zaista je ponosan na sve što je svojim rukama stvorio i prosto mu je strašno da otkrije da sam prećutala iz kakve moćne porodice dolazim. Pusti to, tata.
– Ali ne mogu da pustim! Neću da moje dete iko tako ucenjuje.
– Niko me nije ucenio, veruj mi. Na kraju sam sama donela odluku.
Bila je očajna. Nikako nije htela da Dima strada. Opet je Saša uzeo pravdu u svoje ruke. Opet se svetio, ovaj put ko zna kome. Možda ponovo njoj. Vukičin otac je uzdahnuo.
– Trebalo je da me odmah nazoveš. Znaš da bih ti pomogao.
– Znam, tata. Ali nije mi tad bila potrebna pomoć. Donela sam dobru odluku. Zaboravi to jer ja pokušavam da zaboravim. Zaista.
– Ne, moraću da upoznam tog čoveka.
Odjednom se slomila.
– Tata, zaljubljena sam u njega! Ako ti je stalo do mene, poslušaćeš me i nećeš se mešati u to.
Sad je lice starijeg čoveka bilo iznenađeno.
– Zaljubljena? Kako to?
– Tako. Prosto sam zaljubljena, ali njemu nisam smela nikada da priznam.
– Da li te je vredan? Ne bih rekao zbog načina kako je postupio.
– To nije relevantno. I ja sam njega slagala, prećutala mu stvari koje su mu bile, očito, važne. Dakle, jednaki smo.
Otac je seo na krevet. Sad mu lice više nije bilo besno.
– A on? Nije ti uzvraćao?
– Mislim da jeste. Samo nisam želela da ulazim u to. Bojala sam se da će me ljudi osuditi. Mala je to sredina. A on je imao devojku kad sam se ja pojavila.
– Opet ljudi! Pobogu, devojko, koliko puta sam ti rekao da ljudi ne smeju da utiču na tvoje viđenje sveta?! Ne možeš večno da se prilagođavaš ili pribojavaš sudu ljudi. Ako ti je stalo do njega, ne smeš ga pustiti.
Nije mogla da veruje da vodi ovaj razgovor sa ocem. Nikada nisu pričali na ovu temu, nikada joj nije davao savete kako da reši ljubavne probleme. To je više bio majčin deo posla. Ali otac je govorio stvari koje je Vukica potajno želela da čuje.
– Šta to govoriš, tata?
– Da sedneš u kola i nađeš ga. I kažeš mu istinu. Kažeš mu da si zaljubljena i da si i od njega pobegla kao što si pobegla od nas. Pa čak i ako ne bude promene, bar ćeš znati da si dala sve od sebe. Razumeš?
Nije razumela, bar ne tog trenutka, ali nešto kasnije sve je postajalo jasnije.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 11:23
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
28. Poglavlje

Kasno je stigla pred poznatu kuću. Svetlo je bilo upaljeno ispred, a videlo se i da u kući takođe neko funkcioniše. Htela je da pozove Dimu telefonom, ali sad, kad je bila tu, činilo se besmislenim da koristi telefon.
Prišla je vratima i pozvonila. Nekoliko trenutaka kasnije čula je korake. Vrata su se otvorila. Pred njom je stajao Dima, u farmerkama i majici kratkih rukava. Žvakao je nešto. A kad ju je ugledao, zamalo da se nije zagrcnuo.
– Vukice?
– Izvini, znam da je kasno. Znam da je besmisleno, ali došla sam samo da ti kažem da nisam takva kakvom me vidiš. Krila sam čija sam kćerka jer sam smatrala da me to koči, da mi to ne daje individualnost. Ali moji roditelji su sjajni ljudi, dobre duše, pošteni i nema potrebe da bežim od njih i da se krijem od svog porekla. Ponosim se što sam njihovo dete. Ali nije to jedino što sam sakrila.
Njegove oči su je zainteresovano posmatrale. Nije mogla da oceni da li je dobro raspoložen ili samo ljubazan ili radoznao da je sasluša.
– Sakrila sam ti da sam zaljubljena u tebe. Od prvog dana. I to sam smatrala kao nešto što ne smem sebi da dopustim jer bi ljudi mogli da me odbace ako te ja, kao neko nov u gradu, osvojim, a tolike druge te priželjkuju. Glupo, sad to vidim. Ali možda sam puna kompleksa koji prosto ne mogu da mi dozvole da rezonujem kao odrasla osoba. To je to. Samo sam želela da znaš.
Uzeo ju je za ruku i povukao u kuću, a onda zatvorio vrata.
– Hajde sa mnom da završim večeru.
Iako je to bila rečenica koja nikako nije pristajala za taj scenario, poslušala ga je. Išla je za njim do trpezarije, a tamo je sela kao kažnjenik koji čeka sudiju da mu odredi kaznu.
– Ako si gladna, pridruži mi se.
– Ne, hvala. Nisam gladna.
Gledala ga je kako jede, polako, uživajući u svakom zalogaju. I pomalo se nervirala jer je sve ono izgovorila sa teškom mukom a on nije odreagovao burno – dobro ili loše. Ravnodušnost koju je pokazao bila je najgora solucija.
A kad je završio sa jelom, pozvao ju je u dnevnu sobu. Tu je jednom već sedela i nije se osećala ovako nemoćno, ovako postiđeno.
– Dobro, lepo je što si došla sve ovo da mi kažeš, ali uzalud si trošila vreme i putovala do mene.
Prebledela je. Sad je, svakako, sledilo kažnjavanje – reći će joj da ga nije briga za njenu zaljubljenost i emocije.
– Možda, ali sam imala potrebu da to učinim.
– Ne razumeš. Da nisi ti danas došla, ja bih već sutra ili prekosutra došao do tebe. Kad znam ko si, nije problem da te nađem.
Vukica ga je iznenađeno gledala.
– Zašto bi došao?
– Da ti kažem nešto što ti nisam rekao.
– Šta to?
U tom trenutku pojavila se njegova majka. Iznenađeno je pogledala gošću.
– Nisam znala da si stigla!
Vukica ju je zagrlila. Napokon je mogla ovoj ženi da se izvini za svoje ponašanje onog dana kada je došla na ova vrata tražeći Dimu.
– Moram da vam zahvalim što ste brinuli o meni kad sam bila bolesna. Nisam to učinila prošli put jer sam... bila ljuta na vašeg sina. Ali stvarno vam hvala.
– Ljuta na mog sina? I on je bio ljut na tebe, mada nemam pojma šta se to desilo među vama. Samo znam da se ljutnjom ne rešavaju stvari. Jesi li jela, dete?
Vukica se nasmejala.
– To me je i Dima pitao, hvala.
– Mama, ne brini. Neću je izbaciti iz kuće.
– Da se nisi usudio! Ja idem da spavam, a vas dvoje ... pa pokušajte da shvatite gde lupate glavama kroz zid.
Kad je majka izašla, Dima joj je predložio da izađu napolje.
– Lep je vazduh, a čini mi se da ono što želim da ti kažem zaslužuje lepšu atmosferu ili bar priliku da sakrijem pogled ako se postidim.
Pristala je.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 11:24
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
29. Poglavlje

Nebo je bilo zvezdano, kao stvoreno za romantičnu šetnju po sporednom putu. Čuli su se zvuci prirode, ali su se savršeno uklapali u mir koji je Vukica osećala u svom srcu. Šta god da Dima želi da joj kaže, to ne može da pomuti njeno zadovoljstvo što je opet pored njega. Sad je bio onaj trenutak koji u holivudskim ljubavnim filmovima rešava sve. Tu se uglavnom dešava završna scena.
– Mnogo toga što sam rekao onda kada si pokušala kolima da nas ubiješ bilo je u afektu. I dalje, samo da znaš, smatram da nisi normalna što si na onaj način presekla put.
– Priznajem, nikada više to ne bih ponovila.
Oboje su se nasmejali, ali nisu se gledali u oči. Hodali su i gledali ispred sebe.
– Bio sam dugo pre toga ljut na tebe. Drugo je što sam pokušavao to da ubijem u sebi, da se pravim da je sve u redu, a ključao sam i samo je bilo pitanje kada ću eksplodirati. Nisam mogao da shvatim da si izabrala Sašu. Mislio sam da umeš da čitaš muškarce i da možeš da vidiš kad je neko sujetan, opsesivan, kad je neko zao kad voli. On je, očito, oduvek shvatao da te ja želim za sebe, pa mi je često nasamo nabacivao razne gluposti u lice.
– Šta to?
– Bolje da ne govorim. To su stvari koje muškarci govore jedan drugom o ženama sa kojima su, a koje nikad ne smeju da izgovore pred njom.
Izbezumila se.
– Ja nisam spavala sa njim! Nije imao šta da ti priča!
– To sam shvatio kasnije. Jednom se odao. Valjda ste imali neku svađu, a ja sam ga sreo slučajno neposredno posle toga i on mi je rekao da ne razume vezu bez seksa. Onda mi je bilo jasno da ti radiš nešto što nisi sigurna da želiš. E tu mi nisi bila jasna. A onda, baš kad sam pomislio da si rešila šta želiš, kad sam ti donosio bolesnoj hranu a ti si se smejala onim svojim najlepšim osmehom, Saša me je nazvao i rekao sve što si krila od mene. Razumi me, Vukice, tada sam u tebi video neprijatelja. Em se zabavljaš sa muškarcem koga ne voliš, em koketiraš sa mnom, em mi kriješ iz kakve si porodice. Pukao sam. A istina je i da ne volim politiku i da je se klonim.
Vukica je uzdahnula.
– Tada te nisam razumela. Sada shvatam tvoju reakciju.
– E, a onda si otišla. Rekao sam advokatu da ti da sve što tražiš da raskinemo ugovor. Stvarno sam samo želeo da više nemam posla s tobom. I on je to obavio. Čuo sam da si otišla iz grada i tog dana sam raskinuo sa Snežanom.
Sad je Vukica jedva sakrila osmeh.
– Raskinuo si?
– Da. Ionako je u poslednje vreme bilo nepodnošljivo. Ti si mi bila u glavi, a ona je počela polako da pravi strašne scene, očigledno predosećajući da se udaljavam. Ona je dobra devojka, samo sklona scenama i sa previše očekivanja. Nekoliko puta je zvala moju majku i nju potresla koliko je urlala da ja moram da je oženim i da je red da me majka nagovori na to. Tad, kad sam čuo da si otišla, pozvao sam je i rekao da je gotovo. Bilo je, valjda, lakše da prekinem dve veze odjednom – onu realnu koju sam imao sa njom i nerealnu koju sam u sebi gradio sa tobom.
– A zašto si onda hteo da me potražiš?
– Verovala ili ne, ali tek prekjuče sam pravio neke svoje finansijske računice i nešto se nije slagalo. Kao da je trebalo da imam mnogo manje novca na računu. Moj advokat je dobio od mene punomoćje da jednim računom upravlja sam. Kad sam proverio taj račun i video koji je iznos skinut pre tvog odlaska, ništa mi nije bilo jasno. Pozvao sam ga i rekao mi je da je platio ono što si tražila. Taj dan sam bio šokiran, lud, bez glave. Čak sam i majku pitao šta misli o tome da neko koga smatraš prevarantom i lažovom, sa moćnim vezama koje mogu da me unište, ode iz jednog dobrog posla a da ne uzme ništa više od onog koliko je doneo. Tada mi je majka otvorila oči. Rekla je da se ljudi ne procenjuju po tome ko su im roditelji, niti po tome šta kriju, već samo po onome šta otkrivaju. A ti si meni otkrila mnogo toga lepog. I sjajnog za posao. I zaljubljen sam u tebe. Lud sam za tobom.
Zastala je. Pogledali su se. Nije mogla da veruje svojim ušima šta on izgovara, ali je ipak skočila u njegov zagrljaj i poljubila ga tako strasno da su joj usne bridele.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 22 Maj 2013, 11:24
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
30. Poglavlje

Dve nedelje kasnije Vuk je gledao sestru kako seda u svoj džip.
– Uzimala–davala. Seko, seko, počinjem da ti zavidim na energiji.
A Vukica se smešila.
– Imaš je ti dovoljno. Idem, želim što pre da stignem.
– Pažljivo vozi. I pozdravi tog mog budućeg zeta.
– Nikad se ne zna...
A nekoliko sati kasnije ležala je u njegovom zagrljaju u njegovoj spavaćoj sobi, u kući nalik na veliku kolibu.
– Nisi donela stvari?
– Ne, samo za nekoliko dana.
– Znači, još sam na probi.
Nasmešila se i zagolicala ga ispod pazuha.
– Mrzim kad me golicaš.
–´A ja volim kako se mrštiš dok to radim.
A već sutradan su se pojavili u radnji gde ju je radnica dočekala sa oduševljenjem.
Nedostajali ste nam.
Dima je poveo Vukicu gore, do kancelarija. Zamenica je bila tu, na svom mestu, uzdržana prema šefu, ali raspoložena prema šefici. Kad ju je odveo i do njene nekadašnje kancelarije, nije odolela da mu ne postavi pitanje zašto se uopšte nalaze tu.
– Želeo sam da vidiš da ništa nisam menjao. Niko nije seo tu posle tebe. I nisam pokvario ništa od one atmosfere koju si ti ovde stvorila. Čeka te.
– Molim?
Do sad su izbegavali priču o njegovom poslu i o njenoj ulozi u tome. Kao da im je to bila bolna tačka koja bi mogla da pokvari ljubavnu strast koju su pronašli jedno u drugom. Zato je Vukica bila iznenađena u ovom trenutku.
– Voleo bih da se vratiš. Naravno, kad budeš spremna na to, kad oprostiš oboma ono što se desilo.
– To bi značilo i novi ugovor, zar ne?
Samo je htela da se našali kako mu ne bi dala odgovor. Prosto je morala o tome da razmisli. Nije želela da srlja.
– Ako bismo napravili neki drugi ugovor, taj nam ne bi bio potreban.
– Kakav drugi?
– Recimo, sporazum. Bračni.
E tek je sad zanemela. Nije verovala da misli ozbiljno.
– Šališ se, zar ne?
– Kako ti izgleda?
Nagnuo se i poljubio ju je tako da joj je bilo jasno da se on nimalo ne šali. Bila je crvena u licu kad je poljubac prestao. Dima se smejao.
– Uspeo sam da te postidim kao malo dete.
– Da, jesi.
– Nigde ne žurimo. Ne mora to biti sutra, niti za mesec dana, niti za dva. Samo želim da znaš da moja razmišljanja i osećanja idu nezaustavljivo u tom pravcu. U stvari, od prvog dana znam da bih voleo da mi ti budeš žena. Ako nemaš iste ambicije... voleo bih odmah to da saznam.
Sad se Vukica nasmejala.
– Ambicija je loša reč za tako nešto, ali ne bežim od toga. To je zasad dovoljan odgovor od mene.
– Zadovoljan sam. Dobro napredujem. Doskoro sam mislio da te nikad više neću videti. Znaš, ako bi se udala za mene, rešila bi još jedan problem.
– Koji?
– Problem prezimena.
Od srca se nasmejala.
– Vidiš, to je jedan od boljih razloga koje sam čula za brak.
I dalje su se smejali, pa su krenuli u obližnji restoran na ručak. A pred samim restoranom naleteli su na Sašu. Kad ih je video zajedno, prebledeo je. Vukica mu nije oprostila ono što je učinio, ali Dima očigledno jeste. Ili je bar tad tako izgledao. Prišao je Saši i srdačno mu pružio ruku.
– Prijatelju, baš mi je drago što sam te sreo.
Saša je tu, naravno, osetio ironiju i podsmeh. Samo je klimnuo glavom i pobegao glavom bez obzira. Vukica je ljutito gledala za njim.
– Volela bih da ga nikad nisam upoznala. Kako sam se samo prevarila da je on sjajan momak.
– Da njega nisi upoznala, možda ne bi upoznala ni mene. Valjda je normalno da nekada moramo da pronađemo prvo loše ljude, pa tek onda prave.
– Vredelo je čekati.
Nežno ga je pogledala, a Dima je u tom trenutku znao da ona više ništa ne krije od njega. Bile su to tako čiste i jasne oči da se čovek ne bi usudio da im pomisli išta loše.
– Još samo da upoznam tvoje i promenim mišljenje o političarima.
Vukica se nasmejala i klimnula glavom. Zaista je verovala da će baš tako i biti. Zauvek se otarasila bremena svog prezimena, a s njim će nestati i sve tajne koje je morala da krije.


KRAJ


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 29 Okt 2013, 17:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna noć za kajanje - Anabela Basalo

Poglavlje: 1

Izgledalo je da će to biti savršen dan za put. Ne samo da su zraci sunca obasjali Andrejinu sobu već su se i oblaci sasvim razišli, otkrivši plavetnilo svojstveno proleću. Na mirišljavom jastuku boje meda ležala je lepa glava dvadesetosmogodišnjakinje. Njene oči su se polako otvorile, pa ponovo zatvorile, ali su se na kraju okrenule prema satu na noćnom stočiću i prihvatile informaciju kako je vreme za ustajanje.
Pokrivač boje meda je skliznuo s vitkog tela, obučenog u providnu roze spavaćicu. Svetloplava kosa, s prirodnim pramenovima, obgrlila je Andrejin vrat i devojka ju je brzo primirila šnalom koja se nalazila pored sata. Znala je da ima dovoljno vremena da se istušira, spakuje još neke neophodne sitnice u kofer koji je već prethodnog dana bio pun garderobe, pa da ode taksijem do firme kako bi uzela službeni automobil i novac za troškove koji je bio kod blagajnice.
Volela je svoj posao. Kao dobar novinar, uspela je da nađe bolji angažman od onih kojima su se zadovoljavale njene kolege. Naime, firma u kojoj je već tri godine radila bavila se najrazličitijim sferama internet prezentacija. Poslednjih šest meseci intenzivno su radili na stvaranju vrhunskog turističkog sajta na kome su posetioci mogli da nađu podatke o gradovima u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni, informacije o hotelskim uslugama, cenama po restoranima, o noćnom životu, kulturnim dešavanjima, utiscima turista i ponašanju domaćina. Andrejin angažman se sastojao u putovanjima tokom kojih bi dolazila do svih važnih i naizgled nevažnih podataka, nakon čega bi sve to sročila u dobar, opširan i detaljan tekst na internet stranici. Volela je mogućnost da često menja gradove, da se kreće, da upoznaje različite ljude i ne bude statična. Bila je prava lutalica u duši, pa su joj i najgore, najhladnije, najneudobnije hotelske sobe prijale više nego sopstveni krevet u stanu, koji je delila s ocem i njegovom drugom ženom. Zato je tako lako ustajala u jutrima koja su mirisala na benzin i puteve.
Kupatilo je bilo zauzeto. Pošto nije čula pesmu iza zatvorenih vrata, znala je da se to njena maćeha tušira, što je značilo da će se Andreja načekati. Otac je sedeo za trpezarijskim stolom i pio belu kafu, prelistavajući novine.
- Nadam se da Saška neće potrošiti svu vodu. I da se neće mackati sat vremena jer ja moram na put.
Otac ju je pogledao izgubljenim pogledom, tipičnim za njega još od smrti Andrejine majke.
- Opet putuješ?
- Rekla sam ti juče, ali si ti to, naravno, zaboravio. Idem da spakujem još neke sitnice, a ti, molim te, reci Saški da bude brza.
- Gde ideš? Koliko ostaješ?
- U Podgoricu. Pišem o nekom hotelu „Crna Gora“ koji je u centru. I moram da vidim ima li sad nešto da se dopuni o Podgorici, jer sam prošli put bila samo jedan dan i nisam imala ništa posebno da zabeležim. Sad ostajem puna tri dana.
- Lepo... Pa, srećan put, mala.
- Hvala, tata. Ali pre toga reci, molim te, onoj čistunici da požuri.
Otac se samo blago nasmešio. Ali znala je Andreja da će ipak otići tiho do kupatila i Sašku nekako nagovoriti da napusti kupatilo pre nego što bi inače to učinila. Imao je neki čudan dar sa ženama. Valjda je njegova mirnoća uticala na to da se i Saška, deset godina mlađa od njega, zaljubi i uda, i pored činjenice da je bilo suđeno da sa Andrejom nikad ne nađe zajednički jezik. Andrejina majka je umrla kad su joj bile četiri godine, pa je navikla već kao tinejdžerka da upoznaje različite očeve prijateljice. Bila je svesna da njen otac traži novu ženu za sebe, a isto tako je znala da će to biti Saška čim ju je videla. Visoka, crnokosa, oštrijeg nosa, ali opasno velikih grudi, Saška je bila prototip žene koju je Andrejin otac sanjao, tako drugačija od blede, male, sitne plave Andrejine majke, uvek bolešljive i preslabe za život. Naravno, Andreja je ocu rekla da nema ništa protiv njegove ženidbe, ali Saška i ona nikad nisu uspele da uspostave dublji odnos. Sve se svodilo na izbegavanje ili puke ljubaznosti kad je bilo nemoguće da se izbegnu.
Tek što je spakovala i poslednju sitnicu u kofer, čula je da su se vrata kupatila otvorila i jedan zvonak ženski glas je objavio da je Andreji otvoren put do tuša.


ženablic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 29 Okt 2013, 18:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna noć za kajanje - Anabela Basalo

Poglavlje: 2

U firmi je radilo desetak stalno zaposlenih ljudi, a još toliko je bilo honorarnih saradnika koji su se s vremena na vreme pojavljivali u kancelarijama. Andreja je svakog poznavala, pa je i danas prolazila kroz firmu lagano, pozdravljajući se sa svima, kao što je to činila svakog radnog dana. Volela je to okruženje sastavljeno većinom od mladih porodičnih ljudi, koji su bili zadovoljni platama i vlasnicima. Direktor je bio sin jednog od dvojice vlasnika, imao je trideset dve godine i svi su ga prosto obožavali. Ma koliko da je bilo problema u poslu, mala zajednica je opstajala sa osmehom i razumevanjem. Svađe se jednostavno nisu događale, ogovaranja takođe.
Blagajnica se Andreji požalila na starijeg sina kome je bilo tek sedam godina i na njegove nestašluke, a onda joj je dala da potpiše putni nalog. Pri pogledu na plan puta koji ju je čekao i na nedostatak bonova za benzin u koverti pored novca za troškove, Andreja je upitno pogledala blagajnicu.
- Nešto nije u redu?
- Nema bonova za benzin.
- Jao, skroz sam zaboravila da ti kažem! Ne ideš kolima, već avionom.
- Otkud to?
- Put je finansirala neka turistička agencija koja hoće da kupi naš sajt. Ne znam detalje, ali samo znam da ideš avionom.
- Ali kako mi to niko nije javio? Otkud promena plana? Kakva kupovina, kakva agencija?
Blagajnica je slegla ramenima tako da je Andreji bilo jasno da ni na jedno svoje pitanje od ove ženice neće dobiti odgovor.
- U redu, valjda će Mare da mi objasni. Hvala ti i ne brini za klinca, normalno je da je nestašan, svi smo bili takvi sa sedam godina.

Direktor se zvao Mare. Našla ga je pogurenog u fotelji, gledao je neke novinske članke.
- A, stigla si! Jesi li potpisala nalog?
- Jesam. Ali vidim neke promene u putovanju za koje nisam znala.
- Jeste, ima promena, ali sam juče imao previše posla i nisam stigao da ti javim. Dogovorio sam se sa turističkom agencijom „Kosmopoliten“ da oni kupe avionske karte. Valjda i tebi to više odgovara nego da voziš sama kroz kanjon Morače.
- Odgovara, naravno, ali mi nije jasno šta je to njima bilo u interesu.
- Šalju i oni nekog svog, možda čak i vlasnik ide, nisam dobro razumeo, ali nije ni bitno.
- Gde ga šalju?
- U Podgoricu.
- Sa mnom?
- Ima ta agencija neke aranžmane za ekskurzije i kongrese pa ide da vidi taj hotel.
- A što baš sad, sa mnom?
- Možda ćemo da prodamo deo sajta njima, pa nije loše da vide kako se to radi kod nas. A ti si najbolja u tome, moći ćeš da mu budeš od koristi.
- Kakve koristi?
- Hajde, Andreja, opusti se. Ako prodamo taj sajt ili makar jedan deo, ti ljudi će odlučivati koga će dalje da angažuju za te putopise. Zato se pokaži u najboljem svetlu.
Andreji se ovo nije sviđalo, nanjušila je probleme.
- Hoćeš da kažeš da bi ova firma mogla da se raspadne?
Mare je uzdahnuo. Zavrteo je glavom i s tugom pogledao u devojku.
- Moj otac i Rade su se posvađali. Ako prodaju sve projekte, moći će dobro da se obogate i da podele novac, tako da svi budu zadovoljni. Ja tu ne mogu mnogo toga da promenim. Ali osećam odgovornost prema ljudima koji su sve ovo napravili. Oni mogu ostati bez posla, a sav novac od prodaje sajtova ići će u ruke ljudi koji nisu učestvovali u njegovom kreiranju. Zato sam rešio da nekima od vas pomognem koliko mogu. Tebe šaljem sa tim čovekom, ko god da je, iz agencije koja je najviše zainteresovana za ovaj turistički sajt. Pokušaj da se dokažeš i sačuvaš posao koji, po meni, radiš najbolje na svetu.
Andreja je tek tad shvatila da joj preti opasnost da ostane bez posla koji je toliko volela. I osetila je zahvalnost prema Maretu zbog ovog njegovog gesta.
- Hvala ti, Mare. Ali ja se ipak nadam da će se tvoj otac i Rade pomiriti.
- Ne znam. Ipak su oni vlasnici i mogu da rade šta im je volja.
- Kad mi poleće avion? Jesi li mi pripremio neki plan boravka?
- Ništa naročito, ti već znaš šta je interesantno. Karta te čeka na aerodromu, Perica će da te vozi. Avion kreće... čekaj da pogledam...
Okrenuo je čuvenu svesku u kojoj se niko osim njega ne bi snašao, a koja je sadržavala mnoštvo nekad jako korisnih informacija.
- Evo ga! Polećeš u četiri i petnaest. Imaš vremena da odeš i kući, reći ću Perici da oko tri dođe po tebe.
- Neka, ostaću ovde. Ne šeta mi se tamo-amo. Pomoći ću da se završe članci za sajt domaće književnosti.
- Kako želiš. U svakom slučaju, srećan put! I daj sve od sebe da se dopadneš tom nekom iz agencije.
- Potrudiću se.
A jutros je mislila da će to biti putovanje bez pritiska. Bila je razočarana.


ženablic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: VAŠ ROMAN  |  Poslato: 29 Okt 2013, 18:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna noć za kajanje - Anabela Basalo

Poglavlje: 3

Pokupila je kartu na aerodromu, prošla carinsku kontrolu, a onda se našla u prostoriji koja je bila nalik na bolničke čekaonice i iz kojih se kroz hodnik-crevo ulazilo u avion. Nije bilo mnogo putnika na tom letu - jedan sveštenik, dve bake u crnini, bračni par sa malim detetom koje je mnogo plakalo, nekoliko poslovnih ljudi u odelima i sa tašnama, dve mlade devojke u farmerkama, tri momka koja su odmeravala Andrejine noge i još neki bezlični ljudi.
Pitala se gde li je ta osoba iz agencije. Niko nije izgledao kao da traži putnicu kojoj bi trebalo da se pridruži. Htela je da nazove Mareta i pita ga da li je došlo do nekih promena u planu, ali se predomislila. Što se nje ticalo, više joj je odgovaralo da putuje sama.
Ušla je u avion i obradovala se mestu pored prozora. Odavno nije letela avionom, više je volela sama da drži volan i da bude na zemlji, ali ju je ipak preplavilo oduševljenje što će zaroniti u oblake i za 45 minuta preći ogromnu razdaljinu.
Videla je da se neki putnik požuruje uz osmeh stjuardesa. Pogledala je ko je u pitanju, ko je taj što se šarmantno izvinjava i ulazi u avion baš pred poletanje. Videla je muškarca svetle kose, nasmejanog lica, krupnih očiju iz kojih je izbijala ljubav prema životu. Njegovo odelo svrstavalo ga je u poslovne ljude, ali ga je isto tako odvajalo od njih jer je bilo skupo, a savršeno mu je stajalo, kao i crveno-bela kravata koju je tako lako prezirati ako neko ne ume da je nosi. A ovaj zakasneli putnik je to i te kako znao. Svidela se Andreji i njegova frizura - bila je uredna, kratka, ali ne suviše, dovoljno da mu pridoda još jedan plus na kompletan utisak negovanosti. Imala je utisak da sve žene u avionu, čak i one babe u crnini, očekuju da taj lepotan sedne pored njih. On se probijao između sedišta, svakoj bi uputio pogled i osmeh, no nije zastajao. Išao je prema Andreji, siguran da na njegovoj karti stoji baš taj broj sedišta.
Nije mogla da veruje kad je seo pored nje.
- Pošto sam uzeo karte zajedno, trebalo bi da si ti Andreja?
Zbunjena brzim razvojem situacije, Andreja je zamucala.
- Da... jesam... ja sam...
- Ja sam Tihomir. Lakše će biti ako me budeš zapamtila kao Tika. Ja sam iz agencije „Broj 1“. Obaveštena si o tome da ćemo na put ići zajedno?
- Da... jesam...
- Nekako mi deluješ zbunjeno pa sam mislio da nisi.
Kako i da ne bude kad je on taj sa kojim će provesti naredna tri dana, pitala se Andreja. Drhtale su joj noge, a u grudima ju je nešto pritiskalo i nije joj dalo da diše.
- Samo sam nervozna... ne volim avione.
Shvatila je da je najbolje da se posluži ovom sitnom laži kako ne bi ispala potpuna glupača u Tikinim očima. A njegova ruka je odmah našla njenu, istina samo na tren, no dovoljno da prebledi od dodira.
- Bez brige, ja sam stari vuk što se tiče letova. Pored mene si sigurna, nemoj da se plašiš.
Htela je da mu kaže kako nije baš tolika kukavica, ali avion se pokrenuo i reči su ostale neizgovorene.


ženablic

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 66 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker