Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:51


Autoru Poruka
Komsinica
Post  Tema posta: Zdravlje muškarca  |  Poslato: 13 Sep 2013, 10:41
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Vazektomija - trajna kontracepcija

Vazektomija je permanentna kontracepcija - kada se muškarci jednom odluče za nju to postaje nepovratno stanje. Iako se za vazektomiju u odlučuje sve više muškaraca širom sveta, uz nju se vežu razni stereotipi, urbani mitovi i strahovi.

Vazektomija je manji hirurški zahvat, koji se uglavnom provodi ambulantno pod lokalnom anestezijom. Reč je o trajnom prekidanju protoka sperme iz testisa u ureter, tj. izlaska sperme napolje pri ejakulaciji.

Zato se, najčešće, za vazektomiju i odlučuju muškarci koji ne žele više da imaju decu, ili ne žele potpmstvo uopšte.

Zahvat je, zbog lokalne anestezije, potpuno bezbolan i ne zahteva dug oporavak. Preporučuje se odmaranje od nekoliko dana, kao i zabrana dizanja teških predmeta.

Za razliku od ženske permanentne kontracepcije, vazektomija je jednostavnija. Podvezivanje jajovoda kod žena (sterilizacija) je zahvat koji se izvodi pod opštom anestezijom, može imati ozbiljnije posledice, a i oporavak je znatno duži, piše Interplanet Medicine.

Mnogi muškarci se boje da će nakon vazektomija izgubiti "muškost". Takođe, bolna je i sama pomisao na to da se doktor sa skalpelom u rukama približava vašim genitalijama.

Međutim, vazektomija ne menja ništa osim da vaša partnerka više ne može da zatrudni nakon seksa sa vama. Seksualna želja ostaje potpuno ista, i dalje ćete ostati "pravi muškarac" sa dlakama na licu i telu, iste boje glasa - sve izvorne i sekundarne polne karakteristike ostaju kao što su bile i pre intervencije.

Takođe, ni količina ejakulata se neće smanjiti, biće drugačiji samo njegov sastav, a ne treba brinuti ni o boji, teksturi i izgledu. Strah da će vazektomija negativno uticati na erekciju je neopravdan.

Vaš seksualni život može postati i bolji, s obzirom na to da više ne morate da vodite računa o mogućnosti neželjene trudnoće.

Nakon vazektomije možete da se opustite i uživate u seksu.

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Re: Zdravlje muškarca  |  Poslato: 13 Sep 2013, 10:43
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Diskus hernija

Autor: prof. dr Željko Kojadinović

Slika

Kičmeni stub omogućava uspravni hod čoveka. On se sastoji od 33-35 pršljenova (koštani elementi) izmedju kojih se nalaze diskovi koji funkcionišu kao amortizeri. Spolja se na kičmeni stub pripajaju mišići koji omogućavaju različite pokrete. Unutar kičmenog stuba postoji kanal u kome se nalaze kičmena moždina i počeci (koreni) kičmenih živaca koji oživčavaju telo. Postoje 3 dela kičmenog stuba: vratni (cervikalni), grudni (torakalni) i slabinsko-krstačni (lumbosakralni).

Slika
Anatomija kičmenog stuba- A-vratni segment, B-grudni segment, C-slabinsko-krstačni segment

Bolesti vratnog dela kičmenog stuba su mnogobrojne i uglavnom počinju različitim bolnim sindromima. Najčešće je prisutan bol u vratu sa ili bez širenja u glavu, rame i ruku (cervikalni sindrom-syndroma cervicale, cervicocephalicum, sy cervicobrachiale). Kod uznapredovale bolesti, a nekad i od samog početka, mogu se javiti znaci oštećenja kičmene moždine i/ili početaka (korena) nerava (mijelopatije i radikulopatije). One se manifestuju slabošću, utrnulošću, peckanjem i/ili nespretnošću u predelu ruku i nogu. Često postoji i osećaj vrtoglavice i nestabilnosti, naročito pri nekim pokretima u vratu.

Ukoliko se javi neki od ovih simptoma pacijent će biti upućen kod specijaliste (neurohirurga, neurologa ili fizijatra) koji će ga detaljno neurološki pregledati i nakon toga odrediti dodatna ispitivanja. Najčešća dodatna ispitivanja su: rentgenski snimak dela kičme u raznim projekcijama; elektromiografija (EMG, EMNG) kojom se odredjuje stanje živaca i mišića; somatosenzorni evocirani potencijali (SSEP) kojim se odredjuje stanje kičmene moždine i živaca; snimak obolelog dela kičme kompjuterizvanom tomografijom (CT kičme) ili češće magnetnom rezonancom (MR). U obzir dolaze i druge dijagnostičke metode.

Broj dijagnoza koje se ovim metodama mogu ustanoviti je velik. Neke dijagnoze ukazuju samo na tegobe (npr sy cervicale- bol u vratu); neke na oštećenja nervnih struktura (npr radiculopathia), a neke na uzrok tegoba (npr. diskus hernija, Protrusio disci,...). Brojne dijagnoze predstavljaju ustvari sinonime (npr. hernijacija diska i diskus hernija). Naprimer degeneracija i naprezanje diska dovode do protruzije dela diska (protrusio disci), koji pritiska na koren živca i oštećuje ga (radiculopathia). Ovo se kod pacijenta manfestuje bolom u vratu i ruci (cervicobrachialgia).

Razlozi pomenutih bolova mogu biti različiti, a često su i udruženi. Na početku bolesti dominira tzv. miofascijalni bolovi (obično kao bol u vratu ili duž kičmenog stuba). On nastaje zbog upale i grča u brojnim mekim tkivima npr. u mišićima, ligamentima, kapsulama zglobova i pripojima ovih struktura. Povezan je sa: nepravilnim držanjem; traumama; slabim mišićima koji drže posturu (duboki mišići oko kičme, mišići ledja, vrata i trbuha,...); stalnim opterećenjem kičme (prekomerna telesna težina, opterećenja na poslu, nepravilni pokreti saginjanja i dizanja tereta, tokom sportskih aktivnosti,...). Takodje bolest može početi i okviru raznih reumatskih bolesti ili nakon povreda. Tegobe vezane za kičmeni stub su česte u bolestima koje napadaju veći broj organa npr. sistemske autoimune bolesti, osteoporoza, neke bolesti krvi, maligne bolesti, bolesti koje duže vreme dovode do smanjenog kretanja,.... Mnoge bolesti okolnih organa mogu izazivati bol koji imitira bolesti kičmenog stuba (bubrezi, materica, jajnici,...). Gorenavedene bolesti se obično neurohirurški ne leče i redje izazivaju neurološka oštećenja.

Ukoliko hronična bol dugo traje on može postati bolest za sebe. U tim slučajevima, i kada se izleči uzrok bola, bol ostaje. Ovo se tumači različitim promenama u nervnom sistemu (tkivima oko kičmenog stuba, korenu živca, čak i u mozgu). Do ovih promena dovodi primarni uzrok ali i dugotrajno trpljenje bola. Zbog toga je važno da se, poštopoto, spreči da značajan bol neprekidno traje duže od 3-6 meseci.

U nerohirurgiji je važno ustanoviti 3 tipa procesa na kičmi koja se mogu lečiti hirurški. To su: a- patološke promene koje vrše pritisak na nervne strukture (kičmenu moždinu ili korene živaca); b- nestabilnost delova kičmenog stuba i c- drugi, hirurši rešiv, uzrok bola.

Najčešće patološke promene koje vrše pritisak na nervne strukture nastaju kao posledica degeneracije unutar kičmenog stuba (diskova, pršljenova, zglobova, ligamenata,...). Redje su posredi tumori, infekcije, urodjene anomalije, povrede,... Ove promene najčešće, pored bolova, izazivaju i neka neurološka oštećenja.

Degenerativne promene mogu zahvatiti diskove. U njima tokom godina dolazi do «zamora materijala» kao posledica opterećenja i lošijeg sastava diska (Disk manje otporan na ponavljana opterećenja se može naslediti). Disk se sastoji iz središnjeg dela (nucleus pulposus) koji služi kao amortizer, a bogatiji je vodom i perifernog prstena koji daje čvrstinu disku. U slučaju degeneracije središnji deo gubi vodu, periferni prsten puca i dešava se slučaj kao na slici ispod. Tada dijagnoza procesa na kičmi može da glasi: hernijacija diska, Protrusio disci, Prolapsus disci, ekstruzija diska, diskus hernija, kičmena kila,… U kliničkom smislu ovo može da odgovara dijagnozama: Radiculopathia, Radiculomyelopathia, Sy cervicobrachiale, …

Slika
Slika prikazuje poprečni presek vratnog pršljena i diska. Disk je degenerisan i njegov centralni deo je delom «iscureo» unazad kroz pukotinu perifernog prstena. Taj deo diska vrši pritisak na korene živaca i kičmenu mošdinu (žuto obojeni). To može dovesti do radiculomyelopathia-e i poremećaje u osećaju dodira i u snazi mišića u sva 4 ekstremiteta.

Slika
Slika prikazuje profilni presek vratnog dela kičme i diskus herniju na dva nivoa koje vrše pritisak na kičmenu moždinu. Disk je napred, a kičmena moždina je iza njega.

Slika
Slika prikazuju profilni snimak vratne kičme magnetnom rezonancom. Crvenim je označen disk izmedju 6. i 7. vratnog pršljena koji je iscurio i vrši pritisak na kičmenu moždinu.

Degeneracija pršljenova dovodi do koštanog suženja kanala što se zove spinalna stenoza. Odgovaraju joj pojmovi: Stenosis canalis spinalis centralis i Stenosis recessuss lateralis. Suženje izazivaju najčešće različiti koštani izraštaji sa delova pršljena ( Pojmovi koji se za ovo vežu su spondiloza- spondylosis, sponilartroza- spondylarthrosis, osteofiti,…).

Slika
Slika prikazuje poprečni presek grudnog pršljena. Levo se vidi kičmeni kanal normalne širine, a desno je kanal sužen koštanim izraštajima (označni strelicama)

Stenoza je češća u vratnom delu kičme, a diskus hernija u slabinskom delu kičme. Grudna kičma je redje zahvaćena ovim procesima.
Lečenje može biti simptomatsko, fizikalno ili hirurško. Cilj lečenja je da se deo koji vrši pritisak na nervnu strukturu odmakne od nje. Kod vratne kičme, kao i kod slabinske, glavno je pitanje, ako pacijent ima dijagnozu - diskus hernija, "operacija ili ne"?

Kod vratne kičme, ukoliko dominira rast koštanih izraštaja (osteofita), najčešće se radi odstranjenje kompletnog diska i ovih izraštaja operacijom od napred. Umesto odstranjenog diska ubacuje se transplantat karlične kosti, veštački materijali (npr kejdž, cage,...) ili proteza.

Slika

Rezom na prednjem delu vrata (dužine oko 4 cm) se pristupa prednjem delu kičme. Odstrani se disk. Umesto njega se postavi zamena i rana se ušije tako da se, posle par meseci, rez ne primećuje.

Slika
Umetanje koštanog grafta (transplantata sa kosti karlice) umesto odstranjenog diska. Nakon ovoga mogu se uraditi stabilizacija pločicom i šrafovima koji se uvrnu u tela pršljenova.

Slika
Rentgenski snimak vratne kičme posle operacije diska- Odstranjeni diskovi zamenjeni disk protezama.

Ukoliko u predelu vrata postoji samo diskus hernija može se raditi operacija od nazad slično kao u slabinskoj kičmi. (laminectomia, interhemilaminectomia, laminoplastica,...)

Slika
Uklanjanje lamine (zadnjeg dela pršljena) sa pršljenova C4,C5 i C6. (laminectomia)

B Kičmena nestabilnost je najčešće rezultat povrede ili degenerativnih promena. Ona podrazumeva svaku promenu odnosa izmedju pršljenova koja vodi ka poremećaju posture, bolovima i/ili neurološkim oštećenjima. Nestabilnost se dijagnostikuje rentgenskim, CT i MR snimcima. Nakon toga se odlučujemo da li nestabilnost da lečimo operativno i kojom metodom.

Slika
Nestabilnost vratne kičme nakon reloma pršljena C5

Slika
Crtež prikazje stabilizacija vratne kičme od napred. Šrafovi su postavljeni u tela pršljenova i spojenim pločicom.

Slika
Rentgenski snimak prikazje stabilizaciju vratne kičme od napred. Šrafovi su postavljeni u tela pršljenova i spojenim pločicom.

Slika
Rentgenski snimak prikazuje stabilizaciju vratne kičme od napred i od nazad.

U dobro odabranim slučajevima bol se hirurški uspešno reši (nestaje ili se znatno smanji) u 90% slučajeva. Ukoliko se na vreme operiše značajno se popravljaju i oštećenja živaca i kičmene moždine (slabost, utrnulost, nespretnost).

Operativno lečenje dovodi do stabilizacije kičme i uklanja pritisak na nervne strukture. Ovim se smanjuje bol i sprečava dalje propadanje nervnih struktura. Ipak mogu zaostati tegobe zbog već izazvanog oštećenja nervne strukture, ali i udruženih bolesti. One podrazumevaju bol koji nije izazvan pritiskom na koren živca ili nestabilnošću, kao što je u uvodnom delu pomenuto. To su npr: miofascijalni bolovi, hronični bol od prethodnog oštećenja korena živca koje je dugo trajalo i drugi tipovi bolova. Pored ovoga nakon operacje ostaju faktori rizika: prekomerna telesna težina, slabost mišića koji stabilizuju kičmeni stub, nepravilni pokreti i dizanje tereta, nepravilno držanje,... Ove i druge promene izazivaju smanjenu pokretljivost u raznim zglobovima.

Sa druge strane oštećeni nervi i kičmena moždina, se manjim delom odmah oporave nakon uklanjanja pritiska na njih. Za oporavak zaostalih neuroloških deficita (slabost mišića, utrnulost, nespretnost, peckanje,...) potrebni su vreme i dodatne terapijske metode. Obično se 75% oporavka dogodi u prvih 6 meseci. Ukoliko je neurološko oštećenje bilo veće i duže trajalo, pogotovo kod starijih ljudi, utoliko će više trajnog deficita zaostati.

Zaostali bol se često uspešno može lečiti i hirurški. O tome više piše u poglavlju sajta o hirurškom lečenju bola.

Operativno lečenje kičme je uvek samo deo terapije. Pre, a pogotovo posle operacije, potrebne su i druge metode lečenja. Dominantno mesto zauzimaju simptomatska i potporna terapija, te fizikalno lečenje i menjanje navika pacijenta. Simptomatska terapija je obično terapija protiv bola i upale (antireumatici, nesteroidni analgetici - Movalis, Nimulid, Diklofenak,,...), te protiv grča mišića (Benzodiazepam, Tetrazepam,...). Potpora regeneraciji nervnih tkiva podrazumeva upotrebu različitih lekova. Ovi lekovi su skupi i njihov terapijski efekat nije presudan, a često nije ni dokazan (različiti preparati B vitamina, OHB-12 inekcije,...).

Metode fizikalog lečenja su brojne, a izdvajamo značaj kineziterapije uz edukaciju pacijenata u vezi faktora rizika. Da bi se naglasio značaj poslednjeg često se ustanove koje se bave lečenjem bolova u kičmi nazivaju "Back school". Pored njih postoje elektroterapija, magnetoterapija, laser, zagrevanje, masaža i alternativnije metode- akupresura, hiropraksija, akupunktura,... Ove alternativne metode lečenja su u svetu više zastupljene nego kod nas. Važno je znati da i za njih terapeut mora biti edukovan i stručan, te da ih ne treba forsirati kada postoje uspešnije metode lečenja. Pacijentima često nije jasno da i ove metode imaju kontraindikacije i štetne efekte.
Slabinska kičma

Bolesti lumboskralnog dela kičmenog stoba su mnogobrojne i uglavnom počinju kao bol u krstima koji se može širiti u nogu (syndroma lumbale, lumboischialgia, išijas). Kod uznapredovale bolesti, a nekad i od samog početka, mogu se javiti znaci oštećenja početaka nerava (korena nerva- radikulopatije). One se manifestuju slabošću i utrnulošću nogu. Ako se javi utrnulost ona je najčešće lokalizovana na stopalu. (Pacijentu trne unutrašnja ili spoljašnja strana stopala.) On takodje otežano hoda na prstima ili petama jednog ili oba stopala.

Ukoliko se javi neki od ovih simptoma pacijent će biti upućen specijalisti (neurohirurg, neurolog ili fizijatar) koji će ga detaljno neurološki pregledati i nakon toga odrediti dodatna ispitivanja. Najčešća dodatna ispitivanja su: rentgenski snimak dela kičme u raznim projekcijama; elektromiografija (EMG, EMNG) kojom se odredjuje stanje živaca i mišića; somatosenzorni evocirani potencijali (SSEP) kojim se odredjuje stanje kičmene moždine i živaca; snimak obolelog dela kičme kompjuterizovanom tomografijom (CT kičme) ili češće magnetnom rezonancom (MR). U obzir dolaze i druge dijagnostičke metode.

Broj dijagnoza, koje se ovim metodama mogu ustanoviti, je velik. Neke dijagnoze ukazuju samo na tegobe (npr lumbago, lumbalni sindrom- bol u slabinsko-krstačnom delu kičme); neke na oštećenja nervnih struktura (npr radiculopathia), a neke na uzrok tegoba (npr. Protrusio disci). Brojne dijagnoze predstavljaju ustvari sinonime (npr. hernijacija diska i diskus hernija). Naprimer degeneracija i naprezanje diska dovode do protruzije dela diska (protrusio disci), koji pritiska na koren živca i oštećuje ga (radiculopathia). Ovo se kod pacijenta manfestuje bolom u nozi (išijalgija)

Razlozi pomenutih bolova mogu biti različiti, a često su i udruženi. Na početku bolesti dominira tzv. miofascijalni bolovi. On nastaje zbog upale i grča u brojnim mekim tkivima npr. mišićima, ligamentima, kapsulama zglobova i pripojima ovih struktura. Povezan je sa nepravilnim držanjem, traumama, slabim mišićima koji drže posturu. (duboki mišići oko kičme, mišići ledja i trbuha,...), stalnim opterećenjem kičme (prekomerna telesna težina, opterećenja na poslu, nepravilni pokreti saginjanja i dizanja tereta, tokom sportskih aktivnosti,...). Takodje bolest može početi i u okviru raznih reumatskih bolesti ili nakon povreda. Tegobe vezane za kičmeni stub su česte u bolestima koje napadaju veći broj organa npr. sistemske autoimune bolesti, osteoporoza, neke bolesti krvi, maligne bolesti, bolesti koje duže vreme dovode do smanjenog kretanja,.... Mnoge bolesti okolnih organa mogu izazivati bol koji imitira bolesti kičmenog stuba (bubrezi, materica, jajnici,...). Gorenavedene bolesti se obično neurohirurški ne leče.

Ukoliko hronični bol dugo traje on može postati bolest za sebe. U tim slučajevima, i kada se izleči uzrok bola, bol ostaje. Ovo se tumači različitim trajnim promenama u nervnom sistemu (tkivima oko kičmenog stuba, korenu živca, čak i u mozgu). Do ovih promena dovodi primarni uzrok ali i dugotrajno trpljenje bola. Zbog toga je važno da se, poštopoto, spreči da značajan bol neprekidno traje duže od 3-6 meseci.

U neurohirurgiji je važno ustanoviti 3 tipa procesa na kičmi koji se mogu lečiti hirurški. To su: a- patološke promene koje vrše pritisak na nervne strukture (korene živaca - jedan ili više njih); b- nestabilnost delova kičmenog stuba i c- drugi, hirurši rešiv, uzrok bola.

A Najčešće patološke promene koje vrše pritisak na nervne strukture nastaju kao posledica degeneracije unutar kičmenog stuba (degeneracije diskova, pršljenova, zglobova, ligamenata,...). Redje su posredi tumori, infekcije, urodjene anomalije, povrede,...

Degenerativne promene u srednjim životnim godinama zahvataju najčešće diskove. U njima tokom godina dolazi do «zamora materijala» kao posledica opterećenja i lošijeg sastava diska (Disk manje otporan na ponavljana opterećenja se može naslediti). Disk se sastoji iz središnjeg dela (nucleus pulposus) koji služi kao amortizer, te je bogatiji vodom i perifernog prstena koji daje čvrstinu disku. U slučaju degeneracije središnji deo gubi vodu, periferni prsten puca i dešava se slučaj kao na slici ispod. Tada dijagnoza procesa na kičmi može da glasi: protruzija diska, hernijacija diska, Protrusio disci, Prolapsus disci, ekstruzija diska, diskus hernija, kičmena kila, … Prema vodećim simptomima, ovo može da odgovara sledećim dijagnozama: Lumoischialgia, Radiculopathia, Sy caudae equinae,…

Slika
Slika prikazuje poprečne preseke 2 lumbalna diska. Levo je zdrav disk bez promena u centralnom (žuto obojenom) delu diska. Desno postoji odvajanje centralnog dela diska i njegov prolazak kroz pukotinu perifernog prstena. Deo diska koji je «iscurio» unazad vrši pritisak na korene živaca (rozo obojeni). To dovodi do lumboišijalgije i poremećaja u osećaju dodira, te često do slabosti mišića u delu noge koga taj koren živca inerviše (oživčava).

Slika
Slika prikazuje profilni presek grudnog dela kičme i napredovanje diskus hernije koja sve više vrši pritisak na kičmenu moždinu. Disk je napred, a kičmena moždina je iza njega.

Slika Slika
Slike prikazuju snimak lumbosakralne kičme magnetnom rezonancom - levo je profilni, a desno poprečni presek. Crvenim strelicama je označen deo diska koji je iscurio i vrši pritisak na korene nerava.

Degeneracija pršljenova podrazumeva koštano suženje kanala što se zove spinalna stenoza. Odgovaraju joj pojmovi: Stenosis canalis spinalis centralis i Stenosis recessuss lateralis. Suženje izazivaju najčešće različiti koštani izraštaji sa delova pršljena ( Pojmovi koji se za ovo vežu su spondiloza- spondylosis, sponilartroza- spondylarthrosis, osteofiti,…).

Slika

Slika prikazuje poprečni presek grudnog pršljena. Levo se vidi kičmeni kanal normalne širine, a desno je kanal sužen koštanim izraštajima označnim strelicama.

Stenoza je češća u vratnom delu kičme, a diskus hernija u lumbalnom delu kičme. Grudna kičma je redje zahvaćena ovim procesima.
Tegobe, kod stenoze slabinskog dela kičmenog kanala, se u početku javljaju tokom dužeg, pa sve kraćeg hoda. One se javljaju u formi bola, utrnulosti i/ili slabosti koji nastaju nakon pešačenja odredjene distance i prestaju kada pacijent stane ili sedne. Zovu se neurogene intermitentne klaudikacije (Claudicatio neurogenes intermitens). Rezultat su pritiska na korene živaca koji je naročito jak prilikom hoda. Moraju se razlikovati od klaudikacija (bolova pri hodu) koji nastaju zbog suženja arterija nogu.
Lečenje može biti simptomatsko, fizikalno ili hirurško. Cilj lečenja je da se deo, koji vrši pritisak na nervnu strukturu, odmakne od nje. Glavno je pitanje, ako pacijent ima dijagnozu -diskus hernija, "operacija ili ne"?

U slučaju slabinske diskus hernije operacija je indikovana samo u 10% slučajeva. Ona se izvodi ukoliko se na snimku dokaže diskus hernija, a postoji veće neurološko oštećenje ili su bolovi dugotrajni i ne prolaze na fizikalni tretman (već nakon 6 nedelja, pogotovo ako je disk velik i nema više prostora u spinalnom kanalu za odmicanje diska od korena nerva). Najhitnije stanje je u slučaju pojave utrnulosti, bolova i slabosti u obe noge, uz smetnje mokrenja i stolice. To se zove sindrom kaude ekvine (syndroma caudae equinae) i zahteva hitnu operaciju unutar 48 časova. Operacija diskus hernije podrazumeva uklanjanje dela diska koji je ispao i delova diska koji mogu ispasti (središnji degenerisani deo diska). Postoje različite tehnike operacije. Operacija se vrši preko kožnog reza na sredini ledja dužine oko 3 cm. Nema presecanja mišića niti odstranjenja većeg dela kosti pršljena. Operacija se radi u mikroskopskoj tehnici ili uz pomoć endoskopa. Pored uklanjanja pritiska na koren živca mora se uraditi sve da se, minimalno invazivnom hirurškom tehnikom, spreči nastanak velikog ožiljka oko korena živca, kao i nestabilnosti pršljenova.

Pacijentu se savetuje da ustane tek sutra, posle operacije, uz pomoć fizioterapeuta. Fizioterapeut mu tada objašnjava načine ustajanja, saginjanja, leganja, vežbe... U neposrednom postoperativnom toku obično nestaje ili se značajno smanji bol u nozi, ali se često pojavi bol u predelu rane. On se može povećavati do 4. dana i rezultat je otoka tkiva na mestu operacije. Takodje se može javiti i kratkotrajan bol u nozi. Ovi bolovi nisu rezultat pritiska na nerve i uspešno se leče analgeticima. Pacijent ostaje u bolnici obično 4 dana. Devetog dana se skidaju konci i počinje se sa fizikalnim lečenjem na odeljenju za fizikalnu medicinu ili u nekoj od banja.

Slika
Prodiranje instrumenta hvatalice, sa ili bez odstranjenja dela zadnjeg zida kičmenog kanala, da bi se ušlo u kanal i odstranio deo diska koji vrši pritisak na koren živca.

Postoje i druge metode perkutanog rešavanja diskus hernije (ubodom kroz kožu, bez njenog reza). One su retko indikovane i to kod lakših slučajeva. Za sada je posle njih često indikovano ponovno operisanje klasičnim metodama.

Zamene diska veštačkim su mnogo redje nego u vratnoj kičmi. Indikacije za ove intervencije su kontroverzne, a dugotrajni rezultati još nisu poznati.

U slučaju postojanja stenoze mora se ukloniti veći deo zadnjeg zida kičmenog kanala operacijom koja se zove laminektomija (laminectomia ili laminoplastica).

B Kičmena nestabilnost je najčešće rezultat povrede ili degenerativnih promena. Ona podrazumeva svaku promenu odnosa izmedju pršljenova koja vodi ka poremećaju posture, bolovima i/ili neurološkim oštećenjima. Ukoliko je neka od ovih tegoba prisutna mora se dijagnostikovati tip nestabilnosti rentgenskim, CT i MR snimcima. Nakon toga se odlučujemo da li nestabilnost da lečimo operativno i kojom metodom.

Slika
Slika prikazuje nestabilnost koja se manifestuje klizanjem poslednjeg lumbalnog pršljena prema napred. Ovaj tip nestabilnosti se zove spondilolisteza. Ukoliko izaziva tegobe indikovana je stabilizacija kao na sledećoj slici.

Slika
Stabilizacija slabinskih pršljenova šrafovima koji se ušrafe u pršljenove, a spoje metalnim šipkama. Time se sprečava dalje pomeranje pršljenova, jedan u odnosu na drugi, a oni se mogu i vratiti u normalan položaj.

U dobro odabranim slučajevima bol se hirurški uspešno reši (nestaje ili se znatno smanji) u 90% slučajeva. Ukoliko se na vreme operiše značajno se popravljaju i oštećenja živaca i kičmene moždine (slabost, utrnulost, nespretnost).

Operativno lečenje dovodi do stabilizacije kičme i uklanja pritisak na nervne strukture. Ovim se smanjuje bol i sprečava dalje propadanje nervnih struktura. Ipak mogu zaostati tegobe zbog već izazvanog oštećenja nervne strukture, ali i udruženih bolesti. One podrazumevaju bol koji nije izazvan pritiskom na koren živca ili nestabilnošću, kao što je u uvodnom delu pomenuto. To su npr: miofascijalni bolovi, hronični bol od prethodnog oštećenja korena živca koje je dugo trajalo i drugi tipovi bolova. Pored ovoga nakon operacje ostaju faktori rizika: prekomerna telesna težina, slabost mišića koji stabilizuju kičmeni stub, nepravilni pokreti i dizanje tereta, nepravilno držanje,... Ove i druge promene izazivaju smanjenu pokretljivost u raznim zglobovima.

Sa druge strane oštećeni nervi i kičmena moždina, se manjim delom odmah oporave nakon uklanjanja pritiska na njih. Za oporavak zaostalih neuroloških deficita (slabost mišića, utrnulost, nespretnost, peckanje,...) potrebni su vreme i dodatne terapijske metode. Obično se 75% oporavka dogodi u prvih 6 meseci. Ukoliko je neurološko oštećenje bilo veće i duže trajalo, pogotovo kod starijih ljudi, utoliko će više trajnog deficita zaostati.

Zaostali bol se često uspešno može lečiti i hirurški. O tome više piše u poglavlju sajta o hirurškom lečenju bola.

Operativno lečenje kičme je uvek samo deo terapije. Pre, a pogotovo posle operacije, potrebne su i druge metode lečenja. Dominantno mesto zauzimaju simptomatska i potporna terapija, te fizikalno lečenje i menjanje navika pacijenta. Simptomatska terapija je obično terapija protiv bola i upale (antireumatici, nesteroidni analgetici - Movalis, Nimulid, Diklofenak,,...), te protiv grča mišića (Benzodiazepam, Tetrazepam,...). Potpora regeneraciji nervnih tkiva podrazumeva upotrebu različitih lekova. Ovi lekovi su skupi i njihov terapijski efekat nije presudan, a često nije ni dokazan (različiti preparati B vitamina, OHB-12 inekcije,...).

Metode fizikalog lečenja su brojne, a izdvajamo značaj kineziterapije uz edukaciju pacijenata u vezi faktora rizika. Da bi se naglasio značaj poslednjeg često se ustanove koje se bave lečenjem bolova u kičmi nazivaju "Back school". Pored njih postoje elektroterapija, magnetoterapija, laser, zagrevanje, masaža i alternativnije metode- akupresura, hiropraksija, akupunktura,... Ove alternativne metode lečenja su u svetu više zastupljene nego kod nas. Važno je znati da i za njih terapeut mora biti edukovan i stručan, te da ih ne treba forsirati kada postoje uspešnije metode lečenja. Pacijentima često nije jasno da i ove metode imaju kontraindikacije i štetne efekte.

Ponovo javljanje diskus hernije se može desiti na istom ili susednom nivou od ranije operisanog. Prilikom prve operacije hernijacije diska hirurg odstranjuje sve ono što je iscurelo iz prostora diska i ono što potencijalno može da iscuri, ostavljajući ono što izgleda zdravo. Niko ne može sprečiti dalje propadanje diska i nove diskus hernije se javljaju u 10-15% slučajeva. Ne znači da je svaka lumboišijalgija recidiv (većina to nisu). Ukoliko neurohirurg posumnja na novu kompresiju korena živca on će indikovati MR snimak kičme, ali ovaj put pre i nakon davanja kontrasta u venu. Ukoliko se uradi snimanje bez kontrasta često nismo u mogućnosti da procenimo da li unutar ožiljka, od ranije operacije, postoji disk. Budući da je sada oko korena živca ožiljak od ranije operacije, potrebno je da iscure i manji komadi diska da bi izazvali tegobe. Ponovne operacije na ranije operisanom nivou su veoma specifične i treba da ih indikuje i obavlja neurohirurg kome je ova oblast bliska.

Dolenavedene primere nisam birao kao retke slučajeve u mojoj praksi, već svakodnevne slučajeve da bi bili ilustrativni za što veći broj pacijenata.
Prikazi slučajeva

Primer 1: Pacijentkinja starosti 50 godina koja je 8 meseci ranije imala lumboišijalgiju. Bol se delimično smanjio nakon 2 meseca. Unazad 6 meseci, i pored intenzivne fizikalne terapije u banjskim uslovima i mera terapije bola, bol se značajno ne smanjuje i ometa je u obavljanju i osnovnih funkcija. Pacijentkinja zbog njega ne može da se vrati na posao. Nakon operacije pacijentkinja je ustala to veče, bolovi su se značajno smanjili. Bila je na fizikalnoj terapiji 1 mesec i vratila se zatim na posao.

Slika
strelica pokazuje diskus herniju koja vrši pritisak na korene živaca i uzrokuje bol kod pacijentkinje.

Primer 2 : Pacijentkinja, starosti 54 godine, je 2003. godine počela da oseća bolove u vratu i desnom ramenu. Bolovi su se posle nekoliko meseci spustili do desne ruke i ona je postala slabija. Nije imala preciznu šaku, jak stisak i stvari su joj ispadale. Uradjen joj je MR snimak vratne kičme koji je pokazao diskus herniju i spondilozu na nivou izmedju 5. i 6. vratnog pršljena. Ove promene su pritiskale korene nerava za šaku i dovodili do ovakvog stanja. Pacijentkinju sam tada operisao pristupom od napred. Odstranio sam joj disk i koštane izraštaje koji su pritiskali korene živaca. Pacijentkinja je ubrzo bila bez bolova, a snaga u šaci se popravljala nekoliko meseci. Sada, 5 godina nakon toga, pacijentkinja nema većih tegoba, a neurološki nalaz je uredan.

Slika
RTG snimak vratne kičme pacijentkinje. Strelica prikazuje prednje i zadnje spondilotične promene (koštane izraštaje) 5. i 6. vratnog pršljena.

Slika
MR snimak vratne kičme pacijentkinje. Strelica prikazuje ispali deo diska koji vrši pritisak na nervne strukture.

Slika
MR snimak vratne kičme pacijentkinje. Strelica prikazuje ispali deo diska koji vrši pritisak na nervne strukture.

Slika
MR snimak 5 godina nakon operacije prikazuje da ne postoji nikakav pritisak na nervne strukture na operisanom nivou.

Slika
MR snimak 5 godina nakon operacije prikazuje da ne postoji nikakav pritisak na nervne strukture na operisanom nivou.

Slika
pacijentkinja 5 godina nakon operacije nema većih tegoba i urednog je neurološkog nalaza.

stetoskop.info

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Re: Zdravlje muškarca  |  Poslato: 13 Sep 2013, 10:46
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Gubitak kose - Alopecia androgenetica

Autor: dr Zorana Zlatanović

Slika

Alopecia ( alopecija) predstavlja hronični, progredirajući difuzni gubitak kose. Zapravo, genski je uslovljena povećana osetljivost dlačnog folikula na normalne vrednosti cirkulišućih androgena. Ovo je najčešći tip opadanja kose. Javlja se i kod muškaraca i kod žena, ali kod žena znatno ređe i kasnije, obično u 6. dekadi života. Kod muškaraca se može javiti u bilo koje vreme nakon puberteta. Obično počinje postepeno u 2. dekadi, a najintenzivnija je u 40-im godinama.
Aaa, gubim kosu!
Genetska predispozicija ima centralno mesto u nastanku, ali tačan tip nasleđivanja i mehanizam delovanja cirkulišućih androgena nisu poznati. Pretpostavlja se da je kod muškaraca u pitanju poligeno ili autozomno dominantno nasleđivanje, a kod žena autozomno recesivno. Mehanizam dejstva androgena na dlačni folikul je nejasan. Većina pacijenata je bez endokrinoloških poremećaja. Zapravo, povećana je osetljivost dlačnog folikula na normalne (fiziološke) vrednosti androgena. Skraćen je ciklus rasta dlake te dlaka vremenom postaje sve tanja i kraća i na kraju dlačni folikul prestaje da produkuje dlaku. Muškarci kastrirani pre ili u pubertetu ne razvijaju androgenetsku alopeciju bez obzira na genetsku predispoziciju.

Postoje dva tipa androgenetske alopecije zavisno od toga koje regije su zahvaćene. Muški tip se znatno češće javlja kod muškaraca mada se može javiti i kod žena. Može dovesti do potpunog gubitka kose, a počinje produbljivanjem zalistaka.
Ženski tip se izuzetno retko javlja kod muškaraca i ne dovodi do kompletne ćelavosti. Ovde nema zalistaka, kosa je proređena. Vrlo često je prisutna i hiperseboreja, ali je ovde reč o udruženosti jer su oba fenomena androgen zavisna, a ne o uzročno-posledičnoj vezi.!

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike, porodične anamneze, trihograma. Po potrebi treba sprovesti i dodatna ispitivanja (serumsko gvožđe). Hormonski status, kod žena sa poremećajem menstrualnog ciklusa naročito, hirzutizmom (pojačana maljavost), teškim formama akni, infertilitetom…
Više načina za lečenje daje nadu
Cilj terapije je zaustaviti progresivno opadanje kose i tako sprečiti pojavu alopecije ( ćelavost), kao i stimulisati novi rast kose

finasterid - prvi rezultati terapije postaju vidljivi tek nakon 3 meseca, a rast je evidentan nakon 6 meseci. U slučaju prekida terapije unutar 12 meseci dolazi do gubitka novoizrasle dlake. Preparat mogu upotrebljavati samo muškarci. Od neželjnih efekata treba istaći moguće smanjenje libida i erektilne smetnje, a uz to je i teratogen! Na svu sreću nastali poremećaji su prolazni po prekidu terapije.
minoksidil 2% i 5% lokalno nanet dovodi do ponovnog rasta dlake za 4-12 meseci kod 40% muškaraca. Na našem tržištu se nalazi kao 2% rastvor koji se nanosi 2 puta dnevno. Primena je trajna.
antiandrogeni
- spironolakton,
- cyproteron acetate,
- flutamid,
- cimetidin.
Blokiraju androgene receptore tako da se mogu koristiti samo kod žena.
perike
transplantacija - uzimaju se “parčići’sa delova skalpa koji su označeni kao androgen neosetljiva mesta i “presadjuju” na androgen zavisne regije. Kod velikog broja ova terapija je dala dobre rezultate.
sprejevi za kamuflažu-sve više se koriste.

stetoskop.info

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Zdravlje muškarca  |  Poslato: 17 Nov 2014, 21:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Muškarci su sve manje plodni

Dr Nebojša Bojanić, urolog KCS, o lečenju muškog steriliteta i mogućnostima terapije: Kriterijum o broju spermatozoida po kojem se računa plodnost smanjen sa 20 miliona na 15 miliona po mililitru.

Slika

Nemogućnost začeća je i veliki psihološki problem?

Kada problem sa plodnošću počne da se manifestuje na bilo koji način, često dolazi i do poremećaja erekcije. Par koji pokušava da začne dete je pod velikim pritiskom da ima odnose tačno određenim danima. Ako još pri tome nikako nema uspeha, muškarci doživljavaju problem sa erekcijom. Danas takvim pacijentima ili pomažemo lekovima, ili ih savetujemo da posete psihijatra i da pokušaju da reše taj problem. Osim toga, ceo proces infertiliteta i lečenja snažno utiče na psihičko stanje para, kao i na njihov međusobni odnos.

Bez obzira na sve savremenije metode lečenja infertiliteta, iz decenije u deceniju muškarci su sve manje plodni. Takav trend doveo je i do promene kriterijuma za referentne rezultate kada je u pitanju ispitivanje plodnosti muškarca - spermogram.

Lekari ne znaju do kraja šta je uzrok smanjenoj muškoj plodnosti, ali se slažu da savremeni život nosi niz faktora koji vuku negativne posledice po mogućnost začeća. Ali, tehnološki napredak je uz sve opasnosti po plodnost muškaraca, doneo i povećanje znanja o neplodnosti, kako muškoj, tako i ženskoj, i svesti o potrebi da se ovaj problem na vreme prepozna i leči, kaže u intervjuu za “Novosti” dr Nebojša Bojanić, iz Klinike za urologiju Kliničkog centra Srbije.

- Poslednjih godina značajno je porasla svest muškaraca da ako uz redovne nezaštićene odnose šest meseci ili godinu ne dolazi do začeća, treba da se jave na pregled. Nažalost, umesto da odu kod urologa, često počinju lečenje na svoju ruku. Urade samoinicijativno spremogram, misleći da je to dovoljno. Mali broj laboratorija je sertifikovan da ove analize radi po novim standardima, pa ovakvo samoinicijativno rađenje spermograma najčešće nije validno.

U čemu se razlikuju novi kriterijumi za referentne vrednosti u ispitivanju muške plodnosti?

- Novim kriterijumima koje je donela Svetska zdravstvena organizacija, referentne vrednosti koje se tiču broja, pokretljivosti i izgleda sprermatozoida prilagođene su populaciji, jer je dokazano da danas muška populacija prosečno ima manji broj spermatozoida, a njihova pokretljivost je slabija. Nekadašnji kriterijum brojnosti smanjen je sa 20 miliona na 15 miliona po mililitru. Pokretljivost spermatozoida je ranije razvrstavana u tri kategorije, a danas se deli na dve: u prvoj su progresivno pokretni, a u drugoj su svi ostali spermatozoidi. Osnov za formiranje tih novih kriterijuma je analiza rezultata velikog broja ispitanika koji su ostvarili začeće, pa su te prosečne brojke uzete kao dovoljne i referentne.

Zašto je prosečan muškarac danas manje plodan nego pre nekoliko decenija?

- Nekada su se ljudi dosta rano ženili, već u ranim dvadesetim, žene su se ranije udavale. Danas žene dosta kasnije stupaju u brak i tek posle tridesete počnu da razmišljaju o trudnoći. Ako su njihovi partneri koju godinu stariji, može se očekivati da s godinama imaju lošiji kvalitet semena. Od velikog uticaja su spoljna sredina i način života, a obe te grupe faktora su doživele ogromne promene poslednjih decenija. Način života je mnogo drugačiji, počev od radnog vremena, toga kako se hranimo, koliko smo fizički aktivni, koliko tokom dana koristimo računar.

U poslednje vreme se mnogo priča o uticaju elektronskih uređaja na plodnost?

- Danas svi u velikoj meri koristimo savremene elektronske uređaje, koji imaju mini magnetna polja za koja je teško utvrditi koliko utiču na plodnost. Rađena su i istraživanja o toj međuzavisnosti, ali nema definitivne potvrde da li laptopi i telefoni utiču negativno na plodnost. Dugotrajno držanje laptopa u krilu, međutim, sigurno podiže temperaturu tog dela tela. A priroda je osmislila kako bi zaštitila testise da oni budu van tela i da imaju nižu temperaturu od ostatka, pa sigurno da njihovo grejanje ne pomaže.

Čini se da pacijenti sa problemom plodnosti mnogo lutaju i gube vreme pre i tokom lečenja?

- Osnovne analize važne za mušku plodnost mogu da se urade za dve nedelje, genetske za nekoliko meseci. Kada se muškarcu da neka terapija, mora se sačekati da bi se videli njeni efekti. Za to je potrebno da prođe ciklus spermogeneze, koji traje tri meseca. S druge strane, najviše vremena se gubi u lutanju do pravog lekara, mnogi pacijenti i ne stignu do urologa. Srbiji nedostaju centri za infertilitet, jer se gro lečenja sprovodi kod ginekologa, a deo tima treba da budu i urolog, i endokrinolog, ponekad psihijatar. Često se parovi nepotrebno leče od hlamidije, mikoplazme, ureaplazme, godinu dana piju antibiotike, poremete crevnu floru i izgube samo vreme, a da nisu rešili problem. Ne treba insistirati na sterilnim nalazima ako to ne pomaže.

Kojim sve metodama, i sa koliko uspeha može da se pomogne muškarcima koji imaju problem sa plodnošću?

- Nemamo precizne podatke, otprilike kod trećine svih slučajeva infertiliteta uzrok je do muškarca, trećina kod žene, a nekada postoje problemi kod oba partnera. Muškarci često zbog straha od lekara i zbog stida, počinju samolečenje, uzimaju sami suplemente i gube dragoceno vreme. Neretko se preskače i pokušaj lečenja kod urologa, pa parovi idu direktno kod ginekologa i završe na vantelesnoj oplodnji. Jedan broj tih pacijenata zaista i pored lečenja mora na vantelesnu oplodnju, ali ima dosta onih kojima bi urolog mogao da pomogne.

Koji su to slučajevi?

- Na primer, operacija varikocele u 40 odsto slučajeva može da rezultira spontanim začećem. Neki pacijenti izgube silno vreme nepotrebno lečeći bespotrebno pojedine infekcije, a tek skroman broj pacijenata dođe do urologa. Kada spermogram pacijenata ima samo blago odstupanje, mogu da pomognu suplementi i polivitaminske terapije. Oni mogu da donesu poboljšanje i kod onih koji imaju lošije nalaze, ali se tada daju u okviru priprema za vantelesnu. Takođe, i hormonska terapija može da bude od pomoći, jer je i muški i ženski infertilitet u dobroj meri vezan za endokrine žlezde. Nažalost, mali broj urologa se ovim problemom bavi na pravi način. A može se pomoći čak i pacijentima sa azospermijom.

To su pacijenti koji praktično nemaju spermatozoide?

- U našim ustanovama, ako pacijent nema spermatozoida u ejakulatu, smatra da se da je neplodan, ali kod dobrog dela tih ljudi zaista postoji rešenje. Kod nas, nažalost, u državnim ustanovama još nema mogućnosti dobijanja materijala uz pomoć biopsije testisa. Kod pacijenata sa azospermijom gotovo u 30 odsto slučajeva mogu se na ovaj način naći spermatozoidi s kojima može da se uradi veštačka oplodnja. Država nije prepoznala ovu mogućnost, jer te intervencije dodatno poskupljuju procedure lečenja pacijenata sa neopstruktivnom azospermijom, te zasada pacijenti mogu da im se podvrgnu samo u privatnim ustanovama.

Može li se pomoći pacijentima sa opstruktivnim azospermijama?

- Kod njih je situacija uslovno rečeno lakša. Jer, spermatozoidi se proizvode u testisima, ali ne mogu da prođu dalje jer je semevod opstruiran - zbog urođenog nedostatka, semevoda, povreda, infekcija, hirurških zahvata. Onda se iglom praktično aspirira seme direktno iz testisa i dalje koristi za vantelesnu oplodnju. Ali, ni ova metoda nažalost ne može da se radi na teret Fonda za zdravstveno osiguranje.

Da li nespušteni testisi mogu da uzrokuju kasnije probleme sa plodnošću?

- Ranije se ovaj problem tolerisao do polaska u školu, pa je granica pomerena na pet, pa na dve godine. Danas sva muška deca sa navršenom godinom moraju da imaju spuštene testise u mošnicama. Pedijatar je taj koji mora da prepozna da li su testisi spušteni ili ne. Jer, oni mogu da budu znak testikularne disgeneze, koju čine anomalije položaja, oblika, veličine, lokalizacije ili anomalije funkcije testisa. Dobar deo tih anomalija se manifestuje tek u pubertetu, testisi se ne razvijaju normalno i dete ulazi u hipogonadno stanje koje se u kasnijim godinama manifestuje azospermijom.


b92

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zdravlje muškarca  |  Poslato: 21 Feb 2017, 03:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pet najčešćih oboljenja kod muškaraca

Slika

Koliko muškarci vode brigu o svom zdravlju je veoma teško pitanje, odgovor još teži. Što su stariji muškarci su sve zabrinutiji zbog zdravlja, samo što to neki muškarci više, drugi manje pokazuju. Oboljenja srca i krvnih sudova, rak pluća, depresija i samoubistvo, rak prostate i dijabetes najčešće su oboljenja muškaraca. U narednom tekstu predstavit ćemo vam pet spomenutih « ubica» muškaraca, te dati savjete za njihovu prevenciju.

1. Oboljenja srca i krvnih sudova
Svake godine u svijetu od bolesti srca i krvnih sudova umire više od 17 miliona ljudi Stručnjaci procjenjuju da će do 2020. godine kardiovaskularne bolesti postati vodeći uzrok obolijevanja i umiranja u cijelom svijetu, uključujući i nerazvijene zemlje. Oboljenja srca i krvnih sudova je prva, a ujedno i najveća opasnost za zdravlje muškarca. Naučno je dokazano, a statistikom potvrđeno da je najčešći uzrok smrti kod muškaraca srčani i moždani udar. Najčešći uzroci zbog kojih se dolazi do ovog oboljenja su: pušenje, povišeni krvni pritisak, dijabetes i gojaznost. U ranom djetinstvu kod pojedinih muškaraca može doći do akumuliranja holesterola u krvnim sudovima tačnije u zidovima krvih sudova. Usljed povećanja nivoa holesterola dolazi do povećanja zidova arterija (arterijski plak), ali i do razvoja ateroskleroze. Postoji mogućnost da se dio arterijskog plaka transportuje kroz krvne sudove što može izazvati začepljenje manjih krvnih sudova. Kao posljedicu začepljenja, oštećeni organ u većoj mjeri gubi svoje funkcije. Ukoliko se začepljenje krvnog suda desi u mozgu, onda je to moždani udar ili ako se desi na srcu, srčani udar. Postoji niz načina na koji možete preduhitriti, te samim tim i spriječiti nastajanje ove bolesti.

Prestanak pušenja
Pušenje sužava krvne žile i povećava oskidaciju masnoća u krvi. Zapamtite, svaka cigareta koju ispušite uništava oko 25 mg vitamina E, koji je neophodan za zaštitu od srčanih bolesti.

Fizička aktivnost
Izdvojite 30 minuta za vaše fizičke aktivnosti, jer je taj period sasvim dovoljan da se potakne cirkulacija. Savjetujemo vam šetanje, na udaljenosti od oko 4 kilometra. Iskoristite ljetne dane i posvetite se svom organizmu. Ukoliko danas niste raspoloženi za šetnju, smanjite napetost tako što ćete izaći s prijateljima ili otići u kino ili na bazen s voljenom osobom.

Voće i povrće
Izbjegavajte pretjerivanje u jelu. Obilan i mastan obrok izaziva porast masnoće u krvi. Upotrebom bijelog i crvenog luka, paradajza, jabuka i plave ribe, možete smanjiti rizik od srčanih i moždanih oboljenja. Te namirinice utiču na smanjenje gustoće krvi i djeluju kao oksidans. Uz pomoć hrane krvni pritisak možete držati pod kontrolom.

2. Rak pluća
Rak pluća je vrlo agresivna bolest i jako se brzo širi. Možemo reći da se širi toliko brzo, da se ponekad ne može vidjeti u početnom stadiju na rengenu, sve dok ne izazove neke simptome. Rak pluća se vrlo brzo proširuje u druge dijelove tijela. O opasnosti ove bolesti za muškarce, govori činjenica da manje od polovine muškaraca kojima je dijagnosticiran rak pluća preživi ovu opaku bolest. Najveći uzročnik pojave ove bolesti je konzumiranje cigareta. Prestanak pušenja je ujedno i najefikasniji način za spriječavanje ove vrste oboljenja.

3. Depresija i samoubistvo
Depresija ne utiče samo na žene već i na muškarce, a može biti izazvana stresnim događajima i nerazriješenim problemima ili sukobima. Depresija ne predstavlja samo loše raspoloženje, ona utiče na cijeli organizam i cjelokupno zdravlje čovjeka. Ukratko, to je emotivno stanje koje ima uticaj na sve navedeno. Ranije se dijelilo mišljenje da su žene te koje padaju u depresiju. Danas se prihvata činjenica da su i muškarci skloni depresiji, jer ne ispoljavaju svoja osjećanja. Muški ponos ne dopušta da prizna da je u depresiji, osjećaj bijesa i agresivnosti nije isti kao i plakanje kod žene. Shodno tome, muškarac se okrene raznim porocima alkohol, droga ili slično, koji se često završe s tragičnim ishodom.
Muškarci izvršavaju samoubistvo četiri puta više nego žene. U Britaniji se godišnje 4.500 ljudi ubije zbog depresije. U SAD-u samoubistvo je 11. najčešći uzrok smrti, a 3. uzrok smrti medju populacijom od 15 do 24 godine. Godišnji broj samoubistva u Hrvatskoj varira izmedju 900 i 1.100, dok u Srbiji godišnje skoro 1.500 ljudi izvrši samoubistvo, a polovina njih je Vojvodini, gdje na svakih 17 sati neko oduzme sebi život. Po broju suicida Srbija zauzima 13. mjesto u svijetu.

4. Rak prostate
Prostata je vrsta žljezde koja je smještena ispod mokraćne bešike i veličine je kestena. Njena uloga je da sekretuje supstance koje ulaze u sastav sperme. Rak prostate je nasljedna bolest koja se javlja kod muškaraca starijih od 50 godina. Liječi se hormonskom terapijom, hirurškim odstranjivanjem ili zračenjem. Ukoliko se otkrije na vrijeme rak prostate može se izliječiti u 98% slučajeva.

5. Dijabetes
Dijabetes je tihi ubica jer počinje polako i razvija se godinama, a uništava organizam kao ni jedna druga bolest. Krv se nalazi u cijelom tijelu, pa samim tim godinama povećan šećer ostavlja trajne posljedice na organizam. Najveći problem ove bolesti jeste to da ona nema nikakve simptome. Čovjek se može godinama nalaziti u preddijabetesnom stanju, a da nije svjestan šta ga čeka. Povećana količina šećera u krvi djeluje kao spori otrov na krvne sudove i nerve po cijelom organizmu. Dijabetes tipa 2, stečeni dijabetes, nastaje kao posljedica naglog debljanja, odnosno prekomjernog unošenja hrane u organizam posebno šećera sa visokim glihemijskim indeksom (hljeb i pecivo od bijelog brašna, slatkiši). Kao posljedica neregulisanog unošenja slatkih namirnica je srčani, moždani udar, sljepilo, amputacija noge, te oštećenje bubrega. Dijabetes tipa 1 je bolest uzrokovana potpunim nedostatkom inzulina koja traje cijeli život.


mojezdravljeba

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 74 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker