Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:14


Autoru Poruka
Nika
Post  Tema posta: Kahlil Gibran  |  Poslato: 21 Avg 2012, 19:29
Korisnikov avatar

Pridružio se: 09 Avg 2012, 18:34
Postovi: 81
Lokacija: U susjedstvu..:)

OffLine

Kahlil Gibran
1883.-1931.



Libanonski pjesnik i slikar Kahlil Gibran (Halil Džubran) rodio se 6. decembra 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju. Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD... Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.
Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.
Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.
Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu. To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

21. augusta 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik." (Marko Grčić)
Kahlil Gibran umro je 10. aprila 1931. godine u New Yorku.


Mirisni plodovi duše


Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije


Poslednji put menjao Nika dana 21 Avg 2012, 19:33, izmenjena samo jedanput


Vrh
Nika
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 21 Avg 2012, 19:30
Korisnikov avatar

Pridružio se: 09 Avg 2012, 18:34
Postovi: 81
Lokacija: U susjedstvu..:)

OffLine
More


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.


Vrh
Nika
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 21 Avg 2012, 19:31
Korisnikov avatar

Pridružio se: 09 Avg 2012, 18:34
Postovi: 81
Lokacija: U susjedstvu..:)

OffLine
O prijateljstvu


Vas je prijatelj odgovor na potrebe vase.
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju zanjete s zahvalnoscu.
On je vase kuciste i ognjiste vase.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazite od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaze otvoreno sta misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada suti,
nek vase srce ne prestane osluskivati njegovo,
jer i bez rijeci, medju prijateljima, sve misli,
sve zelje, sva iscekivanja, radjaju se i dalje,
s radoscu koja ne trazi povladjivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.
Jer sta je za vas prijatelj
kog trazite samo da ubijete vrijeme?
Trazite ga samo da biste
to vreme odista prozivjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smeijha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.


Vrh
Nika
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 21 Avg 2012, 19:35
Korisnikov avatar

Pridružio se: 09 Avg 2012, 18:34
Postovi: 81
Lokacija: U susjedstvu..:)

OffLine
Ljušture i suštine

"...Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasao sam ga u osvitu jutra.

...Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošću nadajući se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a izbjegavamo suštinu u nama skrivenu.
Ako neko od nas posrne, kažemo da pada,
ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada,
ako zamuca, kažemo da je nijem;,
ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom hropcu i da umire.

I ja i vi strastveni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Što možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?

Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni,
kažem i vama i sebi:
Ono sto vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama,
ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima.
Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik.
Ako vidimo čovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo tko je ubica, a tko žrtva.
Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji je od njih veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava,
niti uzimaj njegove riječi ili neko delo kao simbol njegove nutrine.
Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjećanja.
Takođe je mnogo onih koje podcjenjuješ zbog ružna izgleda i nedolična života,
a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.

Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru.
Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana možeš sresti dva čovjeka.
Jedan ti se obraća glasom sto liči na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama.
Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojažljivost.

Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš:
Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga.
Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u zraku,
Jedna se za me moli, a druga mi bol želi,
u duši svake od njih je sjenka Duha.

Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te udjes u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i sirokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi,kao da im je praznik ili festival.

Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i uskim uličicama koji, kada se kiša padne pretvore u glinene otoke u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine.
Mještani su obični i jednostavni, kao tetiva na luku, idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći:
Razlika izmedju onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti.
U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć,
u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija,
u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednom vrtu.
Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi.
Sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama,o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade svećenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome sto čujes ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava rijeci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima.
Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama,
u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno,
u onome čime te slika nadahnjuje, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.

Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima,
ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram,
osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem pre nego što oslobodiš moje bice onoga što sam od drugih preuzeo.
Ne reci:
On je škrtica stisnute ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost.
Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane..."

Iz Mirisnih plodovi duše


Vrh
Bubi
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 04 Okt 2012, 19:52
Korisnikov avatar
Black Woman

Pridružio se: 23 Maj 2012, 23:20
Postovi: 11955

OffLine
Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije čije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se kreće u prostoru. Ona se preobraća u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se diže kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrđava koju ni munja ni oluja ne može da potrese.
Moja misao je nježan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne može tebe da izmijeni niti je ti možeš izmijeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i večerom.
Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Halil Džubran


Vrh
Tesa
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 23 Jan 2013, 22:14
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 18 Sep 2012, 18:55
Postovi: 4287

OffLine
“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer, oni imaju vlastite misli…”


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 30 Mar 2013, 12:54
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Клоним се људи који мисле да је дрскост храброст, а нежност кукавичлук, а клоним се и оних који мисле да је брбљање мудрост, а ћутање незнање.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 20 Apr 2013, 18:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Први пољубац



То је први гутљај из пехара који богови напунише из светог врела љубави. То је граница између суњне што срце обхрава и растужује и поуздања које га испуњава и усрећује. То је почетак поеме духовног живота и прво поглавље романа о правоме човјеку. То је чврста спона која веже необичност прошлости с бљеском будућности. Он доводи притајења осјећања до пјевања. То је ријеч коју усне изговарају објављујући да срце доспијева на пријестоље, да је љубав краљица и да је оданост круна. То је њежан додир, као када лахор врховима прстију прелази преко усана руже односећи собом дуго слатко уздисање и тихо умилно шапутање. То је почетак чудесног треперења које љубавнике узноси из материјалног свијета у свијет надахнућа и снова. То је примицање цвијета сасе шипковом цвијету и мијешање њиховог даха да би се трећа душа родила.
Ако први погледа личи на сјеме које богиња љубави у поље људског срца баца, онда је први пољубац налик првоме цвијету на врху прве гране на стаблу живота.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 03 Maj 2013, 20:04
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Кад вас љубав позове, пођите за њом, Премда су стазе њене тегобне и стрме. А кад вас крила њена обгрле, препустите јој се, Премда вас мач, скривен међу перима њеним, може повредити. А кад вам проговори, верујте јој, Премда вам глас њен може унистити снове, к'о што северац опустоши врт. Јер, баш као сто вас крунисе, љубав ће вас и разапети. Исто као што вас подстиче да растете, исто тако ће вас и окресати. Као сто се успиње до висина ваших и милује вам гранчице најтананије што трепере на сунцу, Тако ће се спустити и до вашег корења и протрести га у његовом пријањању за земљу. Попут снопља пшеничног, сакупиће вас у наручје своје. Омлатиће вас, да би вас оголила. Просејаће вас, да би вас отребила од кукоља. Самлеће вас, до белине. Умесиће вас, док не постанете гипки; А онда ће вас изложити својој светој ватри, тако да постанете свети хлеб за свету Божију светковину.

Све ће вам то љубав учинити, не бисте ли спознали тајне свога срца и у спознаји тој постали део срца живота.
Будете ли, пак, у страху своме тражили само љубавни мир и задовољство, Боље вам је онда да покријете голотињу своју, и одете са гумна љубави, У свет који не познаје годишња доба где ћете се смејати, ал' не пуноћом смеха свог и плакати, ал' не до последње сузе своје.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Kahlil Gibran  |  Poslato: 09 Maj 2013, 19:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Мирисни плодови душе



Душо да не стремим Вјечности не бих чуо
мелодију коју само Вријеме пјева
Већ бих живот прекратио и од тијела начинио
тајну коју гробље скрива

Кад се не бих душо купао сузама
и болом украшавао очи
Живио бих слијеп, са ноктима у очима
и гледао само у лик тами

Што је живот душо него ноћ у походу
а ипак је смјењује зора која траје
Тако мене жеђ у срцу упућује рајском врелу
и гутљају смрти милосрдне

Ако душо незналица каже да и душа и тијело нестају
да се не враћа оно што нестане
Реци му да цвијет нестаје али има сјеменку
која остаје и тајну вјечности крије
Душо да не стремим Вјечности не бих чуо
мелодију коју само Вријеме пјева
Већ бих живот прекратио и од тијела начинио
тајну коју гробље скрива

Кад се не бих душо купао сузама
и болом украшавао очи
Живио бих слијеп, са ноктима у очима
и гледао само у лик тами

Што је живот душо него ноћ у походу
а ипак је смјењује зора која траје
Тако мене жеђ у срцу упућује рајском врелу
и гутљају смрти милосрдне

Ако душо незналица каже да и душа и тијело нестају
да се не враћа оно што нестане
Реци му да цвијет нестаје али има сјеменку
која остаје и тајну вјечности крије...


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 32 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker