Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:44


Autoru Poruka
Tina
Post  Tema posta: Istina ili zabluda  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:49
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Prava istina o Njutnovoj jabuci


Rukopis, u kome je reč o jabuci i gravitaciji i koji je bio povod za jednu od najpoznatijih anegdota u istoriji nauke, sada je svima dostupan putem Interneta.

Slika

Reč je, naravno, o čuvenoj priči o jabuci koja je Isaku Njutnu (1643-1727) pala na glavu i podstakla ga da postavi opšti zakon gravitacije, koji će rešiti mnoge tajne koje su zadavale glavobolje naučnicima pre njega.

Bežeći od kuge koja je 1666. godine harala Londonom, mladi Njutn sklonio se na seosko imanje rodnog Vulstorpa, u Linkonširu. Dok se odmarao u dvorištu, razmišljajući o misterijama univerzuma, na glavu mu je pala jabuka i istog časa sinula mu je ideja o teoriji gravitacije.

Ovu priču su, nesumnjivo, tokom vremena "ulepšali" kako sam Njuton tako i generacije naučnika i profesora da bi učenici lakše zapamtili jedan od osnovnih zakon fizike.

Od danas, međutim, svako ko ima pristup Internetu može da zaviri u rukopis u kome se opisuje kako je slavni britanski naučnik zahvaljujući padu jabuke razvio teoriju gravitacije.

Rukopis, koji je u digitalnoj formi objavilo Kraljevsko društvo u Londonu, napisao je 1726. godine Njutnov savremenik, Viljam Stakli (William Stukeley), arheolog i autor prve biografije najvećeg britanskog naučnika (Memoirs of Sir Isaac Newton's Life) nakon zajedničke večere na kojoj je Njutn sagovorniku ispričao anegdotu o jabuci.

Rukopis, koji sadrži najdetaljniju verziju čuvene priče verovatno će mnoge razočarati jer se u njemu nigde ne pominje da je jabuka Njutna pogodila u glavu već se samo govori o načinu na koji ga je pad voćke naveo na razmišljanje.

Njuton je ovu anegdotu ispričao Stakliju pod stare dane, 50 godina nakon tog događaja. Mnogi veruju da ju je čak izmislio kako bi zabavio svog sagovornika.

"Priča je sigurno istinita, ali je vremenom ulepšana", kaže Kit Mur, direktor arhive Kraljevskog društva.

Na imanju Vulstorp, koje je danas pod zaštitom države, i dalje raste ista vrsta jabuka kao u Njutnovo doba - sorte "cvet Kenta" koja se najviše upotrebljava za kuvanje kompota i džemova.

Anegdota, makar ona bila samo plod mašte jednog starca, ostala je upisana u istoriju nauke kao jedan od najboljih "eureka trenutaka".

Među njima je i ne manje slavna priča o tome kako je Arhimed otkrio zakon o sili potiska dok se kupao u kadi, kao i anegdota vezana za austrijskog fiziologa i nobelovca Ota Levija, koji je, navodno, u snu došao do dokaza o načinu prenošenja nervnih impulsa putem neurotransmitera.


b92


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Istina ili zabluda  |  Poslato: 28 Maj 2012, 15:19
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Često potcenjen naučni metod


Veliki naučnici nas ponekad potpuno zbunjuju. U par rečenica, oni zamišljaju jednostavnu situaciju iz koje – nasuprot svemu što očekujemo i na šta smo navikli – izvlače dramatične zaključke koji dovode u sumnju i ruše stare teorije, sugerišu nove hipoteze i otvaraju neslućene puteve daljeg istraživanja. Objektivni posmatrač, posebno ako ne potiče iz naučnog miljea, mora biti zapanjen. Kako je to moguće? Odgovor glasi: zahvaljujući korišćenju moćne tehnike misaonog eksperimenta. Tehnike toliko moćne da su mnogobrojni primeri njenog korišćenja postali vlastite imenice poznate svakoj naučno pismenoj osobi: Meksvelov demon, Šredingerova mačka, Ajnštajnov lift, Serlova kineska soba, Tomsonova lampa, Vignerov prijatelj...

Slika

Misaoni eksperiment postao je slavan sa Albertom Ajnštajnom – otuda i obično navođenje istog kao Gedankenexperiment i van nemačkog govornog područja, kako je to genije iz Ulma uvek govorio. Istorijski razlozi za to su jasni, i obrazloženi lepo u klasičnim Ajnštajnovim biografijama, od Infelda, preko Paisa, do Jamera. Ovde ćemo se, u skladu sa osnovnom niti ove knjige, usresrediti na praktično-saznajne aspekte iste teme.

Ovo je, međutim, jedan od epistemoloških koncepata koji je više nego većina drugih povezan sa istorijom nauke, tako da ćemo se češće oslanjati na analizu istorijski značajnih primera. Takođe, Gedankenexperiment je po samoj svojoj prirodi jedna od najrazgranatijih i najheterogenijih naučnih metoda. Samim tim, u ovom ograničenom obimu nemoguće je adekvatno diskutovati sve boje i oblike ove kaleidoskopske teme, te ćemo se zadržati na nekoliko najzanimljivijih poenti.

U istorijskoj studiji iz 1996. godine, danski istoričar i filozof nauke Vit-Hansen je utvrdio da je pionir izučavanja magnetizma, Hans Kristijan Ersted bio prvi koji je u spisima koristio nemačko-latinsku kovanicu Gedankenexperiment oko 1812. godine. Čisto nemačka verzija je, inače, Gedankenversuch i takođe se pripisuje Erstedu. Glavne zasluge za popularnost samog termina, ali i misaonog eksperimenta kao legitimne metode imaju dvojica ljudi koji su bili aktivni krajem XIX i u prvoj polovini XX veka, dopisivali se i imali ogroman uticaj jedan na drugog. Stariji od njih je bečki filozof i fizičar Ernst Mah (1838-1916); mlađi se zvao Albert Ajnštajn.

Mah je koristio izraz Gedankenexperiment da označi zamišljeno izvođenje stvarnog eksperimenta koji bi se docnije i izveo u stvarnosti (najčešće od strane njegovih studenata!). Na taj način, Mah je insistirao na objašnjenju razlika između zamišljene i stvarne situacije, kao primera za ograničenje saznajnih moći teorijske nauke.

Slika

Za Maha, misaoni eksperiment bio je neophodna preteča svakog realnog eksperimenta. Ovo je bilo u skladu sa njegovom filozofijom nauke koja je, kao što je poznato, predstavljala temelj docnijeg logičkog pozitivizma slavnog “Bečkog kruga” i koja je insistirala na empirijskoj verifikaciji induktivno dobijenih teorijskih stavova. Ekstremno zagovaranje ovakvog stava odvelo je Maha na stranputicu – naročito u čuvenoj raspravi sa Ludvigom Bolcmanom u kojoj je odbijao da prihvati postojanje atoma, kao entiteta koji se ne mogu empirijski verifikovati.

Ironija je da je upravo Mahova tehnika Gedankenexperimenta (odgovarajuće uopštena), više nego išta drugo doprinela, posebno primenjena na domen kvantne mehanike tokom 1930-tih i 40-tih godina, slomu logičkog pozitivizma, jedne od velikih zabluda XX veka. (To da mnoge pozitivističke teze nisu još napuštene, posebno na “nižim nivoima” nauke, poput udžbenika i popularnih knjiga, jeste zanimljiv fenomen, ali pre svega sa psihološkog i sociološkog stanovišta, a bez prave veze sa aktuelnom naukom ili epistemologijom.)

Jedan od poslednjih kritičara misaonog eksperimenta kao legitimne metode bio je veliki francuski fizičar, filozof i istoričar nauke Pjer Dijem (1861-1916) u svojoj slavnoj knjizi Cilj i struktura fizičke teorije; Dijemovi argumenti su danas tek istorijski kuriozitet – možemo se samo osmehnuti Dijemovom strahu da bi lakomisleni fizičari mogli zameniti stvarne eksperimente misaonim – što je naročito ironično u svetlu činjenice da se njegova knjiga pojavila upravo 1905. godine!

Karakterističnu težinu su misaoni eksperimenti dobili sa Ajnštajnom, a naročito njegovim radom na dve teorije relativnosti, specijalnoj (1905) i opštoj (1915-16). Kao što gotovo svi biografi najvećeg naučnika našeg doba ističu, dva su konkretna misaona eksperimenta igrala ključnu ulogu u razvitku ovih teorija. Najpre se Ajnštajn upitao “šta vidi posmatrač koji juri za svetlosnim zrakom?” – iz čega je izrasla specijalna teorija relativnosti, čija je stogodišnjica nedavno svečano proslavljena u čitavom svetu, ta prva revolucija u našem poimanju prostora i vremena.

Ajnštajn je zaključio da bi zamišljeni posmatrač koji bi se kretao tačno brzinom svetlosti u vakuumu c morao videti “zamrznute” elektromagnetske talase, što mu se činilo besmislenim (i narušavalo klasični, Galilejev princip relativnosti koji sugeriše da posmatrač koji se kreće ravnomerno, bez obzira na brzinu, mora iskusiti iste prirodne zakone i fenomene kao i onaj koji “miruje”). Jedini izlaz iz te situacije bio je, činilo mu se, da negira samu polaznu pretpostavku misaonog eksperimenta: da se ma koji posmatrač uopšte može kretati brzinom svetlosti u vakuumu! (Ovo je dobra ilustracija tipičnog spoja misaonog eksperimenta i drevnog matematičkog metoda svođenja na apsurd, reductio ad absurdum.)

Slika

Drugi ključni Gedankenexperiment bio je lift koji pada (“Ajnštajnov lift”). U potrazi za inercijalnim sistemom (= onim referentnim sistemom u kome bi važili Njutnovi zakoni klasične mehanike), Ajnštajn je naišao na sliku lifta čiji se kabl prekinuo i koji se nalazi u stanju slobodnog pada u gravitacionom polju naše planete. Takav sistem je, kako sugeriše Infeld, “skoro inercijalan” u smislu da u njemu lokalno vladaju Njutnovi zakoni barem dok lift nije suviše veliki (prostorno ograničenje) i dok se ne sudari sa dnom okna (vremensko ograničenje). Propagacija svetlosti od lampe na jednom zidu lifta do fotoelektrične ćelije u istoj visini na suprotnom zidu mora se odvijati tako da izgleda isto za posmatrača u liftu i onog koji stoji na površini Zemlje van njega.

Pošto posmatrač u liftu neće primetiti ništa neobično (za njega efektivno vlada bestežinsko stanje), a posmatrač na Zemlji (za koga postoji normalna sila teže) primećuje da se za konačno vreme putovanja od jednog zida do drugog lift malkice spustio – i da je stoga fotoelektrična ćelija za njega sada na manjoj visini od lampe – jedini logički konzistentan zaključak jeste da je svetlosni zrak skrenuo u gravitacionom polju! I ne samo to: pošto svetlosni zrak prati samu strukturu prostorvremena, iz toga sledi da je u gravitacionom polju prostorvreme zakrivljeno! Koliko je samo bogata “pećina sa blagom” koja je ovime otvorena: crne rupe, gravitacioni talasi, supernove, neutronske zvezde, gravitaciona sočiva, Veliki prasak, crvotočine, prostorvremenska pena – sve to potiče iz nje, a kraj se još uvek ne nazire!

Zapazimo da Ajnštajnovi Gedankenexperimenti lepo ilustruju različite primene ove metode: dok je prvi (potera za svetlosnim zrakom) destruktivan, u smislu da osporava vladajuću paradigmu, drugi (lift koji pada) je izrazito konstruktivan, pošto predviđa nove fenomene i ukazuje na pravce duž kojih valja razvijati teoriju. Sem toga, oni se očigledno razlikuju i po “realističnosti”: dok je potera za svetlosnim zrakom suštinski neostvariva kao realni eksperiment, dotle je lift koji pada principijelno ostvariv, mada nepraktičan, skup i verovatno neprihvatljiv iz etičkih razloga! Nijedan od njih ne bi se svideo Mahu! (Naravno, Ajnštajn nije samo u te dve prilike koristio metod misaonog eksperimenta; još jedan poznat slučaj je izvođenje relacije promene inercijalne mase i energije sistema , koji ima i tu prednost da daje relativistički zakon održanja energije-impulsa; lep prikaz ovoga dao je beogradski fizičar Dragan Redžić u jednom članku iz 2005. godine.)

Slika
Zenonov paradoks

U najširem smislu, dakle, misaoni eksperiment je proces (i) zamišljanja imaginarne situacije, te (ii) korišćenja tako zamišljene situacije za poboljšanje našeg razumevanja pojmova ili zakonitosti od značaja za stvarni svet. U slučaju Ajnštajnovih ikoničkih misaonih eksperimenata, zamišljamo imaginarnog posmatrača koji juri svetlosni zrak ili imaginarne posmatrače koji se žrtvuju vršeći eksperimente u liftu koji pada u Zemljinom gravitacionom polju. Tako zamišljenu situaciju koristimo za poboljšanje našeg razumevanja, u prvom slučaju mehaničke teorije prostiranja svetlosti kao talasa u etru, a u drugom slučaju prostiranja svetlosti kroz gravitaciono polje.

Razumevanje proističe pre svega iz refleksije nad zamišljenom situacijom. Misaoni eksperimenti su tako pre svega teorijski, tj. a priori, a ne empirijski procesi saznanja (jedna od boljih novijih knjiga na tu temu, kanadskog filozofa nauke Džejmsa Brauna iz 1993. godine nosi naslov “Laboratorija uma”), premda je ta distinkcija sa pojavom “trećeg carstva”, odnosno numeričkih eksperimenata postala umnogome zamućena. Karl Hempel, jedan od pionira savremene epistemologije, nazivao je ovu metodu “teorijskim eksperimentima-u-mašti”, naglašavajući razliku između potencijalno ostvarivih i onih vrsta misaonog eksperimenta čija se postavka nikada ne može ostvariti u praksi.

Misaoni eksperimenti su, dakle, dobro-strukturirana, dobro definisana hipotetička pitanja koja koriste pogodbeno rasuđivanje: “Šta bi se moglo desiti ako...” Sam modus postavljanja hipotetičkih pitanja po modelu “Šta bi se moglo desiti ako...” je u filozofiji korišćen od antičke Grčke. Legendarne Zenonove aporije poput “Ahila” (kome se obično dodaje neistorijska, ali nadasve simpatična, kornjača) ili “Stadiona” formulisane su u terminima misaonih eksperimenata.

Pozni pitagorejac Arhita iz Tarenta (IV vek pre n.e.) tako je, po tradiciji tvrdio da se mora prihvatiti prostorna beskonačnost svemira, pošto bi suprotna hipoteza – ona o konačnosti svemira – značila da bi se, u misaonom eksperimentu, moglo doći do tačke gde se svemir završava, odnosno odakle se, recimo, ne bi mogla pružiti ruka ili štap nimalo dalje. Pošto mu se ovo činilo očigledno besmislenim, Arhita je smatrao da je stara pitagorejska ideja o prostornoj beskonačnosti potvrđena – podjednako dobar primer misaonog eksperimenta kao i bilo koji od docnijih primera! Kasnije su u antici ovaj isti misaoni eksperiment upotrebili atomisti, pa se on pojavljuje i u Lukrecijevom slavnom filozofskom spevu O prirodi stvari.

Danas je misaoni eksperiment već klasična i nesporna metoda, najviše korišćena i dalje u teorijskoj fizici i analitičkoj filozofiji (i inače po mnogo čemu dve bliske discipline), ali značajna i u kontekstima nauka kakve su evoluciona biologija, astronomija, geonauke (naročito klimatologija), neuronauke (uključujući kognitivnu psihologiju i veštačku inteligenciju), medicinske nauke (posebno epidemiologija), a u poslednje vreme i društvene nauke poput ekonomije, sistemske analize ili analize rizika. U pravnim naukama, naročito u anglosaksonskom pravosuđu, često se koriste termini poput “hipotetičke situacije” da označe suštinski isti pristup.

Jedna specifična vrsta misaonog eksperimenta jeste onaj u istorijskim naukama, odnosno kontekst “alternativne istorije”. Klasične primere ovoga u političkoj istoriografiji čitalac može naći u dve neobično zabavne antologije koje je uredio savremeni vojni istoričar Robert Kauli Šta bi bilo? i Šta bi još bilo? Naravno, najviše su se ovom vrstom Gedankenexperimenta bavili autori umetničke proze, tako da se on konstituisao i kao zaseban književni žanr; među najpoznatija i najvrednija ostvarenja ovog tipa spadaju Čovek u visokom dvorcu Filipa K. Dika (u kome se opisuje alternativni svet u kome su sile Osovine trijumfovale u II svetskom ratu), Pavane Kifa Robertsa (protestantska Reformacija osujećena uspehom španske Armade) ili Gvozdeni san Normana Spinrada (do II svetskog rata ne dolazi zbog Hitlerove emigracije u Ameriku).


Ironija je da je upravo veliki misaoni eksperimentator Albert Ajnštajn pokazao neispravnost Arhitinog zaključka u najopštijem slučaju zakrivljenog prostora. Ajnštajnov prvi kosmološki model iz 1917. godine predstavlja upravo takav svet: konačan, ali neograničen, u istom onom smislu u kome se za površinu naše planete može reći da je konačna (jer ima samo konačan broj kvadratnih kilometara i konačan broj toponima koje možemo posetiti), ali neograničena (jer nigde ne postoji tačka ili linija za koju možemo tvrditi da tu površina Zemlje prestaje). Ovo je utoliko zanimljivije što su još pitagorejci, Arhita među njima, bili među prvima koji su tvrdili da je Zemlja okrugla. Jednostavno, u Ajnštajnovom modelu kosmosa – pionirskom, mada kao što danas znamo potpuno pogrešnom! – svemirski putnik koji bi se kretao u pravoj liniji ne bi nikada naišao na Arhitin “zid”, već bi se jednostavno, poput kosmičke verzije Magelanovog putovanja, vratio nakon mnogo milijardi parseka na početno mesto (više o ovom istorijski važnom modelu i drugim ključnim epohama razvoja savremene kosmologije može se pročitati u izvrsnoj monografiji Helgea Kraga Kosmologija i kontroverza, uzbudljivoj poput najboljeg krimi-romana). Naravno, sam koncept zakrivljenog prostora jedan je od najrevolucionarnijih pojmova savremene nauke i bilo bi izrazito naivno i smešno zamerati Arhiti što ove mogućnosti nije bio svestan.

Vredi samo pomenuti da se ova vrsta misaonih eksperimenata pojavljuje i u drugim istorijskim disciplinama; u kontekstu paleontologije i evolucione biologije možda je najpoznatiji misaoni ogled sa “premotavanjem trake” do vremena Kambrijske eksplozije u briljantnoj knjizi Stivena Dž. Gulda Čudesni život. I, naravno, Šerlok Holms, Sem Spejd i njihovi realni ekvivalenti u svetskim policijama i detektivskim službama spadaju među najstrastvenije poznate misaone eksperimentatore.



b92


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Istina ili zabluda  |  Poslato: 28 Nov 2013, 23:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Чињеницама против заблуда о мозгу


Slika


Није тачно да људи користе само десет одсто својих нервних ћелија. Мозак је у целини активан!


Ове и још многе друге заблуде и истине о нервном систему од јуче су представљене на изложба постера „Митови у неуронаукама”, у Галерији науке и технике САНУ, под окриљем фестивала „Недеља свести о мозгу”.

Студентска секција Друштва за неуронауке Србије организовала је поставку у оквиру фестивала, који је такође јуче почео, како би разбила честе митове о „малим сивим ћелијама” и открила неке од важних чињеница у овој области. Неке од истина су и да мозак чини два одсто људске телесне тежине и троши 20 одсто кисеоника и енергије, као и да мала количина стреса, на пример, кратак рок за спремање испита, поспешује размишљање, али да дуготрајна изложеност стресу штети мозгу и може да поремети памћење.

– Хтели смо да људима укажемо на чињенице на основу којих треба да формирају мишљења о најпопуларнијим темама у неуронауци – објашњава Снежана Станковић, организатор фестивала „Недеља свести о мозгу”.

Она истиче да се у медијима и иначе у лаичкој јавности научна истраживања поједностављују и преувеличавају. Зато поставка скреће пажњу на то да „полне разлике мозга не значе боље интелектуалне способности или другачије понашање”.

– Извесне разлике између мушког и женског мозга постоје, али проблем је што се разлике истичу у негативном контексту – додаје Станковићева.

Посетиоци изложбе ће недоумице у вези са нервним системом моћи да разреше у разговору са Станковићевом и осталим члановима Студентске секције Друштва за неуронауке Србије, иначе студентима медицине, биологије и психологије. Госте галерије очекује и партија шаха, односно право да повуку потез и тако сиву масу држе у „кондицији”. Академци ће за најстарије грађане приредити и радионице које објашњавају природу једног неуролошког прегледа.

Истовремено са овом поставком, на истом месту одржава се и изложба мозгова у формалину, чији је аутор професор др Милица Скендер-Газибара. Ови експонати су музејски препарати које су уступили Институт за патологију Медицинског факултета и Ветеринарски факултет. Поред препарата истакнут је и рад Алоиза Алцхајмера, односно цртеж синдрома који је по њему назван.

Поменуте поставке трајаће до 16. марта. Научнопопуларни фестивал „Недеља свести о мозгу” одржава се ове седмице у Београду и Новом Саду под слоганом „Сви мозгови на једном месту”. Манифестација укључује предавања лекара и професора из области неуронаука, сусрете стручњака и лаика, као и отварање врата универзитетских и болничких лабораторија за ширу јавност. Програм је намењен свим заинтересованим посетиоцима без обзира на узраст и образовање како би се што већем броју људи приближила нова знања о мозгу.


Лоше вести за ноћобдије


Изложба подучава посетиоце да се људски мозак стално мења под утицајем искуства. Здрав мозак губи релативно мало неурона чак и са годинама. Неки од постера, међутим, потврђују лоше вести за ноћобдије и зависнике од мноштва прозора на рачунарским екранима. Наука не подржава тренд такозваног мултитаскинга, обављања различитих послова истовремено, јер је капацитет мозга за истовремену обраду више од једног задатка – ограничен. Опет, дубок сан, преко потребан за одмор и успешно савладавање градива, јавља се рано током ноћи, што не иде у прилог ђацима и студентима који лежу у ситне сате.


preuzeto sa politika


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: За оне који ово још нису знали, а и оне друге да понове град  |  Poslato: 05 Sep 2014, 10:07
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Slika


Размак између железничких шина у САД је тачно 1,4351 м.

Зашто толико?

Зашто што је толики размак између железничких шина британске железнице.
Будући да су железнице у САД почели градити Енглези, употребили су и у
Америци исту меру.

А зашто у Енглеској употребљавају ту меру?

Зато што су први вагони у Енглеској израђени у радионици која је пре
израде вагона производила кочије. За железничке вагоне су употребили
исто подвожје које су пре користили за кочије.
Зашто су за подвожја кочија употребљавали баш ту меру (1,4351 м)?
Зато што је размак точкова на кочијама био прилагођен старим европским
путевима који су имали ту ширину.

А, зашто су путеви имали баш ту ширину?

Зато што су путеве направили стари Римљани током својих освајачких похода.
Њихове двоколице са коњском запрегом имале су ту меру.

А зашто су римске двоколице имале баш ту меру?

Зато што су запрегу конструисали тако, да је била широка тачно онолико
колико су захтевале две коњске гузице.

Коначно:

Амерички спаце схуттле има два резервоара за гориво (СРБ - Солид
Роцкет Боостер), које израђује фирма Тхиокол у савезној држави Утах.
Инжењери који су пројектовали резервоаре хтели су да направе шире, али
су били ограничени ширином железничких тунела којима је пролазио воз
са резервоарима. Ширина тунела је, опет, одређена размаком шина.

Закључак:

Најнапреднији пример америчке технологије је заснован на темељу
ширине гузице римског коња!

Требало би ово послати комплетној државној управи и доконим
мајмунима који мењају законе и правилнике сваки час, уз напомену:

ДРЖИТЕ СЕ КОЊСКЕ ГУЗИЦЕ!


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Istina ili zabluda  |  Poslato: 10 Dec 2014, 17:58
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Hibridna humanoidna bića snimljena na Marsu?!


Slika


Foto je sa Marsa i u prvom planu prikazuje hibridna bića. Ono što je veoma intrigantno je da tu na snimku postoje dva bića koja kao da komuniciraju međusobno.

Mogućnost da su to ipak samo dva kamena koja liče kao jaje jajetu je veoma mala.

phpBB [media]


Ove objekte je NASA snimila pre nekoliko godina ali je tek sada snimak izašao u javnost.

Treba se setiti nedavnog intervjua bivše službenice NASA Done Hejr koja je izjavila da je videla NLO na Marsu, ali da joj je kolega rekao da je njegov posao da sve takve snimke izbriše, što je i radio.

Njeno svedočenje:

phpBB [media]


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 30 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker