Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:01


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 16 Jun 2012, 14:50
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ajnšajn koristio Milevinu ljubav

Da li je Mileva Marić žrtva mita o Albertu Ajnštajnu. Njeni rođaci pričali kako su “naša dobra Mica i naš ludi zet” ispod duda u Kaću, računali nešto do kasno u noć

Slika

DILEMA da li bi Albert Ajnštajn (1879-1955) bez Mileve Marić (1875-1948) ikada smislio teoriju relativiteta - živi već 91 godinu, koliko je proteklo od kada mu je uručena Nobelova nagrada.

Norveška istoričarka Anastasija Hajdi Larvol zatalasala je ovih dana javnost svojim nedvosmislenim tvrdnjama da je Albert bio veći manipulator nego naučnik i da je za Nobela zaslužnija Mileva od njega samog.

- Rekla je gospođa Larvol ono što mi, Milevini malobrojni preostali rođaci, zahvaljujući porodičnom predanju, znamo odavno - kategoričan je Dragiša Marić, diplomirani inženjer poljoprivrede iz Kaća.


Dragiša je kao dečak slušao priču o tome kako su “naša dobra Mica i naš ludi zet” ispod duda u Kaću, gde je u porodičnoj kući slavni bračni par sa svojim sinovima Hansom Albertom i Eduardom nekoliko leta dolazio u goste, računali nešto do kasno u noć, uz gunđanje Milevinog dede što toliko troše petrolej.


PISMA

Iz perioda nastanka čuvene teorije sačuvano je 45 Albertovih i 11 Milevinih pisama. U jednom od njih Albert piše Milevi da će biti srećan kada zajedno završe njihovu teoriju.

Svestan je Dragiša da njegovo porodično predanje ne postoji “crno na belo” u naučnom svetu. Možda, kako kaže, tajnu krije Arhiv u Jerusalimu, koji je otvoren tek 2006.godine.

- Albertov i Milenin stariji sin Hans, posle očeve smrti svedočio je da su nekakve tajne službe svu dokumentaciju, kao i Milevina pisma, tajno preselile u arhiv u Izraelu - kaže Dragiša.

Tragajući upravo za tom arhivom i sadržajem pisama, američka profesorka Radmila Milentijević jedna je od retkih koja je dobila dozvolu da izučava Ajnštajnovu arhivu u Jerusalimu. Pre dve godine u izdanju Matice srpske, na osnovu tog istraživanja, objavila je knjigu “Mileva Marić Ajnštajn - život sa Albertom Ajnštajnom”.

- Imala sam privilegiju da iščitam 800 pisama koja su Mileva i Albert razmenili posle razvoda 1919. godine. Iz tih pisama nedvosmisleno se može zaključiti da su njih dvoje zajedno stvorili teoriju relativiteta - kazala je Milentijevićeva za “Novosti”.

Neki naši matematičara koji su na temu autorstva nad teorijom relativiteta održali niz predavanja na “Kolarcu” smatraju da Ajnštajn nije iskoristio samo Milevu, već je pozajmljivao ideje i od svojih kolega.

- Za specijalnu teoriju relativiteta dovodi se u vezu ime Francuza Anrija Poenkarea, najvećeg matematičara s kraja 19. i početka 20. veka, a u vezi sa opštom teorijom relativnosti mora se pomenuti nemački matematičar Hilbert. Ajnštajn je slušao Poenkereova predavalja, a sa Hilbertom je bio u aktivnoj prepisci i uzeo neke njegove ideje - smatra profesor dr Aleksandar Lipkovski sa Matematičkog fakulteta u Beogradu.

Njegov kolega, matematičar dr Radoš Bakić kaže da istraživanja u poslednjih dvadesetak godina ukazuju na to da su Ajnštajna u zvezde lansirali uticajni nemački naučni krugova uoči Prvog svetskog rata.

- Nemačka je u to vreme želela da postane vodeća evropska sila i da pobedi glavnog suparnika Francusku na svim poljima, pa i naučno, gde je neprikosnoven bio Anri Poenkare.

Prema njegovim rečima, najveći promoter Ajnštajna bio je čuveni nemački fizičar Maks Plank, koji mu je u patriotskom žaru omogućio profesorske pozicije na nekoliko univerziteta. Odmah zatim postao je i član Pruske akademije nauka, a zahvaljujući Planku, u uglednim časopisima objavljivani su naučni radovi potpisani Ajnštajnovim imenom. Međutim, naučnici iz tih krugova svedočili su o tome da su ti tekstovi u originalu nosili potpis Ajnštajn Mariti.

- Ajnštajn pre i posle razlaza s Milevom 1914. ne mogu se porediti - kaže dr Bakić. - Ajnštajn je umeo sjajno da iskoristi političke prilike svog doba, kao i rad Mileve Marić, koja je bila potpuno emocionalno zavisna od njega, zbog čega je njome manipulisao.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 21 Jun 2012, 16:06
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Staljin podmićivao Ruzvelta

Nepoznata strana sovjetsko-američkih odnosa, u kojoj je tajno transferisan novac igrao neslućenu ulogu. Žena sovjetskog premijera Molotova angažovala svog brata Sema Karpa u SAD

Slika

MOSKVA

OD STALNOG DOPISNIKA

Nedavna izjava američkog ambasadora u Moskvi Majkla Makfola da su Rusi dali deset puta veće mito nego što je Vašington nudio rukovodiocima Kirgizije da bi izbacili "jenkije" iz avio-baze "Manas" u blizini Biškeka, glavnog grada te bivše sovjetske republike, izazvala je burne diplomatske reakcije. Makfol se morao izviniti.

Međutim, mito u visokoj politici i rusko-američkim odnosima uopšte nije nova činjenica. Moskovski nedeljnik "Vlast" objavljuje ovih dana kako je pre 75 godina, u maju 1937. godine, Staljin odobrio davanje mita Ruzveltu, predsedniku SAD, preko jednog jevrejskog emigranta, brata supruge tadašnjeg predsednika sovjetske vlade Vjačeslava Molotova.


Da bi odobrovoljili najviše američke vlasti da dozvole konstruktorima i proizvođačima da se za SSSR pravi veliki vojni "linijski brod", u Kremlju su odlučili da daju za "podmazivanje", za to vreme ogromnu sumu - 500.000 dolara. Ambasador SSSR-a Aleksandar Trojanovski bio je odgovoran za to da novac završi na pravoj adresi.

Izvođač operacije je bio američki biznismen Sem Karp, rođeni brat supruge predsednika sovjetske vlade Vjačeslava Molotova, Poline, koja je u to vreme bila ministar ribarstva. Pravo ime Molotovljeve žene Poline Semjonovne Žemčužine bilo je Perl Semjonovna Karpovskaja. U vreme Oktobarske revolucije, njeni sestra i brat emigrirali su u britansku Palestinu. Kasnije je Semjon preselio u Ameriku i skratio ime - Sem Karp. Postao je vlasnik benzinskih pumpi u Kentakiju. Do tada on nije imao nikakve veze sa pravljenjem vojnih brodova.

Američka obaveštajna služba je znala da SSSR želi da kupi ne samo projekt već i snažne motore i savremene brodske topove. Sovjetski lobista je kontaktirao sa američkim kapetanom koji je bio predstavnik morske obaveštajne službe. Kompanije koje su proizvodile motore i drugu brodsku opremu nisu mogle da bilo šta prodaju strancima bez odobrenja ministarstva.

U novembru 1937. godine sovjetski ambasador Trojanovski je bio kod Ruzvelta koji mu je obećao da će reći Ministarstvu mornarice da pomognu da se isporuči Rusima tražena oprema. U Moskvi su poverovali da će im Amerikanci napraviti jedan "linijski brod" i prodati opremu za druge.

"Čovek Kremlja" je stupio u kontakt i sa najpoznatijim američkim konstruktorom brodova Viljamom Gibsom, koji je obećao da će raditi na projektu koji bi finansirali Sovjeti. Međutim, krajem maja 1939. godine američko ministarstvo mornarice je zabranilo Gibsu da projektuje savremeni razarač za SSSR. Moskvi je ponuđeno da se izgrade brodovi na osnovu projekta iz 1910 godine.

Sem Karp tad obaveštava Moskvu da je "njegov čovek" bio kod predsednika Ruzvelta i on je obećao da će pomoći da SSSR dobije savremeni model. Predstavnici

SSSR-a su pokušavali da i preko Ruzveltovog sina. Karp je koristio usluge američkog advokata Makgudvina, koji je bio u dobrim odnosima sa ministrom spoljnih poslova i Ruzveltovim sinom.

U junu 1938. godine američki Kongres je doneo zakon koji je zahtevao od lobista da saopštavaju s kim se sreću i o čemu razgovaraju. Semu Karpu je tako sužen prostor, pa je on predlagao Moskvi da radi kao ekonomski predstavnik SSSR-a.

Međutim, Komisija za istraživanje antiameričke delatnosti je pozvala na ispitivanje "ruskog čoveka" Sema Karpa. Posle potpisivanja sovjetsko-nemačkog pakta Molotova i Ribentropa u avgustu 1939. godine čitav posao je pao u vodu.

U Moskvi su bili ogorčeni na Sema Karpa, koji je pred komisijom u Kongresu ispričao sve detalje. Karp je priznao na saslušanju da je dao 57.000 dolara mita uticajnim Amerikancima. Gde je ostatak do pola miliona dolara, pitali su se Amerikanci, ali i najviši sovjetski rukovodioci. Kako je 443.000 dolara moglo da ode na "troškove organizacije".

Iz Amerike je opozvan predstavnik glavnog kupca brodova i uređaja David Rozov. Sud u Moskvi mu je izrekao smrtnu kazna zbog špijunaže.

Velike neprijatnosti zbog brata imala je i supruga Vjačeslava Molotova Polina Žemčužina. Nju su u avgustu 1939. godine optužili za saradnju sa "narodnim neprijateljima". Politbiro KPSS optužio je Polinu da je dopustila da se oko nje "okupi mnogo neprijateljskih špijunskih elemenata". Smenjena je sa ministarskog mesta. Kasnije su je isključili iz Partije, a u januaru 1949. godine i uhapsili, optužujući je da je bila u "vezama sa jevrejskim nacionalistima i radila protiv sovjetske vlade". Polina Žemčužina nije ni skrivala kontakte sa jevreskim diplomatima u Moskvi, a posebno sa ambasadorkom Goldom Meir.

Polina nije priznala da je bilo šta radila protiv SSSR. Pohapšeni su i njeni bliski rođaci. Ostareli brat i sestra su i umrli u zatvoru.

Sem Karp tj. Semjon Semjonovič Karpovski se "pokajao što je radio za Sovjete". Umro je 1963. u Njujorku u 74. godini. Poznanicima je voleo da priča kako je počeo svoj biznis sa svega nekoliko dolara. Semjon Karpovski je objašnjavao da je 1937. godine dobro prodao svoj biznis sa benzinskim pumpama u Kentakiju za 250.000 dolara. Mnogi su smatrali da je on bar polovinu novca koje je dobio od Staljina da podmiti američke šefove stavio u svoj džep.

Priča o podmićivanju Amerikanaca zanimljivije iz niza razloga. Ali i pokazuje da nisu tačne one tvrdnje istoričara kako se Staljin nije pripremao za rat protiv Hitlera.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 03 Jul 2012, 04:55
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Svedoci: Fireru bili isti Draža i Tito

Svedoci u procesu rehabilitacije generala Dragoljuba Mihailovića osporavaju presudu o saradnji sa okupatorima. Bojan Dimitrijević i Kosta Nikolić dokazuju da su i 1943. Nemci insistirali na uništavanju četnika

Slika
Ucena za generala Mihailovića i za Tita povećana je na 100.000 rajhsmaraka u čistom zlatu

GENERAL Dragoljub Draža Mihailović, streljan zbog navodne saradnje sa okupatorima, ne samo da nije bio njihov saradnik već je odmah na početku rata dobio epitet „vođa bandi“, a u istoriji pokreta otpora u Evropi on je bio prvi vođa čija je glava ucenjena.

Istoričari Bojan Dimitrijević i Kosta Nikolić, svedoci u postupku rehabilitacije Mihailovića i članovi Državne komisije za istraživanje okolnosti pod kojima je streljan Draža, potkrepljuju ovaj stav činjenicom da su Nemci još 1941. godine u jednom od izveštaja pomenuli potrebu da se uhapsi „generalštabni pukovnik D. Mihailović“.


- Mihailović je komandovao jedinom aktivnom jedinicom Jugoslovenske vojske koja je ostala posle kapitulacije i zato je predstavljao most kontinuiteta sa predratnom vojskom i državnim sistemom - objašnjava Dimitrijević.

- Došao je na Ravnu goru 11. maja 1941. i tu je uspostavio sedište pokreta otpora, ali se prvih dana isključivo bavio stabilizovanjem organizacije i prikupljanjem ljudstva, od kojeg je većinu slao na teren po Srbiji.


ČIČA ČEKA STARAOCA

PARALELNO sa procesom za vraćanje časti i ugleda komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini Dragoljubu Draži Mihailoviću, koji se vodi u Višem sudu u Beogradu, u Prvom osnovnom sudu u prestonici teče postupak za utvrđivanje njegove smrti. Kako se očekuje, ovaj sud bi uskoro trebalo da mu postavi staraoca, koji će u tom procesu zastupati njegove interese.

Nemci su, kaže Dimitrijević, organizovali nekoliko operacija protiv Čiče i njegovih snaga. Prvu su operaciju izveli između 6. i 8. decembra 1941. godine, i nazvali je „Operacija Mihailović“.

- Tada je uništeno njegovo sedište, a on je izbegao zarobljavanje - kaže Dimitrijević. - Druga operacija izvedena je u julu 1943. godine u Šumadiji, ali ni tada nisu uspeli da ga uhvate. Posle obe operacije ucenili su njegovu glavu.

Dana 9. decembra 1941. Nemačka je svakom građaninu ponudila 200.000 dinara za živog ili mrtvog Dražu. Toliki iznos za nečiji život nikada ranije nije zabeležen. Ova odluka zabeležena je narednog dana u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta.

- Završena je akcija čišćenja i osiguranja zapadnog dela doline Morave od Mihailovićeve grupe - zapisano je u dnevniku. - Mihailović je pobegao sa malim brojem svojih pristalica. Zarobljen je načelnik štaba major Mišić, sa štabom. Time je razbijena najveća grupa ustanika na prostoru Srbije. Mihailovićeva glava, objavom Srbima, ucenjena je na 200.000 dinara - navedeno je u dnevniku.

Sredinom 1942. godine, Mihailović je, kako pokazuju nemačke depeše, postao centar svih problema Nemaca. Komandant nemačke policije i SS trupa naredio je prvom generalu policije rajhsfireru Hajnrihu Himleru:

- Osnov svakog uspeha u Srbiji i celoj jugoistočnoj Evropi leži u uništavanju Mihailovića. Upotrebite sve snage da pronađete Mihailovića i njegov štab kako bi on mogao biti uništen... Šef SS i policije u Srbiji, Majsner, već je dobio naređenje od mene. Molim, javite mi kakva obaveštenja imamo o Mihailovićevom mestu boravka.

Slika

Krajem marta 1943. godine, Mihailović i Josip Broz, ma koliko bili na suprotnim stranama, za Firera postaju - isti. Naime, posle razbijanja „Titove države“, kako se navodilo u presretnutim nemačkim telegramima, insistiralo se i na uništavanju četnika „da bi u slučaju neprijateljskog iskrcavanja (saveznika, prim. a.) pozadina bila slobodna“.
Dva meseca kasnije, Tito i Mihailović postaju ključni problemi Nemaca, a Broz čak pada u drugi plan. General Liters, koji je bio komandant operacije, naredio je Četvrtom puku divizije „Brandenburg“:

- Glavni cilj puka ostaje hvatanje osobe i štaba Draže Mihailovića, te zaplena njegove arhive. U isto vreme, poželjno je uništenje Tita i njegovog štaba.

Ucena za generala Mihailovića i za Tita povećana je na 100.000 rajhsmaraka u čistom zlatu.


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 08 Jul 2012, 17:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Staljin ponovo podelio političare

Povodom poslednje knjige poznatog stručnjaka za istočnu Evropu, u Nemačkoj je, gotovo šezdeset godina nakon Staljinove smrti, opet izbila žestoka diskusija o vrednovanju vladavine tog diktatora.

Slika

Jerg Baberovski (Jörg Baberowski) je beskompromisan: Staljin je, po njegovoj analizi, bio strastveni nasilnik i nemilosrdni psihopata, despot koji je naređivao ubistva po kvotama i nije štedeo nikoga. U svojoj neposrednoj okolini, sovjetski vođa sejao je strah, užas i nepoverenje, a čitavo društvo potčinio je kulturi uništavanja i terora. U svojoj knjizi „Spaljena zemlja. Staljinova vladavina nasilja“ (Verbrannte Erde. Stalins Herrschaft der Gewalt), Baberovski je na osnovu mnogih izvora i na gotovo 600 stranica potvrđuje spomenutu tezu. „Nisam napisao knjigu o Sovjetskom Savezu ili o staljinizmu, nego o neumerenom nasilju i tome šta ono čini s ljudima“, rekao je autor i profesor istorije istočne Evrope na berlinskom univerzitetu Humbolt prilikom jednog od njegovih vrlo posećenih nastupa.

Carstvo paranoje

Čovek koji je Sovjetski Savez od 1927. do 1953. pretvorio u carstvo paranoje za Baberovskog je ubica kojem su uništavanje i povređivanje pružali užitak i koji, u vladavini užasa, više nije razlikovao prijatelje od protivnika. Političkih ili privrednih uspeha, odnosno pozitivnih dostignuća bilo koje vrste, u takvoj jednoj imperiji koja je počivala na neograničenom ubijanju, u principu nije moglo da bude, već samo gladi kao posledica promašene privredne politike, proterivanja, rasipanja resursa, uništavanja seoske kulture i potpunog potčinjavanja partije i države diktatorovoj moći. Teror protiv naroda, denuncijacije, tortura, montirani procesi, iznuđena priznanja i bezuslovna lojalnost zvaničnika bili su, po Baberovskom obeležja njegove vladavine. „Staljin na kraju nije morao više ništa da naređuje – svako je znao šta mora da radi da bi usrećio despota. Niko od njih nije želeo da postane žrtva“, naglasio je autor pred publikom u Kelnu.

Sistem straha

Staljin je nevine ljude slao u smrt jednim potezom pera, ponekad nekoliko hiljada u jednom jedinom danu. U isto vreme, poručivao je svojoj okolini da bilo ko može da nastrada. „Ponekad bi nekog smaknuo i tako pokazivao drugima šta može da im se desi ako se ne potčine“. Ni pojedinci bliski centru moći nisu bili bezbedni. „Danas ministar, sutra osuđenik na smrt – to je bila zastrašujuća neuračunljivost sistema“, kaže istoričar. Nisu samo navodni neprijatelji države bili progonjeni, već i pripadnici njihovih porodica koji su uzimani kao taoci kako bi se iznudile izjave od uhapšenih. „Nakon smrti žrtava, patnje supruga, dece i ostalih članova porodice nisu prestajale.“ Izbacivani su iz stanova, deportovani u logore, smeštani u državne domove za decu. Život mnogih pretvoren je u pakao. Svakako, bilo je i profitera, naglasio je Baberovski – pripadnika tehničke elite, nekih umetnika i ljudi koji su se snašli u novim okolnostima.

Staljinovo nasleđe

Do suočavanja sa Staljinovom erom nije došlo ni u Sovjetskom Savezu niti u današnjoj Rusiji. Knjiga Baberovskog trenutno se prevodi na ruski jezik. Autor je skeptičan – u Rusiji, kaže, neće biti baš mnogo čitalaca kojima će se ona svideti. Tamo, kao i u Gruziji, u nekim krugovima vlada ponovno prava euforija za Staljinom koju Baberovski može da razume i koju ne želi da osuđuje. „Ljudi koji danas slave Staljina slave jedno propalo carstvo, a ne sećaju se bede Staljinove ere“. U Rusiji opet žele da se ponose pobedama u ratovima, i zato se uvek ispevaju ode u čast slavne uloge velikog komandanta Staljina. Rusko društvo vidi malo toga pozitivnog u mirnim reformama, a one nikako ne mogu da stignu spolja.

Rasprave u stručnim krugovima

Baberovski je za svoje detaljno istraživanje i zanimljivo izlaganje teze, dobio mnogo pohvala. Istoričar Gerhard Simon, specijalista za istočnu Evropu, knjigu je okarakterizovao kao „uzbudljivu, nezaboravnu i apsolutno potrebnu“, a njome se, kako je rekao, kada govorimo o evropskoj kulturi sećanja, gradi i protivteža još uvek snažnoj koncentraciji na nacionalsocijalizam. Drugi naučnici, međutim, optužili su Baberovskog za preteranu emocionalnost i nedostatak distance prema predmetu istraživanja. Sumnja se u tezu o autokrati koji drži sve političke konce u rukama. Po tom mišljenju, Staljin nije bio „genetski programirani zločinac“ već proizvod okolnosti, smatra istoričar iz Bohuma Štefan Plagenberg. Stručnjaku za istočnu Evropu iz Zankt Galena Benu Enkeru smeta „izjednačavanje terorističke diktature nacionalsocijalizma i staljinizma“. On smatra da se na taj način ti pojmovi „pomućuju“. Kristof Dikman iz instituta „Fric-Bauer“ kritikuje to što su, po Baberovskom, talasi Staljinovog nasilja „dolazili prirodno“ i što se objašnjavaju kao rezultat njegovih raspoloženja i hirova.

Sva ta različita objašnjenja upućuju na još jednu činjenicu – da šest decenija nakon njegove smrti, Staljinova figura još uvek nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To važi, kako za autore knjiga i članaka, tako i za čitaoce.


B92

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 20 Jul 2012, 00:04
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Nacisti hteli da ubiju Čerčila čokoladom

Zaveru "smrt čokoladom" smislili su pirotehnicari Adolfa Hitlera, koji su došli na ideju da eksplozivne naprave prekriju tankim slojem prvoklasne crne čokolade, upakovane u crno-zlatni papir

Slika

LONDON - Jedno istorijsko pismo, pronađeno pre nekoliko godina, otkriva da su nacisti planirali atentat na britanskog ratnog premijera Vinstona Čerčila, uz pomoć eksploziva sakrivenog u tabli čokolade.

Nemci su nameravali da "eksplozivne" čokolade unesu u trpezariju koju su koristili Čerčil i članovi njegovog ratnog kabineta.

Zaveru "smrt čokoladom" smislili su pirotehnicari Adolfa Hitlera, koji su došli na ideju da eksplozivne naprave prekriju tankim slojem prvoklasne crne čokolade, upakovane u crno-zlatni papir skupocenog izgleda.


Prema pisanju lista "Dejli telegraf", plan je bio da špijuni koji su radili za naciste u Velikoj Britaniji diskretno uguraju čokolade među namirnice koje su se svakodnevno unosile u trpezariju, koju su Čerčilovi ljudi koristili tokom rata.

Čokoladne table bile su punjenje eksplozivom koji je bio dovoljan da raznese svaku osobu u krugu od nekoliko metara sedam sekundi nakon odlamanje jedne kockice.

Zaveru su, međutim, razotkrili i osujetili britanski tajni agenti.

Britanska obaveštajna služba MI5 je ubrzo nakon toga napravila postere sa slikom eksplozivne čokolade kako bi članove kabineta upozorila na opasnu poslasticu.

Za postojanje "čokoladne zavere" saznalo se iz poverljivog pisma koje je baron Viktor Rotšild, jedan od ključnih ljudi MI5 za vreme Drugog svetskog rata, poslao 4. maja 1943. godine umetniku Lorensu Fišu tražeći od njega da nacrta postere.

Pismo je 2009. godine nakon Fišerove smrti pronašla njegova udovica.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 20 Jul 2012, 00:07
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Na čuvenoj fotografiji hapšenja nije Gavrilo Princip

Čuvena fotografija „Hapšenje Gavrila Principa“, nastala 28. juna 1914. godine u Sarajevu, čitav vek zbunjuje svetsku javnost

Slika

ZA dve godine svet će se setiti slavne istorije Sarajeva: obeležiće stotu godišnjicu od atentata na prestolonaslednika okupatorske Austro-ugarske monarhije Franca Ferdinanda i njegovu suprugu, groficu Sofiju Hotek, na Vidovdan 28. juna 1914. Jedni će beskrajno tugovati za zauvek ugašenim sjajem bečkog dvora, drugi će slaviti borca za slobodu i protivnika feudalne tiranije Gavrila Principa, a čuvena fotografija nastala tog velikog dana, objavljena do sada nekoliko hiljada puta širom planete, nastaviće da zbunjuje sve njih. Razlog je jednostavan, uprkos opštem mišljenju da se uhvaćen objektivom, u nemilosrdnom stisku žandarma, nalazi heroj i član Mlade Bosne, reč je - o nemačkom službeniku monarhije Ferdinandu Beru!


Pre samo nekoliko dana, greška je ponovljena, po ko zna koji put za jedan vek. „Dojče vele“ je pišući o Principu objavio spornu fotografiju, uz originalan potpis „Hapšenje Gavrila Principa“, a sve je u rubrici „Drugi pišu“ preneo i jedan naš dnevni list. Grešku je i ovaj put bilo teško izbeći, a zašto, objašnjava istoričar Milorad Iskrin:

- Ova zabuna „rođena“ je deset godina posle atentata. Bečki list „Interessantes Blatt“ je fotografiju objavio uz komentar da je reč o trenutku hapšenju Gavrila Principa i njegovog odvođenja u zatvor. Da na slici nije Princip, kasnije je objasnio baš čovek sa fotografije, Ferdinand Ber - kaže profesor Iskrin.


DIKTAT DNEVNE POLITIKE

Bratstvo južnoslovenskih naroda postalo je jeres u Bosni devedesetih. Kao simbol bratstva, Princip je „proteran“ iz Sarajeva, njegovih stopa više nema na mestu atentata, njegov most danas je „latinski“... Pripadnici armije BiH 1992. maljevima su razbili njegovu spomen-ploču, a prethodno, 1941. ustaše su učinile isto pred kamerama Vermahta.

- Reč je o jednom od brojnih službenika monarhije na radu u Bosni. Usprotivio se brutalnosti policije i svetine prema Principu, pa je i on priveden. To je trenutak u kome je aparat „škljocnuo“...

Pre 46 godina, Vladimir Dedijer je pokušao da „ispravi krivu Drinu“, u svojoj poznatoj knjizi „Sarajevo 1914“, prvi je objavio fotografiju uz pravo, istinito i jednostavno objašnjenje: na njoj je prikazan Ber, ne Princip. Međutim, istina je imala manji domet od početne greške. Berov lik sa fotografije ušao je u hiljade udžbenika i istorijskih studija, i u daleko više novinskih članaka - kao slika i prilika Gavrila Principa.

Profesor Iskrin objašnjava da je sam Ferdinand Ber pokušavao da razjasni zabunu, uvidevši da je ona poprimila globalne dimenzije. On je u članku pod naslovom


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 16 Avg 2012, 12:22
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Tutankamon - ratnik ili slabić?

Pre 90 godina Hauard Karter otkrio je grob faraona Tutankamona, jedini kraljevski grob, do sada, koji nije bio opljačkan, a naučnici još uvek nisu razrešili sve dileme vezane za ovog vladara, kao što je i pitanje da li je bio ratnik ili slabić.

Slika

Prema podacima do kojih su došli američki istraživači sa Insituta za Bliski istok pri Univerzitetu u Čikagu, koji su tokom 20 godina kopirali i publikovali zapise na zidovima hramova iz kopleksa Karnak u Luksoru, izmenjena je slika o Tutankamonu kao nevažnom kralju dečaku koji je vladao oko 10 godina a imao je 20 kada je umro.

Tokom vladavine Tutankamona (oko 1332-1323. pre n.e) obnovljena je stara religija i kult boga Amona, posle religijskog prevrata njegovog oca, faraona Ehnatona, i pokušaja da se uvede monoteizam. U okviru starog Amonovog hrama u Luksoru Tutankamon je podigao nove građevine. Na reljefima su scene ceremonija koje su vezane za obožavanje faraona.

Otkrivene su i scene bitaka, iz vremena Tutankamona, na kamenim blokovima koji su kasnije upotrebljeni za zidanje jedne od kapija u Karnaku, građene po nalogu generala Horemheba koji je prevratom došao na faraonski presto posle Aja, neposrednog Tutankamonovog naslednika.

Jedan fragment je iz bitke vođene protiv Nubije, dok drugi pokazuje Tutankamona u kočijama kako predvodi napad na jednu sirijsku citadelu.
Još neki fragmenti iz istog perioda prikazuju, ponovo, Tutankamona kako prima plen i zarobljenike i kako plovi na čelu flote koja se vraća iz nekog pohoda jer na faraonskom brodu visi kavez sa zarobljenikom.

Još jedan detalj pokazuje kako Tutankamon prinosi deo plena bogovima.

Kako je ova nova saznanja protumačio egiptolog Rejmond Džonson, svi reljefi koji su nađeni u okviru kompleksa hramova u Karnaku verovatno su bili urađeni za posmrtni hram Tutankamona koji je podigao Aj kada ga je nasledio, a srušio ga je Horemheb da bi " izbrisao" uspomenu na vladara kome je služio.

Američki arheolozi sa čikaškog Instituta tragaju za ostacima toga hrama da bi stekli bolju predstavu o tome koje su ga scene iz života Tutankamona krasile, ali već i ovi fragmenti govore da je on igrao mnogo aktivniju ulogu nego što su Horemheb i njegovi naslednici želeli da bude zabeleženo.

Istovremeno, egipatski medicinski stručnjaci su podvrgli analizi DNK uzet sa Tutankamonove mumije koja se čuva u Kairu i utvrdili, upoređivanjem sa ostacima drugih mumija, da je bio sin Ehnatona ali ne sa Neferiti, već nekom od njegovih sestara koja se imenuje samo kao "mlađa gospa".

Takođe, definitivno je odbačena mogućnost da je bio otrovan, već je umro od infekcije do koje je došlo posle preloma noge. Na prelom noge su ukazivali brojni štapovi za hodanje nađeni u grobu.

Na osnovu nalaza, dobija se nova slika faraona koji je tokom decenije koju je proveo na prestolu vodio kraljevstvo i učestvovao aktivno u ratovima te neće ostati zapamćen kao nesposobni, nevažni faraon.


B92


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 24 Avg 2012, 09:27
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ukleti prsten ubio kralja

Narod na severu Kosmeta, monaštvo Srpske pravoslavne crkve, istoričari i publicisti još ne mogu da utvrde po čijem je nalogu i zbog čega je 1915. godine, kada su Srbiju stigla teška vremena, u priprati manastira Banjska na severu Kosmeta, prekopan grob kraljice Teodore, supruge Stefana Dečanskog i majke cara Dušana, i zašto je sa Teodorine ruke skinut izuzetno vredan prsten sa dvoglavim orlom i natpisom "ko ga nosi, pomogo mu bog".

Slika
Manastir Banjska prekopan

Prsten su pre više od 700 godina, u saradnji sa majstorima iz inostranstva, kovali najbolji zlatari tog vremena, a zlato od kojeg je izrađen topljeno je u Novom brdu i Trepči gde je ktitor Banjske, kralj Milutin, Teodorin svekar, imao svoje čuvene topionice i zlatne riznice. Teodorin prsten smatra se najlepšim komadom srednjovekovnog nakita.

Slika
Kralj Aleksandar Karađorđević

U istorijskim dokumentima piše da se na iskopavanjima u Banjskoj radilo vrlo žurno, da je najverovatnije traženo zlato kralja Milutina i da je "istraživanje" prekinuto zbog približavanja neprijateljske vojske. Samo dva-tri dana pred povlačenje "kopača", u priprati je nađen grob kraljice Teodore čije kosti su, nakon što je sa ruke skinut njen retki i vredni prsten, najverovatnije ponovo sahranjene u oltaru manastira.

Nije nikakva tajna da je Teodorin prsten, za koji se verovalo da će, suprotno dobronamernom natpisu na njemu, novom vlasniku doneti nesreću, završio u kolekciji tadašnjeg regenta i kasnijeg kralja Srbije Aleksandra Karađorđevića, čak se sumnja da je prestolonaslednik lično prisustvovao iskopavanjima i dao nalog da se ona započnu.

Zabeleženo je i to da je kralj Aleksandar jedno vreme prsten nosio na ruci, a potom kao privezak na lancu za sat, smatrao ga je amajlijom, međutim, kada su i do njega stigle priče da je reč o svetinji i da je, čim je odvojen od osobe za koju je specijalno kovan, prsten uklet i da donosi nesreću, kralj je požurio da ga se što pre otarasi, pa ga je poklonio svom prijatelju, tadašnjem advokatu Blagoju Barlovcu koji se takođe bojao prokletstva, pa je Teodorin prsten 1926. godine u tajnosti predao Narodnom muzeju u Beogradu, gde se i danas čuva. Da li je ovaj komad nakita bio koban za kralja niko ne zna, međutim, posle Aleksandrove tragične pogibije u Marselju sumnje su postale još veće. I advokat Barlovac je preminuo neposredno nakon što je prsten predao Narodnom muzeju.



Nema sumnje da je kralj Milutin kopao i topio zlato, od njega je pravljena smesa banjsko zlato, kojom su oblagane pozadine fresaka u najpoznatijim srpskim manastirima, kovan je i izuzetno lep i vredan nakit, a zlato je služilo i za trgovinu.

Riznica kralja Milutina, za koju se verovalo da je sakrivena u podrumima Banjske i da je puna zlata, nikada, uprkos brojnim prekopavanjima u vreme Turaka i kasnije, nije pronađena, ali je legenda o banjskom zlatu i blagu kralja Milutina ostala da živi do današnjih dana.

- Ceo ovaj kraj je i danas prepun obojenih metala. Na padinama Rogozne još postoje improvizovani rudnici u kojima se kopalo i topilo zlato. Nemanjići su to znali da iskoriste, naši današnji političari ne znaju, ali tu su stranci koji dobro znaju čime raspolažemo, zbog toga se toliko bore da i severni Kosmet bude deo nezavisnog Kosmeta, pa će moći da kopaju gde požele i odnose šta im se svidi - kaže Dragan Savić, žitelj Banjske.

Drugi prsten u Švajcarskoj

Sa ruke kraljice Teodore skinut je još jedan, manje vredan, srebrni prsten koji je, kako se pretpostavlja, misteriozno završio u kolekciji jedne moćne beogradske porodice, a potom je prošvercovan u inostranstvo i danas je u vlasništvu jedne bogate srpske porodice. Ne zna se koliko je plaćen i da li je i on vlasnicima donosio nesreću.

Gostovao u Njujorku

Prsten kraljice Teodore samo jednom je od 1926. godine izašao iz Narodnog muzeja u Beogradu i to 2004. godine kada je, kao jedan od najlepših primeraka Vizantijskog doba (na zapadu i srpski srednji vek nazivaju Vizantijom) prikazan posetiocima Metropoliten muzeja u Njujorku. Pošto je Narodni muzej u Beogradu poslednjih godina zatvoren, Teodorin prsten je nedostupan očima šire javnosti.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 09 Sep 2012, 16:32
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Valter branio Beograd

Četnički major Žarko Todorović inspirisao najpopularnije partizanske akcione filmove. Protiv Todorovića Gestapo je pokrenuo najveću i najsloženiju kontraobaveštajnu akciju na Balkanu

Slika
Obaveštajac Žarko Todorović, članovi demokratske i ravnogorske omladine



PRAVI Valter, kao i onaj filmski, organizovao je mrežu špijuna i ilegalaca i zadavao je velike glavobolje okupatorima, pokazuju nemački dokumenti sačuvani u Arhivu Beograda. Međutim, major jugoslovenske kraljevske vojske Žarko Todorović, protiv koga je Gestapo pokrenuo najveću kontraobaveštajnu akciju na Balkanu, nije imao štab u Sarajevu već u Beogradu, a nezasluženi zaborav duguje piscima ideološke istorije posle Drugog svetskog rata.

- Deo Todorovićevog lika ugrađen je u film "Valter brani Sarajevo" - kaže Miloslav Samardžić, istoričar ravnogorskog pokreta koji je detaljno proučavao Valterov dosije. - Gestapo je, naime, zaista ubacio među beogradske ilegalce jednog svog pripadnika kao lažnog Valtera, ali uzaludno. Todorović ih je vukao za nos sve do 1943. kada je uhapšen s velikim brojem saradnika, zahvaljujući pre svega dojavama ljotićevaca.

Žarko Todorović pripadao je grupi oficira koja nije prihvatila kapitulaciju i sa bratom Boškom, takođe majorom jugoslovenske vojske, odmah se priključio pokretu Draže Mihailovića.
OTPISANI RAVNOGORCI KOMUNISTI su potpukovnika Žarka Todorovića pod lažnim optužbama proglasili za ratnog zločinca, naglašava Samardžić. - To im nije smetalo da delove njegove biografije i doživljaja ilegalaca ravnogoraca iskoriste za snimanje filma "Valter brani Sarjevo" i serije "Otpisani". Naravno, prikazujući glavne junake kao komuniste, što je potpuno falsifikovanje istorijskih događaja.

- Valter je postao prvi komandant Komande Beograda 17. maja 1941. godine - navodi Samardžić. - Ilegalni rad Komande ogledao se u stvaranju obaveštajne službe, slanju oficira i podoficira na teren, ubacivanju ljudi na strateški značajna mesta u državnim službama i u aparat okupacione vlasti. Ilegalci su sakupljali sanitetski materijal, novac za jedinice na terenu, bavili se propagandnim radom.

Po rečima našeg sagovornika, Valterova obaveštajna služba, koja je radio vezom slala informacije Mihailoviću i Britancima, bila je trn u oku okupacionim vlastima. U izveštaju iz avgusta 1942. Nemci navode 10-15 četničkih radio-stanica i naglašavaju da njihov broj stalno raste.

- Do polovine 1942. godine protiv beogradskih ilegalaca bila je angažovana Nedićeva Specijalna policija, ali je ona postizala slabe rezultate protiv prave vojne organizacije - kaže Samardžić. - Zato je borbu protiv četničkih ilegalaca preuzeo Gestapo i formirao "Anti DM (Draža Mihailović)" odsek, pod komandom SS kapetana Branta. Prvobitni sastav od 700 gestapovaca pojačan je sa još 400 agenata, odabranih iz folksdojčerske 7. SS divizije "Princ Eugen". Dovezli su vozilo s goniometrom koje je tragalo za četničkim radio stanicama, što je tema iskorišćena u seriji "Otpisani".

Gestapou su od najveće koristi bili ljotićevci, a za otkrivanje i prijavljivanje četničkih ilegalaca u Beogradu Dimitrije Ljotić je angažovao ličnog sekretara Zorana Vukovića. Međutim, i Valter je imao svoje krtice čak i u samom vrhu okupacionih vlasti.

- U komandne strukture Gestapoa u Beogradu, kao SS potpukovnik, ubacio se tajni agent Intelidžens servisa i Mihailovićevog pokreta dr Ivan Popov - kaže Samardžić. - Reč je o rođenom bratu čuvenog engleskog špijuna Duška Popova, po kome je kreiran lik Džejmsa Bonda. Nemci nikada nisu otkrili dr Popova, jer nije direktno kontaktirao sa Intelidžens servisom, već preko četničke obaveštajne službe u Beogradu. Kapetan Radomir Milinković Džek i major Bora Ranković njegove informacije su prosleđivali Englezima.

ILEGALCI BROJNO stanje ilegalne Komande Beograda posle hapšenja Valtera bilo je 5.119 ilegalaca, od kojih je 3.500 imalo skriveno oružje, navodi Miloslav Samardžić. - Beogradski ilegalci su raspolagali i sa 80 vozila i četiri radio-stanice. Komanda Beograda je smatrala da su tih 3.500 ljudi sigurni za akciju u prva 24 sata. Ali, pošto je Draža odustao od napada na Beograd, u ranu jesen 1944. godine, beogradski korpusi nisu stupili u oružanu akciju.

U četničkom pokretu šifre dr Popova bile su "Eskulap", "Lala" i "Hans Pol", a Srbiju je napustio u avgustu 1944, avionom sa improvizovanog aerodroma u Pranjanima, sa jednom grupom spasenih savezničkih pilota. Vrstan obaveštajac bio je kapetan Radomir Milinković Džek, rođen u Americi, koji se vratio u Srbiju kao đak i potom završio vojnu akademiju.

- Špijunaža je bila njegova velika strast, imao je agente u svim Nedićevim, pa čak i nemačkim ustanovama - kaže Samardžić. - Nemački komandant u Srbiji general Bader često se u izveštajima žalio na izvanrednu obaveštajnu službu "Pokreta DM", kako su nazivali JVuO. Jedan od najveći uspeha četničke obaveštajne službe bio je ulazak tajnog agenta kapetana Bojanovića u krevet sekretarice generala Badera. Ona je Bojanoviću početkom 1943. rekla da se Nemci veoma plaše savezničkog iskrcavanja na Balkanu "zbog jake organizacije Dražine koja bi mnogo štete nanela i da će pokušati sve da je uguše".

Zaljubljena Nemica je najavila jednu od najvećih akcija nemačke tajne policije na Balkanu, u kojoj je 17. marta 1943. godine uhapšen potpukovnik Žarko Todorović Valter sa velikom grupom saradnika.

- U istoj akciji uhapšeno je i osam Todorovićevih saradnika u Zagrebu, mahom jugoslovenski orijentisanih Hrvata, profesora univerziteta - kaže Samardžić.

- Stradalo je i mnogo pripadnika ravnogorske omladine, u koju je kolektivno bila učlanjena omladina Demokratske stranke.

Uhapšene ilegalce Gestapo je surovo mučio, a potom ih streljao ili su odvođeni u koncentracioni logor Mauthauzen. Prema izveštaju koji je jedan od preostalih Valterovih oficira Borivoje Mesarović izvukao iz Gestapoa, do kraja avgusta 1943. godine na Jajincima kraj Beograda streljana su 62.184 Srbina i 13.862 Jevrejina.

- Nemci navode da su "streljani Srbi u ogromnoj većini bili pripadnici ili pristalice DM pokreta" - kaže Samardžić. - Valtera su gestapovci odveli u Zagreb da im otkrije tamošnje veze, ali on im beži. Ponovo ga hapse 9. septembra 1943. i odvode u Mauthauzen, gde je preživeo starhovitu torturu, ali nije odao preostale radio stanice u Beogradu. Posle oslobođenja postaje pukovnik francuske armije i službenik u vladi Francuske. Preminuo je u Parizu, u dubokoj starosti, posle 2000. godine.

TODOROVIĆA CENILI I PROTIVNICI

MAJORA Todorovića profesionalno su cenili i ideološki protivnici, o čemu svedoče i knjige publiciste Nikole Milovanovića, koji je u SFRJ važio za stručnjaka na temu izdaje Draže Mihailovića i uticaja stranih obaveštajnih službi u Kraljevini Jugoslaviji.

- Da bi proširio svoju organizaciju na celu teritoriju Jugoslavije Draža Mihailović je još u toku 1941. godine formirao "Komandu severnih pokrajina" sa sedištem u Beogradu. Za njenog komandanta imenovao je majora Žarka Todorovića, koji je imao nadimak "Valter". Kao iskusni generalštabni oficir, koji je duže vreme radio u obaveštajnom odeljenju Glavnog generalštaba održavajući veze sa stranim vojnim atašeima, Todorović je glavnu pažnju koncentrisao na organizovanje obaveštajne službe u krajevima koji su mu povereni - zabeležio je Milovanović.

Milovanović navodi i izjavu generala Mihailovića o formiranju oružanih odreda koja je zabeležena u toku istražnog postupka 1946. godine.

- Uspostavio sam vezu na gotovo čitavoj teritoriji Srbije. Za mene se već bilo čulo i mnogi oficiri, podoficiri i građanska lica dolazili su k meni. Ja sam ljudima davao zadatke da idu na teren i da organizuju "Jugoslovensku vojsku u otadžbini". Mnoge ljude sam vraćao i davao im nalog da čekaju moja naređenja, jer organizovati vojsku nije bilo moguće, a nisam imao ni novca za njeno finansijsko osiguranje. Žarko Todorović je imao moje punomoćje, kojim sam ga imenovao za komandanta Beograda, još u maju 1941. godine i ovlastio ga da formira svoj štab. Pored toga, dobio je i zadatak da radi u Hrvatskoj. Dodajem da je, sem Dangića, u Bosnu otišao i major Boško Todorović - rekao je Draža Mihailović.

Ilegalna Komanda Beograda koju je utemeljio Valter nije nestala posle njegovog hapšenja. Međutim, od savezničkog iskrcavanja na Balkanu se odustalo, što je srušilo Mihailovićevu strategiju, a Čerčil je izabrao Tita za svog favorita.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 09 Sep 2012, 20:32
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Seksom i rakijom uzdrmao Treći rajh

Vladimir Vauhnik, ataše jugoslovenske kraljevske vojske, doveo je Hitlera do nervnog sloma. Zavodnik, koji je preko kreveta stizao do najvećih tajni

Slika
Vladimir Vauhnik, nemački avioni 6. aprila

TAJANSTVENI pukovnik V., ataše jugoslovenske kraljevske vojske u Berlinu, izluđivao je od 1939. nacističke kontraobaveštajce, a Hitlera je uoči samog napada na Beograd bukvalno doveo do nervnog sloma, zabeležio je u memoarima jedan od šefova tajnih službi Trećeg rajha, SS general Valter Šelenberg. Njega je 2. aprila 1941. nemački špijun u beogradskoj vladi panično izvestio da je provaljena najstrože čuvana nemačka tajna - plan invazije na Jugoslaviju pod kodnim imenom „Direktiva 25“.

- V. je poslao u Beograd potpun izveštaj o nemačkim planovima za ofanzivu, čak ih je upozorio na bombardovanje Beograda koje je Hitler planirao kao iznenadni napad - zabeležio je Šelenberg. - Kad je Hitler čuo za ovo gušio se od besa i počeo da se dere: „Zašto odavno niste uhapsili tog prokletog čoveka!“.

Šelenberg je čitavo poglavlje memoara posvetio „jugoslovenskom obaveštajcu V.“, čiji je identitet otkriven tek deceniju nakon okončanja Drugog svetskog rata. Tek tada je, posthumno, britanski Intelidžens servis dozvolio objavljivanje memoara svog agenta, pukovnika Vladimira Vauhnika, bivšeg jugoslovenskog vojnog atašea u Berlinu.

Vauhnik ni u knjizi nije otkrio na koji način je došao do najvećih vojnih tajni Trećeg rajha, kao što su planovi o napadima na Poljsku, Jugoslaviju i Sovjetski Savez, o kojima je prvi izvestio. Pučistička vlada U Beogradu, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, oglušila se na upozorenja briljantnog obaveštajca koji je 1. aprila 1941. izvestio o nastupajućoj nemačkoj invaziji na Jugoslaviju i bombardovnju Beograda predviđenom za 6. april.

- Simović je o Vauhniku stekao loše mišljenje još prilikom priprema za 27-martovski puč - kaže istoričar Miloslav Samardžić.

POBRATIM DRAŽA O Vauhnikovom angažovanju u JVuO u njegovim memoarima nema ni jedne reči, ali u dokumentima četničkog porekla pominje se kao vršilac dužnosti komandanta Slovenije pod pseudonimima „Vlajko“, „Potpukovnik Vasić“„ i „General Račić“, kaže istoričar Miloslav Samardžić.
- Vauhnik je s Mihailovićem i potonjim generalom Šarlom de Golom završio specijalizaciju u čuvenoj Ratnoj školi u Francuskoj. U memoarima koje je napisao na nemačkom jeziku on ga naziva „Moj pobratim general Draža Mihailović“, a prilikom opisa ustanka 1941: „Svima je bio uzor pukovnik Draža Mihailović, moj pobratim i školski drug na najvišim vojnim školama“. Slovenačko izdanje, za jugoslovesnko tržište, ne pominje pobratimstvo, jer ga je redigovao Intelidžens servis.

- On nije bio protiv puča, ali je savetovao odlaganje za nekoliko sedmica, do nemačkog napada na Sovjetski Savez, kada Hitler ne bi bio u stanju da se obruši na Kraljevinu Jugoslaviju svom žestinom. Generali Simović, Petar Živković i drugi vodeći pučisti smatrali su, međutim, da Vauhnik fantazira.

Da su pučisti poslušali Vauhnikova upozorenja verovatno bi bili spaseni životi hiljada Beograđana civila, a poraz jugoslovenske vojske ne bi bio tako katastrofalan.

SS general Šelenberg je ostavio svedočanstvo da su nacistički kontraobaveštajci dugo sumnjali da je Vauhnik korumpirao nekog visokog oficira Vermahta koji mu odaje tajne. Mesecima su ga bezuspešno pratili i prisluškivali pokušavajući da otkriju njegove izvore, ali nisu uspevali čak ni da razbiju šifre radio poruka koje je svake večeri emitovao u Beograd.

Tek uzgred su konstatovali da je pukovnik do ušiju zaljubljen u ćerku vlasnika jednog berlinskog restorana, koju obasipa poklonima i izvodi na otmena mesta. Ipak, posle meseci praćenja oni su otkrili da jugoslovenski oficir ima još najmanje dve velike ljubavi.

- Jedna dama je bila sestra nemačkog generala, elegantna i materijalno nezavisna, koja je imala poznanstva s industrijalcima i višim oficirima Vermahta - zabeležio je Šalenberg. - Druga dama je bila supruga jednog poznatog inženjera, čoveka velikog ugleda i u civilnim i u vojnim krugovima.

Šelenberg se zainteresovao i otkrio da ovaj naizgled skladni bračni par vodi dvostruki život. Naime, inženjer uopšte nije pokazivao interesovanja za ženske čari svoje lepše polovine i u najmanju ruku je tolerisao Vauhnikov boravak u njihovom bračnom krevetu.

- Na svoj veoma vešta način V. je umeo da od njih izvuče sve što je bilo od značaja - zabeležio je Šelenberg.

Ispostavilo se da je i zaljubljenost u ćerku nemačkog kafedžije bila vrlo proračunata i da je ona za Vauhnika prikupljala informacije iz restorana svog oca, u kome su se okupljali visoki SS oficiri. Šelenberg je to otkrio iz presretnutog telefonskog razgovora krajem marta 1941. kad je Vauhnik od devojke zahtevao izvesne dokumente koje mora hitno da pročita. Dan kasnije, nemačka špijunka iz vlade u Beogradu javila je da je Vauhnik poslao svom generalštabu nemački plan napada na Jugoslaviju. Gestapo ga je uhapsio i tokom četvormesečne torture pretvorio u ruinu. Nažalost, njegova žrtva bila je uzaludna.

Šelenberg u memoarima tvrdi da je Vauhnik pušten iz kazamata Gestapoa tek kad je pristao da bude dvostruki špijun, posle čega je upućen u Italiju. Po Vauhnikovoj verziji on je, da bi sačuvao život, pristao na ponudu Nemaca da ode u NDH i pomogne generalu Glezu fon Horstenauu da domobrane organizuje po uzoru na Vermaht.

- Vauhnik se obreo u Zagrebu gde je trebalo da bude pomoćnik načelnika hrvatskog generalštaba - kaže Samardžić. - Bio je užasnut onim što je video. Pavelića i njegove ustaše opisuje kao kopiju Hitlera i esesovaca: praznoglavce zverskog mentaliteta. Počeo je da se izgovara bolešću, da bi već 21. novembra 1941. otputovao u Ljubljanu na lečenje. Posle nekoliko meseci bez traga je nestao iz bolnice.

Međutim, pukovnik Vauhnik u sanatorijumu u Ljubljani nije gubio vreme već je organizovao mrežu BBZ, koja je na čelu s njim radila za britanski Intelidžens servis.

- Po napuštanju sanatorijuma, Vauhnik je uzeo lažni identitet - kaže Samardžić.

- U skromnom odelu, s plajvazom na uvu, crtao je projekte nameštaja u jednoj pilani kraj Ljubljane, odabranoj po tome što je često bila puna okupatorskih vojnika. Među prvim njegovim potezima bilo je instaliranje tajne destilerije za proizvodnju konjaka, kojim je kupovao informacije. Opisao je Treći rajh kao žedan sunđer koji neprestano zahteva rakiju!

Početkom 1944. Draža Mihailović imenuje Vauhnika za zamenika komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini za Sloveniju, ali ovaj nije dugo ostao na tom mestu jer je Gestapo otkrio njegovu mrežu. Spasao se begom u Švajcarsku, a posle Drugog svetskog rata preselio se u Argentinu. Posle smrti deo emigranata optuživao ga je za saradnju sa - sovjetskom tajnom službom!

Slika

GLUVI GENERALI

JUGOSLOVENSKI generali su ignorisali Vauhnika u aprilu 1941. isto kao i 1939. kad je najavio nemački napad na Poljsku i njenu podelu između Trećeg rajha i SSSR. Čak ni poslednja depeša poslanika iz Berlina, budućeg nobelovca Ive Andrića, koji je 4. aprila 1941. potvrdio Vauhnikove informacije o nastupajućoj nemačkoj invaziji na Jugoslaviju, nije urazumila britanske štićenike koji su izveli puč u Beogradu.


Novosti


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 25 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker