Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:47


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Ljudi koji su pomerali granice  |  Poslato: 13 Jul 2012, 23:14
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ljudi koji su pomerali granice: Horhe Luis Borhes

Svako doba ima svoje heroje i mitove, ljude koji su za sobom ostavili neizbrisiv trag, a jedan od takvih heroja, koji je obeležio XX vek, živi i danas, zahvaljujući delima koja je ostavio u amanet čovečanstvu. Čovek koji je raj zamišljao kao biblioteku, i čijim se pisanim rečima uvek rado vraćamo, nezaboravni Horhe Luis Borhes (Jorge Luis Borhes). Krenimo svi zajedno u šetnju stazama njegovog života.

Bilo je leto, avgust mesec 1899. godine, i kalendar je pokazivao dan dvadeset i četvrti. Tog dana Leonor Asevedo Suares (Leonor Acevedo Suarez), u svojoj porodičnoj kući u ulici Tukuman 840 u Buenos Ajresu, rodila je sina kojem su ona i njen suprug Horhe Giljermo Borhes (Jorge Guillermo Borges) dali ime Horhe Luis (Jorge Luis). Borhesovi preci bili su odlični vojnici koji su učestvovali u poznatoj bici Hunin za oslobađanje Argentine, samo je njegov otac, poznati argentinski advokat, jednog dana odlučio da prekine familijarnu tradiciju i postane profesor engleskog jezika i psihologije. Kada je Horheu bilo dve godine, porodica dobija novog člana, malu Noru, i seli se u veću kuću, u poznati kvart Buenos Ajresa koji se zove Palermo, a u kojem će budući književnik pronaći svoju vokaciju. Ljubav prema literaturi, pogotovo britanskoj, steći će zahvaljujući ocu i porodičnoj biblioteci koja je ubrzo postala Horheov magični svet u kojem je provodio svaki svoj slobodni momenat.

Slika

Borhes u sebi vuče ne samo španske i portugalske, već i engleske korene, pa zato nije čudo što se u kući govorilo na oba jezika. Horhe je čak, iako je bio perfektni bilingval, isprva naučio upravo engleski jezik, kojim ga je učila ne samo porodica. Godine 1906., kako njegov otac nije imao poverenje u državne institucije, a Horhe patio zbog problema sa vidom koji nije poštedeo ni njegovog oca, ali ni šest prethodnih generacija njihove familije, odlučio je da mu dovede britansku guvernantu, miss Tink, koja je podučavala mladog Borhesa sve do njegove devete godine kada upisuje četvrti razred osnovne škole. Te godine, sedmogodišnji Borhes napisao je svoju prvu priču, a kada mu je bilo devet uradio je i svoj prvi prevod “Srećnog princa“ Oskara Vajlda (Oscar Wilde), objavljen u španskom listu “El País“ pod imenom Horhe Borhes. Naravno, svi su mislili da je to bilo delo Borhesovog oca, koji je i sam želeo da bude pisac ali nije baš imao uspeha.

Slika

Zbog zdravstvenih problema sa vidom koji neće zaobići ni Horhea, 1914. njegov otac Giljermo odlazi u penziju i porodica odlučuje da provede neko vreme u Evropi. Nakon Pariza i Londona odlaze u Švajcarsku. U Ženevi, gde je Horheov otac trebao da se podvrgne lečenju kod poznatog specijaliste, zateći će ih Prvi svetski rat, a grad na istoimenom jezeru postaće njihov novi dom. Naredne četri godine Horhe upoznaje francuske autore, kao što su Volter (Voltaire) i Viktor Igo (Victor Hugo), ali i nemačke filozofe poput Šopenhauera (Shopenhauer) i Ničea (Nietzsche), čija dela prosto “guta“ među zidinama gimnazije “Jean Calvin“. Kažu da mu francuski jezik nije išao baš najbolje pa se zato odlučio za nemački, koji je diplomirao na ženevskom univerzitetu 1918. Pored francuskih i nemačkih autora, mladi Borhes uživa i u čitanju dela španskih književnika kao što su Hose Ernandes (José Hernández), Leopoldo Lugones i Evaristo Karijego (Evaristo Carriego).

Nakon smrti Horheove bake po majci, porodica napušta Ženevu i odlazi u Italiju, tačnije u Lugano, gde će se zadržati godinu dana. Kasnije stižu na Majorku, gde će Horhe napisati prve stihove “Crveni ritmovi“ (“Salmos rojos”), posvećene oktobarskoj revoluciji, koji nikada neće ugledati svetlost dana. Posle Majorke došla je na red Sevilja gde je 1919. po prvi put objavljena Horheova poezija u listu “Gecia“, pod naslovom “Himna moru“ (“Himno del mar”). Na kraju su stigli u Madrid gde će Horhe upoznati Rafaela Kansinos –Asensa (Rafael Cansinos-Assens), poznatog španskog poliglotu i prevodioca koji će postati njegov maestro. U Madridu Borhes nastavlja da se bavi prevođenjem nemačkih pesnika ekspresionista, koji su do tada bili totalno nepoznati u Španiji, ali i da sarađuje sa lokalnim književnicima koji će imati uticaja na njegov literarni razvoj.

Slika

Kada su se međunarodne vode malo smirile, porodica Borhes se vraća u domovinu, u rodni Buenos Aires, gde će Horhe sa grupom mladih 1921. osnovati literarne časopise “Prizma“ i “Proa“. Pre odlaska na drugo putovanje po Evropi, godine 1923. , objaviće svoju prvu zbirku poezije “Oduševljenje Buenos Ajresom“ (“Fervor de Buenos Aires”) posvećenu rodnom gradu. Kasnije nastaju i ostala njegova dela, objavljivana u literarnom časopisu “Martin Fiero“ (Martin Fierro), jednom od najprestižnijih argentinskih časopisa prve polovine dvadesetog veka. Iako se Horhe formirao kao književnik u Evropi, većina njegovih dela govori o njegovim argentinskim korenima, što se vidi ne samo u njegovoj prvoj zbirci pesama već i u drugim kolekcijama poezije kao što su “Mesec preko puta“ (“Luna de enfrente”), objavljene 1925. i “Sveska San Martin“ (“Cuaderno de San Martín”), iz 1929.

Slika

Krajem tridesetih godina, tačnije 1938. godine, umire Borhesov otac Giljermo, iste godine kad Horhe počinje da radi kao bibliotekar, što je za njega predstavljalo veliki udarac. Na dan dočeka Nove 1939. godine, Borhes doživljava tešku saobraćajnu nesreću, koju je prouzrokovao njegov već tada veoma oštećen vid, a u kojoj zadobija ozbiljnu povredu glave. Za vreme oporavka nastavlja da piše i tako nastaje njegova prva kolekcija kratkih priča “Vrt razgranatih staza“ (“El jardín de senderos que se bifurcan”) objavljena 1941. godine. U ovoj zbirci nalazi se i priča “Jug“ (“El sur”), autoru posebno draga, koja u sebi nosi autobiografske elemente. Tri godine kasnije izlazi njegovo umetnički možda najbolje delo, zbirka pripovedaka “Fikcije“ (“Ficciones”).

Sa dolaskom na vlast Huana Dominga Perona (Juan Domingo Perón), koji nije bio populan među Borhesovima, u Argentini se mnogo toga promenilo. Njegova majka Leonor i sestra Nora bivaju uhapšene zbog svojih izjava protiv novog režima, a i sam Borhes će morati da plati visoku cenu zbog svoje “neposlušnosti“. Kako ostaje bez posla u biblioteci, da bi preživeo tih teških godina postaje predavač. Bez obzira na očiglednu netrpljivost nove vlasti, biće veoma uspešan i na tom polju. Godine 1949. objavljuje još jednu zbirku pripovedaka, “Alef“ (“El Aleph”). Tada je već jedna od veoma popularnih javnih ličnosti što će mu omogućiti da postane predsednik, ne samo Argentinskog društva pisaca (u periodu od 1950. do 1953.), već i društva profesora engleske i američke književnosti u Argentinskom udruženju engleske kulture (1953 – 1955). Negde baš u tom periodu počinje da se bavi i pisanjem scenarija, nakon što je od njegove kratke priče “Emma Zunz“ 1954. nastao film “Dani mržnje“ (“Días de odio”) u režiji Leopolda Torea Nilsona (Lepoldo Torre Nilsson).

Slika

Kada je Peron sišao s vlasti i otišao u egzil, nova vlast postavila je 1955. Borhesa na čelo Nacionalne biblioteke, a sa tog mesta otići će dobrovoljno kada se Peron bude vratio u zemlju 1971. Tada je već naveliko bio slep, ali zahvaljujući majci Leonori, koja postaje njegova lična sekretarica, nastavlja da stvara nova dela. Od 1956. do 1970, Borhes predaje književnost na univerzitetu u Buenos Ajresu, ali i izdaje nove knjige među kojima su: “Knjiga izmišljenih stvorenja“ (“El libro de los seres imaginarios”), iz 1967., “Brodijev izveštaj“ (“El informe de Brodie”), iz 1970. i “Knjiga od peska“ (“El libro de arena”) iz 1975. Mnoga od njegovih predavanja sakupljena su u zbirke kao što je “Sedam noći“ (“Siete noches”).

Šezdesetih godina prošlog veka počinju da stižu i prva međunarodna priznanja na Borhesovu adresu. Godine 1961. osvaja Formenter Prize, koju deli sa poznatim irskim piscem i dramaturgom Semjuelom Beketom (Samuel Beckett). Beket je u to doba bio veoma cenjen među ljudima sa engleskog govornog područja, dok je Borhes bio totalno nepoznat i nepreveden, pa su se ljudi nakon dodele nagrade zainteresovali za njega. Godinu dana nakon Formenter nagrade Borhes biva preveden na engleski jezik po prvi put. Iako je međunarodna studija objavljena u italijanskom dnevnom listu “Corriere della Sera“ pokazala da je Borhes trebalo da dobije Nobelovu nagradu za književnost umesto Solzencina (Solzhenitsyn) 1970. godine, ova prestižna nagrada nikada nije dospela u Borhesove ruke. Najpoznatije međunarodno priznanje za književnost na hispanskom jeziku, “Premio Servantes“, dobiće tek 1980. godine.

Slika

Što se tiče privatnog života argentinskog književnika, opšte je poznato da se ženio dva puta. Prvi put 1967. godine, kada će sklopiti brak sa dugogodišnjom prijateljicom Elzom Astet Miljan (Elsa Astete Millán). Nažalost, njihov brak je bio kratkog veka, pa su se već nakon tri godine razveli. Drugi put je na ludi kamen Horhe stao 1986. negde baš pred samu smrt. Izabranica njegovog srca bila je Marija Kodama (María Kodama) sa kojom je proveo poslednje godine svog života. Vezivalo ih je to što su oboje proučavali anglosaksonsku kulturu, a i Marija mu je pomagala u radu baš kao što je to radila njegova majka Leonor koja je preminula 1975. Posle njene smrti Borhes počinje da obilazi razne zemlje sveta, putuje. Preminuće u Ženevi, u gradu u kojem je odrastao, gde i danas počivaju njegovi ostaci na groblju “Cimetière de Rois“.

Slika

Dvadeseti vek ispoštovao je mnoge književne heroje, mitove koji su u srcima čitalaca širom sveta ostavili neizbrisiv pečat. Jedan od najomiljenijih književnika tog perioda bio je i ostao nesumnjivo Horhe Luis Borhes. Pamtimo ga kao pisca, pripovedača i esejistu koji je bio uzor i nadahnuće novih literarnih generacija, pa i one koja vam sve ovo piše, čija dela su kao niska bisera koju ni godine koje neminovno prolaze nisu pokidale. Iako je prošlo četvrt veka od njegove smrti, Borhesov plamen emocija i mašte ne prestaje da gori.


Wannabe


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ljudi koji su pomerali granice  |  Poslato: 13 Jul 2012, 23:46
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ljudi koji su pomerali granice: Stanley Kubrick

Stenli Kjubrik (Stanley Kubrick), po mnogima jedan od najboljih režisera svih vremena, još za života stekao je status kultne ličnosti. Njegovi filmovi su sa nestrpljenjem iščekivani, uvek sa istim pitanjem: ”Šta će sada napraviti?” Dovoljno hrabar i lucidan da se uhvati u koštac sa temama koje niko drugi nije hteo ili smeo da ekranizuje, više puta je donosio nezaboravne priče koje su potresale svet i postavljale standarde u filmskoj umetnosti.

Slika

Rođen je 26. jula 1928. godine u dobrostojećoj njujorškoj porodici. Njegov otac, zaljubljenik u šah i fotografiju, uspeo je te svoje velike ljubavi da prenese na malog Stenlija što će u mnogome obeležiti njegov budući put. Šah je postao Kjubrikova opsesija, svakodnevna rutina koja je savršeno pogodovala njegovom perfekcionizmu i filozofiji da svemu prilazi temeljno i sa dugotrajnim planiranjem. Proračunati šahovski potezi koje je vukao u životu često su dovodili do ludila njegovu okolinu, naročito očajne producente koji su što pre hteli da završe rad na nekom projektu. Kjubrik jednostavno nije mario, znao je da radi na filmovima i po više godina. Bavljenje fotografijom razvilo je u njemu visoki stepen vizuelne perfekcije koju je kasnije uspešno preneo na svoje filmove. Fotografski angažman u magazinu “Pogled” (“Look”) naveo ga je 1950. godine na zadatak da snimi seriju fotografija o lokalnom bokseru i tu je dobio inspiraciju za svoj prvi film.

“Dan borbe” (“Day of the Fight”) bio je prvi u nizu od nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova koje je snimio. Uz “Dan borbe” od zaborava su sačuvani “Leteći sveštenik” (“Flying Padre”) iz 1951. i “Moreplovci” (“Seafarers”) iz 1953. godine.

Slika

Sredstva za svoj prvi dugometražni film – “Strah i želja” (“Fear and Desire”) iz 1953. godine sakupio je uz pomoć prijatelja i oca koji je tom prilikom unovčio svoje životno osiguranje. Ovo je prvi od njegova tri filma u kojima se bavio dehumanizacijom čoveka u ratu. Na isti motiv nailazimo kasnije u “Putevima Slave” (“Paths of Glory”) i “Bojevom metku” (“Full Metal Jacket”). Interesantno je da Kjubrik nije bio zadovoljan ovim filmom i tokom godina nazivao ga je amaterskom stilskom vežbom dajući sve od sebe da ga skloni od očiju javnosti. Jednom prilikom je čak uspeo da odloži rasprodatu bioskopsku predstavu u jednom gradu. Možda zbog ovakvog Kjubrikovog stava, ali i činjenice da je tokom kasnijih godina snimao sve bolje i kvalitetnije filmove, “Strah i želja” je nepravedno završio u zapećku kinematografije. Međutim, današnji kritičari saglasni su u tome da je film za doba u kom je snimljen bio proročki, čak filozofski. U vreme kada se svet još uvek oporavljao od drugog svetskog rata i lagano polarizovao na istok i zapad, kad su neki novi sukobi, poput korejskog, bili na pomolu, doneo je snažnu antiratnu poruku i jasno ustao protiv bilo kakvog nasilja. Odlikuju ga odlična fotografija i sjajno pripremljeni tehnički detalji.

Sledeći film – “Poljubac ubice” (“Killer’s Kiss”) iz 1955. godine pokazao je Kjubrikovu maestralnost u poigravanju sa svetlom. Ovo je bilo dovoljno da ga primeti Džejms Heris (James B. Harris) i predloži mu osnivanje producentske kuće Haris-Kjubrik (Harris-Kubrick Pictures). Kako nisu imali ideju za film otišli su u knjižaru i našli je u knjizi “Savršen upad” (“Clean Break”) Lajonela Vajta (Lionel White). Prilagodivši scenario snimili su film o pljački hipodroma – “Ubijanje” (“The Killing”) iz 1956. godine. Film je postao klasik noar filma (film-Noir) inspirišući mnoge kasnije autore među kojima i Kventina Tarantina (Quentin Taqrantino) koji je podstaknut ovim filmom snimio svoje “Ulične pse” (“Reservoir Dogs”).

Sledeći projekat dvojca Haris-Kjubrik – “Putevi slave” (“Paths of Glory”) snimljen je 1957. godine po istoimenoj knjizi Hemfrija Koba (Humphrey Cobb). To je snažna antiratna drama, smeštena u vreme prvog svetskog rata. Ističe se antologijskim scenama masovnih borbi i nezaboravnom scenom u kojoj Kirk Daglas (Kirk Douglas) u dugom, kontinuiranom kadru obilazi vojnike u rovu. Scena je više puta kopirana u mnogobrojnim filmovima kasnije ere. Film je postigao ogroman uspeh kod kritike i ustoličio Kjubrika kao predvodnika nadolazećeg talasa talentovanih, mladih reditelja. Zbog kritičkog prikaza francuskog oficirskog staleža, film je bio zabranjen u Francuskoj sledećih dvadeset godina.

Slika

Prijateljski odnos koji se razvio između Kjubrika i Daglasa tokom snimanja “Puteva slave” utabao je put stvaranju istorijskog spektakla iz 1960. godine – “Spartak” (“Spartacus”). Daglas je kao nezavisni producent počeo rad na “Spartaku”, ali nezadovoljan režiserom, otpustio ga je brzo po početku snimanja i pozvao svog prijatelja Kjubrika da dovrši film. Međutim, obojica su imali različite vizije kako film treba da izgleda te su snimanje obeležili mnogobrojni sukobi i svadje između saradnika. Do završetka snimanja prijateljstvo je prekinuto, a Kjubrik je čvrsto odlučio da se više nikada ne upušta u projekte nad kojima nema apsolutnu kontrolu. Film je osvojio četiri Oskara (Oscar). Verovatno poučen ovim iskustvom, Kjubrik nije uspeo da se dogovori sa Marlonom Brandom (Marlon Brando) oko rada na vesternu – “Momci” (“One-Eyed Jacks”). Brando će režirati “Momke”, a Kjubrik pravi zaokret u svom životu i seli se u Englesku.

Po kontroverznom delu Vladimira Nabokova, 1962. godine snima “Lolitu” (“Lolita”), priču o seksualnoj opsednutosti koju sredovečni muškarac razvija prema tinejdžerki, ćerki svoje ljubavnice. Zbog škakljive teme film je sniman pod budnim okom cenzorske komisije, ali opet je izazvao burna reagovanja kad je počelo prikazivanje. Ovo je navelo Kjubrika da izjavi da ne bi ni snimao film da je znao da će se dići tolika prašina.

“Doktor Strejndžlav” (“Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying And Love The Bomb”) bio je Kjubrikov sledeći film. Snimljen 1964. godine u doba najveće hladnoratovske zategnutosti, donosi nam satiričnu priču o odmetnutom američkom generalu koji organizuje nuklearni napad na Sovjetski savez. Kjubrikova posvećenost detaljima i opsežne pripreme dovele su do toga da mnoge scene u filmu neodoljivo podsećaju na tadašnje tajne procedure američke vojske. Zbog ovoga su producenti filma morali da idu na informativne razgovore sa agentima tajnih službi.

Sledećih pet godina Kjubrik je pripremao film “Odiseja u svemiru, 2001.” (“2001: Space Odyssey”). Scenario je radio u saradnji sa Arturom Klarkom (Arthur C. Clarke) velikanom naučno-fantastične proze. Kao osnovu su uzeli kratku Klarkovu priču “Stražar” (“The Sentinel”). Tokom rada na filmu postali su veliki prijatelji i Klark je kasnije znao da kaže da je Kjubrik verovatno jedna od najinteligentnijih osoba koju je ikada upoznao. Najzad, film izlazi 1968. godine i danas se smatra remek delom svetske kinematografije. Kjubrik je za ovaj film dobio Oskara za specijalne efekte.

“Paklena pomorandža” (“A Clockwork Orange”), uz “Odiseju” najznačajnije Kjubrikovo delo, nastaje tri godine kasnije. Ova ekranizacija istoimenog romana Entonija Bridžisa donosi nam priču o futurističkom autokratskom društvu u kom se rađa bezrazložna agresija pojedinca. Eksplicitne scene nasilja izazvale su brojne polemike. Atmosfera dostiže tačku usijanja nakon odigravanja nekoliko zločina koji su bili inspirisani filmom. Pretnje smrću njemu i njegovoj porodici, naterale su Kjubrika da kod distributera izdejstvuje povlačenje filma iz bioskopa.

Slika

“Beri Lindon” (“Barry Lyndon”) snimljen 1975. godine po knjizi “Sreća Beri Lindona” (“The Luck of Barry Lyndon”) Vilijama Tekerija (William Thackeray) nije postigao veći komercijalni uspeh. Poprilično spora i duga priča o doživljajima irskog kockara ostala je u senci holivudskih akcionih filmova. Ipak, kritika je bila naklonjena filmu, kao i američka filmska akademija (Academy of Motion Pictures Arts and Sciences) koja mu je dodelila četiri Oskara.

“Isijavanje” (“The Shining”) snimljeno 1980. godine bilo je prvo Kjubrikovo ostvarenje horor žanra. Ekranizacija istoimenog romana Stivena Kinga donela nam je napetu i jezivu priču, možda jedan od najboljih filmova u svom žanru ikada. Svejedno, King nije bio zadovoljan ovom ekranizacijom pa se nekoliko godina kasnije upustio u nov projekat koji će se više držati priče iz knjige.

Iste godine kada je izašlo “Isijavanje” Kjubrik počinje pripreme za snimanje filma o vijetnamskom ratu po knjizi “Kratkog daha” (“Short Timers”) Gustava Hasforda (Gustav Hasford). Film “Bojevi metak” (“Full Metal Jacket”) će ugledati svetlost dana 1987. godine i iako jedan od najboljih filmova o ratu u Vijetnamu, ostaće u senci filma “Vod” (“Platoon”) Olivera Stona (Oliver Stone) snimljenog godinu dana ranije.

Slika

Kjubrikov poslednji film – “Širom zatvorenih očiju” (“Eyes Wide Shut”) snimljen 1999. godine po kratkoj noveli “Priča iz sna” (“Traumnovelle”) bečkog psihijatra Artura Šniclera (Arthur Schnitzler) zapravo je studija o ljudskoj seksualnosti, prevari, prikrivenim strastima. Odlično je primljen kako kod publike tako i od strane kritike.

Ubrzo nakon montaže ovog filma, sedmog marta 1999. godine Kjubrik je umro u snu u svom domu u Engleskoj. Iza sebe je ostavio nezaboravne filmove, vrednu studiju o čovečanstvu, njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.


Wannabe


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ljudi koji su pomerali granice  |  Poslato: 13 Jul 2012, 23:55
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ljudi koji su pomerali granice: Mahatma Gandhi

Svi smo čuli za njega, svi smo ga videli na nekoj od mnogobrojnih slika ili na nekoj od statua, bista i ostalih umetničkih dela. Takođe, svi znaju da je on jedan od “onih velikih ljudi“ kojima se svi dive, ali stvarno verujem da mnogo ljudi ne zna šta je u stvari taj mali smešni čovek uradio za svoju zemlju i čovečanstvo.

Slika

Krenimo od početka, tj. rođenja. U Porbandaru, u oblasti Mumbaija (nekadašnjeg Bombaja), 2. oktobra 1869. godine rođen je Mohandas Karamčand Gandi (Mohandas Karamchand Gandhi) kao dete Putlibai, četvrte žene Karamčanda Gandija. Prethodne tri žene su mu umrle na porođaju. Još od malena, Gandi je kroz samu porodicu i njihova verovanja naučio mnogo stvari koje će kasnije obeležiti njegov život, kao što su vegeterijanstvo, post koji vodi do samopročišćenja, tolerancija ljudi druge vere i religije kao i pomaganje siromašnima. Da je od malih nogu bio “napredan“ pokazuje i njegov rani brak, koji je naravno po tadašnjim običajima bio ugovoren. Oženio se sa 13 godina za godinu dana stariju Kasturbai Makhanji, poznatiju kao Ba. Njegova životna saputnica igraće veoma bitnu ulogu u njegovom životu. Sam Gandi je za svoje venčanje rekao da je to dan koga se seća rado jer su bili deca, nisu razumeli šta je to, ali su videli priliku da se obuku drugačije, jedu slatkiše i igraju se sa rođacima. Posle dve godine braka rodilo se prvo dete, ali je umrlo posle nekoliko dana, a nakon njega rodilo se još njih četvoro, svo četvoro sinovi. Nakon rođenja prvog sina, 1888. godine, Gandi putuje u London gde završava studije prava. Posle studija vraća se u rodnu Indiju i pokušava sa advokatskom praksom, međutim ne uspeva u tome i zatvara firmu. Prijavio se za nastavnika u školi, ali su ga odbili, a onda je pokušao još nekoliko poslova, ali jednostavno nije išlo. Tako je na kraju oberučke prihvatio ponudu indijske kompanije Dada Abdulla & Co. i otputovao u koloniju Natal (Južnoafrička Republika), koja je tada bila pod britanskom vlašću.

Slika

Mnogi misle da je Gandi počeo svoju borbu u Indiji, ali to se desilo odmah nakon dolaska u Natal. Naime, nakon dolaska, u toku putovanja vozom, Gandi je izbačen iz voza od strane konduktera jer je odbio da pređe iz prve klase u treću, koja je bila namenjena ”obojenima”, iako je imao validnu kartu za prvu klasu. Odmah zatim je bio prebijen od vozača poštanske kočije jer nije hteo da ustupi mesto putnicima iz Evrope. Videvši kakva diskriminacija vlada, kako prema indijskom stanovništvu kolonije, tako i prema crnačkom, Gandi kreće da razmišlja o položaju svog naroda u okviru britanske imperije. Suočen sa predrasudama, nepravdom i netolerancijom, on rešava da krene u borbu sa celom imperijom, i ta njegova odluka predstavlja prekretnicu u njegovom životu. On osniva ”Indijski kongres Natala” i u toku sledećih sedam godina radi zajedno sa svim Indijcima na sticanju prava. Mnogo Indijaca je tokom tih sedam godina uhapšeno, ubijeno i prebijeno od strane britanskih vlasti, ali ih to nije sprečilo. Sama kampanja koju su pokrenuli imala je veliki odjek u medijima, tako da su se posle dugogodišnje isrpljujuće borbe uspeli da izdejstvuju pregovore na kojima su njihove ideje konačno zaživele. Tokom te borbe koristili su princip satjagraha (satyagraha), odnosno koncept pričanja samo istine i miroljubivog otpora. Gandi je ceo koncept mira, istine i miroljubivog otpora smislio zahvaljujući korenima koje je vukao iz svoje vere.

Slika

Nakon uspeha u Južnoafričkoj Republici, Gandi se vraća u Indiju. Samim dolaskom on nastavlja borbu za prava Indijaca i za konačno oslobođenje od britanske vlasti. Sama borba je bila dugotrajna i trajala je skoro tri decenije, tako da ću izvući najvažnije detalje. Jedan od njih je situacija u Čamparanu i Kedi (Champaran, Kheda). Naime, britanski vlastodršci su nametnuli stanovništvu proizvodnju biljke indigo, kao i drugih biljaka koje su donosile zaradu, tako da lokalno stanovništvo nije moglo da gaji biljke koje koriste za ishranu. Samim tim, mnogo ljudi je bilo u potpunoj bedi, skroz gladno i bolesno. Mnogi su se odali alkoholu. O novcu i lekovima nema potrebe govoriti, jer ih nije ni bilo. Tada Gandi uvodi ašram (ashram), ili duhovno pročišćenje. Organizuje odrede dobrovoljaca koji pomažu ljudima, donose im hranu, leče ih, leče od alkoholozma, vraćaju ih u veru. Nakon toga, gradi dosta bolnica i škola. Sve ovo se dešavalo krajem Prvog svetskog rata, 1918. godine. Pomažući ljudima, on postaje njihov lider, zaštitnik, idol. Njegov najveći uspeh u ovom pohodu je taj da nakon što je uhapšen pod optužbom za podsticanje neposlušnosti, i osuđen na progon iz te oblasti Indije, hiljade i hiljade ljudi se skupilo i protestvovalo dok nije oslobođen. Tolikom energijom naroda uspeva da se izbori za smanjenje poreza i za oslobođenje naroda od proizvodnje za vlasnike zemlje dok ne prođe glad i loša situacija u kojoj su bili. Sve to mu daje neverovatnu moć i u ime naroda on uspeva da u pregovoru sa britanskim vlastima izbori zaustavljanje prikupljanja poreza i oslobađanje svih zatvorenika. Sve ovo ga čini veoma poznatim i priznatim u Indiji.

Slika

U saradnji sa Indijskim nacionalnim kongresom, on kreće u propagandu bojkota svega britanskog. Tako svi Indijci polako prestaju da koriste britanski tekstil, namirnice, i ostalu robu, i okreću se tradicionalnim vrednostima. Na ovaj način, Gandi stvara tihi bojkot, i jednostavno na miran način pokazuje Britancima da ih Indija više ne želi. Sve je išlo dobro dok nije došlo do incidenta u gradu Čauri Čaura (Chauri Chaura), kada je policija pretukla demonstrante, a onda su oni uzvratili napadom na policiju. Incident je jednostavno naterao Gandija da opozove te tihe proteste. On sam je zbog podstrekivanja neposlušnosti proveo šest godina u zatvoru, a još 15,000 Indijaca je zatvoreno zbog toga.

Slika

Marš soli je sledeća važna stvar. Naime, od britanskih vlasti se preko Indijskog nacionalnog kongresa tražilo da prizna Indiju kao samostalnu, ili će se suočiti sa još jednim talasom neposlušnosti. Kako odgovora nije bilo, sem da su povećane takse, najviše na so, Indijci su reagovali tako što su podigli zastavu Indije 31. decembra 1929. u Lahoreu. 26. januara sledeće godine sastanak Indijskog nacionalnog kongresa je održan u istom mesu, i do danas se taj dan slavi kao indijski Dan nezavisnosti. Nakon toga, kao vid protesta zbog povećanja cene soli, Gandi kreće na 388km dug marš od Ahmedabada do Dandija kako bi od morske vode pravio so. Usput mu se pridružuju pristalice, i čine najmasovniji pokret ikada. Na obalama okeana desetine hiljada ljudi je pravilo so. Ovo se naravno nije dopalo Britancima, koji su žustro reagovali i uhapsili čak 60,000 ljudi. Kao rezultat toga, Gandi je opet u pregovorima uspeo da oslobodi političke zatvorenike u zamenu za prestanak protesta.

Slika

Do kraja života borio se za oslobođenje Indije, a do toga se i došlo 14. i 15. avgusta 1947. godine kada je donešen Akt o nezavisnosti Indije kojom je ona podeljena na muslimanski Pakistan i hinduističku Indiju. Gandi je ubijen 30. januara 1948. od strane hinduističkih fanatika. Ostaće zauvek upamćen kao borac za slobodu koji je svojom filozofijom i principima, a ne oružjem, uspeo da se izbori za slobodu svoje zemlje, i da pokaže svetu da se na miroljubiv način mnoge stvari rešavaju. Od strane svojih sunarodnika dobio je nadimke Bapu, što znači otac, kao i Mahatma – velika duša – koju je dobio od poznatog indijskog pisca Rabindranata Tagorea (Rabindranath Tagore). Ostaće upamćen i po svojim čuvenim izjavama: ”Budi promena koju želiš da vidiš u svetu.” i ”Živite kao da ćete umreti sutra. Učite kao da ćete živeti zauvek.” koje i danas inspirišu hiljade ljudi širom sveta.

Slika


Wannabe


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Ljudi koji su pomerali granice  |  Poslato: 29 Nov 2013, 17:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Ljudi koji su pomerili granice:

Лев Николаевич Толстой


Nijedan ljubitelj ruskih klasika nije ostao ravnodušan pred delima jednog od najvećih velikana ruske literature, Lavom Nikolajevičem Tolstojem. Mnogima je, još od prvih pročitanih stranica, postao omiljeni izbor među piscima. Nije želeo da njegovu junakinju osuđuju, želeo je da je žale. Opisao je šta je Rusima doneo rat, a šta mir. Zapitao se da li je život ono za šta ga smatramo. I sve to pre skoro dva veka. A svet i danas s velikom pažnjom čita njegove redove i pronalazi se u njegovim knjigama.

Grof Lav Nikolajevič Tolstoj (rus. Лев Николаевич Толстой) rođen je u Jasnoj Poljani u Rusiji, 9. septembra 1828. godine. Kao sin Nikolaja Iliča Tolstoja i Marije Nikolajevne, bio je podmladak jedne od najznačajnijih ruskih grofovskih porodica tog vremena iz koje su potekli mnogi generali, diplomate i pisci. Interesovao se za pravo, orijentalne jezike, posebno za arapsko-tursku filologiju. U mladosti je bio dobrovoljac u vojsci. Svi ovi podaci oslikaće se negde u njegovim delima, kasnije.


Slika
Grof po poreklu, pisao je i o Rusiji iz perspektive običnog seljaka.


Put u književne vode otvorilo mu je autobiografsko delo ”Detinjstvo”. Ovaj njegov prvi plod stvaralaštva bio je prepoznat od strane društva što mu je dalo podstrek da, kao nastavak, napiše delo ”Dečaštvo” i time nastavio da se bavi psihologijom i moralom heroja počev od desete do kasnijih godina.

Ipak, celom svetu ovaj znameniti Rus poznat je po svoja dva najveća dela, romana. ”Ana Karenjina” i ”Rat i mir” dela su, neosporno, jednog velikog uma, još većeg talenta i psihologa koji poznaje dušu i narav svog naroda. U ovim Tolstojevim delima vidimo stanje Rusije u doba u kojem je pisac živeo. Vidimo majku i suprugu koja je birala između braka bez ljubavi i ljubavi bez braka. Vidimo društvo koje je i samo, iza zatvorenih vrata, spremno na razvrat, prevare i laži, i pojedinca koji o svojoj prevari svesno govori i biva osuđen. Osećamo egoizam na stranicama koje je Tolstoj pisao, osećamo grofovsku dušu, onu koju je i sam imao. Srećemo seljaka na polju koji se užasava grada jer je seoski život ono što mu teče venama. Srećemo porodice koje preživljavaju rat, napade i uzurpatore i koje, isto tako, preživljavaju mir. U delima ovog blistavog uma suočavamo se sa čovekom onakvim kakav jeste, bez odeće i maske, obučen samo u svoju realnost, svoje navike, vrline i mane. Lavovski nas jedan Lav stavlja u polemiku kriviti ili ne kriviti, osuđivati ili podržati, voleti ili trpeti, biti egoista ili dati sve za druge.


Slika
Najpoznatije Tolstojevo delo ''Ana Karenjina'' prenošeno je na filmsko platno nekoliko puta. Jedna od poznatijih verzija je ona u kojoj lik Ane tumači glumica Sofi Marso


O Tolstoju su govorili i pripadnici njegovog doba. I oni koji su živeli posle njega. Engleska spisateljica Virdžinija Vulf (Virginia Woolf) tvrdila je da je Tolstoj najveći romanopisac svih vremena. Džejms Džojs (James Joyce) zapisao je: ”On nikada nije dosadan, niti glup, niti umoran, pedantan ili teatralan”. Mnogi su u njemu prepoznali ono vredno zbog čega Rusija treba da bude ponosna.


Slika
Lik Lava Nikolajeviča Tolstoja na poštanskoj markici

Lav Nikolajevič Tolstoj sa svojom ženom imao je trinaestoro dece od kojih je petoro rano umrlo. U svetu postoji preko dve stotine njegovih potomaka koji se svake dve godine okupljaju u Jasnoj Poljani. U svom romanu ”Ana Karenjina” opisao je smrt svoje junakinje na železničkoj stanici, oduzevši joj život pod točkovima voza. Sam je, na sličan način, završio i svoj život. Umro je 1910. godine, na železničkoj stanici, u Astapovu, veruje se, od zapaljenja pluća. Imao je tada osamdeset i dve godine. Policija je probala da ograniči pristup posmrtnoj ceremoniji, ali hiljade seljaka bilo je u koloni na njegovoj sahrani. Oni, zajedno sa predstavnicima grofovije, ispratili su ovog neopisivog talenta ujedno slikajući ono što je on i bio: grof po poreklu sa dušom ruskog seljaka.


Slika
Tolstoj sa suprugom sa kojom je imao trinaestoro dece



preuzeto sa wannabemagazine


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 32 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker