Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:28


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: BES/KONAČNI TITO  |  Poslato: 15 Jun 2012, 16:31
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Pucanj u Kardelja

Geza Tikvicki: Lovili smo u Morovićkim šumama divlje svinje puškama sačmarama. Lisica je krenula prema Jovanu Veselinovu. On je opalio i istog trenutka kao pokošen pao je Kardelj. Isidor Papo: Sačma se zarila u sam vratni deo Kardeljevog kičmenog stuba

Slika

IZ puške srpskog lidera Jovana Veselinova, u lovu, ranjen je Edvard Kardelj.

Jovan Đorđević, akademik (april 1987):

"To je bilo negde 1959-1960. godine... Bio je dosta teško ranjen. Ali Kardelj je bio diskretan, ni reč nije hteo da kaže o tome. Jedino njegova žena Pepca, ona je osuđivala srpsko rukovodstvo, ciljajući verovatno na Rankovića i na sve nas. Smatrala je da Srbi ne vole Kardelja i da rade protiv njega."

Prema gospođi Vukici Prici (u čijoj sam kući upoznao gospođu Kardelj): Pepca Kardelj je reagovala "sumnjom u Srbe", pre svih u policijsku strukturu Slobodana Penezića Krcuna. Docnije je i gospođa Kardelj prihvatila da nije bilo namere.

Sam Kardelj je od prvog časa odbacio svaku nameru. Ostao je u prijateljskom odnosu s Veselinovim. Ni godinu pre smrti (1979) bio je s Pepcom na večeri u kući Stanke i Jovana Veselinova.

Vernost načelu tajnosti ostala je netaknuta i kod ranjavanja Kardelja. Svi učesnici lova - u sremskim šumama kod Morovića - potpisali su izjavu - obavezu ćutanja. Takvu izjavu potpisala je i Pepca Kardelj. Jedino se tih godina u novinama mogla zapaziti učestalost zajedničkih fotografija, dobro raspoloženih Kardelja i Veselinova.

Početkom 1987. međutim, ljubljansko "Delo" objavilo je deo iz knjige o Kardelju.

Ivan Bratko:

"Nasrnuli su na njega protivnici iz tabora etatista kojima nije bio po volji demokratski samoupravni razvoj (pogotovu u godinama pre Brionskog plenuma). Još je ostao bez objašnjenja pogodak tačno u glavu koji je dobio u lovu. Pravo je čudo što se spasao. Jedan od deset hiljada. Metak je ostao u glavi. Ponovo su ga pronašli sedamnaest godina kasnije, prilikom obdukcije. U vreme kada se vratio iz Engleske, sa lekarskog pregleda, na granici ga je dočekao samo ministar za unutrašnje poslove SR Slovenije. Uručio mu je isečak iz stranih novina, gde je epizoda iz lova bila opisana naširoko i sa posebnim prizvukom. Kardelj mu je odmah vratio list ne pogledavši ga, zahvalio mu se i nastavio put za Ljubljanu. Zbog ovog omalovažavajućeg dočeka na granici i sama nesreća u lovu poprimila je drugačiji ton."

A ljubljanska "Mladina" (11. mart 1987) objavila je pismo čitaoca koji podseća da je u "pretprošlom broju 'Mladine' Janez Janša napisao da su pre 50 godina narodni predstavnici pucali jedni na druge u Parlamentu, a pre 20 godina u lovu". Čitalac je i pitao:

"A šta se to dogodilo pre 20 godina u lovu?"

Tom pitanju "Mladina" se vratila krajem godine (11. novembar 1987), putem dve izjave.

Prva izjava pripada - posmrtno - Aleksandru Rankoviću, očigledno pisana posle njegovog smenjivanja... Takođe, očigledno, izjavu "Mladini" dostavila je porodica Ranković.

Ranković:

"Tipičan proizvod brionskih kuhinja jeste i najnovija intriga o mom fizičkom napadu na Kardelja i upotrebi vatrenog oružja. Ta perfidna priča je stigla i među slovenačke studente. U želji da saznaju istinu, oni su upitali Vidu Tomšič: da li je tačno da je Ranković pucao i ranio Kardelja? Umesto da im pošteno kaže pravu istinu, Tomšičeva ih sračunato, politikantski ostavlja u tom uverenju. Ali, jedna laž više nije nikada na odmet, kada je već stavljena u službu političke potrebe...

Ma koliko neželjeno i grubo delovala na ortake u lažima, ali istina je u ovome: Jovan Veselinov Žarko lakše je ranio Kardelja, pukom nepažnjom prilikom lova u Morovićkim šumama, koje spadaju pod vojnu upravu. Prema tome, ova naša Vida nije bila baš mnogo vidovita kad je ovaj incident poturila meni. Smetnula je s uma da su direktni svedoci ovog događaja oko četrdeset vojnika i podoficira, vojni lekar i šest generala, s Gošnjakom na čelu."

Javio se tim povodom i vojvođanski "liberal" Geza Tikvicki (jedan od učesnika spornog lova u Morovićkim šumama):

"Lovili smo puškama, sačmarama, koje se pune krupnom sačmom namenjenom isključivo lovu na divlje svinje. Kad je takva vrsta lova po sredi, pravilo je da se ne puca ni na kakvu ostalu divljač.

Izuzetno važno je objasniti kakav je bio raspored lovaca koji, po lovačkim propisima, stoje jedan pored drugog u pravoj liniji, na razdaljini od oko 20 metara. Dakle, prvi s desne strane od Kardelja bio je Jovan Veselinov. Do njega sam stajao ja. Levo od Kardelja stajali su Ivan Gonjšak, do njega Otmar Kreačić, i sasvim levo Aleksandar Ranković i drugi.

Iznenada, na četrdesetak metara ispred Jovana Veselinova pojavila se lisica. Videla nas je i uznemirena krenula prema nama, zatim približavajući se krenula prema Kardelju i Veselinovu. Tada je iz puške pod oštrim uglom opalio Jovan Veselinov. Istog trenutka pao je kao pokošen Edvard Kardelj. Video sam to."
I lisica.

Bolnica.
Ranjeni Edvard Kardelj hitno je prevezen u Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu. Tamo ga je primio već alarmirani general i glavni hirurg JNA, prof. dr Isidor Papo.

U privatnom razgovoru (mart 1988) dr Papo mi je potvrdio tačnost kazivanja Tikvickog, da se "operacija ne može obaviti, jer se sačma zarila u sam vratni deo kičmenog stuba s desne strane". I dodao:

"Moju ocenu prihvatili su i engleski lekari. Ni oni nisu hteli da operišu Kardelja. Rizikuje se potpuna oduzetost... Umro je s tim gelerom."

I o eventualnoj nameri:

"Isključeno. Klasični i srećni rikošet. Pri nameri, takva sačma bi svakog raznela."

Od mnogih, više nego "dobro obaveštenih", niko - baš niko - nije izrazio sumnju u nameru J. Veselinova. Najzad, cinično, ali tačno: to se ne radi pomoću partijskog sekretara najveće republike (bar ne s njegovim prstom na okidaču).

HEROJ I UBICA

U IZDANJU "Novosti", u tiražu od 20.000 primeraka, upravo je izašla knjiga Bore Krivokapića "Bes/konačni Tito (i Krležine 'masne laži')" u kojoj autor na više od 500 stranica dešifruje enigmu Tito. Koristeći ogromnu građu, našu i svetsku, Krivokapić osvetljava prelomne momente iz burnog i dramatičnog života Josipa Broza. Dragocene podatke autor je dobio iz prve ruke - od Titovih najbližih saradnika i njegovih protivnika.
Knjiga govori o Josipu Brozu heroju i svetskom državniku, i Josipu Brozu autokrati koji nemilosrdno gazi sve pred sobom. Krivokapić zaključuje: "Tito je svoj tvorac i svoj grobar". Iz ove knjige, koja je naišla na veliko interesovanje, za čitaoce "Novosti" odabrali smo šire izvode.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: BES/KONAČNI TITO  |  Poslato: 16 Jun 2012, 22:18
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Zdenka i Jovanka

Priznajući da bez svoje fatalno lepe partizanske sekretarice Davorjanke Paunović Zdenke ne može, Tito je, posle jedne žestoke svađe, rekao: Treba joj ispaliti metak u čelo. Kad se dvadesetdvogodišnja Jovanka Budisavljević udala za svog 32 godine starijeg vrhovnog komandanta, izgledala je kao ustreptala, preplašena šiparica iz ruskih romana

Slika

DVA železnička vagona na Oštrelju (zapadna Bosna), krajem 1942… I Davorjanka Paunović (Zdenka Horvat), Titova mlada i prelepa sekretarica. Mnogi tvrde, i žena koju je Tito najviše voleo. (Ako ne, i ljudsko biće koje je Tito jedino voleo.) Beogradska studentkinja iz Požarevca, po majci rođaka Mirjane Marković (žene Slobodana Miloševića)… Ili kako je famoznu Zdenku, partizanski, videla književnica Jara Ribnikar:
“Imala je čist ten boje slonovače, dugačke, crne bademaste oči, usta savršenog oblika, kosu crnu… Osmeh joj je bio čaroban… Ali imala je u očima ponekad veoma opasan sjaj…“
Na svoj način i Đilas:
“Bila je upadljivo lepa - čak je i grozničava uznemirenost izraza i kretnji isticala njenu lepotu. Vitka, skladnih udova i oblika, maslinastog tena, krupnih zuba i krupnih očiju, koje su zasipale tamom i nekim čudnim, zelenkastim sevovima…“
I sevalo je.
Jara Ribnikar opisuje scenu u Drvaru (1944), kad Tito u svađi, „strogo, hladno“ zaključuje da Davorjanki treba „metak u čelo“!
…Svakako (rekli bi, po beogradski).
Dedijer izdvaja intervenciju starog komuniste Marijana Stilinovića (jul 1942), zbog Davorjankinog ponašanja… I kako Tito, „skoro pokajnički“:
“Šta ću, dragi moj Marijane, ja bez nje ne mogu!“
Posle smrti Davorjanke Paunović (Zdenke; 1. maja 1946), Tito je u Belom dvoru privatno ostao sâm... Đilas navodi da je „Zdenka... po svojoj želji, sahranjena... u vrtu Belog dvora - da bude uz Tita“. I glavni Titovi sekretari - tada neoženjeni - Ljubodrag Đurić i Mitar Bakić.
Ne zadugo.
Ubrzo je primećeno Titovo interesovanje za „blistavu lepotu“ (Đilas) Zinke Kunc, operske zvezde njujorškog "Metropolitena". Ali Kuncova se upravo udala po drugi put, za lepog - i kad sam ga upoznao, 1978. - generala Ljubu Ilića, heroja i španskog građanskog rata i francuskog pokreta otpora... Nezgodno.
Đurić ocrtava i pojedine ženske aspiracije prema Titu... Posredstvom Steve Krajačića, slikarka Cata Dujšin - udovica nezaboravnog zagrebačkog pozorišnog prvaka Dubravka Dujšina - „probila“ se da izradi Titov portret. Njeno „suviše slobodno ponašanje prema Titu“ zabrinulo je ženeroznog Đurića. Ali ga je Tito, „smešeći se zagonetno“, koncilijantno umirio, „da ja ništa ne brinem, da i on nešto vidi...“ Da li kompromisno, uskoro se gospođa Dujšin udala za „starog dr Ivana Ribara“.
O Titovoj usamljenosti govorkalo se, neformalno (Đilas, Ranković...), i u predelima Politbiroa... Sećam se razgovora s Đilasom - sedamdesetih, u stanu advokata Jovana Barovića - i, među njima, kristalisane zamisli:
„Titovu kuću radno popuniti mladim i lepim partizankama, i pustiti da priroda učini svoje!“
Neposredni Đurić:
„Kad se posle Davorjankine smrti Tito, definitivno, preselio u Rumunsku 15 (kasnije Užička), tamo je zatečena drugarica Jovanka Budisavljević, kao domaćica te vile, sa još nekoliko drugarica koje su održavale ovu zgradu.“
Slavlje u Belom dvoru - za doček Nove 1946. - zagorčila je „reakcija“ koja je „digla glavu“, i ubacila letak:
„Neko mu je poslao anonimno pismo s pakosnom primedbom da se lepo oseća u tuđoj kući. ...Posle toga pisma Tito je odlučio da više ne stanuje u Belom dvoru...“
Tako je na jugoslovensku, „svih naših naroda i narodnosti“ scenu (a i svetsku), stupila lička partizanka - svi se slažu: i lepotica - Jovanka Budisavljević. Njoj je bilo 22 godine (1924), Titu - 54 (1892). Razlika impozantna (32). Ćerka (a pri romskoj produkciji i - unuka). I Đilas:
„Dotada, do Tita, Jovanka nije imala ljubavnika.“
Otkud i kako bi to Đilas mogao znati, ako nije:
„U šali, i ja sam nekom prilikom zadirkivao Rankovića... da su njegovi udbovci udesili da se Jovanka nađe uz Tita. On je to poricao, s vragolastom neupornošću.“
Đilas procenjuje da se „bliskost između Tita i Jovanke uspo­stavila, najverovatnije, već 1946. godine“.
Koča Popović je odmah uočio, relaksirano:
„Pa, zašto da ne“, rekao je Đilasu“, „to je sasvim prirodno...“
Prirodne su, a i natprirodne, i „zajedljivosti i zavidljivosti“, napose dvorske... Dotle, da Titovu ljubav Jovanku - svedoči Đilas - „...iz obezbeđenja - iz zlonamernosti ili sumnjičavosti - prisiljavaju da prva jede jela koja je, u svojoj domaćičkoj i ljubavničkoj nežnosti, pripremala za Tita“.
Aprila 1951. Jovanki je pripomogao Titov dramatični napad žuči, kad su u Titovu spavaću sobu upali i Đilas i Ranković... Grcajući, više se nije uklanjala:
„Šta će biti, druže Đido?“
Agitprop još nije bio zauzeo stav.
Pred operaciju Tita, na Bledu, uz većinu članova Politbiroa, Jovanka je već „prirodno“ sedela, brižna, pored Tita.
Do formalnog venčanja Tita i Jovanke došlo je sledeće, 1952... Privatna ceremonija, u kući, u Užičkoj 15, samo s kumovima, Aleksandrom Rankovićem i Ivanom Gošnjakom.
Srbi i Hrvati.
Zvanično - i za javnost - Jovanka Broz je uvedena u status, prilikom državne posete engleskog ministra inostranih poslova Entonija Idna (septembar 1953). Prvo, na prijemu u čast kraljičinog ministra, u Belom dvoru, zatim sa Idnom na premijeri Bizeove „Karmen“, u beogradskom Narodnom pozorištu.
Beatifikacije titoizma.
U engleskoj ambasadi, pozivnice za prijem - „...i gospođa Jo­van­ka Broz“ - ali i pometnja... Ne samo engleski novinari (među njima i Desa Trevizan; tada Born), i ministar Idn, svi su ljut­nju obrušili na atašea za štampu, uskoro slavnog pisca „Ale­ksandrijskog kvarteta“, Lorensa Darela... Kako da još slavnije engleske službe, ništa nisu znale!
U toj noći svog prvog „sjaja sjajeva“ - „...ustreptala i preplašena kao šiparica iz ruskih romana na prvom balu“ (Đilas) - Jovanka Broz se iznela u dugoj haljini, od crvenog satena.
O stajlingu Jovanke Broz pobrinuće se zatim lepa Foska Paranos, iz konfiskovane beogradske porodice Popović-Nikolajević, prijateljica Marine, vojvotkinje od Kenta, i sestra Mare, žene pariskog emigranta Dragiše Cvetkovića, predsednika kraljevske yu-vlade, svrgnutog 27. marta 1941, zbog potpisa hitlerovskog Trojnog pakta.
Svoj visoki ukus, staturi Jovanke Broz pridodaće još jedna lepotica - Vera Velebit.
Kod Velebitovih, ambasadora FNRJ u Rimu, Jovanka Broz je neko vreme i boravila, na dopuni obrazovanja i nastupa.
Odatle, do zvezda i... ponora.


(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BES/KONAČNI TITO  |  Poslato: 12 Okt 2012, 04:29
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Zagrljaj u liftu

Svetozar Vukmanović Tempo: Pošto je Tito otvoreno optužio Rankovića da ga prisluškuje, ovaj je ponudio ostavku, ali je i dalje dolazio na posao. Sreo sam ga jednom u zgradi SIV. Uđemo u lift i ja ga zagrlim. Bilo mi ga je žao. On plačući govori: Eh, Tempo, Tempo

Slika

OPISUJUĆI početak političke likvidacije Aleksandra Rankovića, Svetozar Vukmanović Tempo rekao je Bori Krivokapiću:

TEMPO: Pred Treći plenum 1966. pozvao me je Tito. Tito je mene rijetko zvao. Moja žena primijeti, odmah:
"Ne zove te tek tako… Mora da nešto nije dobro."
Tito me je dočekao:
"Znaš šta je, između mene i Rankovića nisu dobri odnosi. Ranković je potpredsjednik Republike, a kod mene ne dolazi već godinu dana. On je prije dolazio kod mene kad god je htio, a onda sam vidio da je neiskren prema meni. Gotovo je s tim, razlaz je neminovan. Mi se razilazimo politički."
Bilo mi je teško što to čujem:
"Stari, Marko je duša Partije…"
Tito je tada pokušao da me ubijedi da je Ranković pod uticajem beogradske, velikosrpske čaršije… Naišao je kod mene na otpor, vidio je da to ne mogu da prihvatim. Rekao sam:
"Stari, nemojte da se razilazite… Zovni ti Rankovića na razgovor."
Uslijedio je Treći plenum CK.
Krivokapić: Treći plenum se uopšte ne dotiče Rankovića?

TEMPO: Ne, ne… Mislim da je Ranković nešto govorio na kraju, o tome da treba suzbijati velikosrpski nacionalizam, da buržoaska čaršija ne računa da će naći utočište među komunistima. O UDB-i, ni riječi. Na kraju plenuma, Tito i Ranković se zagrliše. Ja srećan, mislim, dobro je… Međutim, tada Bakarić, sjedio je do mene, čujem da kaže:
"A, to je privremeno…"
Okrenem se i pogledam Bakarića:
"Kako možeš tako… To nije dobro."
Ništa nije odgovorio. Uglavnom, pokazalo se da je Bakarić bio u pravu. Tito poslije krene na Brione i dolazi do Brionskog plenuma… Afera sa prisluškivanjem, itd.

Krivokapić: Prvo je formirana komisija?

TEMPO: Nije prošlo ni dva mjeseca, opet me zvao Tito.
„Znaš“, kaže mi Tito, „mene prisluškuju!“
„Ko?“
„Ćećo i Marko.“
„To je nemoguće.“
„Šta misliš, da tebe ne prisluškuju?“, veli Tito.
Tada mi je Tito rekao da je formirao stručnu komisiju, da prislušnih aparata ima i u njegovoj spavaćoj sobi.
“Komisija je nepobitno utvrdila da su ugrađeni aparati za prisluškivanje. Istina, nema dokaza da su ti aparati korišćeni. Svi tragovi su uništeni čim su osjetili da smo otkrili aparate. Ali dokazi nam nijesu ni potrebni! Jer, ako su aparati bili montirani, prisluškivanje je sigurno vršeno“, završio je Tito.
Nekoliko dana kasnije sazvan je Izvršni komitet. Na sjednici je Tito izašao s otvorenom optužbom da je njegov stan ozvučen i da je to tehnička komisija nepobitno utvrdila. Dok je Tito govorio, posmatrao sam Rankovića. Na njegovom licu nijesam mogao ništa primijetiti; gledao je Tita tupim, bezizraznim pogledom.
Poslije Tita trebalo je da se izjasni svako od prisutnih. Na kraju je govorio i Ranković… Poricao je da je bilo pris­luškivanja, ali je ponudio ostavku.

Krivokapić: U međuvremenu, pojavljuje li se Ranković negde?

TEMPO: Dolazi u kancelariju. Sretnem ga u zgradi Saveznog izvršnog vijeća, ulazimo u lift. Pogledamo se i meni ga žao. To je bilo prije Brionskog plenuma.

Krivokapić: Ranković je bio svestan šta sledi?

TEMPO: Jeste. Meni ga žao i ja ga u liftu zagrlim. A Ranković, plače. Pošto Ranković izlazi na prvom spratu, a ja na trećem, čujem ga kako ide hodnikom i govori, plačući:
“Eh, Tempo, Tempo… Eh, Tempo, Tempo…“

Krivokapić: Glava je obezbeđena, stižete na Brione?

TEMPO: Naveče mi je donijet materijal za plenum…

Krivokapić: Zna se ishod plenuma?

TEMPO: Zna se, politička likvidacija Rankovića.
Krivokapić: Kako se ponašaju tzv. Rankovićevi ljudi, nije ih bilo malo?

TEMPO: Niko ništa…
Krivokapić: Verujete li da je Ranković organizovao prisluš­kivanje Tita?

TEMPO: Danas mislim da nije… Ako su prisluškivali Ti­ta, onda je to bilo sa znanjem Titovim. Takvi aparati postoje u kući svakog predsjednika. Nijesam siguran da Tito nije znao o tome. Ranković nikada ništa nije radio bez Titovog znanja i saglasnosti.
Titu je, a sigurno i Kardelju i Bakariću, vjerovatno zbog javnosti bio pogodan takav način, jer drugim putem teško se moglo razračunati sa Rankovićem. Očigledno je da su Rankovića uklonili iz nekih drugih razloga. Ranković je vjerovatno bio smetnja da se provedu sve one promjene u Ustavu i društvenom uređenju koje su Srbiju svele na „beogradski pašaluk“.

Krivokapić: Niste znali ni da je Ranković - prema tvrdnji njegove žene Slavke - pod infarktom izveden na plenum?

TEMPO: Ne, ne vjerujem da su to ni drugi znali. Samo sam vidio Rankovića kako šeta sa Gošnjakom. Samo sa Gošnjakom.

Krivokapić: Gošnjak je određen kao kontrola, ili kao prijatelj?

TEMPO: Izgleda kao prijatelj. Izgleda da je Gošnjak bio orijentisan protiv Kardelja i protiv rušenja Rankovića. Izgledalo je kao da Ranković i Gošnjak vrlo povjerljivo i prijateljski razgovaraju. Ukoliko se može govoriti o prijateljstvu u tim uslovima.

Krivokapić: Teško je poverovati da je Gošnjak stalno bio uz Rankovića samo svojom inicijativom, bez Titove saglasnosti?

TEMPO: Mislim da nije bez Titove saglasnosti. Shvatio sam, takav sam utisak stekao, da Gošnjak ima poruke od Tita za Rankovića. I Ranković se zagonetno držao.

Krivokapić: Tada ne vidite da UDB-a nije pitanje jednog čoveka nego jednog sistema?

TEMPO: Ne, tada to ne vidim. Ja sam UDB-u cijenio, ljude u UDB-i, odabirali smo najbolje ljude za UDB-u. Mislio sam: UDB-a je vodila bitku 1945, pa 1948, oni su ginuli dok smo mi spavali.
Krivokapić: Poslije Brionskog plenuma niste sreli Rankovića?

TEMPO: Nikada. Nema kontakta.

TREMA PRED TITOM
ĐILAS i Ranković saopštili su Tempu - "sredinom 1940. godine" - da treba da ide u Zagreb, da se sastane "s generalnim sekretarom, s drugom Titom".
Otišao je.

TEMPO: Nalazim se s jednim čovjekom prodornog, vrlo pro­dornog pogleda. Taj pogled ne može nikad da se zaboravi. Skroz te gleda.
Imao sam tremu. Ta trema me nije napuštala za čitavo vrijeme razgovora s Titom. Moram reći da me trema držala i kasnije, kad god bih s Titom razgovarao.
Neka snaga je izbijala iz Tita. Snaga koja privlači. I Titov prodorni pogled, koji te skroz gleda.


(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BES/KONAČNI TITO  |  Poslato: 25 Maj 2019, 15:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SUSRET SA ISTORIJOM: Tito falsifikovao zasedanje Avnoja

Od stvaranja druge Jugoslavije u Jajcu prošlo 75 godina. Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije 153 odsutna delegata proglasilo prisutnim

Slika

STRAST za istinom prošlosti je najbolji izraz životne snage u čoveku i naročit oblik njegovog poštovanja samog sebe - zapisaće u "Znakovima pored puta" Ivo Andrić i dodaće da su "sve Drine ovog sveta krive; nikad se one neće moći sve ni potpuno ispraviti, ali nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo".

Ovakvo razumevanje povesti i predosećanja budućnosti našeg nobelovca trebalo bi češće da imamo na umu kada tumačimo i vrednujemo mnoga događanja iz dalje, ili bliže istorije. Da je kojim slučajem druga, Titova Jugoslavija, pretekla, pre tri dana, 29. novembra, slavili bismo Dan Republike i 75 leta njenog rođenja. Gotovo 40 godina, na jednoj poluistini, školovane su generacije i generacije Jugoslovena, sa ubeđenjem i impregniranom podsvešću da je tog dana u bosanskom gradiću Jajce formirana prava narodna vlada - koju je narod sam izabrao.

Vratimo se za trenutak u jesen 1943. godine. Na frontovima širom sveta dolazi do promene ratnih uspeha. Italija kapitulira, saveznici osvajaju afrički kontinent, na Istočnom frontu Crvena armija kreće u kontraofanzivu. Vrh Komunističke partije Jugoslavije, koji rukovodi i partizanskim jedinicama, iako su kontrolisali jedva četvrtinu jugoslovenske teritorije, donosi odluku da udari čvrst temelj buduće jugoslovenske države, sada već uvereni u konačnu pobedu antifašističke koalicije. Institucionalizovanje revolucije, preko vojnih i vojnopozadinskih organa, bilo je privedeno kraju.

POČETKOM novembra 1943. Josip Broz Tito iz Jajca šalje pismo predsedniku Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, Ivanu Ribaru, koji se tada nalazio u Hrvatskoj. Obaveštava ga da treba "najhitnije sazvati plenum Avnoja", na kome će se izabrati privremena vlada.

Pismo je završio rečima: "Molimo šaljite mišljenje, odnosno pristanak."

Tih dana šalju se depeše u gotovo sve krajeve Jugoslavije. Poruka Slovencima, koju je pored Tita potpisao i Kardelj, glasi: "Na put za plenum idite odmah u što većem broju".

Sličnu depešu Tito i Kardelj upućuju i u Hrvatsku:

"Delegati neka budu u što potpunijem broju".

NEĆE IZDAJNIČKOG KRALjA
PREDLOG odluke o zabrani povratka u zemlju kralju Petru Drugom Karađorđeviću i oduzimanju svih prava jugoslovenskoj izbegličkoj vladi, koju su priznavale sve članice antihitlerovske koalicije, bio je centralna tačka zasedanja. U zapisniku piše: - Svi većnici, građani i borci ustaju sa svojih mesta i dugo i oduševljeno aplaudiraju. Dvoranom se prolamaju uzvici: "Nećemo izbegličku vladu!", "Nećemo izdajničkog kralja!", "Živeo Avnoj!", "Živeo Tito!", "Živeo Nacionalni komitet, naša prva narodna vlada!".
Depeše u ostale krajeve Jugoslavije bitno su drugačije. Tako je Crnogorcima stigla poruka:

- Bilo bi vanredno dobro kada bi od vas došlo nekoliko delegata na Plenum Avnoja.

Srbima u centralnoj Srbiji:

- Bilo bi vanredno važno kad bi od vas došlo nekoliko delegata na Plenum Avnoja.


PROČITAJTE I: SUSRET SA ISTORIJOM: Tito ustašama omogućio da sa sovjetima oslobađaju Srbiju


Vojvođanima:

- Pošaljite najhitnije nekoliko drugova za Plenum Avnoja.

Tito od Makedonaca traži jedino ime jednog njihovog funkcionera, koga zna samo po pseudonimu...

Depeša Bosancima je potpuno konspirativna i napisana u prvom licu:

"Kreni odmah sa delegatima koje možeš iskupiti, a ponesi imena onih koje ovdje možeš zastupati".

U PAUZAMA priprema za drugo zasedanje Avnoja Tito pozira vajaru Antunu Augustinčiću, za prvu njegovu bistu, koja će biti postavljena odmah iza govornice Doma kulture u Jajcu, gde je održan plenum. Sa nastajanjem nove države, rađao se i kult "najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti".

Na skupu, na kome su donete istorijske odluke o ukidanju monarhije, uvođenju republike, formiranju šest federalnih jedinica - Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije, Makedonije i Bosne i Hercegovine - i udaren kamen temeljac za uvođenje komunističke vlasti u zemlji, samo dve od šest republičkih i jedne administrativno nedefinisane, vojvođanske delegacije, imale su kakav-takav kvorum. Iz Crne Gore je u Jajce došlo svih 16, iz Bosne i Hercegovine 46 od 53 izabrana delegata. Iz Hrvatske 37 od 78; iz Srbije 24 od 53; iz Slovenije 17 od 42; iz Vojvodine dva od osam. Iz Makedonije i Sandžaka nije došao niko. Prostim sabiranjem, lako je utvrditi da je u Jajcu bilo znatno manje od polovine izabranih delegata.

Valja reći i da je predsednik Avnoja, hrvatski političar dr Ivan Ribar, na Prvom zasedanju novembra 1942. u Bihaću bio predstavnik Hrvatske, dok je u Jajcu preko naći postao predstavnik Srbije. A u Predsedništvu su bili bosanski lekar i političar Vojislav Kecmanović, crnogorski komunista Ivan Milutinović, hrvatski lekar Pavle Gregorić, slovenački književnik Josip Vidmar i bosanski pukovnik Sulejman Filipović, koji je u leto, te 1943. godine, ustašku uniformu zamenio partizanskom. Vojislav Kecmanović je vodio ceo tok zasedanja i predlagao sve ključne odluke Avnoja.


Slika
Tito sa većnicima Avnoja, koji za razliku od njega sede na običnim stolicama



Iz zapisnika sa ovog zasedanja, koji je publikovan 1953. godine, može da se rekonstruiše ceo tok sastanka. Predsedavajući ni za jednu odluku nije tražio glasanje, već je primenjivao sledeći princip:

- Prema vašem aplauzu mogu samo konstatovati da smo jednodušno prihvatili.

POSLE uvodnih pozdravnih ceremonijalnih govora, za govornicom se pojavio Todor Vujasinović, izvestilac Verifikacione komisije i delegat iz Bosne i Hercegovine:

- Moj bi prijedlog bio da mi pored 142 podnesena punomoćja prisutnih delegata verificiramo ne samo svih 108 odsutnih, već da smatramo vijećnicima kako 11 odsutnih drugova iz Sandžaka, tako i 42 odsutna iz Makedonije!

Predsedavajući: - Prima li se izvještaj Verifikacionog odbora?

Uzvici "Prima!"

Predsedavajući: - Prima li se prijedlog da se verificiraju punomoćja odsutnih?

Uzvici "Prima!" (aplauz)

Tako je legalizovano da manjina od 142 delegata odlučuje u ime većine od 153 odsutna delegata i da se usvoji deklaracija kojom je Avnoj proglašen "vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim telom Jugoslavije" i "vrhovnim predstavnikom suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao celine".

Zapisnik dalje svedoči:

Predsedavajući: - Pitam Vijeće da li se slaže sa prijedlogom deklaracije?

Uzvici "Slaže se!" (buran aplauz)

Predsedavajući: - Na osnovu jednodušnog aplauza konstatujem da je deklaracija Drugog zasjedanja Avnoja primljena jednoglasno.

NA DNEVNI red posle deklaracije stigao je predlog da se formira "Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao vrhovni privremeni organ vrhovne narodne vlasti Jugoslavije", odnosno privremena Vlada. Predsednik Nacionalnog komiteta oslobođenja i poverenik za narodnu odbranu (čitaj: ministar) postao je Tito, potpredsednici su bili Edvard Kardelj, Vladislav Ribnikar i Božidar Magovac, poverenik za spoljne poslove dr Josip Smodlaka, za unutrašnje poslove Vlada Zečević, za prosvetu Edvard Kocbek, za narodnu privredu Ivan Milutinović, za finansije Dušan Sernec, za saobraćaj Sreten Žujović...

Buran aplauz i uzvici "Prima se!" i "Živeo Avnoj!" - odjekivali su dvoranom Doma kulture u Jajcu.

Predsedavajući: - Prima li plenum ovu odluku?

Usledili su uzvici "Prima!" i aplauz...

Predsedavajući: - Ova odluka, na osnovu jednodušnog aplauza, primljena je jednoglasno.

KNjIŽEVNIK Josip Vidmar u ime slovenačke delegacije je predložio da se Tito proglasi za maršala. Donosi se odluka:

"U cilju da se oda zasluženo priznanje drugu JOSIPU BROZU TITU, vrhovnom komandantu, za genijalno rukovodstvo operacijama Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, i za sposobnost i istrajnost koju je pokazao u njenom stvaranju i njenom vojničkom i političkom podizanju na sadašnji stepen, a na osnovu odluke Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije od 29-XI-1943. dodeli naziv MARŠALA JUGOSLAVIJE."

Svi prisutni ustaju. Buran i dugotrajan aplauz. Usklici "Živeo Tito!" Cela se dvorana, dupke puna, prolama od ovacija Josipu Brozu Titu, koje traju više minuta. Buran i dugotrajan aplauz se ponavlja nekoliko puta.

Predsedavajući: - Hoće li ko da govori povodom ovog prijedloga?

Buran aplauz. Uzvici "Prima se!"

Međutim, jedan događaj baciće istorijsku senku na oduševljenje kojim je ovaj predlog prihvaćen. Prethodila mu je Brozova odluka, doneta četrdesetak dana ranije, kada je samog sebe proglasio za maršala, o čemu svedoči veliki broj diploma polaznicima oficirske škole, na kojima se on potpisao kao "maršal Jugoslavije".

Virtuelnu odluku da većinu odsutnih delegata Avnoja u Jajcu proglasi prisutnima, Tito uskoro pretvara u lažnu istorijsku činjenicu. Početkom 1944. godine napisao je tekst u kome tvrdi je da je "na Plenumu sudelovalo 240 delegata iz svih krajeva naše zemlje". Kominternovska mašinerija u Moskvi tekst prevodi na engleski i preko obaveštajnih kanala uspeva da ga plasira u nekoliko uticajnih listova u Americi i Velikoj Britaniji. Titovo viđenje Drugog zasedanja Avnoja štampano je na ruskom, bugarskom i albanskom jeziku. Tako je jedna poluistina, o broju delegata na zasedanju Avnoja u Jajcu, kako je vreme prolazilo, sve više postajala nepobitna činjenica.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 45 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker