Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:32


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 06 Okt 2012, 03:16
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kurt Valdhajm - skriveno zlo (1): Heroj Hitlera i Pavelića

Vest da je dokumentarni film "Valdhajm - skriveno zlo" beogradskog autora Danka Vasovića, novinara i verovatno najvećeg i najupornijeg tragača za istinom o Kurtu Valdhajmu, dobio veliko priznanje i da je uvršten u stalnu postavku Memorijalnog muzeja holokausta u Majamiju, iznova je vaskrsnula priču o ovom kontroverznom Austrijancu koji je svojevremeno celu deceniju sedeo na stolici čelnog čoveka Ujedinjenih nacija, potom i šest godina u fotelji predsednika Austrije, iako se njegovo ime nalazilo na listi Ujedinjenih nacija na kojoj su upisani ratni zločinci, oni koji su okrvavili ruke do ramena u Drugom svetskom ratu.

Slika
OBOJICA GA ODLIKOVALA: Ante Pavelić i Adolf Hitler

Kada je 14. juna 2007. godine, na pragu desete decenije, sklopio poslednju stranicu života i okončao ovozemaljsko bitisanje, Kurt Valdhajm je na onaj svet otišao sa oreolom uspešnog diplomate, ministra inostranih poslova, čelnog čoveka najveće svetske mirovne organizacije i uvaženog dugogodišnjeg šefa austrijske države.

Ispod tih lovorika kakvima je ovenčana malo koja glava u dvadesetom stoleću, ostalo je mračno naličje, zagonetna stranica njegove biografije iz Drugog svetskog rata koja predstavlja suštu suprotnost celom tom bljesku i slavi, zagonetka koja nikada do kraja nije raspletena, iako je, nesumnjivo, bila dobro poznata većini onih koji su odlučivali o njegovoj sudbini i omogućili njegov meteorski uspon i blistavu poratnu karijeru.

"Ruski čovek"

I, kako je Kurt Valdhajm odneo u grob mnoge tajne o svom učešću i ulozi u najvećoj svetskoj ratnoj kataklizmi, svemu što ga je dovelo na listu ratnih zločina, smrt je već ućutkala i gotovo sve one koji su o tome znali a za života iz nekih razloga ćutali i žmureli, berezervno i beskrupulozno braneći i čuvajući ime i (ne)dela ovog nesumnjivo veštog i sposobnog čoveka.

Stara mudrost kaže da o mrtvima treba zboriti sve najlepše, da o njima ne valja ništa rđavo reći čak i ako su malo zaslužili. Pravedno je, ipak, ne ćutati i ni o mrtvima ne progovoriti nijednu lepu reč ako nisu zaslužili. To se posebno odnosi na one koji su za sobom ostavili krvave tragove, posejali seme zla, jer ako se zlo prećuti i zagrne u pepeo zaborava, ono uvek može da plane i da se ponovi.

Kurt Valdhajm je rođen u blizini Beča, 21. decembra 1918. godine. Već u ranoj mladosti priključio se pokretu mladih nacista, a po podacima do kojih je došla američka obaveštajna služba, delovao je u grupi poznatoj pod imenom "NS - Študentenbund".

Zadojen suludim idejama austrijskog kaplara Adolfa Hitlera koji se domogao trona nemačke države, Valdhajm je već na samom početku Drugog svetskog rata obukao uniformu Vermahta i veoma uspešno započeo svoju vojničku karijeru.



Najpre se, izgleda, obreo i vojnički prekalio na istočnom frontu u jedinicama generala Fon Panvica. Tu je, po prilici, komandovao jednom od specijalnih nemačkih jedinica koje su delovale iza ruskih borbenih linija. Upravo tu se javlja koren prve zagonetke u njegovoj biografiji. Do tog perioda sežu sumnje da se on tada, navodno, nekako povezao sa ruskom obaveštajnom službom i postao agent KGB, odnosno do kraja života ostao "ruski čovek".

U arhivu CIA, po toj priči, postoji kazivanje nekog neimenovanog svedoka iz nemačkih redova sa istočnog fronta koji je tvrdio da je Valdhajm došao u kontakt sa antisovjetski raspoloženim kozacima koji su delovali pod nemačkom komandom.

Tada je, navodno, nekako dopao u ruke Rusima, ali se samo petnaestak dana kasnije ponovo pojavio u svojoj jedinici.

Slika
General Aleksander fon Ler

Od tada datira sumnja da je on tom prilikom "prepariran" i zavrbovan da radi za KGB, a mnogi događaji iz posleratnog perioda, njegovo ponašanje i odnos prema Sovjetskom Savezu i Sovjetskog Saveza prema njemu, u najmanju ruku, navode na ozbiljnu sumnju da da je tu postojala neka obostrana "tajna ljubav".

Ono što je van svake sumnje, jeste činjenica da se taj zloćudni dugajlija, kao obaveštajni oficir, poručnik, obreo u štabu generala Aleksandra Lera, zloglasnog komandanta nemačkih trupa, armije od blizu pola milion vojnika koja je pod svojom čizmom držala jugoistok Evrope.

Pokolj u kolhozu

U jednom nemačkom vojnom dokumentu koji je svojevremeno obelodanio upravo Danko Vasović, a čuva se u Saveznom dokumentacionom centru u Berlinu, precizno je navedeno da je Kurt Valdhajm na početku rata (tada je, izgleda, još imao čin narednika) bio u "Izviđačkom odeljenju 45", specijalizovanoj, elitnoj konjičkoj jedinici za izviđanje neprijateljske pozadine i "čišćenje terena od sabotera, partizana i sakrivenih neprijatelja."

Jedinicom je komandovao major fon Panvic i Valdhajm je sa njom prešao težak borbeni put preko Poljske, a potom učestvovao i u napadu na Sovjetski Savez. Ta jedinica je 6. avgusta 1941. godine na jednom kolhozu kod Buda napravila pravi pokolj nejači.

U pomenutom izveštaju nemački komandant se hvali da je "neprijatelj imao preko 200 mrtvih i više od 4.000 zarobljenih". Ispostavilo se, međutim, da tu nije bilo nikakve borbe, da u pitanju nije bila nikakva sovjetska vojna jedinica već obični, nenaoružani narod, kolhoznici koji su tu mirno živeli i radili.

Za ispoljenu odanost i zasluge već u tim prvim operacijama na istočnom frontu, pod grlom mu je zablistao gvozdeni krst, najviše odličje kojim je Hitler počastvovao svoje najvernije i najhrabrije borce i podanike.

Zver sa Kozare

Kao takav, poručnik Kurt Valdhajm se 1942. godine našao i na Kozari gde je združena nemačko-ustaška soldateska počinila nebrojene zverske zločine.

Pored ostalog, u toj krvavoj i nemilosrdnoj ofanzivi je, kao što je poznato, blizu 70.000 Srba, uglavnom nejači, zarobljeno i prognano u zloglasni Jasenovac.

Takođe je, naravno, poznato kakva je bila sudbina onih koji su tamo dospeli i koliko ih se živih vratilo iz te najveće srpske grobnice u Drugom svetskom ratu.

A samo u toj grupi zarobljenih na Kozari bilo je više od 22.000 dece!

A da poručnik Valdhajm nije bio obični nemački soldat koji je slepo izvršavao tuđa naređenja pretpostavljenih, najbolje govori činjenica da se on posle ofanzive na Kozari našao među 25 probranih i sigurno zaslužnih nemačkih oficira kojima će ustaški poglavnik Ante Pavelić pripučiti na prsi najviša odličja njegove, uglavnom na srpskoj krvi i žrtvama stvorene Nezavisne Države Hrvatske - kolajnu krune kralja Zvonimira sa hrastovim grančicama.

Dvostruka biografija

Kurt Valdhajm je imao dvostruku biografiju, od kojih su onu za širu javnost on i njegovi saradnici prezentovali svetu, i ta biografija izgleda ovako: Bio je doktor pravnih nauka i od 1945. je u ministarstvu spoljnih poslova Austrije.

Kao predstavnik svoje zemlje učestvovao je u mnogim pregovorima gde se pokazao kao veliki potencijal, tako da je kasnije na konto tih uspeha postao ambasador Austrije u Kanadi. Napredujući u politici, od 1968. bio je ministar spoljnih poslova Austrije, a pre kraja mandata posto je prvi čovek Ujedinjenih nacija. Važio je za komunikativnu, elokventnu i tolerantnu ličnost.

Pobedio je 1986. na izborima za predsednika Austrije, ali je te iste godine isplivala na površinu prava biografija, biografija zlikovca, kada je jedan austrijski list preneo informaciju da je Kurt Valdhajm bio visoki oficir Vermahta i da je tokom rata počinio velike zločine na području Jugoslavije i Grčke.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 06 Okt 2012, 14:47
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kurt Valdhajm - skriveno zlo (2): Zločinac na čelu UN

Nakon sloma Hitlerove Nemačke maja 1945. godine, dok je general Aleksandar Ler čekao suđenje u Beogradu, a nad glavom generala Fon Panovica se njihala vešala na Crvenom trgu u Moskvi, gde ga je stigla zaslužena kazna za zločine na teritoriji Sovjetskog Saveza, pored ostalih a i za masakr seljaka na kolhozu kod Buda, Kurt Vadhajm, njihov verni i odani oficir i čovek od velikog poverenja, iznenada se, u avgustu 1945. godine, kao slobodan građanin pojavio u Inzbruku.

Slika
ZATAŠKANA PROŠLOST: Kurt Valdhajm na mestu generalnog sekretara UN

Niko ga nije ni pitao gde je bio i šta je radio minulih pet godina, kome je služio i kakav je trag za sobom ostavio, kako je moguće da se oficir za vezu i član štaba armijske grupe E, čovek od najvećeg poverenja fon Lera slobodno šeta i ne polaže račune za "zasluge" zbog kojih mu je Hitler lično obesio gvozdeni krst o vrat.

Naprotiv, on će se odmah naći u službi Karla Grubera, prvog posleratnog austrijskog ministra inostranih poslova a potom i austrijskog kancelara.

Pod staklenim zvonom

Pod staklenim zvonom autoriteta Karla Grubera, Valdhajm će odmah posle rata steći titulu doktora pravnih nauka i stati na odskočnu dasku sa koje će se vinuti u orbitu diplomatije i politike.

Njegova zvezda je zasjala punim sjajem i u zasenak bacila ratne godine i ratne "zasluge" pa se u jednom momentu našao i u stolici poslanika austrijskog parlamenta, bio je ambasador u Kanadi, a od 1968. a od 1968. do 1972. i ministar spoljnih poslova Austrije.

Nije ni dogurao do kraja četvorogodišnjeg mandata na toj lagodnoj diplomatskoj stolici kad je započela kampanja za mesto četvrtog generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, odnosno za naslednika glasovitog U. Tanta, i kad se njegovo ime našlo u krugu najozbiljnijih kandidata za tu tako prestižnu i važnu funkciju.

Slika
FOTOGRAFIJE GOVORE SVE: Valdhajm (drugi sleva) sa italinskim i nemačkim oficirima


Ozbiljni protivkandidati su mu bili Maks Jakobson iz Finske i Herere iz Čilea, ali kad je došlo do razmimoilaženja i nesaglasja u Savetu Bezbednosti kao glavnom filteru kroz koji prolaze kandidati za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, akcije Kurta Valdhajma su naglo porasle.

Velika Britanija i Kina, dve od tadašnjih pet velikih sila s pravom veta, u "prvom krugu" izjašnjavanja su se usprotivile kandidaturi Valdhajma (Britanija je nesumnjivo već odavno znala kakva hipoteka stoji nad njegovim imenom), Rusima nije bio po volji Finac Jakobson a Amerikancima Čileanac Herere.

Kad su se potom Velika Britanija i Kina u narednom krugu izjašnjavanja uzdržale, bilo je jasno da će ime Kurta Valdhajma biti jedino koje će doći na zasedanje Ujedinjenih nacija jer ga je podržalo 11 od 15 članica Saveta bezbednosti. Sve ostalo je bilo formalnost - Valdhajm je uz podršku 138 delegacija država sa svih kontinenata zaseo na stolicu generalnog sekretara na kojoj će ostati punih deset godina - sve do 1982.

Da se Kurt Valdhajm, pošto je 1982. godine sišao sa trona vodeće svetske organizacije, primirio i skrasio se da u svom rodnom mestu na periferiji Beča gricka "penzijicu" od 130.000 dolara koju mu je garantovala funkcija generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, sve bi, može biti, pokrila trava zaborava.

Njegova odluka da se 1986. godine kandiduje za funkciju predsednika Austrije kao da je razljutila one koji su do tada pod velom stroge tajnosti držali "dosije Valdhajm".

Slika
BORAC ZA ISTINU: Dr Radoje Pajović


Kao grom iz vedra neba je, međutim, u proleće 1986. godine, u štampi ( u Evropi prvo u nemačkom "Špiglu" i beogradskim "Večernjim novostima") pukla afera koja je potresla ceo svet: Kurt Valdhajm, čovek koji je punih četrdeset godina posle Drugog svetskog rata pokrivao toliko i tako važnih i uticajnih državne i svetske funkcije, bio na čelu najveće svetske organizacije mira i šef jedne tako ugledne države, u stvari je okoreli ratni zločinac!

Tako je počela da se raspliće jedna velika ratna enigma, a priča je tekla u dva pravca: na jednoj strani su počeli da izranjaju podaci o Valdhajmovoj prošlosti i ulozi u Drugom svetskom ratu, o tome što je radio kao vojnik Vermahta i oficir Abvera, a na drugoj pitanja ko je sve znao i kako je omogućio da čovek sa takvim krvavim mrljama u biografiji tako dugo obavlja toliko važnih i uticajnih funkcija u svetskoj politici i diplomatiji.

Afera je, da podsetimo, ustvari "pukla" kada je ugledni "Njujork tajm" uoči predsedničkih izbora u Austriji početkom 1986. godine, na kojima će Kurt Valdhajm odneo glatku i ubedljivu pobedu, objavio jednu fotografiju na kojoj se Kurt Valdhajm vidi u uniformi nacističkog poručnika u društvu visokih italijanskih i nemačkih oficira.

"Njujork tajms" je tvrdio da je fotografija snimljena 22. maja 1943. godine na aerodromu u Podgorici, a Kurt Valdhajm će potom dokazivati da je to bilo u Tirani. Po onome što je potpisniku ovih redaka tada ispričao dr Radoje Pajović, crnogorski ekspert za noviju istoriju, posebno za period Drugog svetskog rata na tlu Crne Gore, ispalo je da je Valdhajma ipak izdalo pamćenje ili je zbog nečeg želeo i po svaku cenu nastojao da se makar malo udalji od Crne Gore i nekako zamete tragove koje je u njoj ostavio tokom Drugog svetskog rata.

Rasplet ratne enigme

Pajović je najpre razjasnio da se pored Valdhajma (na slici drugi s leva) ne nalazi nikakav "italijanski oficir Eskola Romanjoli", kako je to tvrdio "Njujork tajms", već poznati italijanski general Erkole Ronkalja, tada komandant 14. armijskog korpusa, koji je na toj dužnosti, nedelju dana ranije, 14. maja 1943. godine zamenio
Nestao bez traga

General Ronkalja je, inače, komandovao trupama u Crnoj Gori do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine, a u sastavu 14. armijskog korpusa su bile divizije "Ferara" sa sedištem u Nikšiću, "Venecija" sa sedištem u Beranama, "Taurineze" sa sedištem u Pljevljima i "Emilija" sa sedištem u Boki Kotorskoj. Divizije "Ferara" i "Taurineze" su se naročito "istakle" zlodelima u Petoj ofanzivi. Posle kapitualcije Italije, Ronkalja je zameo trag i ni do danas nije razjašnjeno kako je uspeo da se izvuče iz Crne Gore i gde je, kad i kao završio.
generala Luiđija Menstatija.

Svoju tvrdnju da je fotografija koja je tada munjevito obišla svet ipak snimljena u Podgorici, Pajović je temeljio i na jednom dokumentu - izveštaju komande italijanskih trupa o sastanku komandanta italijanskog 14. korpusa i predstavnika komande nemačkih trupa u Hrvatskoj, koji je održan 21. maja 1943. godine, dakle dan pre nego što je fotografija snimljena, a povod je bila zloglasna operacija "Švarc", odnosno pripreme za Petu neprijateljsku ofanzivu.

Tom sastanku su, kako stoji u sačuvanom dokumentu, pored već spomenutog generala Ronkalje, prisustvovali i nemački pukovnik Pfafenrot, načelnik štaba nemačkih trupa u Hrvatskoj (bile su, inače, pod komandom generala Litersa, glavnokomandujućeg u operaciji "Švarc"), i pukovnik Testa, pomoćnik načelnika štaba Šestog italijanskog armijskog korpusa.

Rata nisam ni video

Kada je kasnije ministar Karl Gruber upozoren da je njegov šef kabineta ratni zločinac, Valdhajm se energično usprotivio i ustvrdio da on nikada praktično nije ni bio u ratu, odnosno da je ratovao tek nekoliko nedelja u proleće 1941. godine kada je u pohodu na Sovjetski Savez ranjen i izbačen iz stroja, te da su sve optužbe te vrste na njegov račun obične izmišljotine. Tvrdio je čak da ima i dokumenta na kojima zasniva tu svoju tvrdnju, ali ih nikada nikome nije pokazao.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 06 Okt 2012, 14:59
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kurt Valdhajm - skriveno zlo (3): Crnogorska misija

U izveštaju komande italijanskih trupa o sastanku komandanta italijanskog 14. korpusa i predstavnika komande nemačkih trupa u Hrvatskoj, koji je održan 21. maja 1943. godine povodom zloglasne operacija "Švarc", odnosno pripreme za čuvenu Petu neprijateljsku ofanzivu, u poglavlju pod naslovom "Oficir za vezu" piše "da će se pukovnik Maholc (Hans Herbert Maholc, treći s lijeva na spornoj fotografiji snimljenoj dan posle tog sastanka, prim. B. S.) sjutra (dakle 22. maja) prebaciti u Podgoricu sa radio-aparatom pomoću kojeg će se moći staviti u vezu sa Sarajevom".

TUŽBA IZ JUGOSLAVIJE

Slika
Krvava stranica u biografiji: Kuća u Pljevljima u kojoj je tokom rata stanovao Kurt Valdhajm

"Pukovnik Pfafenrot će - stoji dalje u tom izveštaju - zatražiti od generala Litersa, a na zahtjev komande trupa Crne Gore, da uputi u Podgoricu jednog oficira iz svoje komande (naglasio B. S.), kako bi se postigla veća saglasnost između glavne komande Hrvatske i komande trupa Crne Gore".

Ako je fotografija zaista snimljena 22. maja 1943. godine na aerodromu u Podgorici, a po ovoj najavi pukovnika Maholca o dolasku njemačkog oficira za vezu (naglasio B. S.), nesumnjivo je da jeste, onda je jedini logičan zaključak da je taj oficir o kojem se u izveštaju govori kao o ispomoći i "većoj saglasnosti" između nemačke i italijanske komande niko drugi do Kurt Valdhajm. Doda li se tome da je i sam Valdhajm priznavao da je dobro govorio italijanski jezik i bio čak i prevodilac, logično je da je on zaista učestvovao u operaciji "Švarc" i delovao sa područja Crne Gore.

Bez odgovora ostaje samo pitanje u kakvom svojstvu, odnosno kakvu je ulogu imao, da li prevodilac i tehničko lice ili, što je s obzirom na čin i dotadašnje zasluge za koje je dobio tako visoka odličja, oficir od zadatka i posebnog poverenja:

- Još nisu dostupni dokumenti iz kojih bi se sve to možda jasno videlo i koji bi mogli pomoći da se razjasne svi detalji, ali je moguće da je Valdhajm tu bio samo kao prevodilac, što se, naravno, bez tvrdih dokaza ne može verodostojno ni potvrditi ni demantovati, tim prije što su dosta nepotpuni podaci i o njegovoj ranijoj i o njegovoj kasnijoj djelatnosti. Sigurno je da se sve to odavno znalo, a veoma je čudno da to nikome ranije nije zasmetalo, pogotovu u vrijeme kad je on bio na čelu Ujedinjenih nacija - kaže dr Radoje Pajović.

Beogradski advokat Borivoje Borović je pre dvadesetak godina, nekako odmah pošto je izbila afera Valdhajm, podneo krivičnu prijavu bjelopoljskom okružnom tužilaštvu protiv tadašnjeg austrijskog predsednika Kurta Valdhajma zbog krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izvršenog, navodno, u Pljevljima tokom Drugog svetskog rata.

Prijavu je temeljio na dosijeu broj F 25572, koji se čuvao u tadašnjem Arhivu Jugoslavije, a u kojem stoji da je Državna komisija FNRJ nemačkog obaveštajnog oficira Kurta Valdhajma, neposredno posle Drugog svetskog rata, proglasila za ratnog zločinca. U burnim vremenima poslednje decenije minulog veka, ta prijava je ipak ostala bez odjeka, a starost i smrt su potom pregrebli kontroverznog Austrijanca da sedne na optuženičku klupu i javno, pred licem pravde, razjasni kakvu je ulogu imao u jedinicama Vermahta koje su tokom Drugog svetskog rata na tlu Crne Gore i Jugoslavije počinile toliko stravičnih zločina.

Advokat Borović je Kurtu Valdhajmu na dušu stavio ratne zločine počinjene tokom Drugog svetskog rata prvenstveno na području Pljevalja gde je on, kako će se ispostaviti, nesumnjivo duže boravio. Kako su Pljevlja i ranije spominjana kao jedna od krvavih stranica u biografiji prvog čoveka Ujedinjenih nacija i predsednika Austrije, nekadašnji nacistički poručnik Kurt Valdhajm je dugo odricao da je njegova noga ikada kročila u grad pod Ljubišnjom. Kad su se neoborivi dokazi, međutim, namnožili, Valdhajm se ipak prisetio Pljevalja, čak i nekih lepih, romantičnih uspomena koje je poneo iz njih:

- Pljevalja se najradije sećam - ispričao je tada zagonetni Austrijanac - jer sam tamo proveo najmanje dva meseca. Verovatno i više. Nije lako pamtiti sve posle toliko godina. Sada se sećam da sam nekoliko dana bio i u Banjaluci, ali sam se opet vratio u Pljevlja. Stanovao sam u jednoj trgovačkoj kući. Tu je u blizini bilo i neko minare. Hoću da kažem da su moji odnosi sa domaćinima bili veoma prijateljski, ali neću da im pominjem imena da slučajno ne bi imali neprijatnosti. Sećam se da je u porodici bila i jedna vrlo lepa devojka i da smo se gledali onako kako se gledaju mladi ljudi. Moj italijanski kolega često je pevao i nosio gitaru sa sobom. Zaista nikada neću zaboraviti dane u Pljevljima...
Ni mnogi Pljevljaci , međutim, neće nikada zaboraviti te dane, ali ne zbog serenada o kojima govori Kurt Valdhajm, jer to nije bilo vreme pesme i ljubavi, no zla i pogibija.

BORAVAK U PLJEVLJIMA

Slika

Bila je to krvava 1942. godina kada su letele glave i svakodnevno padale nevine žrtve, a za to je, kako tvrde Pljevljaci, dobrane zasluge imao i Valdhajm, tada jedini njemački oficir u ovom mestu, koje su pod okupacijom držali Italijani.
- Kada je 21. decembra 1971. godine - ispričao mi je svojevremeno Pljevljak Mile Dragašević - televizija objavila vijest da je za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija izabran Austrijanac Kurt Valdhajm, moj tada osamdesetdvogodišnji otac Relja je uzviknuo: "A đe, za ime boga, nađoše ovoga Švabu da ga izaberu za prvog čovjeka svijeta, a pamtim ga dobro kad se po Pljevljima šetao i šepurio u uniformi nacističkog oficira. Stanovao je u vizitnoj sobi kuma Nika Rabrenovića..."

Elegantni esesovac

Štrkljastog i ružnog, zloćudnog i opasnog esesovca prisetio se i Mile, sin Relje Dragaševića, koji je te 1942. imao šesnaest godina:
- Koliko mi se čini, u Pljevljima se pojavio negdje krajem marta ili početkom aprila. Bio je ružan, ali uvijek elegantan i utegnut, u čizmama i jahačkim pantalonama, nikad bez opasača i pištolja. Stigao je u specijalnom vozilu sa antenama i radio stanicom i desetak, možda i petnaest vojnika u pratnji.

Imao dosije u FNRJ

Državna komisija Federativne Narodne Republike Jugoslavije je još 17. novembra 1947. godine proglasila ratnim zločincem nemačkog obavještajnog oficira Kurta Valdhajma. U njegovom dosijeu koji se čuva pod brojem F 25572, međutim, nema podataka o onome što je Valdhajm radio u prve tri godine rata, već se optužba zasniva samo na dokumentima i podacima iz 1944. godine, iz vremena kada je Valdhajm boravio u Makedoniji, odnosno kad je pratio povlačenje takozvane Grupe armija E iz Grčke i u štabu pravio i analizirao izveštaje o toj operaciji, a izgleda i davao predloge za brutalne represalije prema nedužnom, golorukom stanovništvu. Taj dosije se, inače, u celosti poklapa sa onim što je još u aprilu 1945. godine o Valdhajmu prikupila britanska obaveštajna služba, uglavnom na osnovu iskaza zarobljenog nemačkog oficira Jirgena Kirhnera koji je precizno opisao delovanje 238 pripadnika Abvera u Grčkoj, među kojima je bio i Kurt Valdhajm.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 07 Okt 2012, 03:04
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kurt Valdhajm - skriveno zlo (4): Svi su od njega zazirali

Po tome što je Kurt Valdhajm kontaktirao samo sa visokim italijanskim oficirima i bez kucanja ulazio kod komandanta divizije "Pusterija", koja je u to vreme bila stacionirana u Pljevljima, po tome što je bio smešten u kući uglednog trgovca Nika Rabrenovića, jednoj od najlepših u to vreme u Pljevljima (Rabrenoviće su, inače, prethodno preselili u prizemlje i pomoćne prostorije da bi ceo sprat okomotili za zagonetnog nacističkog poručnika), moglo se, kazivali su Pljevljaci, zaključiti da se radi o krupnoj zverci, gestapovcu ili oficiru sa specijalnim zadatkom i posebnim ovlašćenjima.

Slika
Zločin koji ne zastareva: Streljanje talaca u Pljevljima 4. maja 1942. godine


- Ja sam neposredno prije njegovog dolaska u Pljevlja pušten iz italijanskog zatvora - sećao se pre dvadesetak godina Rizah Katana, tada sedamdesetosmogodišnji ugledni Pljevljak.

Slika
Husein Pašina džamija u Pljevljima pored koje je stanovao nacista Kurt Valdhajm

- Poručnika Valdhajma smo zapazili čim je stigao u Pljevlja, jer je u to doba bio jedini njemački oficir ovdje. Iako je to bilo veoma rizično, potajno sam pratio kud se kreće i nastojao da saznam što više o njemu. Najčešće je odlazio direktno kod komandanta italijanske divizije generala Đovanija Espozita. Družio se i sa predsjednikom italijanskog prijekog vojnog suda, odvratnim, i uvijek namrštenim pukovnikom Pjetrom Kastanjelom i komandantom karabinijera Danijelom Vičencom i civilnim komesarom Karlom Povesom, a posebno sa ozloglašenim majorom, komandantom artiljerije, Alfonsom Ričijem.

U krivičnoj prijavi okružnom tužiocu u Bijelom Polju, koju je protiv Kurta Valdhajma zbog navodnih ratnih zločina svojevremeno podneo beogradski advokat Borivoje Borović, kao jedini neposredni svedok predložen je Milojica Dojčinović iz Priboja, koji je za vreme Drugog svetskog rata živeo u kući trgovca Nika Rabrenovića u Pljevljima, gde je 1942. godine bio smešten Valdhajm sa pratnjom.

SPREMA SE NEKO ZLO

Dojčinović je rano ostao siroče, a onda se kao bliski rođak supruge trgovca Rabrenovića preselio i jedno vreme živeo u njihovoj kući. Pre dvadestak godina sam ga našao u Priboju, ali ovaj, tada sedamdesetdvogodišnji penzioner, nije zbog nečeg želeo da govori za novine i priseća se tih ratnih dana i Valdhajmovog boravka u Pljevljima i kući Rabrenovića. Sva nastojanja da od njega izvučem bilo šta što bi tu priču potkrepilo ostala su uzaludna; ostao je dosledan zaveri ćutanja kao da se još plašio i živeo u uverenju da ga može dosegnuti zlovolja koščatog i uvek mrgodnog naciste kojem su se svi sklanjali s puta i izbegavali susrete s njim.

Svi ostali koji se živo sećaju Valdhajma iz Pljevalja, pre svih Mile Dragašević i Rizah Katana, tvrde da su nakon njegovog dolaska u Pljevlja Italijani postali mnogo okrutniji i nemilosrdniji nego što su bili do tada i to je još u to vreme tumačeno kao "zasluga" ovog esesovskog oficira. Oni tvrde da je za nepuna dva meseca, dok je Valdhajm bio u Pljevljima, u ovom gradu i okolini pogubljen 71 talac. Pri tom posebno ističu streljanje 32 Pljevljaka izvršeno 4. maja 1942. godine na zloglasnom gubilištu Senjak. Opšte je uverenje da Italijani, uprkos porazima i gubicima koje su trpeli u borbama sa partizanima, nikada ne bi preduzeli tako nemilosrdnu odmazdu i masovna pogubljenja da nije bilo pritiska moćnog izaslanika vrhovne nemačke komande, viđenog, inače, dan-dva ranije u blizini zloglasne "ravne kasarne" pretvorene u zatvor.

Slika
Operacija "Švarc": Nemačka ofanziva na Sutjesci u kojoj je, kako se veruje, učestvovao i budući sekretar UN


Branko Knežević, jedan od retkih preživelih talaca, tvrdio je svojevremeno da su logoraši kroz žice primetili nemačkog oficira u blizini i zapamtili ga po karakterističnom izgledu, a njegovu pojavu su odmah protumačili kao rđav znak - da se neko veliko zlo priprema:

- Tog 4. maja 1942. godine osvanuo je vedar i sunčan dan, ali kad su taoci povedeni na gubilište stuštila se strahovita oluja sa munjama i gromovima, kao da se i sama priroda bunila zbog bezumnog čina nad nevinim i nedužnim ljudima - prisećao se svojevremeno Mile Dragašavić. - To ipak nije omelo dželate...

Svaka istina do koje se stiže putevima zametenim u vremenu i maglinama zaborava istinita je i sigurna koliko su sigurni i putevi kojima se do nje stiže. Pri tom su važni i motivi zbog kojih se tumara po tamnim vilajetima prošlosti i oni određuju objektivnost onoga što se želi ispretati iz pepela zaborava.

U tome posebnu poteškoću predstavlja ako je u pitanju mrtav čovek, kakav je, već četiri godine, slučaj sa Kurtom Valdhajmom. U njegovom slučaju je, pak, sve tim teže i komplikovanije što je u pitanju ratni zločin koji ni po jednom pravu na svetu nikada ne zastareva, niti ga iko ikada može i sme zaboraviti. Ni zbog živih, a pogotovu ne zbog nevinih žrtava. Jer, zaboravljanje zločina bi značilo praštanje, praštanje u ime žrtava, na koje niko nema pravo. Možda je zato ovo pravi trenutak da se objektivno utvrdi istina, da se otvore arhivi i do kraja osvetli životna staza ovog kontroverznog čoveka i sve ono što je na toj stazi posejao. I zbog njega već već četiri godine pokojnog, a posebno zbog njegovih eventualnih žrtava i budućih pokolenja.

Optužba bez odgovora

Kurt Valdhajm je umro 2007. godine, a iza njega je bez jasnog i nedvosmislenog odgovora ostala optužba da je kao oficir Vermahta, odnosno pripadnik zloglasnog Abvera aktivno učestvovao u nemačko-ustaškim operacijama Trio, Kozara, Vajs 1, Vajs 2 i Vajs 3, kao i u najpoznatijoj nemačkoj operaciji u Drugom svetskom ratu na tlu Balkana - operaciji Švarc. Posebno su karakteristični neki izveštaji iz 1944. godine iz Makedonije (u Nacionalnom arhivu SAD čuva se oko 150 takvih dokumenata sa Valdhajmovim potpisom) koji se vezuju direktno za njegovo ime. U jednom, datiranom 23. 9. 1944. godine, stoji da je "u borbi sa banditima u okolini Prilepa ubijeno 202 lica, dok su 83 zarobljena", a u drugom da je u oktobru likvidirano 739 bandita "pri čemu je zaplijenjeno 63 komada oružja..."

Stradali na Senjaku

Na Senjaku su 4. maja 1942 skončali Aljković Salko, Bojović Milosav, Vuković Jovan, Despotović Simo, Ivanović Radosav, Jakić Jezdimir, Jegdić Sava sa sinom Vojislavom, Ječemnica Drago, Jović Petar, Knežević Milika, Knežević Mihailo, Knežnjević Živko, Kovaljski Ivan sa sinom Ljubomirom, Lalović Neđo, Matović Miloš, Marićević Nikola, Mijović Blažo, Mirković Drago, Pavićević Vojin, Popović Radomir, Purić Miloš, Radovanović Mitar, Stjepanović Ilija, Tošić Lazar, Tošić Nikola, Tošić Neđeljko, Taušanović Veselin, Todorović Mile, Ćaćić Milan i Šćepanović Milisav.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 12 Okt 2012, 03:24
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kardelj rasturao Jugoslaviju

Ona je istinski svedok veka. Rođena u Kraljevini Srbiji, odrastala u Kraljevini Jugoslaviji, sazrela u SFRJ za koju se zajedno sa svojim suprugom iskreno borila, nastavila da živi u SRJ, a sad veći deo godine provodi u Crnoj Gori. U selu Reževići, nadomak Petrovca na moru, gde je sa svojim suprugom narodnim herojem i revolucionarom Svetozarom Vukmanovićem-Tempom, j oš 1971. sagradila kuću. Milica Sarić-Vukmanović, iako je zašla u 95. godinu, sveža i bistra kao da joj je tridesetak manje, prebira po uspomenama.

Slika
Milica i Tempo

A njena "kolekcija" sećanja je zaista prebogata, tako da joj ni u samoći ovog lepog paštrovskog sela nije dosadno.

Tu su i knjige, revijalna štampa, retki prijatelji koji navrate i rodbina, sinovi snahe i unuke i praunučad koji je obilaze. I na zidovima doma njeni i Tempovi portreti, koje su uradili prijatelji slikari.


- Ljute me povremeno s raznih strana, mada me ne mogu iznenaditi. Mnogo lošeg se već dogodilo, pa će valjda i ove prostore uskoro obasjati sunce, smeška se zagonetno ova vedra žena.

- Eto Budvani su opet zaboravili da me uvedu u biračke spiskove, iako ovde živim skoro četrdeset godina. Tako je bilo i pred referendum o osamostaljivanju Crne Gore 2006. Kao da ću ja nešto pokvariti. Ja više ni za koga ne navijam, niti ovde niti u Srbiji, gde živi moja rodbina i ja povremeno. Moji favoriti su odavno nestali pošto su loše izmešali karte.

Slika
IZBRISANA IZ BIRAČKOG SPISKA: Milica Sarić Vukomanović

Milica je ipak najviše ljuta na ljude iz cetinjskih muzeja. Ona i Tempo su 1983.godine poklonili Crnoj Gori izuzetnu umetničku zbirku sa 220 slika, u kojoj su bila i dela Petra Lubarde i Mila Milunovića, ali i drugih sjajnih slikara s prostora eks Jugoslavije.

-Tada mi je Laza Vozarević pomogao da se načini stalna postavka. No,došli su neki novi ljudi, izdvojili su crnogorske slikare, a ostali su se našli u - podrumu. A naša koncepcija je bila - jugoslovenska. Kao da je svuda bio isti zadatak: uništiti sve što ima jugoslovenski karakter.

Sada moj sin Zoran nastoji da se vrati postavka na staro mesto i da "društvo" bude isto. Delom smo uspeli:na velikoj izložbi u Podgorici, slikarsko driuštvo je bilo ono staro, kako smo mi svojedobno to i zamislili - kaže Milica.

Rusi mi komšije

Kada smo došli u Reževiće ovde su živeli meštani i povremeno nekoliko Beograđana koji su bili kupili stare kuće.Sada imam mnogo komšija, najviše Rusa. Dobro je da su Rusi došli s novcem, a ne avionima kao Ametrikanci 1999. Kriza je zaustavila promet, dosta se ipak prodalo, sagradilo.A uvek je bolje graditi nego rušiti. Bar se moja generacija, a i mnoge posle u to osvedočila,kaže Milica Sarić-Vukmanović.

Raspad Jugoslavije je teško doživela, mada je veli, znala za njene slabe temelje, poodavno. Još 1972. je dobrovoljno izašla iz komunističke organizacije, iako je u nju ušla još 1935. u svom rodnom Beogradu, kao mlada studentkinja.

- Tempo i ja smo bili idealisti.Verovali smo u iskreno društvo i u tu lepu i veliku zemlju. No, veoma rano smo shvatili da je ne vole oni koji su bili u njenom najužem rukovodstvu.

Posebno Kardelj, koji je još 1952. kazao da je Jugoslavija privremena stanica na putu ka osamostaljivanju Slovenije. Svađao se sa Titom ali preko drugih i vešto uvek ostajao uz njega. Jedne prilike mi je njegova supruga Pepca, inače tada komšinica u Beogradu, istina ,poodavno, kazala:

E draga Milice mi ćemo biti bake, kada ćemo saznati istinu o patrtiji još od Kominterne, ali i o drugim stvarima. I bila je, nažalost, u pravu, seća se Milica Sarić-Vukmanović.

Slika
SVAĐAO SE SA TITOM: Tempo nije imao dlake na jeziku


Naša saogovrnica ističe da su ona i Tempo uvek bili otvoreni,što je i uticalo da njen suprug krajem šezdesetih napusti visoke položaje u državi. On je pisao puno, baš ovde u Reževićima, otvoreno ukazivao Titu na probleme i poodavno "predvideo" raspad Jugoslavije kojoj je pripadao svim bićem.

Demokratija dug proces

Milica Budućnost vidi u stvaranju istinske demokratije i boljeg ekonomskog društva u državama koje su nastale iz SFRJ. - Bolje odvojeno, kada nismo mogli zajedno, ali uz više poštovanja i dobrosusednih odnosa i naravno uz više rada, poručuje Milica. A demokratija i bolji život ne stižu preko noći. To su bolni i dugostrajni procesi.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 16 Okt 2012, 17:57
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Afera Valdhajm u Jugoslaviji (1): Prljava igra iz Beča

Sve svetske agencije, sva ozbiljnija glasila na planeti, prenela su 4. marta 1986. godine tekst "Njujork tajmsa" u kojem bečki dopisnik ovih uglednih novina tvrdi da je Kurt Valdhajm, bivši generalni sekretar Ujedinjenih nacija, a tada najozbiljniji kandidat za predsednika Austrije, za vreme Drugog svetskog rata bio poručnik Vermahta i to u štabu zloglasnog komandanta nemačke armijske grupe "E", feldmaršala Aleksandra fon Lera.

Slika
Četvrt veka traga za istinom: Danko Vasović nije odustao od raskrinkavanja Kurta Valdhajma

Na crnoj listi UN

Tekst, ilustrovan ratnom fotografijom, snimljenom 22. maja 1943. godine na aerodromu u Podgorici, na kojoj je Valdhajm u društvu italijanskog generala Erkola Ronkalje, SS grupen firera Artura Flepsa, komandanta zloglasne SS divizije "Princ Eugen", i nemačkog pukovnika Joakima Maholca, objavile su, naravno, i "Večernje novosti".

Ovaj tada najtiražniji jugoslovenski list je, zahvaljujući prvenstveno angažovanju mladog, do tada uglavnom sportskog novinara Danka Vasovića, 22 dana kasnije ekskluzivno objavio dosije "F - 25572, Kurt Valdhajm" iz kojeg se nedvosmisleno vidi da je jugoslovenska državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina Valdhajma proglasila zločincem još 17. decembra 1947. godine.

Taj dosije je već početkom 1948. godine upućen odgovarajućoj komisiji Ujedinjenih nacija, koja je na osnovu njega Valdhajma stavile na crnu, "A" listu ratnih zločinaca (na spisku onih koji su za vreme Drugog svetskog rata okrvavili ruke, uglavnom Nemaca, Italijana, Mađara i Bugara - ukupno ih je 791 - ime Kurta Valdhajma je upisano pod rednim brojem 724).

Od naciste do diplomate

Slika
Valdhajm (prvi zdesna) 1955. u Parizu

Kurt Valdhajm je rođen 1918. godine. Završio je bečku Konzularnu akademiju, doktorirao pravo 1944, a odmah posle Drugog svetskog rata se otisnuo u diplomatske vode, prvo kao prvi sekretar austrijske ambasade u Parizu, zatim kao ambasador u Kanadi (1958 - 1960), pa kao predstavnik Austrije u Ujedinjenim nacijama (1964 - 1968), a naredne dve godine je bio ministar inostranih poslova Austrije. Onda se prvi put kandidovao i za predsednika Austrije, a kad je izgubio, seo je u stolicu čelnog čoveka Ujedinjenih nacija na kojoj će ostati punih deset godina.

Danko Vasović, koji se od tada u potpunosti posvetio ovoj temi - napisao i veoma opširnu i dokumentovanu knjigu - gotovo dve godine kasnije, 25. januara 1988, domogao se i najubojitijeg dokumenta, telegrama kojim, navodno, "poručnik Kurt Valdhajm traži da se 4.224 zarobljenika sa Kozare, uglavnom žena i dece, uputi u Grubišno Polje 3.514, a u Zemun 730". Taj gromoviti dokumenat je pet dana kasnije objavljen u poznatom nemačkom nedeljniku "Der Špigel", ali se istovremeno pojavio i u "Večernjim novostima".

Prema reakcijama koje su usledile izgledalo je da Kurtu Valdhajmu, koji je u tom trenutku već više od godinu i po dana sedeo u fotelji predsednika Austrije, nema spasa, da će morati da se povuče i suoči sa tamnim, krvavim stranicama svoje ratne biografije. Deset dana kasnije, međutim, usledio je još gromovitiji obrt: Kriminalistički institut iz Štutgarta je nedvosmisleno utvrdio da je kompromitujuća "brzojavka", u stvari, klasični, vešto smišljeni i fabrikovani falsifikat!

Bogati penzioner

Kad se Kurt Valdhajm 1986. godine drugi put kandidovao za predsednika Austrije, izbio je skandal sa brižljivo skrivanim stranicama njegove ratne biografije, ali ga to ipak nije omelo da dobije na izborima i da na toj funkciji odsedi ceo šestogodišnji mandat. Umro je 14. juna 2007. godine u svom rodnom mestu na periferiji Beča mirno, do poslednjeg dana, grickajući "penzijicu" od 130.000 dolara mesečno, koju mu je garantovala funkcija čelnog čoveka Ujedinjenih nacija.
Od tog trenutka u predsedničkoj palati u Beču je zavladao spokoj - iz temelja je zaljuljana cela afera i u pitanje su dovedeni i svi ostali dokazi o ratnim grehovima Kurta Valdhajma. On je pobednički poentirao, odsedeo do kraja mandata na predsedničkoj stolici, a potom živeo kao povučeni, gotovo zaboravljeni penzioner sve dok ga 14. juna 2007. godine, u dubokoj starosti, nije izdalo srce.

Na drugoj strani, u domu Danka Vasovića, najpoznatijeg i najupornijeg novinara-istraživača ratne prošlosti Kurta Valdhajma, nakon obelodanjivanja prljave igre sa falsifikovanim dokumentom i podmukle podmetačine, uvukao se nespokoj i otpočela je njegova golgota, njegova očajnička borba za istinu o Valdhajmu, ali i borba za ljudsku i novinarsku čast i ugled, pa i za goli život. Jer, pokazalo se da iza falsifikata koji mu je poturen kao kukavičje jaje stoje mračne i moćne sile iz državnog aparata, svojevrsnog "Valdhajm-lobija", upregnute da, ne birajući sredstva, operu ljagu i spase glavu zločincu, čak i po cenu uništenja, fizičke likvidacije onoga koji nije pristao da ćuti i žmuri pred nepobitnim činjenicama.

Priča koja sledi predstavlja ispovest ovog upornog i nepokolebljivog čoveka, kako se već 25 godina rve sa vetrenjačama, kako je, pored ostalog, sklopio potresno dokumentarno filmsko svedočanstvo o Valdhajmu i zločinima u Jugoslaviji u kojima je on učestvovao - kako je, konačno, dočekao veliku satisfakciju da njegov film ugleda svet na velikoj sceni međunarodnog festivala takvih ostvarenja u Njujorku i nađe se u muzeju holokausta u Majamiju, a potom i u Jerusalimu, kao stalna programska postavka i verodostojni dokaz o nacističkim zločinima, ne samo nad Jevrejima:

Ja sam služio vojni rok u 63. padobranskoj brigadi - kazuje Danko Vasović. - Uniformu sam skinuo tačno 28. novembra 1975. godine (kao dobar vojnik dobio sam mesec dana nagradnog skraćenja roka). Imao sam tada nepune 23 godine. Odlučio sam da nastavim započete studije prava. Moja majka je ipak brzo uvidela da će biti slaba vajda od mojih studija, da mene mnogo više zanimaju druge stvari i procenila da bi bilo najbolje da mi nađu neki posao i jednostavno me sklone sa ulice i malo odvoje od onoga što me tada zaokupljalo više od studija.

Kazala to i mome ocu Radulu, novinaru "Borbine" kuće. On je u principu bio flegman i nikad nije ništa dramatizovao, ali je očigledno ovog puta sasvim ozbiljno shvatio i uvažio mišljenje moje majke.

U to vreme je glavni i odgovorni urednik "Večernjih novosti" bio Toma Milinović. Radule mu tih dana, izgleda, u nekoj prilici, onako uzgred napomene i pripita ga da li bih ja možda mogao da počnem nešto da pišem za "Novosti", a ovaj mu bez predomišljanja kazao da će sve učiniti da mi se pruži šansa, a posle je sve na meni.

Najbolji komandos

Kako sam i pre odlaska u vojsku, tokom studija, pomalo pisao za "Mladost", za novine u kojoj je, inače, novinarsku karijeru započeo i moj otac, ja sam odmah po izlasku iz vojske nastavio da se uz studije bavim i novinarstvom.

Iako mlad i neiskusan novinar, kao dobar vojnik, kao najbolji padobranac i komandos, prvak u skoku uvis u Ratnom vazduhoplovstvu, uspeo sam, tako, da dobijem i u svečanom broju "Mladosti" za praznik Republike, 29. novembar 1976. godine, objavim intervju sa tadašnjim načelnikom Političke uprave Jugoslovenske narodne armije, generalom Veljkom Kadijevićem, koji je imao izuzetnog odjeka. Kadijević je tu meni kazao mnoge značajne stvari i intervju je prenela sva jugoslovenska štampa, a prenela ga je i državna televizija u udarnom dnevniku, naglašavajući da je intervju dat novinaru "Mladosti" Danku Vasoviću.


Vesti


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 29 Nov 2013, 17:29
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Afera Valdhajm u Jugoslaviji (2): Ponoćni sastanak


Valdhajm je očigledno želeo da po svaku cenu prikrije svoju ulogu u operaciji "Švarc", najzloglasnijoj i najkrvavijoj nemačkoj ofanzivi izvedenoj na tlu Jugoslavije.


Slika
AUSTRIJANAC SA BEZBROJ LICA: Kurt Valdhajm sa Dankom Vasovićem 1986. u Salcburgu


Taj moj intervju sa generalom Kadijevićem, objavljen u "Mladosti" - kazuje dalje Danko Vasović - bio je, naravno, jak adut Tomi Milinoviću koji je jednog jutra na kolegijumu obavestio urednike da bih ja želeo da radim za "Novosti". Pri tom ih je pitao da li neko od njih ima potrebu za mladim novinarom. Javio se Mihailo Rašić, tada urednik sportske rubrike: neka dođe kod mene, daćemo mu šansu, ali bez ikakvih obaveza - ako zna i vidimo da će od njega biti nešto, ostaće, a u suprotnom, ide kući...

Tako je počela moja novinarska karijera u "Večernjim novostima". Ja sam se od početka posvetio sportskom novinarstvu, ali sam uzgred radio i druge stvari. Sećam se, recimo, kako sam, zahvaljujući velikoj, presudnoj pomoći mog ujaka Dragana Kljakića iz Vojnog muzeja, napravio razgovor sa generalom Markosom. I tada, kao i u nekim drugim sličnim prilikama kasnije, zluradnici iz redakcije su mislili i čak u po glasa i govorkali kako meni, u stvari, tekstove piše otac, a u slučaju mog intervjua sa Markosom sumnja je pala i na Dragana Kljakića.


Početni korak


Slika
Spomenik žrtvama nacista na Tjentištu


Te 1986. godine, 7. i 8. marta, u Beogradu se igrao Dejvis kup i ja sam smatrao da je prirodno i normalno da kao teniser i već iskusni sportski novinar izveštavam sa tog takmičenja, ali mi u redakciji nisu dozvolili. Vratio se ja uveče kući ljut i nervozan zbog toga, pomišljam i da se batalim novinarstva. Kako smo otac dok je bio živ, a kasnije i ja, uveče uvek iz redakcije donosili sva sutrašnja izdanja novina, majka je sve to pomno čitala i već uveče znala šta će se u kojim novinama sutradan pojaviti.

Te noći ona mi, onako ljutom i deprimiranom, pokazuje da je "Politika" prenela napis iz "Njujork tajmsa", koji sumnjiči Kurta Valdhajma da je bio oficir Vermahta i kao potvrdu objavljuje i fotografiju snimljenu na aerodromu u Podgorici 22. maja 1943. godine, na kojoj je Austrijanac u društvu sa trojicom visokih italijanskih i nemačkih oficira. Moja majka je odmah preračunala da je to bilo tri nedelje pre pogibije njenog brata, mog ujaka Slobodana - Šoba Kljakića na Sutjesci i istog časa sve povezala i Valdhajma osumnjičila da je možda i on učestvovao i u toj zloglasnoj nemačkoj operaciji, kod nas poznatoj pod imenom Peta ofanziva.

- Ma, pusti, bre, taj tenis - veli mi u jednom trenutku majka - šta si zapeo, nije to toliko važno, nego zašto se i ti ne bi malo pozabavio ovim Valdhajmom, to je velika i zanimljiva tema - zašto ne bi njega lično pitao da li je tačno da je on tada bio u Podgorici i da li je učestvovao u ofanzivi na Sutjesci... Bio je to početni korak, podstrek da se posvetim i uđem u ovu priču koja traje evo već više od četvrt veka


Slika
Kurt Valdhajm


Četiri dana pošto je "Njujork tajms" 4. marta 1986. godine objavio priču o Vajdhajmu, ja sam na svoju ruku, mimo znanja glavnog urednika ili bilo koga drugoga iz redakcije "Večernjih novosti", preko koleginice Kristine Kohl, dugogodišnjeg dopisnika austrijskih glasila iz Beograda, dobio telefon Kurta Valdhajma, odnosno njegovog predizbornog štaba, pošto se u to vreme već zahuktavala kampanja za predstojeće predsedničke izbore na kojima je on bio glavni favorit.

Uporno sam, danima, okretao taj broj i pokušavao da dobijem nekoga od ljudi zaduženih za odnose sa štampom. Isplatilo se. Konačno sam dobio poruku da 14. marta u jedan sat posle ponoći budem u hotelu "Evropa" u Inzbruku - tu će te noći doputovati Valdhajm sa saradnicima i tu će me primiti na razgovor.

Očekivao sam da će "Novosti" oberučke prihvatiti da objave razgovor sa glavnim kandidatom za predsednika Austrije, koji je uz to pod ozbiljnom sumnjom da je bio nacista i da je kao oficir Vermahta tokom Drugog svetskog rata bio i na tlu Jugoslavije. Tadašnji urednik spoljnopolitičke rubrike Aleksandar - Aca Đukanović je, međutim, na moje veliko iznenađenje, glatko i bez dvoumljenja odbio moj predlog. Nijesam se pomirio s tim, zakucao sam i na vrata tadašnjeg glavnog urednika "Novosti" Ilije Borovnjaka, ali se i on nešto snebivao i dvoumio - kao, da sačekamo nekoliko dana. Kazao sam mu da nemam vremena za čekanje, da sam ja već ugovorio razgovor i da sutradan moram da krenem, a ako "Novosti" neće da objave taj intervju, ponudiću ga nekoj drugoj redakciji...


Živi zavideli mrtvima
Slobodan - Šobo Kljakić, ujak Danka Vasovića, imao je samo sedamnaest godina kad ga je 13. juna 1943. godine pokosio nemački šarac na Sutjesci. Na njega, smrtno ranjenog, prvi je natrčao njegov najbolji drug Braco Brajičić, kasnije poznati novinar "Borbe", koji je ostavio potresni zapis o tom trenutku, o paklu u kojem su živi zavideli mrtvima, u kojem nije bilo vremena za suze i tugu.

Strašna cena
Kurt Valdhajm je dugo uporno negirao bilo kakvu vezu sa Sutjeskom, sa strašnom operacijom "Švarc", paklenim nemačkim planom za potpuni slom i uništenje partizanskih jedinica. Plan je propao, ali je cena bila zastrašujuća: od oko 19.000 partizana, gotovo dve trećine ih je zauvek ostalo na Sutjesci. Među njima i 6.000 ranjenika.


Sutradan me čekao nalog za dvodnevni put u Austriju i 2.000 šilinga, što nije bilo dovoljno ni za hotel. Nisam ipak odustao, krenuo sam na put o svom trošku (sećam se kako sam tada na brzu ruku prodao dva svoja skupocena teniska reketa da bih skrpio novac za put).

Valdhajm je zbog nečeg bio izuzetno predusretljiv i srdačan prema meni. Nakon uvodne, rekao bih kurtoazne priče o predstojećim predsedničkim izborima i njegovim izgledima - ja sam ga, naravno, tvrdo uveravao da je on već predsednik, što mu je očigledno laskalo - usledila su i nezaobilazna pitanja o aferi koja se razbuktavala. On je najpre izrazio duboku uvređenost i iznenađenje stavom jugoslovenske štampe u toj priči i počeo da pere ruke od svih tvrdnji o njegovoj ratnoj prošlosti.

- A gde ste bili u vreme Sutjeske? - iznenada sam ga prekinuo pitanjem. Nije mogao da sakrije iznenađenje i zbunjenost izazvanu tim pitanjem, ali se počeo vaditi na to kao da i ne zna šta je to Sutjeska. Kad ga je jedan od njegovih savetnika podsetio da je u pitanju operacija "Švarc", on se brzo pribrao i energično odgovorio: - Nemam veze ni sa Sutjeskom, ni sa Kozarom. Kad je bila Kozara, ja sam bio u Arsakliju kod Soluna, a 1943. godine kad je bila Sutjeska, bio sam u Tirani...!

Izdalo ga pamćenje

Po onome što je potpisniku ovih redaka svojevremeno, a povodom objavljivanja poznate fotografije Kurta Valdhajma i ostalih, snimljene na Podgoričkom aerodromu dvadesetak dana pre Sutjeske, ispričao dr Radoje Pajović, crnogorski ekspert za noviju istoriju, posebno za period Drugog svetskog rata na tlu Crne Gore, ispalo je da je Valdhajma ipak izdalo pamćenje, ili je zbog nečeg želeo i po svaku cenu nastojao da se makar malo udalji od Crne Gore i nekako zamete tragove koje je u njoj ostavio tokom Drugog svetskog rata, posebno da prikrije svoju ulogu u operaciji "Švarc" najzloglasnijoj i najkrvavijoj nemačkoj ofanzivi izvedenoj na tlu Jugoslavije.


preuzeto sa vesti-online


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 13 Feb 2017, 22:45
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Hajduk Veljko i Čučuk Stana – ljubavna priča na srpski način


Među srpskim vojvodama i junacima Prvog srpskog ustanka često su izbijali sporovi oko moći, novca i žena. Plahi i žestoki, dovoljno hrabri da preko oštrice sablje na megdan izazovu ogromno tursko carstvo, zaselo na četiri kontinenta, bili su ljudi od boja, a ne razgovora. Jedina titula oko koje se nisu sporili bilo je ime najvećeg junaka. Hajduk Veljko Petrović, zmaj od Krajine, odlazio je u boj uz pratnju muzikanata, pravio haos u turskim redovima i potom se vraćao sviračima da bi u društvu lepih devojaka nastavio sa pićem i veseljem. Legenda kaže da ga je jednom Karađorđe zapitao kako misli da se suprotstavi Turcima, zabrinut njihovom brojnošću na bojnom polju. Veljko mu je odgovorio: “Odjahaću tamo i jebaću im mater!” Veljko je bio prek, nikad nije hajao za disciplinu, često je ulazio u sukob sa nadređenima, ali hrabrosti tako glasovite da je svaki guslar znao po nekoliko pesama o čuvenom hajduku. Devojkama je gorelo u grudima kad bi se pojavio na konju Kušlju, odeven u raskošnu odeću i opasan pozlaćenim oružjem.

Negde tokom 1809. godine Veljko je boravio na Poreču, adi na Dunavu blizu Đerdapa, utvrđenju na kom je vladao zakon jatagana i kubure. Vojvoda Milenko Stojković ovde je imao harem lepotica, pa su mu drugi viđeniji ustanici bili česti gosti u danima primirja. Vreme je najviše provodio sa vojvodom Dobrnjcem i Hajduk Veljkom u kocki i piću. Jednog dana kroz kapiju tvrđave je ujahala Čučuk Stana, obučena kao muškarac, držeći se u sedlu poput najveštijeg jahača. Zaputila se pravo prema najpoznatijem megdandžiji i sa prezirom rekla:

“Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego devojačke darove krasti?”

Iznenađenom Hajduk Veljku neko tada objasni da su njegovi momci sakupljajući porez opljačkali i darove koje je Stanin otac, Radovan Plještić sa planine Deli Jovan, spremio za miraz svojim kćerima. Veljko je naredio da se darovi odmah vrate i pri tom je i sam bogato darivao, a potom rekao:

“Sad sam te ja darovao, sad si moja!”

Čuveni junak, čovek koji je imao hiljade žena, već dugo oženjen, u četrdesetim godinama, zavoleo je petnaestogodišnju devojčicu na prvi pogled. Stana je bila sitne, krhke građe, pa je zato i dobila nadimak Čučuk. Imala je dve sestre, dok joj se brat rodio mnogo kasnije zbog čega je otac dugo terao da nosi mušku odeću. O lepoti Čučuk Stane narodni pesnik je ispevao stihove:

“Vitka stasa k’o plavetna jela,

Belo lice k’o u gorske vile,

Košute je rosom zadojile,

Hajduk Veljka lepotom zanela,

Na njoj šušte carigradske svile,

Zveče nize ispod grla bjela,

Vrane kike splela na uvojke,

Tesan jelek pritegnuo dojke…”

Da bi se oženio Stanom, Veljko je potplatio sveštenike, a prvoj ženi poklonio veliko imanje u Jagodini. Sledeće četiri godine Veljko i Stana su delili postelju, sedlo i kuburu. Broj žena koje su legle u postelju Hajduk Veljka verovatno je blizak broju turskih glava koje je posekao, ali mu je Stana uvek bila najmilija. U boj su jahali zajedno, jednake hrabrosti. Stana je ratujući sa Turcima zadobila čak četiri rane. U trenucima odmora dvorila je Veljka u odajama njegove kule Baba Fanke u Negotinu. Veljko je pevao sa sviračima i pio rakiju koju mu je Stana donosila ne obazirući se na đulad koja su proletala kroz zidove drvene kule. Čovek čiju je hrabrost Vuk Karadžić poredio sa Ahilovom našao je ženu sebi ravnu.

Bajka nije dugo potrajala. Godine 1813. nastupili su crni dani za Srbiju. Vojvoda Krajinski, Hajduk Veljko, hrabro se borio sa nadmoćnim Turcima povlačeći se sa vojskom do negotinske tvrđave. Tu je stao i odlučio da neće odstupiti ni korak dalje. Čučuk Stanu je poslao sa ženama i nejakim u zbeg na Poreč, ali se ona vratila posle nekoliko dana, da bude uz svog muža. Tri hiljade srpskih vojnika branilo je utvrđeni grad od 16,000 Turaka. Situacija je svakim danom postajala sve teža, nestajalo je hrane i municije. Veljko je naredio da se sve metalne stvari pretope u puščanu tanad. Naposletku, topove je punio metalnim novcem – talirima. Kad se smrači, Veljko i Stana su izjahivali sa najhrabrijim momcima i udarali na turski tabor unoseći strah i pometnju. Posle dvadesetak dana odbrane, jednog jutra dok je obilazio utvrđenje, Veljka je pogodilo tursko đule u pleća. Uspeo je samo da kaže “Drž’!” i vinuo se u legendu. U legendu su otišle i njegove čuvene reči:

“Glavu dajem, Krajinu ne dajem!”
Turci su govorili da nijedna sablja ne može poseći Hajduk Veljka. Bogovi ga nisu zaštitili od topovskog đuleta. Junak je stradao kako dolikuje, sa mačem u ruci

Priča dalje kazuje da je neutešna Stana nastavila da ratuje sa Veljkovim drugovima, prkoseći nadmoćnoj turskoj vojsci i sveteći muža. Povukla se tek kada joj je to naredio Veljkov brat Milutin i odjahala preko Dunava. Njen dalji život nije bio ništa manje zanimljiv. Žena najslavnijeg srpskog junaka nije mogla izabrati bilo koga za novog muža. Njeno srce je uspeo da osvoji Grk, Georgakis Nikolau Olimpios, kod nas poznat kao kapetan Jorgić. Borac u srpskom ustanku, borbu protiv Turaka nastavio je kao član tajnog zavereničkog grčkog društva, Heterija, koje je pokušavalo da organizuje opšti ustanak protiv Turaka. Veliku pomoć je imao u lepoj ženi Stani koja je sedlo i kuburu zamenila balskim haljinama, naučila nekoliko jezika, i na dvorovima radila za stvar svog novog muža. Život ove neobične žene krije još mnoge začuđujuće i neverovatne priče, ali o njima nekom drugom prilikom… Za sada, reći ću još samo da je Stana umrla u Atini 1849. godine, godinama posle junačke pogibije drugog muža, kao majka dva sina i kćerke. Leži u neobeleženom grobu, negde ispod senki Akropolja.


wannabe


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 49 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker