Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 17:08


Autoru Poruka
LaYa
Post  Tema posta: Re: Poslednja tajna Hristovih vitezova  |  Poslato: 27 Jan 2013, 13:33
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Red Vitezova Templara

Slika
Pečat vitezova

Krv Templara pripadala je Hrist Isusu – svako od njih je to znao – njihova krv nije pripadala ničemu drugom na Zemlji nego Hrist Isusu. Svaki trenutak njihovog života je trebalo da bude ispunjen neprekidnom svešću o tome kako u njihovoj duši prebiva, po rečima apostola Pavla, “Ne ja, već Hristos u meni!” I u krvavim i teškim borbama, u posvećenom delu koji su krstaši zahtevali, Templari su živeli u praksi ono što su bili duhovno rešeni. Reči su nemoćne da opišu ono što je živelo u dušama ovih ljudi, oni se nikada nisu mogli pokolebati u svojoj dužnosti, koja je činila to da, čak i ako se trostruko moćnije sile suoče protiv njih na fizičkoj ravni, nikada nisu bežali, već su mirno čekali smrt, smrt koju su spremni da izdrže u cilju čvršćeg uspostavljanja impulsa koji postoji u zemaljskom postojanju koji je potekao iz Misterije na Golgoti. Njihov život je bio intenzivan život celokupnog ljudskog bića ujedinjenog sa Misterijom na Golgoti.I sada, kada se takav intenzivan život živi u ispravnom ritmu, tako da može da zauzme svoje mesto u celokupnom toku kosmičkih i zemaljskih sila, onda se nešto od stvarnog značaja razvija iz takvog života. Promišljeno govorim o stvarnom značaju. Jer kada se takva svest, smesti unutrašnje, mistično, sa određenim ritmom, u sve što se dešava u spoljašnjem svetu, onda čovek može da doživljava ponovo i ponovo kako se njegovo unutrašnje biće dovodi u vezu sa božanskim i duhovnim.


Često korišćen zanak Vitezova Templara, Krst i Kruna, sa natpisom “IN HOC SIGNO VINCES” – “U ovom znaku ti ćeš pobediti”.

Ali, razvijeno je nešto drugo, nešto što ima još daleko veće dejstvo, kada je ovo unutrašnje iskustvo povezano sa tokom spoljašnje istorije i kada je stavljeno u službu toka događaja. Bila je namera da ono što je svesno živelo u dušama Templara, treba da bude usklađeno sa onim što je moralo da se uradi u pokušaju da se povrati moć nad svetim grobom. Na ovom putu se razvio dubok mistični život među onima koji su pripadali ovom tzv. Duhovnom Redu, Red koji je na ovim vrednostima mogao postići više za svet nego bilo koji drugi Duhovni Red. Jer kada se na ovaj način, život koji se živeo mistično, živi u vezi sa životnim dešavanjima u okolnom svetu, onda ono što se iskusi mistično teče u nevidljive i natčulane snage okolnog sveta ljudskog bića. Ono postaje objektivno – to nije samo u njegovoj duši, već deluje u daljem toku istorije čovečanstva. Kroz misticizam ovakve vrste, ono postaje iskustvo duše koje nije jednostavno povezano samo sa jednim ljudskim bićem, već se pretvara u objektivne snage koje ranije nisu bile u duhovnoj struji koja nosi i podupire čovečanstvo. Ove snage se rađaju i od tada su tamo. Kada čovek obavlja svakodnevni zadatak rukama ili oruđem, on ostavlja neku spoljašnju materijalnu stvar na svetu. Sa misticizmom, koji se otkriva kroz Templare, nešto se duhovno dodaje duhovnom “delovanju” u svetu. A kada se to dogodilo, čovečanstvo je u stvari otišlo korak dalje u svojoj evoluciji. Kroz ovo iskustvo Templara, Misterij na Golgoti se razumeo, takođe i iskusio, na višem nivou nego ranije. Kroz njih je sada prisutno u svetu, u odnosu na Misterij na Golgoti, nešto što nikada ranije nije bilo.


Slika
Vitezovi Templari povezani sa tajnom Hristove Krvi, su čuvari Svetog Grala.

Duše Templara, su međutim, u isto vreme dostizale nešto drugo. Kroz ovaj intenzivan unutrašnji prodor u Misterij na Golgoti, oni su stekli moć da postignu hrišćanske inicijacije putem značenja istorijskog događaja. Hrišćanske inicijacije mogu biti postignute na način opisan u našim ranijim knjigama, ali u ovom slučaju one se postižu na sledeći način. Njihova spoljašnja dela i entuzijazam koji je živeo u delima povukao je napred duše Templara, tako da su ove duše, odvojene od tela, izvan tela, živele duhovnim napretkom čovečanstva i prodirali su dušom i duhom u Misterij na Golgoti. Oni su prošli mnoga duboka iskustva, a ne samo za individualne duše, već i ona koja se tiču čitavog čovečanstva.

Zatim, kao što znamo, Red Templara se povećavao i širio, i pored izuzetno snažnog duhovnog uticaja koji je posedovao – više natčulnim putevima nego preko spoljašnjih kanala – stekao je veliko bogatstvo. Već sam ranije opisao kako je vreme prolazilo da su ove spoljašnje riznice blaga, koje su Templari skupljali u sve većoj i većoj meri, bile pretvorene u privremenu moć. Već sam vam rekao kako je kroz neku vrstu inicijacije sa zlim principom zlata, Filip La Bel izabran da bude instrument koji je trebalo da se suprotstavi Templarima. Da tako kažemo, on je na prvom mestu želeo da poseduje njihova blaga. Ali Filip La Bel je znao više od većine ljudi na svetu. Kroz iskustva koja je prošao on je znao mnoge tajne ljudske duše. I tako je došlo do toga da je Filip La Bel postao pogodan instrument u službi Mefistofelofsko–Arimanskih moći čiji je cilj bio da učine Pokret Templara neefikasnim tako da on može biti preuzet i uništen.


Slika
Francuski Kralj, Filip La Bel, koji naredio progon i spaljivanje Templara. Bio je iniciran zlim, pljačkaškim principom zlata. Filip La Bel je bio pod ispiracijom moćnih Mefistofelovsko–Arimanskih sila.

Filip La Bel je, kao što smo rekli, bio instrument drugih, duhovnih Mefistofelovsko–Arimanskih moći. Pod inspiracijom ovih moćnih sila Filip La Bel je znao šta bi značilo ako, u duhovnim tokovima koji protiču kroz svet u spoljašnjim vidljivim manifestacijama, ako se u ove tokove dozvoli da teče ono što su Templari dobili kao znanje o Misteriji na Golgoti i osećanja i impulsi koji su povezani sa tom Misterijom. Ono što je kroz Templare razvijeno, stoga mora biti otrgnuto od normalno progresivnih božansko–duhovnih sila, i mora biti pretvoreno tako da krene drugom putanjom. U tom cilju takođe je moralo biti učinjeno i oteto nešto, što je moglo da živi samo u dušama Templara, a što treba istrgnuti iz same individualnosti Templara. Kada su Templari iskusili vezu sa Misterijom na Golgoti, ta veza nije ostala sa njima kao pojedincima, već je utkana spolja u opštu evoluciju čovečanstva, tako da je Filip La Bel trebao da učini nešto suprotno što bi moglo potpuno ukloniti Templarski uticaj na ljudske individualnosti i to drugo uključi u objektivnu duhovnu struju. A ovo se moglo postići samo putem posebno surovog dela, putem užasnog čina okrutnosti.

Templari su osuđeni na suđenje. Ne samo da su optuženi za spoljašnji zločin, za koji su bili svakako nevini – kao što se može dokazati na osnovu istorijskih činjenica, ako je neko spreman da vidi istinu – već su optuženi pre svega za bogohuljenje – blasfemiju Hrišćanstva, blasfemiju Misterija na Golgoti, optuženi su da ne koriste pravu formulu u činu posvećenja u Transsupstanciji, ne, čak i za skrnavljenje krsta. Od svih drugih vrsta zločina, Templari su čak bili optuženi i za neprirodne zločine. Stotine, i stotine njih su bili predmet najokrutnijeg mučenja.

Obična dnevna svest onih koji su prošli ovo užasno mučenje bila je potisnuta, tako da su u toku mučenja zaboravljali, svojom površinskom svešću, na svoju vezu sa Misterijom na Golgoti. Ali oni su postali upoznati – i to je slučaj sa svima koji zaista vide u duhovne svetove – oni su bili upoznati sa svim suđenjima i iskušenjima koja muče individualnost kada se približava istinski dobrim božansko–duhovnim moćima. Sa svim neprijateljima koji rade iz nižih duhovnih kraljevstava i žele da dovedu čoveka dole, da ga odvedu u zlo, sa onima koji znaju da rade u impulsima, željama i strastima, a posebno sa onima koji mrze, koji su podrugljivi i ironični protiv Dobra, sa svim ovim Templari su postali upoznati. Mnogi sati mučenja za njih su bili sveti časovi njihovog života, oni su stekli one unutrašnje pobede koje čovek može steći kada otvorenih očiju prolazi kroz svetove koji leže izvan praga sveta čula, jer ovi svetovi moraju prvo biti savladani pre nego što čovek može da uđe ojačanim moćima u duhovne svetove gde on s pravom pripada.


Slika

Tokom njihovog mučenja, vizija Templara koja bi mogla da gleda preko ovih duhovnih svetova gde je pripadala, postala je zadimljena i zamagljena, a njihova površinska svest otupljena, međutim, njihov unutrašnji pogled bio je usmeren isključivo i samo na ono što su doživljavali kao nešto što treba savladati, bio je usmeren na iskušenja u kojima su zadobijali pobedu za pobedom. I tako je došao jedan momenat, tokom njihovog mučenja na spravama za mučenje, da su zaboravili svoju vezu sa Misterijom na Golgoti, zaboravili su kako su svojom dušom živeli u duhovnim i večnim svetovima. A suđenja i iskušenja kojima su se opirali i koja su savladavali stajala su pred njima kao vizija, dok su ležali na spravama za mučenja, i trebali da priznaju jednu stvar koju je svako za sebe morao da prevaziđe, morali su da priznaju, da su ono za šta su optuženi bili običaji unutar Reda. Oni su priznali sebi da su krivi samo u onim stvarima nad kojima su ponovo i ponovo osvajali unutrašnju pobedu. Svaki od ovih Templara se bio obavezao da gleda čoveka unutar sebe nad kojim će steći pobedu, nad kojim je morao da dobije pobedu ranije, višim silama, da bi mogao da dostigne najviše i najsvetije od svih. Ja govorim o svim istinskim Templarima – zloupotreba se naravno može naći svugde.

Sve ovo su protivnici znali. Znali su da, baš kao što je s jedne strane Misterija na Golgoti postavljena u evoluciju čovečanstva kao uticaj dobra, tako sada, na isti način, jer je obična svest otupljena, jer je živela u ovoj zloj svesti, ona je posredstvom mučenja Templara smeštena izvan, objektivirana, i uključena u evoluciju čovečanstva. Ona je tako postala činilac u istoriji. Dva toka sada teku dalje u modernoj istoriji: ono što su Templari doživeli u svojim najsvetijim trenucima, što su radili i razvijali unutar napredne duhovne struje čovečanstva, ali i ono što je otrgnuo od njih Ariman–Mefistofeles, ono što je oduzeo od njihove svesti, kako bi to napravio objektivnim i učinio delatnim u daljem razvoju kroz vekove.

U ovom trenutku prostodušan čovek može da postavi pitanje: Zašto božansko–duhovne sile proviđenja dozvoljavaju da se takve stvari dogode? Zašto one ne vode čovečanstvo kroz tok istorije bez da čovek prolazi takva bolna suđenja? Takva misao je “ljudska, suviše ljudska.” Ona nastaje u umu onoga ko može da veruje da bi svet bio bolji ako bi ga napravili, ne bogovi, već ljudi. Mnogo ljudi misle tako, oni misle tako, svojim intelektom, oni kritikuju mudrust koja radi i tka u svetu. Ali, takav način razmišljanja vodi do veoma ekstremne intelektualne gordosti.

Mi, ljudska bića, smo pozvani da prodremo u tajne postojanja, a ne da kritikujemo mudrošću ispunjeno vođstvo sveta. Stoga moramo steći uvid u mesto i značaj zlih struja koje su dozvoljene da teku u čovečanstvu, mudrim vođstvom sveta. Jer ako bi samo dobro bilo dozvoljeno, ako bi samo dobri impulsi delovali u istoriji čovečanstva, tada ljudska bića nikad ne bi bila vođena u svom istorijskom razvoju tako da mogu razviti slobodu. Samo zbog činjenice da zlo drži vlast u duhovnom toku ljudske istorije, čovečanstvo može razviti slobodu. A da su Bogovi okrenuli čovekov pogled od zla, on bi morao zauvek ostati automat – nikada ne bi postao slobodan. Stvari su zaista tako uređene u napretku čovečanstva, da čak i ono što izaziva najdublju tugu, na kraju dovodi do dobra. Bol je samo privremena stvar – ali nije ništa manje velika ni duboka. Ne smemo se zavaravati patnjom i žrtvom nekog jeftinog misticizma, nego moramo biti spremni da učestvujemo u njemu, spremni da potonemo u njemu, spremni da ga izlijemo nad sopstvenom dušom. Ali, u isto vreme, bez kritikovanja duhovne svrsishodnosti i volje postojanja, moramo naučiti da razumemo kako su najrazličitiji impulsi i pozitivne i negativne prirode uvedeni u evoluciju čovečanstva da bi ljudska bića postala, ne samo dobra, već i slobodna, da bi posedovala sopstvene impulse.

I tako u evoluciji i sudbini Templara vidimo impuls koji je važan za sve naredne vekove modernih vremena. Da je bilo moguće, da je Red Vitezova Templara nastavio da živi intenzitetom i snagom sa kojom su u početku živeli veliki Templari, njegov uspeh čovečanstvo ne bi moglo da nosi. Brzina evolucije je, takoreći, morala da se proveri, tok je morao da se vrati nazad. Ali, na način kako je to učinjeno, napravljen je unutrašnjiji nego što je bilo potrebno. I tako, možemo videti kako se, u dva toka koja smo uočili u modernoj istoriji, razvija dubok unutrašnji život zajedno sa spoljašnjim materijalizmom. Jer je Mefistofelovski impuls, koji je Mefistofeles–Ariman, preko svog instrumenta Filipa La Bela, izvukao silom, oživljen. On je počeo da živi zajedno sa mnogim drugim stvarima, u materijalističkoj misli i osećanjima ljudi i u svim materijalističkim impulsima koji su se pojavili među ljudima od 15. do 19. veka. Otuda je došlo do toga da se ono što znamo kao materijalizam širi toliko široko preko duše i duha čovečijeg i nad svim društvenim životom pripremajući teren za karmu našeg vremena.


Slika

Da stvari nisu otišle ovim putem, struji materijalizma ne bi bilo dozvoljeno da se širi tako daleko i široko, niti bi mogla, s druge strane, naša veza s duhovnim svetom postati toliko duboka i intimna. Jer zaista, ono što su Templari postigli time što su uneli živi duhovni osećaj u Misterij na Golgoti nije bila izgubljeno. Nastavilo je da živi. A duše Templara – posle njihovih strašnih iskustava na spravama za mučenje, pedeset i četvoro ih je odvedeno u smrt – duše Templara koje su, pod ovim okolnostima, prošle kroz portal smrti, sada su bile u mogućnosti da šalju dole iz duhovnog sveta tokove duhovnog života onima koji su živeli u narednim vekovima.

Pedeset četiri Templara su spaljena na lomači 1312 godine. Pedeset četiri duše su otišle u duhovne svetove. I od tog vremena, nadčulno i nevidljivo, bez spoljašnje vidljivih istorijskih činjenica, su započeli duhovni razvoj u evropskoj čovečnosti koji duguje svoje poreklo činjenici da su pojedine duše neprestano inspirisane iz duhovnog sveta onim što su te pedeset četiri duše nosile kroz kapiju smrti u duhovni svet. Dozvolite mi da vam dam primer ovoga. To je nešto što sam pomenuo ranije, ali sada ću se pozabaviti time detaljnije, i iz drugog ugla.

Pre nego što se desila tragedija Reda Templara – ceo vek pre 1312 godine – Volfram od Ešenbaha je napisao svoju poemu Parsifal. Radeći sam, ili u vrlo malom krugu, Volfram od Ešenbaha napisao je ovu poemu o duši koja stremi da putem unutrašnjeg pročišćenja dostigne život koji Vitezovi Templari takođe drže neprestano pred sobom kao svoj krajnji cilj. Volfram od Ešenbaha odmotava pred našim pogledom, bogatstvom slika i predivnom imaginacijom, unutrašnji život Parsifala, koji je za njega predstavnik Templarskih ideala.

Hajde sada da ispitamo: Da li vidimo ikakav značajni spoljašnji rezultat Parsifala – ko je za njega predstavnik Templarskog ideala – u istorijskom razvoju narednih doba? Ne, mi ne vidimo. U daljoj istoriji evropskog čovečanstva bilo je, kao što znamo, da je Ričard Vagner prvi ponovo predstavio Parsifala, na sasvim drugačiji način. Međutim, duhovna moć, duhovni impuls koji je tekao u duši Volframa od Ešenbaha – u to vreme još uvek sa zemlje – postao je u nadolazećim vekovima za mnoge druge inspiracija iz duhovnog sveta. A onaj ko je u stanju da sagleda tajanstvene veze između života na Zemlji i duhovnog života, zna da su impulsi koji su odnešeni u duhovni svet kroz sudbinu Templara tekli i u Geteovoj duši. Nije bilo bez svrhe to što je Gete počeo da piše pesmu u osamdesetim godinama koju nikada nije završio. Značajno je to što je on započeo, i podjednako je značajno to da čak ni on nije bio dovoljno jak da izrazi do kraja moćne misli te pesme. Mislim na pesmu Misterije, gde Brat Mark ide do usamljenog rozenkrojcerskog zamka i ulazi u krug Dvanaestorice. Gete je shvatio – naravno na svoj način, osnovnu misao koja se nalazi u Parsifalu, ali nije bio sposoban da je završi, i možemo da vidimo u samoj toj činjenici nagoveštaj koliko svi mi stojimo u istom duhovnom razvoju koji je Gete iskusio u njegovim počecima, na kojima moramo da radimo, i radimo, i radimo da bi bili u stanju da damo oblik ovim počecima i dalje i dalje napredujemo prodirući dublje u duhovni svet. Gete posvećuje prvim počecima ovog duhovnog razvoja najbolje moći svog postojanja, on ih pušta da teku u njegovom Faustu, gde je krenuo da prikaže vezu čoveka sa snagama duha, koje uključuju i Arimansko–Mefistofelovske snage.


Slika

Onaj ko posmatra istoriju konkretno u svom duhovnom razvoju može da vidi sasvim jasno da je ono što se obrazovalo u duši Getea na zemlji pratilo iz duhovnog sveta ono što su Templari – čiji je način smrti bio toliko surov i tako značajan – nosili gore u duhovnim svetovima, i, samo zato što su prošli kroz kapiju smrti na ovaj način, mogli su to izliti dole kao inspiraciju u dušama ljudi. Dakle, to je teklo dole iz duhovnih visina, u Geteovu dušu, ali to nije teklo samo u njegovu dušu, već i u mnoge druge, i nastavilo je da živi, iako jedva primetno u ljudskim bićima. Duhovni element u samom Faustu i dalje izmiče zapažanju u spoljašnjem svetu! Međutim, on ipak živi, i kreće se ka sve bogatijem životu, i postaće sve zreliji i zreliji ako čovečanstvo ne skrene u dekadenciju umesto da se razvija u pravcu naviše. Odluka leži u našem sopstvenom izboru. U našem dobu vreme je dato čoveku u ruke. Izbor stoji pred čovekom – i tako će biti sve više i više – da li će pasti u dekadenciju i dalje držati do materijalizma, ili će stremiti pravo gore u duhovne svetove.

Jer mi, ljudska bića, ovako kako živimo na zemlji, vodimo život povezan sa zemljom samo u našem fizičkom telu. Telo koje je satkano od svetlosti i zvuka i života nalazi se unutar fizičkog tela – takozvano etersko telo – ne učestvuje samo u zemaljskom životu, već i u životu kosmosa. A kada ljudska duša silazi iz duhovnih svetova da bi ušla u postojanje kroz rođenje, onda su, nešto pre događaja rođenja, u kosmosu na pravi način usmerene određene snage koje služe za izgradnju eterskog organizma ljudskog bića, kao što je fizičko telo čoveka izgrađeno od fizičkih snaga i fizičkih supstanci zemlje.

U najjednostavnijim čovekovim idejama živi gordost i oholost, a to posebno važi u našem materijalističkom dobu. U ovom materijalističkom dobu, roditelji zapravo veruju da oni sasvim sami dovode svoju decu u postojanje. Posmatrano duhovno, sasvim je drugačije. Ljudska bića ovde na zemlji samo pružaju priliku da nešto duhovno siđe do njih. Sve ono što ljudsko biće može da učini sa svoje strane sastoji se u tome, da može da pripremi mesto, sredinu, u koju će eterično telo koje se priprema u dalekom prostoru kosmosa moći da uroni dole na zemlju. Ovaj eterski organizam ljudskog bića je organizovani entitet isto kao što je to i fizički organizam. Fizički organizam – ima glavu, ruke, šake, trup i sve delove koje anatom i fiziolog mogu otkriti – dok je za duhovnu viziju, ovaj fizički organizam isijan kroz i sija pomoću eterskog organizma. Fizički organizam udiše vazduh, i izdiše vazduh. Eterski organizam izdiše svetlo, i to svetlo daje nama. I kada ono izdiše svetlost i predaje to svetlo nama, tada mi živimo kroz njegovu svetlost. I ono takođe diše u svetlu. Kao što mi udišemo i izdišemo vazduh, tako i naše etersko telo udiše i izdiše. A kada ono diše u svetlu, ono koristi svetlo, baš kao što mi koristimo fizički vazduh. O ovome možete pročitati u mom delu Misterijske Drame u kojoj se tajanstveni eterski svet odvija dramatično. Etersko telo diše u svetlu, koristi svetlo i menja ga u mrak, a potom u ovaj mrak može da primi zvuk svetova koji živi u harmoniji sfera, i primi u njega impulse života. Kao što mi primamo fizičku hranu, tako i etersko biće koje živi u nama diše svetlo unutra i napolje. Kako mi koristimo kiseonik iz vazduha i stvaramo ugljen dioksid, tako i etersko telo koristi svetlo, izbacujući ga okolo zajedno sa tamom, i tako se ono pojavljuje u bojama, a etersko telo se vidovitoj viziji pokazuje u talasima boja. I dok etersko telo priprema svetlo za tamu i tako nosi unutrašnji rad disanja, ono živi, u tome što prima taj zvuk svetova i menja zvuk svetova u život svetova.

Ono što na ovaj način primimo kao naše etersko telo, dolazi do nas iz širokih prostora kosmosa, i ono dolazi u određeno vreme, iz udaljenih prostora kosmosa. Danas još uvek nije moguće ići u sve detalje i pokazati kako se ljudsko eterično izvlači na putevima svetlosti kada su ovi putevi vođeni na određeni način kroz konstelacije zvezda u tom trenutku. Da bi to bilo moguće, ljudska bića bi morala da se uzdignu na viši stepen moralnosti. Jer bi danas, ova misterija izvlačenja ljudskih eteričnih tela na putevima svetla i putevima zvuka harmonije sfera, bila zloupotrebljena od strane ljudskih bića na najstrašniji način. Ono što je sadržano u ovoj misteriji bi, ako bi je otkrili ljudi niskih nagona, dalo roditeljima neograničenu moć nad svim njihovim potomcima. Vi ćete shodno tome shvatiti da ova misterija o načinu dolaska eteričnih tela do ljudskih bića koja se inkarniraju – i način kako ona dolaze na putevima svetlosti i putevima zvuka harmonije sfera – mora da ostane misterija još dugo vremena. Ukoliko bi se ova misterija otkrila prerano, kao što sam rekao, tada bi roditelji mogli steći do sada nečuvene moći nad svojim potomcima, koji bi mogli biti potpuno lišeni sve nezavisnosti, sve ličnosti i sve individualnosti i imali bi volju svojih roditelja pritisnutu nad njima. Sasvim je mudro što će za čovečanstvo ova misterija ostati skrivena u nesvesnom još dugo vremena i uzeti svoj tok na dobar i zdrav način, delujući kroz volju mudrog svetskog vođstva.

Naše etersko telo putuje sasvim drugačijom putanjom od našeg fizičkog tela. Nakon što smo prošli kroz kapiju smrti, mi i dalje nosimo, kao što znate, naše etersko telo još nekoliko dana, a onda moramo da ga vratimo kosmosu. U duhovnom, u kosmosu, naše etersko telo ostaje samo kao slika za naš budući život između smrti i novog rođenja. Ono je utelovljeno u kosmos na najrazličitije načine – na jedan način, u slučaju ljudi koji umiru rano nesrećnim slučajem ili na drugi način u slučaju onih koji dostignu svoje zrelo doba. Ali kada se pogleda u svet koji se prostire izvan praga, onda se zna da – i rana smrt, kao i kasnija smrt – imaju veliki značaj u celokupnim kosmičkim vezama. Jer naše etersko telo koje smo odbacili nastavlja da deluje u duhovnom svetu.

Fundamentalno govoreći, gledano iz dubljeg aspekta, svi ćemo ostariti. Fizički, neko umire pre, neko kasnije, a gledano iz duhovnog aspekta, svi smo postali stari podjednako. Ako čovek umre rano, fizičko telo dolazi do svoga kraja prerano, ali naše etersko telo nastavlja da živi u kosmosu, i samo zato što smo umrli ranije, naše etersko telo ima drugačiju ulogu u kosmosu nego da smo umrli kasnije. Kada izračunamo godine koje živimo u fizičkom i u eterskom telu kao ljudska bića – jer imamo dela koja moramo ostvariti u fizičkom telu na zemlji, i imamo ono što smo postigli u eterskom telu posle smrti, i život koji živimo tamo ne za sebe nego za druge, za čitav svet – i kada sabremo sve te godine ukupno, onda ćemo pronaći da svi imamo živote istih godina.

Ali, kada se odviju značajni događaji, kao što je to bio slučaj sa Templarima, tada do izražaja dolazi nešto drugo, nego što je to slučaj kod pojedinačnih života. Život koji vodimo kao pojedinci ostaje u našoj sopstvenoj ličnosti, ali postoji život koji se može objektivno razdvojiti od nas – kao u slučaju Templara. S jedne strane, postoji ono što su Templari bili u stanju da učine za nastavak i širenje Misterija na Golgoti i, s druge strane, postoji ono što se dogodilo kroz rad Mefistofelovsko–Arimanskih snaga kroz impuls modernog materijalizma, sve ovo nastavlja da živi kao delovi eterskog tela. Ali to je utkano u ceo istorijski proces. Tako da nešto od života čovekovih života u eterskom telu živi i dalje sa ljudskom individualnošću, dok je nešto ugrađeno u tok istorije – kada je otrgnut od ljudskog bića na opisan način.

Etersko telo je sredstvo ili medijum kojim ono što ličnost doživi u svojoj duši za života, tako da to može objektivno da izađe iz njegove duše – pri čemu to može imati, da tako kažemo, kao nešto što može zadržati za svoj budući život, – etersko telo priprema ovo. Ono što je teklo u eterični svet iz duhovnog impulsa Templara živi u eteričnom, i kroz ovaj nastavljeni eterski život mnoge su duše bile pripremljene da prime inspiraciju koju sam opisao kao da dolazi iz duhovnog sveta od duša Templara lično. To je ono što se zapravo odvija u modernim vremenima. U ono što je teklo iz duša Templara, međutim, tamo je počela da ulazi sve više i više ono što teče iz Mefistofelovsko–Arimanskog impulsa i uronjemo je u Mefistofelovski element, koji je inaugurisan na spravama gde su mučeni Templari, pošto su pod strahovitim mučenjem bili primorani da govore neistine o sebi. Ova činjenica – ne sama, već kao jedna od činjenica iz duhovnog tla modernog materijalizma – mora da se razume ukoliko neko hoće da postigne unutrašnje razumevanje savremene materijalističke evolucije.


Slika

I tako je došlo do toga da u moderno vreme, dok su neki pojedinci inspirisani visokim duhovnim istinama, opšta kultura je postala sve više i više materijalističkog karaktera, i oko duše je postalo zamagljeno za ono što nas danas duhovno okružuje kao i za ono kuda idemo kada prođemo kroz kapiju smrti i odakle smo došli kada smo prošli kroz kapiju rođenja. Sve više i više se čovekov pogled okrenuo od gledanja u duhovne svetove, i to je istina koja važi u svim sferama života – duhovnoj sferi, sferi religije i sferi društvenog života. Sve više i više njegov pogled je bio usmeren prema materijalnom svetu, koji se objavljivao njegovim čulima. A rezultat je bio taj, da je prilikom uspona modernog doba, ljudski rod pao u velike i brojne greške.

I dozvolite mi da kažem, ja ne kritikujem činjenice, ja ne donosim sud o njima, one su takve. Kroz činjenicu da je greška našla svoj put u ljudskoj evoluciji, ljudska bića prolaze kroz iskustva ovih grešaka, i oni će ih postepeno videti, i, u prevazilaženju, zadobiće jače snage nego što su imali ranije, ako se putanja do njihovog cilja implantira u njih automatski. A sada je došlo vreme kada mora biti razvijen uvid i ljudska bića moraju videti kako, u svemu što je materijalno, žive impulsi greške. Današnji čovek se poziva ponovo i ponovo, da uzdigne svoj um, da vidi kroz greške i da ih prevaziđe.

Naša namera nije da postavimo žig krivice na sve što se desilo u istoriji, ono što želimo da uradimo je da pogledamo istoriju objektivno. Događaji u modernim vremenima su doveli do toga da ljudske misli i osećanja traju samo u skladu sa spoljašnjom fizičkom stvarnošću, samo u skladu sa onim što čovek doživljava između rođenja i smrti. Čak je i religiozni život postepeno preuzeo lični karakter, pošto se težilo da se u čovekove ruke postavi sredstvo kojim on može naći blagoslov u svojoj duši. Religiozni život modernih vremena, sve više udaljava čovekov pogled od konkretnog duhovnog sveta, on je zaista prožet materijalističkim pogledom. Kao što je rečeno, nemamo nameru da bacamo klevete na bilo koji događaj u istoriji, događaji iz istorije moraju biti opisani na takav način da mogu biti ispravno shvaćeni – to jest, da omoguće dolazećim generacijama da ne padnu u dekadenciju, već da učine preokret, i pokrenu se gore.

Možemo videti kako tok materijalizma teče i, rame uz rame s njim, paralelno možemo videti skriven tok, a onda na kraju 18. veka dolazimo do ogromnog događaja, čiji se uticaj osećao tokom celog 19. veka i oseća se čak i do ovog trenutka. Krajem 18. veka, vidimo Francusku Revoluciju koja širi nadaleko i naširoko struje preko čitave evropske civilizacije. Mnoge stvari su zauzele svoj kurs u Francuskoj Revoluciji, kao što su ih istoričari opisali. Ali, kao dodatak razumevanju Francuske Revolucije, koje neko već ima, kao i dodatak razumevanju impulsa koji je nastavio da deluje u Evropskoj istoriji od Francuske Revolucije, moramo razumeti duhovne efekte materijalističkog Mefistofelovsko–Arimanskog impulsa. Francuska Revolucija je težila veoma visokom idealu. Kao što sam ranije rekao, mi nismo zabrinuti pronalaženjem grešaka, već je naša potreba istinsko razumevanje događaja iz istorije. Francuska Revolucija je težila veoma visokom idealu, i teži ka njemu u vremenu koje je još uvek osećalo senku događaja koji sam danas opisao, događaj koji je ostavio moćni Mefistofeles–Ariman da se pošalje u Evropski život kroz impuls materijalizma. I možemo reći za one najbolje, koji su bili odgovorni za Francusku Revoluciju, da su ipak verovali samo u fizičku ravan. Može biti da su oni u svojoj svesti mislili da veruju u nešto drugo. Ono što ljudi ispovedaju rečima je, međutim, od veoma male vrednosti, mnogo bitnije je imati živu svest u duši koja stvarno deluje u svetu, a oni koji su bili odgovorni za Francusku Revoluciju su bili svesni samo na fizičkoj ravni.

Oni su težili za visokim idealima, to je tačno, ali nisu ništa znali o trojstvu u čoveku, telu koje funkcioniše pomoću eteričnog principa u ljudskom biću, duši koja radi kroz astralni plan, i duh koji počinje da radi u čoveku kroz njegovo Ja. Krajem 18. veka, čovek je već posmatrao, na način na koji je posmatrao – sa trajnom štetom i gubitkom – kroz materijalističku psihologiju i biologiju. To znači da, čak i ako su na religioznom putu, ljudi imali neku predstavu o duhovnom životu i možda su čak i razgovarali o tome, njihov pogled je zaista u stvari usmeren samo na ono što je živelo ovde u fizičkom svetu između rođenja i smrti – na ono što je živelo ovde, što se moglo razumeti. Pa i pored svega toga što neko može razumeti kada usmerava svu svoju pažnju isključivo na nečije spoljašnje fizičko telo, čak i tada se naravno ono nije moglo u potpunosti razumeti. Ono što živi u celokupnom ljudskom biću, to može jedino da se razume kada se zna da je sa spoljašnjim fizičkim telom ujedinjen eterični princip, astralni princip i Ja princip. Jer čak i dok stojimo ovde u fizičkom svetu, u nama postoji nešto živo, nešto što je od duše i duha, što pripada duhovnom svetu. Mi smno ovde telo, duša i duh. A kada prođemo kroz kapiju smrti, ponovo ćemo biti trostruko biće, samo sa duhovnim telom. Tako da svako ko posmatra i proučava živog čoveka kroz fizičkog čoveka između rođenja i smrti, taj ne proučava celokupno ljudsko biće, i sigurno će pogrešiti u proceni celokupnog ljudskog bića.

Događaji koji se dešavaju u svetu ne smeju se posmatrati kao greške u nama. Ono što se manifestuje u svetu zaista je istina, ali način na koji čovek gleda na to i pretvara ga u delo koje treba da razume često izaziva konfuziju. A konfuzija je nastala u glavama ljudi krajem 18. veka, jer je sve primenjeno na fizičko telo, čak i ideali koji imaju značenje samo kada se čovek posmatra kao trojstvo su težili da se posmatraju kao čisto fizički “monon”. I tako je došlo do toga da su na svačijim usnama bili uzvišeni i lepi ideali u vreme kada ljudi nisu bili u stanju da ih razumeju, jer su pokušali da ih shvate sve zajedno, verujući da su to uspeli samo u fizičkom telu. U stvari, trostruki ideal, Bratstvo, Sloboda i Jednakost, Bratstvo je samo ono što se odnosi na dobro za fizičko telo čoveka. Sloboda je onda kada se odnosi na ljudsku dušu, a Jednakost samo onda kada se odnosi na duh koji prebiva u čoveku, u njegovom Ja. Samo tada kada čovek zna da se sastoji od tela, duše i duha, i kada se trostruki ideal s kraja 18. veka Bratstva, odnosi na telo, Sloboda, na dušu, i Jednakost, na čovekovo Ja, tek onda se može govoriti u smislu i značenju koje je u skladu sa unutrašnjom konstitucijom duhovnog sveta.

Bratstvo možemo razviti, pošto smo fizički ljudska bića koja nose fizička tela na zemlji, ali kada prihvatimo Bratstvo u našem društvenom uređenju, zatim ga primenimo na društveni poredak na fizičkom planu, tada je Bratstvo prava i istinita stvar. Slobodu čovek može zadobiti samo u svojoj duši, pošto je dušom inkarniran na Zemlji. Sloboda preovladava samo na zemlji, i moguća je samo na zemlji, kada se odnosi na duše ljudi koji žive na Zemlji u svojim društvenim uređenjima, na kraju kada steknu sposobnost održavanja ravnoteže između nižih i viših sila. Kada smo u stanju, kao ljudska bića, da održavamo ravnotežu između nižih i viših sila u ljudskoj duši, tada razvijamo snage koje mogu da žive ovde između rođenja i smrti, i takođe, snage koje ćemo trebati kada budemo prolazili kroz kapiju smrti. Tako da je pored društvenog poretka, duševni red takođe potreban na zemlji, gde će ljudske duše moći pojedinačno zauzeti svoja mesta i biti u stanju da razvijaju snage slobode, koje će moći poneti sa sobom kroz kapiju smrti, a to su one koje će nositi sa njima samo onda, ako se već ovde u ovom životu, pripreme za život posle smrti.

To je pravi odnos između duša koji će biti uspostavljen na Zemlji, duše će moći razvijati snage slobode, tako da svi ljudski događaji, mali i veliki, i svi pokušaji da se oblikuje ljudsko delovanje i stvaranje, imaće za cilj da čovek drži ravnotežu u svojoj duši u poštovanju svega onoga što živi i radi duhovno – ovo će morati postati ideal. Čovek postaje slobodan onda kada dođe u poziciju da stekne snage duše u spoljašnjem fizičkom svetu, jer on zaista tu može da ih stekne, na primer, kada je u stanju da prati lepe oblike koji žive u umetnosti koje zaista imaju svoje izvore i početke u duhu. Čovek postaje slobodan, kada postoji odnos i opštenje između duše i duše takve prirode da je jedna duša u stanju da prati drugu sa sve većim razumevanjem i sve većom ljubavi. Ako su u pitanju tela ljudi, onda razmatramo Bratstvo među ljudima, ako su u pitanje duše, onda moramo da gledamo kovanje delikatnih i suptilnih veza koje se tkaju između duše i duše, tada moramo pronaći njihov put pravo u strukturu našeg zemaljskog života a one moraju uvek delovati u pravcu izazivanja interesovanja – dubokog interesovanja u duši jedno za drugo. Jer samo na taj način duša može da postane slobodna, i jedino tako duše mogu postati slobodne.


Slika

Jednakost primenjena na spoljašnji fizički svet je besmislica, jer bi takva jednakost bila uniformnost. Sve na svetu prolazi kroz promenu, sve u svetu je primorano da bude brojno, sve na svetu ima obavezu da bude izraženo u mnogostrukosti i raznolikosti. Sve dok je fizičkog sveta, duhovni svet će prolaziti kroz mnoštvo oblika. Ali u svom raznolikom i višestrukom životu čoveka, jedna stvar ostaje ista, jer je još u začetku. Ostatak naše ljudske prirode se razvija u nama još od vremena Saturna, vremena Sunca i vremena Meseca, a ljudsko Ja imamo po prvi put u ovom životu na Zemlji. To ljudsko Ja je u svome začetku. Tokom celog našeg života između rođenja i smrti mi ne dopiremo dalje u duhovno nego da kažemo sebi “Ja”, i od toga da upoznamo ovo Ja. Možemo samo da posmatramo naše Ja, bilo kada kroz Inicijaciju izađemo izvan tela ovde između rođenja i smrti, ili kada prođemo kroz kapiju smrti, kada nam je dato da gledamo unazad sećanja našeg zemaljskog tela i gledamo Ja duhovno. Ali kroz Ja, sve moguće varijacije dolaze do izražaja ovde na zemlji. I naš život na Zemlji mora biti tako konstituisan da pruži mogućnost svim varijacijama, koje mogu da uđu u zemaljski život u ljudsku individualnost, da dođu do izražaja. Jedno ljudsko biće manifestuje jednu individualnost, drugo drugu, a treće treću individualnost. Sve ove individualnosti u svojim delima su fokusirane u jednu tačku, u tačku Ja. Tu smo slični, a upravo kroz ovu tačku–fokusa gde smo slični može proći celokupna naša komunikacija jedni s drugima kao komunikacija duhova. Činjenica da svi imamo ovo Ja – tačku gde smo slični, daje mogućnost za razvoj čovečanstva u suživotu zajedništva. Ono što je drugačije u svima nama prolazi kroz ono što je slično. Prema tome, to nije uspostavljanje onoga što je doprinos jednog ljudskog individualiteta u celokupni tok kosmičke duhovne evolucije koja se dostiže u duhovnoj ravnopravnosti, pre je to tako, da ono što je postavilo svakog od nas u drugu vrstu života kroz koje prolazi naše Ja, kroz duhovno u nama, postalo nešto što mogu da se dele svi, ulivajući se kao opšte dobro, u tok kosmičke evolucije. Jednakost pravilno pripada duhu.

Nijedna generacija ljudi neće razumeti kako će tri ideala Bratstvo, Sloboda i Jednakost doći do ispoljavanja u životu čovečanstva, sve dok ne shvati da čovek u sebi nosi trostrukost, telo, dušu i duh. To da ljudi u 18. veku nisu bili u mogućnosti da razumeju i da nisu mogli da razumeju ljudsku trostrukost ni tokom čitavog 19. veka, rezultat je snage Arimansko–Mefistofelovske struje koje su stupile na scenu u modernoj evoluciji na načinu koji sam opisao. 18. vek je pomešao Jednakost, Slobodu i Bratstvo, i sva tri principa su primenjena na eksterni fizički život. Na način kako se ovaj impuls razumeo u 19. veku, to je moglo da znači samo društveni haos. A čovečanstvo će morati da se kreće dalje i dalje u tom haosu, ukoliko ne prihvati i ne razume učenje duhovne nauke i duhovnog života, što će dovesti do razumevanja čoveka kao trojstva i do rekonstrukcije zemaljskog života za trostrukog čoveka.

Čovek je morao da prođe kroz materijalizam. Njegove snage bi bile suviše slabe za vremena koja dolaze, da nije prošao kroz materijalizam. Čudesna i zadivljujuća je evolucija čovečanstva. Osvrnimo se na trenutak na događaje Lemurijanske epohe. Tu možemo pronaći određene momente u evoluciji – koji leže unazad hiljadama, hiljadama, hiljadama godina – kada je čovečanstvo Zemlje bilo sasvim drugačije od onoga što je sada. Znaćete iz opisa koje sam dao u Okultnoj Nauci, da su toku ljudske evolucije na Zemlji u čoveka ušli različiti impulsi, samo postepeno. U evoluciji čovečanstva je postojao trenutak kada se ono što mi danas nazivamo magnetnim i električnim silama utvrdilo unutar čoveka. Jer magnetne i električne sile u nama žive na misteriozni način. Pre ovog vremena, čovek je živeo na Zemlji bez magnetnih i električnih sile koje su razvijene, duhovno, delujući između nerava i krvi. One su bile pridružene čoveku u to doba. Sile magnetizma ćemo izostaviti iz razmatranja, kao i deo električnih sile. Ali sile koje ću izdvojiti kao električne sile u galvanizmu i voltaizmu itd. – sile koje su duboko zahvatile u kulturu i civilizaciju našeg vremena – te sile, pronašle su način da se pridruže u tom dalekom vremenu u ljudski organizam i ujedine se sa ljudskim životom, i ova činjenica im je omogućila da ostanu dugo nepoznate ljudskoj svesti.

Čovek ih nosi unutar sebe, i iz tog razloga one su mu ostale nepoznate spolja. Sile magnetizma i drugih električnih sila smo upoznali ranije. Galvanizam, kontaktni elektricitet, koji ima mnogo dublji uticaj na karmu našeg doba nego što se to obično misli, kao što znate, su otkrili Galvan i Volt na prelazu iz 18. i 19. vek. Ljudi pridaju suviše malo pažnje činjenicama kao što su ove. Samo razmislite na trenutak! Ovaj Galvan se bavio žabljom nogom. “Igrom slučaja”, kako mi kažemo, on ju je pričvstio za prozor, a kada je došla u kontakt sa gvožđem, ona se trznula. To je bio početak svih otkrića koja danas vladaju zemljom, o električnoj struji. I to se desilo pre tako malo vremena! Ljudi obično ne prestju da razmišljaju kako to da čovečanstvo nije došlo do ovog saznanja ranije. Odjednom se ova misao čudesno pojavljuje u ljudskom biću, savršeno, on posrće na nju, po sili. U našem materijalističkom dobu, nikada nećemo prestati da mislimo o tome. I to je razlog zašto ne možemo da razumemo apsolutno ništa o istinskom postanku Zemlje. Istina je sledeća:

Nakon što je čovečanstvo u Lemurijanskom vremenu prošlo trenutak kada su u njega implantirane električne sile koje danas idu kroz žicu i koje rade na nevidljivi način u čoveku, nakon što je to vreme prošlo, električne sile su živele unutar ljudskog bića. Evolucija se ne nastavlja tako jednostavno, na način na koji su ljudi skloni da je zamisle. Svi oni zamišljaju da se vreme prostire pravo napred i da ide do beskonačnosti. To je sasvim apstraktna koncepcija. Istina je da se vreme kreće i okreće na takav način da je evolucija neprestano povratna i da ide u nazad. Mi ne nalazimo kretanje duž krive samo u prostoru kao u lemniskatama[1], već i u vremenu.

Tokom Lemurijanske epohe, čovek je bio na prelaznoj tački kretanja na evolutivno vremenskoj lemniskati, i to je vreme kada je čovek implantirao u sebe princip električne sile. On je prešao stazu povratka u vreme Atlantide i, u pogledu određenih snaga, u post–Atlantsko vreme, stigao je na kraj 18. i početkom 19. veka, tačno u evolutivnu tačku u evoluciji svetova u kojoj je bio u staro Lemurijansko vreme kada je u sebe iz kosmosa implantirao princip struje. Tu imate objašnjenje kako je došlo do toga da Galvan otkrije električnu energiju u tom trenutku. Čoveku u kasnijim vremenima dolazi ono što je on ranije doživeo. Život ima svoj tok u ciklusima, u ritmovima. Na sredini materijalističkog doba koje se razvijalo od 14. do 15. veka, čovečanstvo je stajalo na tom mestu u svetu, kroz koje je prošlo u pradavno–davnoj Lemurijanskoj epohi. A čovečanstvo se kao celina setilo u tom trenutku ulaska električne sile u ljudsko biće, i potom je kao rezultat ovog sećanja impregniralo čitavu svoju civilizaciju elektricitetom. Duša i duh u čoveku su ponovo pronašli ono što je nekada davno doživela.




hramezoterije


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Poslednja tajna Hristovih vitezova  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:23
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Kratka Istorija Bratstva Ruže i Krsta

Slika

Godine 1407, tačno sto godina nakon prinudnog suzbijanja Reda Vitezova Templara, tajno bratstvo je iskovano u vatri i krvi i pepelu preživelih ostataka Vitezova Templara, udružujući sa njima nekoliko grana tajnih bratstava, koja su čak i tada bila drevna. Ono je nazvano Bratstvo Ruže i Krsta, imenom koje je veoma bogato u ezoteričnom smislu, i podsećajući crvenim krstom na Templare koji su krv prolili za njega. Bratstvo Ruže i Krsta je okupilo poziv rasejanog bratstva koji je ostao pod zemljom vekovima, a koji su Vitezovi Templari pokušali da vaskrsnu u potrazi za drevnom mudrošću i izgubljenim misterijama.

Postojanje Bratstva Ruže i Krsta, međutim, nije javno obznanjeno sve dok dve stotine godina kasnije, nisu publikovani rozenkrojcerski manifesti Fama i Konfesio Fraternalis. Predmet mnogih nesporazuma, jer, oba dokumenta su formulisana alegorijskim i simboličnim jezikom tog vremena, kako bi se izbegao intenzivan progon i države i crkve koji su doživeli Vitezovi Templari, Katari i mnogi drugi toliko dragi. Oni su pričali priču o Kristijanu Rozenkrojcu, monahu koji je sledio stope svoje braće, Vitezova Templara, putujući na Istok u potrazi za Disciplina Arcani, “tajnim učenjem” ili ružom na krstu. Potom se vratio u Evropu i, okupio telo sledbenika oko sebe, organizMasonski simbol povezan sa Rozenkrojcerima i Vitezovima Templarima.
U okviru rozenkrojcerske mudrosti se može nazreti kod opstanka Vitezova Templara, izvora njihove tajne mudrosti, istinskog identiteta Kristijana Rozenkrojca, i okolnosti osnivanja Bratstva Ruže i Krsta.

Prikriveno u misterijama i legendama, sa korenima starijim od Egipta, ovo tajno bratstvo je nastavilo da postoji kroz vekove, donoseći kao plod svoje staro–vekovno znanje i skrivene misterije tragačima za istinom širom sveta. Bratstvo Ruže i Krsta nosi ovu tradiciju i do danas.


Slika
Masonski simbol povezan sa Rozenkrojcerima i Vitezovima Templarima.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Drvo Smrti...  |  Poslato: 19 Feb 2013, 12:41
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Drvo Smrti

Sedam Paklova
1-Sheol-Dubine zemlje ili Jama
2-Abaddon-Propast
3-Titahion-Glina Smrti
4-Ber Shacheth-Jama Razaranja
5-Tzelmoth-Sjenka Smrti
6-Shaari Moth-Vrata Smrti
7-Gehinnom-Pakao

Slika

Deset arkdemona

Ain - Qemetiel
Ain Soph - Belial
Ain Soph Aur - Athiel
Kether-Satan,Moloch
Chokmah-Beelzebub
Binah-Lucifuge
Gedulah-Astaroth
Geburah-Asmoday
Tiphareth-Belphegor
Netzach-Baal
Hod-Adramelech
Yesod-Lilith
Malkuth-Nahemah
Jedanaesti Samael okruzuje Drvo Smrti.
11 i 66 su magijski brojevi Qliphotha.

Kaze nam Kabala da su Sotona i Samael isto,iako ih na Drvetu Smrti stavljaju na razlicita mjesta.Lucifer je novo ime za Sotonu jer kada se u 4.stoljecu prevodila biblija hebrejski naziv Helel Ben Shachar (sjajna jutarnja zvijezda ili Venera) je prevedeno kao Lucifer.Enohijanska magija pak kaze da su Sotona/Samael isto sta i Choronzon mocni demon iz Bezdana.Moje je osobno misljenje da su oni sve isto samo pod razlicitim imenima.

Na kabalistickom Drvetu Smrti Sotona je postavljen za jednog od dva arkdemona Sefirota Kether zajedno sa arkdemonom Molochom.Samael je postavljen kao jedanaesti arkdemon koji okruzuje cijelo drvo smrti.Inace je Samael "Venom Of God" i smatra se kreatorom iluzija fizickog svijeta i zla i perverzije.Rijec nam dolazi od SMAL i ima broj 131.Pojavljuje se slicno kao Devil sa tarot karte od Waitea.On je silovao Evu koja je rodila Tubal Caina prema nekim legendama prvog magicara."He injected filth in her and she bore Tubal Cain".
Ona je na Drvetu Smrti arkdemonica Yesoda to jest Mjeseca.

Qliphothi ili kaoticne sile Drva Smrti su nastali kada su u drevnoj proslosti Drva Zivota bila nekoliko puta stvarana i razarana.Oni su ono sta je ostalo od tih stvaranja.Chaotic and destructive remnants of past creations.Ali zbog toga se zakopano u Qliphothskim dubinama nalazi znanje koje ne postoji nigdje drugdje.Samo treba prezivjet dok dodjes do njega.U tom smislu Sotona/Samael je zasluzan da je ljude namamio da izadju iz zatvora zvanog raj.A sada je na ljudima da se snadju i postanu bogovi sta je obecanje od zmije.Sam pojma qliphoth ukljucuje sve negativne entitete od demona,vampira,fantoma na dalje.Sta se tice kabalisticke teorije ima ih nekoliko ali cu se zadrzat na najzanimljivijoj.Ona kaze da je u pocetku univerzum vise puta stvaran i razaran jer je bio nestabilan a da su Qliphothi ostatci tih prvobitnih kreacije.Kaoticne i destruktivne sile ali koje sadrze mudrost drevnih razorenih svjetova.Do nje se moze doci putovanje u Qliphothske svjetove sta je naravno ekstremno opasno zato sta tamo vrebaju ludilo i smrt.Sve morbidne zelje i djela ljudi se salju u Qliphothske svjetove i takodjer te sfere na dalje poticu ljude da cine ista djela.Kabalisti kazu da svaki seks u kojem ne dolazi do izlijevanja sperme u maternicu je hrana za Qliphothe.Qliphothi se nazivaju ljuskama ili bezdusnim entitetima zato sta im nedostaje ruach elochim ili bozanska dusa.Nakon smrti takodjer covjek moze postati Qliphoth ako nije prosjecna osoba koja ce se reinkarnirat ili je pak "prosvijetljena".Crni magicari sa svojim sposobnostima postaju Qliphothski vampiri koji se hrane energijom zivih sprecavaju reinkarnaciju.Ako nisu uznapredovali do statusa demonskog bica.Napredni crni magicari postaju vampiri koji se mogu materijalizirat do tocke da mogu fizicki crpit krv iz ljudskih bica a znamo da je krv zivot.Postoje i oni koji koriste vuka kao svoj oblik na fizickom planu-takav ce vuk ubijati sve sta mu dodje i opet crpit energiju iz krvi zrtve.Nisu Qliphothi samo izokrenuti Sephirothi nego i vise od toga kada se uzme u obzir da su arkdemoni porijeklom stara bozanstva.

zvezdavodilja.com


Vrh
Miss Helen
Post  Tema posta: Smrtonosni „glas mora“  |  Poslato: 24 Feb 2013, 20:03
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Dec 2012, 20:14
Postovi: 1249
Lokacija: Tu negdje..

OffLine
Iznenadna pojava teških oblaka ili neprozirne magle, u kojoj nestaju brodovi, pominju se u mnogim izvještajima o fantomskim jedrenjacima. Ipak, opasniji od svega je ubitačni „glas mora“…

Sto reci o sudbini “Caroll Deering”, luksuznog sablasnom jedrenjaka s pet jarbola, koji je u sijecnju 1921. godine pronaden kako besciljno luta morskom pucinom? Bio je neostecen, tovar netaknut, rezervni camci na broju, a osim dvije macke na njemu nije bilo ni zive duse! Uzalud je pokrenuta obimna istraga. O sudbini njegove zlohude posada nikada se nije nista saznalo!
Izuzetno misterioznija prica vezana je i za peruanski brod “Francisco Moreno”, koji je otkriven u Tihom oceanu 1921. godine. Iako je brod nestao 17 godina ranije, u jednoj peci na njemu, jos je – gorjela vatra ! Da bi se rijesila zagonetka ovog ukletog broda, iz Europe su pozvani najglasovitiji pomorski strucnjaci tog vremena, ali istraga nije dala nikakve rezultate. “Francisko Moreno” zauvijek je odnio svoju tajnu.
Zagonetan je i slucaj jednog brazilskog broda, koji je otkriven tek nakon 30 godina. Na njemu je pronaden netaknut tovar, ali ne i posada o cijoj se sudbini nikada nista nije saznalo.
Treceg je listopada 1902. iz jedne kubanske luke isplovio njemacki trgovacki brod “Freya”. Nosio je tovar za Chile. No, uskoro se o njemu izgubio svaki trag, da bi ga 21. listopada jedan americki brod pronasao kako pluta u vodama Atlantika. “Freya” je bio nagnut na jednu stranu, tovar nije bio taknut, a o posadi se vise nikada nista nije culo!
Slicna je sudbina zadesila i veliki brod “Waratah”, nosivosti 16.800 tona, koji je 26. srpnja 1909. isplovio iz juznoafricke luke Durban i otplovio prema Capetownu. Brod je bio star dvije godine, opremljen najmodernijim sigurnosnim sustavom i signalnim uredajima, i vec je dva puta plovio na relaciji London – Australija. Dan kasnije bio je u kontaktu s brodom “Clan Mac Intyri”, a onda je netragom nestao. Skoro dva desetljeca kasnije, u rujnu 1938, navodno ga je u vodama Antarktika vidio jedan britanski istrazivacki brod, ali mu se nije uspio pribliziti.

Fantom sjevernih mora

Ako bi se jos i moglo posumnjati u istinitost price o lutanju broda “Waratah”, dramaticna storija o brodu “Beykimo”, zasigurno, je autenticna a o njegovom fantomskom lutanju postoje i vjerodostojna sluzbena izvjesca. Tridesetih je godina 20. stoljeca, ovaj brod plovio za racun kanadske kompanije “Hudson Bey”, a njegova je uobicajna ruta bila Vancouver – Sjeverno ledeno more, gdje je, za vrijeme kratkog arktickog ljeta, na najsjevernijim otocima, otkupljivao krzna polarnih zivotinja.
U srpnju je 1931. “Beykimo” krenuo na svoju desetu plovidbu. Kapetan je broda John Cornvoll bio iskusan pomorac, ali su se za vrijeme duge plovidbe, nevolje nizale jedna za drugom. Prvo je doslo do teskog kvara na brodskom motoru, a onda ih je, nenadano rani dolazak zime, zatekao u opasnom Sjeverozapadnom prolazu. Jednog je jutra brod osvanuo opkoljen opasnim ledom. Vjerujuci da ce sljedecih dana led zdrobiti njihov brod, posada je odlucila da ga napusti i, zajedno s tovarom skupocijenog krzna, na obali podigne improvizirani logor u kome ce sacekat sljedece ljeto.
Snjezne su bure trajale mjesecima. No, kada su se najzad stisale, posada je s uzasom konstatirala da njihovog broda vise nema na mjestu gdje su ga ostavili, a potraga je uskoro pokazala da “Beykimo” nije potonuo, niti ga je led zdrobio. Brod je jednostavno nestao!

Što se dogodilo?

Misterija je trajala tri sedmice, sve dok im jedan Eskim nije javio da se njihov brod, okovan ledom, nalazi osamdesetak kilometara daleko od njihovog logora. Ljudi su pozurili prema oznacenom mjestu i zaista, u sumrak jednog dana, ugledali su svoj brod. Odlucili su da se ujutru ukrcaju i provjere u kakvom je stanju, ali kada su se ujutro probudili – “Beykima” vise nije bilo!
Ponovni nestanak broda pao bi u zaborav da na njega, pet mjeseci kasnije, nije naisao glasoviti istrazivac Lesley Marvin. On se cak popeo na ukleti brod gdje je, na svoje ogromno cudenje, sve strojeve zatekao u ispravnom stanju, ali kako sam nije nista mogao poduzeti da bi definitivno spasio brod, o svom je neobicnom otkricu, poslao izvjesce Obalskoj kontroli.
Skoro pune dvije godine kasnije, kada je vec pao u zaborav, jedna je grupa Eskima ugledala “Beykimo” kako mirno plovi kraj rta Barrow, na sjevernoj obali Aljaske. Znajuci da je za njegovo otkrivanje i spasavanje, kompanija “Hudson Bey” raspisala veliku nagradu, Eskimi su uskocili u svoje lake camce i krenuli prema brodu. Stigli su ga u sami sumrak i upravo kada su se ukrcali, digla se najjaca snjezna bura koju su ikada dozivjeli. Ogromi su se valovi poigravali s brodom, koji je zlokobno skripao i stenjao. Eskimi su bili ubijedeni da im je kucnuo posljednji sat. No, srecom, nije bilo tako.
Poslije desetak dana oluja je utihnula, a kako su bili uvjereni da brodom upravljaju zli duhovi, Eskimi su se, brzebolje, prebacili u svoje camce i vratili na obalu neobavljenog posla.
Tijekom sljedecih pet godina “Beykimo” je vidan na razlicitim mjestima, pa je medu Eskimima s pravom dobio epitet avetinjskog broda. Najzad, stanoviti kapetan Polson naisao je na ukleti brod zarobljen ledom, te je sa svojim mornarima presao na njegovu palubu. Brodski su strojevi bili u ispravnom stanju, ali je i Polsonu izmakla obecana nagrada. Prije nego sto je uspio da pokrene brod, nebo se smracilo nagovjestavajuci nevrijeme. Polson se morao pobrinuti za sigurnost svoga broda, pa je, teska srca, odustao od spasavanja “Beykima”. Nakon toga, o avetinjskom se brodu vise nista nije culo sve do 1952. kada su ga ponovo u Sjeverozapadnom prolazu vidjeli Eskimi s Aljaske. Plovio je izmedu santi leda, kao da su ga vodile neke nadnaravne sile. Na kraju je nestao s obzorja i vise ga nikada nitko nije sreo i vidio…

Nestanak u Sargaskom moru

Posebno je zanimljiva prica koju je dozivjela posada britanskog teretnjaka “Helen Eostin”. Ploveci vodama Bermudskog trokuta, oni su ugledali neki jedrenjak pocjepanih jedara, kojega je nosila morska struja. Teret na njemu – mahagonijevo drvo – bio je cvrsto povezan konopcima, ali na palubi nije bilo ni jednog covjeka. Zapovjednik je, racunajuci na nagradu, na jedrenjak poslao novu posadu, ali je iznenadna oluja razdvojila dva broda, pa su izgubili svaki kontakt.
Nevrijeme je trajalo punih nekoliko dana i “Helen Eostin” je vec plovila Sargaskim morem, kada je britanski zapovjednik ponovo ugledao izgubljeni jedrenjak. No, bio je uzasnut, kada na njemu nije zatekao svoju posadu! Nista na jedrenjaku nije bilo osteceno, ali su njegovi mornari netragom nestali. Kapetan je jos jednom poslao ljude na fantomski jedrenjak, ali je “lutajuci Holandanin”, odmah nakon toga, ponovo uplovio u nekakvu gustu maglu i nestao skupa sa novom posadom. O njemu, kao i o ljudima koji su se na njega prebacili, vise se nikad nista nije culo! Brod je proglasen “duhom Sargaskog mora” o kome su ispredane mnoge, po pravilu, nevjerojatne price, a snimljen je i jedan film.
Iznenadna pojava teskih oblaka ili neprozirne magle, u kojoj nestaju brodovi, pominju se u mnogim izvjescima o fantomskim jedrenjacima. I u rijetkim radio-pozivima za pomoc upucenim s brodova, koji su kasnije nestali, nerjetko je pominjano da je nebo iznenada postalo nekako “cudno”, “sumporno zuto”, da se na obzorju stvara “gusta, bijela magla” i da je morska voda izgubila uobicajnu boju i zgled.
Posebno se to odnosi na nestanke brodova i zrakoplova u ukletom Bermudskom trokutu. cak su i americki astronauti iz svemira promatrali misteriozne “brijegove od pjene” u Sargaskom moru, ali taj fenomen do danas nije objasnjen.
U ozujku 1932. godine svijet je potresla nova uzbudljiva prica o ukletim brodovima. Te je godine na jednom pacifickom otoku pronaden izvjesni mornar po imenu Ted Kontiger, koji je posadi americkog broda “Diablo” ispricao nevjerojatnu pricu.
Kao mornar, on je tri godine ranije plovio na trgovackom brodu “Isabell Kone”, koji je nosio tovar pamuka. Dvadeset sedmog dana plovidbe, uvece, na brodu se dogodilo nesto cudno sto Ted ni sam nije znao objasniti. Brod je odjednom obasjala zarko crvena svjetlost. Kontiger, koje se tog momenta zadesio na palubi, pogledao je prema pucini i zaprepastio se: prema brodu se valjala nekakva bljestava kugla, nalik uzarenom suncu, koja. zacudo, nije zracila toplotom. To je bilo sve sto je nesretni mornar zapamtio.
Osvjestio se na pustoj obali nekog pacifickog otoka na kojem je, kako je izjavio, zivio posljednje tri godine. Hranio se ribom, zmijama, gusterima i juznim plodovima i za sve vrijeme robinzonskog zivota na pucini oko otoka nije vidio ni jedan brod.
U izjavu Teda Kontigera, naravno, nitko nije povjerovao. Pomorski su eksperti zakljucili da je “Isabell Kane”, najvjerojatnije, zahvatio pozar i da je izgorjela, a da se Ted spasio sretnom igrom slucaja.


Vrh
Miss Helen
Post  Tema posta: SKRIVENO BLAGO OTOKA OAK  |  Poslato: 24 Feb 2013, 20:16
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Dec 2012, 20:14
Postovi: 1249
Lokacija: Tu negdje..

OffLine
Slika

Otok Oak u Mohone zaljevu u Kanadi 2 stoljeća je mamio pohlepne u nadi da će na njemu pronaći skriveno blago.

1795. godine mladić Daniel McGinnis šetajući ovim otok naišao je na plitku depresiju u tlu iznad kojeg je sa stabla visjela nekakva kolotura. Sve je upućivalo na to da se tu nalazi nešto zakopano. Sljedeći dan vratio se s dvoje prijatelja te su otpočeli iskopavanje. Vrlo brzo su naišli na sloj kamenitih ploča, a zatim i na sloj neobrađenog drveća. Vjerovali su kako se takva konstrukcija nije mogla tu prirodno naći već da uistinu nešto skriva, nešto poput gusarskog blaga. No kako daljnjih iskapanjem nisu nailazili na ništa vrijedno, odlučili su prekinuti s radom dok ne pronađu dodatnu pomoć.

Pomoć su našli u lovcu na blaga Simeonu Lyndu i početkom 19. stoljeća iskapanja su ponovno započela. Slojevi različitih materijala poput gline, ljuski kokosa, grana hrasta su se nizali jedan ispod drugog u identičnim intervalima. Sve do dubine od otprilike 27 m, gdje su naišli na ravan kamen na kojem su se nalazili nekakvi simboli. No sljedeće jutro jama se napunila morskom vodom se do dubine 10 m. kako nisu uspjeli isprazniti jamu odustali su od daljnjeg iskopavanja. Sljedeće godine su probali još jednom isprazniti vodu iz jame, no nisu uspjeli pa su odustali.

Jamu više nitko nije dirao sve do 1849. godine. Novi ljudi nastavili su iskapanje bez obzira na vodu. Uz glinu, komadiće drva naišli su i na tri karike zlatnog lanca – nalaza koji je dodatno potpirilo sumnju u zakopano blago. Unatoč želji za bogatstvom nisu bili uspješni sa iskopavanjem – i ovaj put je voda bila jača, a jedan život izgubljen.

Kako su godine odmicale rastao je i broj entuzijasta koji su potpuno devastirali cijelo područje kopanjem i dinamitom, te su stare karte otoka postale beskorisne novim tragačima. Jedan čovjek je poginu kada mu je konop skliznuo s koloture objesivši ga, a četvorica su nastradala zbog ispušnih plinova strojeva za iskopavanje te zbog plina koji je izvirao iz tog močvarnog područja.

Možda najupečatljivije i najtraumatičnije otkriće bilo je ono iz 1971. godine koje su proveli na potopljenoj jami malo sjevernije od „originala“. Uspjeli su uvući kameru te na taj način vidjeti što se sve skriva u jami. Na dubini malo većoj od 60 m na ekranu vidjeli su nešto što je nalikovalo na ljudsku šaku odsječenu u području zgloba kako pluta, no prije nego što su uspjeli poslati ronioce da potvrde ono što su vidjeli kamerom, jama urušila se.

Milijuni su uloženi, životi su izguljeni no zamke vode nisu ni do danas uspjeli eliminirati, a od blaga ni trga. Daljnja istraživanja su obustavljena radi prepirke oko vlasništva lokacije što uvelike odgađa mogućnost razjašnjenja misterije otoka Oak. o samoj prirodi blaga špekulirao se naveliko: od blaga kapetana Kidda, preko izgubljenog blaga Templara, Shakespearovih originalnih rukopisa pa čak oko samog Svetog grala.

No sve pretpostavke lako padaju u vodu kada postoji mogućnost i to velika, kako se radi o prirodnom sustavu podzemnih rovova koji dovode vodu iz mora, a mogućnost postojanja blaga samo je produkt ljudskog pohlepnog uma, depresija isto tako lako može nastati u močvarnom području. Naravno da uz tolike pravilnosti u naslaganom materijalu u jami, logično bi bilo zaključiti kako je jama djelo inteligentnog bića umjesto same prirode, a vodene zamke namjerno napravljene kako se ne bi došlo do onog što jama čuva.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: VREME KADA SU GIGANTI VLADALI ZEMLJOM  |  Poslato: 21 Mar 2013, 17:12
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Slika

TAJANSTVENI NAROD BOŽIJIH SINOVA

Mnogi kažu da se život začeo u svemiru i da je potom stigao na zemlju.Neki kažu da su to bili preci Maja, Tolteka i Egipćana, iz čijih su žarišta nastale grandiozne civilizacije našeg klasičnog sveta.Medjutim jedan još stariji svet, koji je prethodio čoveku, bio je svakako svet nadljudskih bića.Tragove te zagonetne civilizacije imamo prvenstveno u senzacionalnim nalazima arheologije (koji se ko zna zašto skrivaju) kao i u fosilnoj paleontologiji.Reč je o tragovima divovskih bića, čiji su fosili, alatke i orudja nadjeni na Javi, u Aziji, Andima, Agadiru, Šri Lanki, Filipinima...
Dobro se vežite, jer polećemo u jedan svet o kom malo ko od vas ima ikakvog pojma, a kada vidite ekskluzivne fotografije, dobro pazite da ne padnete sa stolice!
Prema rečima antrolpologa i paleoantropologa, nekada su na zemlji carovala gorostasna bića čija je civilizacija prethodila razumnom čoveku, a čija se prosečna visina kretala izmedju 3.5 do 5.5 metara visine ! S obzirom da su ovi fosili nadjeni u malom broju, gigantska bića nisu mogla biti uvršćena u klasičnu teoriju evolucije pošto nisu nadjene 'karike' njihovih prethodnika. I sami ovi gorostasi govore o besmislu Darvinove teorije evolucije (opširnije o tome u temi Darvinova Teorija, Laž Koja Traje), jer gde su ti majmuni od kojih su oni nastali?
Tako na osnovu nalaza iz arheologije, a naročito iz mitologija drevnih naroda, nauka je donekle rekonstruisala svet koji je nakada vladao Zemljom, u interglacijalnom periodu.Medjutim postojanje pracivilizacije u epohi vurma potvrdjuju najpre tragovi prastarih kiklopskih zdanja i utvrda za koje nauka nije našla nikakvo objašnjenje, niti je ikada utvrdjeno njihovo poreklo i starost.Reč je prvenstveno o takozvanom gradu bogova na visovima Anda, poznatog pod imenom Tihuanako.Tako po čuvenom glaciologu i kosmografu iz 19.veka, Austrijancu Hansu Hoerbigeru u njegovom delu 'Glacijalna Kosmogonija', rasa divova ili nadljudskih bića vladala je u epohi ašleyen, što čini geološku epohu zemlje od pre 300.000 godina.Po njegovim rečima, reč je o civilizaciji megalitskog carstva, čije je središte kulture nastalo u Tihuanaku pre nekih 288.000 godina, a koju je kasnije uništila jedna džinovska kataklizma, izazvana velikim geološkim krizama i poremećajima Zemljinih polova.Po tom pitanju Tihuanako je izgradjen još u diluvijalnom vremenu glacijalnih epoha, što su potvrdili i neočekivani nalazi.


Slika

U tom vremenu je oko Zemlje kružio jedan satelit, prethodnik današnjeg meseca, nekih 100.000 godina, na razdaljini od šest zemljinih polumera.Medjutim, usld retrogradnog kretanja i velike brzine, taj bivši mesec je oko ekvatora stvorio svojevrsni vodeni zid koji je stajao poput nategnutog prstena oko Zemlje.Tada, zbog džinovske gravitacije i uticaja tog satelita, nisu postojale plime, već je sva voda mora i kopna stajala, oko ekvatora, 'nategnuta'.Pomenuta blizina toga meseca je na Zemlji izazvala džinovski rast biološkog sveta, koji je u nauci poznat kao fenomen gigantizma !
Kako se taj mesec sve više u spirali približavao Zemlji, došlo je do gravitacionih presija usled kojih se on, doslovno, raspao u atmosferi Zemlje.Pri toj jonskoj kataklizmi, na Zemlji su nastali strahiviti poremećaji: okeani i vode mora trenutno su se raširili i razlili, jer više nije bilo gravitacione sile da je drži oko ekvatora.Tako se kataklizmom, nivo vode spustio i razlio Zemljom 3 kilometra niže od predjašnjeg nivoa.Pri ovoj hidrogenskoj presiji, mnoga su kopna bila potopljena a mnoga su se potom uzdigla.Tada su veliki delovi tog satelita pali rasprsnuti na Zemlju, u obliku velikih gromada i fine, sitne prašine.Deo flore i faune je tada bio uništen, a sa njom i dinosaurusi čija zagonetna masovna smrt u nauci do danas nije razjašnjena.Iz toga razloga, geolozi su u proučavanju Zemlje i njenih slojeva, našli jasno kao nožem razgraničene fermente slojeva koji do danas nisu objašnjeni, osim činjenice da je neka nenadana presija, pre 250.000 godina, nanela slojeve koje i danas možemo videti.U fizici se ovo može objasniti samo kataklizmičkim padom i nanosom nekog kosmičkog tela koje je eksplodiralo u atmosferi


Slika

Dokaz toj činjenici nalazi se i danas u Južnoj Americi, gde se duž Anda u dužini od oko 800 kilometara može videti tamna korozija koja je nekada vodom nagrizla stene, i to baš na visini od 3 kilometra! Ovo medjutim znači da je nivo današnjeg Pacifika, na primer, bio nekada viši za tri kilometra nego danas.Baš usled te činjenice, u prošlom stoleću je nastala i jedna geološka zabluda.Tadašnji su naučnici mislili da su se Andi uzdigli za čitava 3 kilometra, nakon čega je i danas ostala vidljiva korozija nekadašnjeg nivoa vode.Medjutim, prema savremenim saznanjima, procez uzdizanja Anda završio se u vremenu kada na Zemlji nije postojao ni jedan sisar a kamoli čovek, čime se konačno dokazala Horbigerova teorija o glacijalnom mesecu koji je pre 250.000 godina uništio Andsku civilizaciju divova.
Kada su arheolozi u prošlom stoleću otkrili u Andima, Tihuanako i njegove drevne ruševine, utvrdili su da to nije zapravo bio grad, nego doslovno luka! Medjutim, šta traži luka na visini od 13 hiljada stopa!? Nakon toga sledila je prava eksplozija otkrića: jezero Titikaka, jeste ostatak luke do koje je nekada dopirala voda.Kada se nivo mora spustio za 3 kilometra, luka je ostala da štrči u vazduhu a u raselini jedne udoline ostalo je jezero Titikaka.To je danas jedino jezero na svetu više od nivoa mora, a za čiji fenomen nauka nije našla nikakvo objašnjenje.


BandaTeam


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: VREME KADA SU GIGANTI VLADALI ZEMLJOM  |  Poslato: 21 Mar 2013, 17:14
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Slika
Slika objavljena u Strand Magazinu 1895. godine.

Sa druge strane, značenje imena Tihuanako doslovno, na jeziku ajmara, znači 'grad umirućeg meseca'.Time se još jednom utvrdilo sećanje na vreme kada su taj grad i njegova civilizacija izumrli posredstvom Meseca koji je zamro i nestao na nebu.Kako do danas nije utvrdjena starost ovog fantomskog grada, ostaje činjenica da je to najstariji grad na svetu, rodjen još u noći čovečanstva.Otud nije slučajno što baš u njegovoj blizini živi najstariji narod na svetu, poznat pod imenom Urukhehu (drevni Uri sa jezera Titikake), čije legende takodje potvrdjuju predanje o vremenu kada 'mesec nije bio na nebu' i kada su megalitski grad Tihuanako izgradila gorostasna Variruna bića, 'graditelji golemih gradova'.

Kada su tu došle drevne Inke, taj je grad bio uveliko u ruševinama. Tako niko od okolnih drevnih naroda nije znao poreklo i starost ovog zagonetnog grada, oko kojeg su nastale najkontroverznije hipoteze i napisane bezbrojne studije i knjige.Bio je to kiklopski grad koji se prostirao na oko 200 kvadratnih kilometara i od čijih je klesanih monolita, dana izgradjena gotovo čitava Lima! Tihuanako još uvek izaziva strahopoštovanje svojom veličinom i razmerama kiklopskih blokova kamenja.Tu su pronadjene čuvene Kpije Sunca i Meseca, sa zagonetnim prikazima likova i bogova sa četiri prsta! Tako je na kapiji Sunca (Kolasaya) nadjen i dešifrovan drevni kalendar koji se sastojao od 260 dana, što upućuje na činjenicu da je godina nekada bila kraća! Ovo medjutim znači još nešto: tad je životni vek ljudskih bića bio tri puta duži, čime su obješnjive one zagonetne dugovečnosti o kojim pričaju predanja mnogih naroda, kao i sama Biblija.

Na pomenutoj Kapiji Sunca dešifrovan je binomski kalendar, što čini jedan od najtežih presedana u istoriji arheologije! Naime, narod koji je izradio takav kalendar, nije ga mogao izgraditi bez odgovarajućih optičkih instrumenata, što znači da su ta bića još u vremenu vurma, kada je naš predak išao u čoporima, razvili matematiku i astronomiju, što je fenomen do danas neobjašnjen!

Obratite pažnju kod slike desno na veličinu bagera na vrhu slike !


Slika

Sam se Tihuanako sastojao od zapravo dva grada: Akapame i Pumapunktue i neobičan je stoga što, baš u tim krajevima, zemljotresi haraju i uništavaju konvencionalne gradjevine savremenog inženjeringa.Medjutim, Tihuanako se nije pomerio sa mesta, što čini poseban fenomen za seizmatiku, i uošte za arhitekturu.Sa druge strane, lukovi bez svodova u Tihuanaku, kakve ne srećemo nigde na zemlji, ukazuju na sistem jednog neverovatno složenog sveta, čiji su neimari izgradili ovaj grad bez ijednog eksera !!!
Džinovske kamene monolite spajale su i svojevrsne srebrne i bakarne spojnice, čiji je nalaz doveo u opasnost istraživače koji misle da se metal nije na Andima koristio pre nove ere dalje od 1500 godina.Fantastični likovi i ikonografijeu Tihuanaku samo su dokaz više jednog neverovatno starog sveta iz čijeg su centra kasnije nastali kultovi obužavanja jaguara i pume.Što se tiče same izgradnje njegovih kiklopskih blokova, danas vlada opšte mišnjenje da se u tu izgradnju verovatno morala upotrebiti neka savršenija tehnologija nego što je danas imamo, s obzirom na presedan levitacije koja se tu očigledno koristila.
Kada je pre 250.000 godina carstvo divova bilo uništeno, oni su se migracijom razišli zemljom i tako ponovo ostvarivali svoje kiklopske radove, čije tragove srećemo u Balbeku u Libanu, Solsberi Hilu u Engleskoj i drugim mestima.kada je Zemlja 'uhvatila' današnji mesec, divovi su u toj poslednjoj kataklizmi zauvek isčezli, a Mesec je ostao u orbiti, gde se danas nalazi.Dokaz za tu tvrdnju je veoma jednostava: naime Mesec je došljak u Sunčevom sistemu.Prema svim zakonima fizike, da je nastao od Zemlje, ili sa nekog tela u Sunčevom sistemu, on bi kao i sva nebeska tela, morao da kruži poput pravca kazaljki na satu.Medjutim, on se kreće sasvim suprotno.To antifizičko i danas neobjašnjeno kretanje srećemo još samo kod Marsovih satelita Fobosa i Deimosa.Tako je ta druga i poslednja kataklizma uništila konačno i Atlantidu u Atlantiku, koja je bila samo produđetak jedne mnogo starije i moćnije civilizacije.
Što se tiče samih divova, potvrdu njihove civilizacije nalazimo kako u naučnim krugovima, tako i u predanjim mnogih naroda.Grčka predanja ta gorostasna bića nazivaju Titanima, Indijci - Asurima, pueblosi iz Meksika - Mitmacima, Arapi - Šeid ad ben ad, Jevreji - Sinovi Božiji ...Obzirom da je kamen najrasprostranjeniji na Zemlji, otud se civilizacija divova i začela u kamenu, lčije megalitske tvorevine nalazimo širom sveta.Nauka danas za njihovo postojanje i funkciju nema objašnjenja, sem činjenice da su svi njihovi sistemi skoncentrisani oko Atlantskog bazena, kao da su svojim prisustvom govorili o mestu pradomovine poslednjih divova.
Mnogi su naučnici uverenja da je čuveni Jeti sa himalaja, Saskvoč ili Big Fut, samo degenerisani i poslednji ostaci onog gorostasnog sveta čije zadnje predstavnike nauka naziva pod imenom Dinopitecus Nivalis.Sasvim je izvesno da je tu reč o svetu koji ne pripada čoveku, jer civilizacija divova je iza sebe ostavila mnoge graditeljske i druge tradicije koje su kasnije preuzeli razni narodi.Tipičan primer je u zagonetnoj civilizaciji Maja u Meksiku, čija se struktura države kretala 'imperijalizmom prema vlastitom središtu', a čiji fenomen vlasti nikada i nigde nije postojao na Zemlji!
Što se tiče tragova rada tih gorostasnih bića, još i danas naučnici i arheolozi nalaze neobjašnjiva kiklopska podzemlja savršene izrade, utvrdjenja i tunele koji se granaju čitavom planetom.Kamene ceste sagradjene od ogromnih blokova kamenja, kao da su imale ulogu da izdrže neke ogromne težine.To su naučno utvrdjeni dokazi i zna ih svaki arheolog.Prema svim legendama prastarih naroda, rasa divova je bila bele puti, plave kose i očiju, sa prosečnom visinom od 3 do 5 metara.Imali su mozak veći od našeg, pa prema tome i veću mogućnost prikupljanja znanja.Simbol im je bila 'svastika' čiji je znamen kasnije upotrebilo Hitler, kako bi podupro ideju o takozvanom 'izabranom narodu' nadljudskih sposobnosti.
Poznavali su metalurgiju, zemljoradnju kao i mnoge egzaktne nauke.Taj narod Božijih sinova bio je u suštini narod graditelja, jer je izvesno da su poznavali tajnu vadjenja, obrade i transporta ogromnih blokova kamenja, čija zdanja srećemo širom planete.Ta se rasa raširila čitavom istočnom i zapadnom hemisferom, i taj je talas poznat nauci kao talas Azil-tardenien, koji je usledio pre 12.000 godina.Civilizavija ovih bića prethodila je čoveku.Naš davnašnji predak preuzeo je mnoga znanja i veštine ove civilizacije.U suprotnom kako se mogu objasniti tolika frapantna znanja koja su isksavala iz tame istorije?
Rasa gigantopiteka danas je poznata nauci, bez obzira što nauka nije mogla da istu uklopi u šemu 'redovne' evolucije o čoveku.U mnogim drevnim kulturama Starog i Novog sveta srećemo prastare likove nekih gorostasnih bića koje naša evolucija uopšte ne poznaje.Paleontologija je pronašla i tragove degeneracije i kanibalizma u tim vrstama, što bi značilo da je ta rasa nakon kataklizme, pala u bedu i varvastvo i da više nije imala izlaza.Otud mnogi njihovi kiklopski spomenici (Komogena, Karahota, Nan-Madol) najpre simbolišu veru u konačnost svetova.U tom vremenu, naš predak je tek ulazio u svet paleolita i kretao se u čoporu, a otkuda bi inače čitavim svetom nastali zagonetni narodi kao što su bili: Rmohali, Ujgrijen, Menahuni, Lemuri, Titani ili Dakini, ako ne iz jednog predjašnjeg nasledja.
Divovi su živeli u vremenu kada je predjašnji mesec stravično zakrilio polovinu neba, a gigantski oblici flore i faune opseli njihov svet.Nakon kataklizme, svet divova nije imao izlaza, jer je Zemljina atmosfera bila bukvalno zamračena od triliona tona čestica i fine prašine, kada su nastajali takozvani mikrocrveni izlasci sunca, a zvezde imale ljubičastu boju.Nastala je sveopšta glad na zemlji, njihovi centri kulture su razoreni, a ekološka slika sveta bila je potpuno poremećena.Kontinenti i obrisi mora imali su tada sasvim drugu konfiguraciju, a stenje i kamene blokove kao da je razbacala neka sila apokaliptičnih razmera.Sa druge strane Homo sapiens je ulazio u misaonu vasionu, i tragove tog nasledja najpre vidimo u čuvenom obrascu kromanjonske rase, za koju naučnici govore da je bila najlepša rasa koju je svet ikada video! Bila je to rasa pravih gospodara Zemlje, koja se nenadano pojavila u srednjoj Evropi, direktno sa Atlantika.Bili su visoki i plavi i iza sebe su ostavili tragove umetnosti iz ledenog doba, a čije smo veličanstvene primere našli u pečinama Altamire, Lasko, Val Kamonike i drugih.Ova rasa došla je odnekud sa Atlantika, što je kao fenomen poznat u naučnim krugovima.No, zagonetka je ležala u tome što tada, pre 50.000 godina, nije bilo plovnih objekata niti bilo kakvih putovanja Atlantikom! Stoga, odakle se ova rasa visokih ljudi pojavila u Evropi! Na koji način?


Slika

Nauka na te odgovore nema obrazloženje sem činjenice da je ista rasa imala veću zapreminu mozga od našeg i da je nenadano nestala početkom neandertala, koji su preizeli primat u carstvu hominida.
Sve su ove misterije danas još neobjašnjive, jer mi iako imamo svakakve nalaze, nikakvim racionalnim jezikom ne možemo da ih objasnimo.Ko je bio taj svet i kuda su isčezli? Sa druge strane, kroz mnoge spomenike, megalitske kulture, možemo videti tragove njihovog daljeg lutanja Zemljom, tragove krvavih borbi za opstanak i okrutnih tradicija.Medjutim, ipak i pored njihovog beznadja i lutanja, još uvek nismo razjasnili njiohove simbole, njihove šifrovane poruke, njihove konstrukcije i njihovu usamljenost na Zemlji.


BandaTeam


Vrh
Okano
Post  Tema posta: DARVINOVA TEORIJA EVOLUCIJE, LAŽ KOJA TRAJE ...  |  Poslato: 21 Mar 2013, 17:24
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
AKO JE ČOVEK NASTAO OD MAJMUNA,
ZAŠTO SU DANAŠNJI MAJMUNI
ODBILI DA POSTANU LJUDI ?


Slika Slika

Svi smo učili u školi da je čovek postao od majmuna i samo od majmuna.To je vremenom postala svojevrsna dogma koja ne trpi bilo kakvo protivljenje. Nedavno se pojavila i jedna teorija iz oblasti evolucije koja govori da su današnje kokoške nastale od dinosaurusa?! Neverovatno na šta su sve spremni da bi odbranili teoriju evolucije, ali ...

Naučnici koji su godinama usavršavali Darvinovu teoriju, pronalazili navodno karike koje nedostaju, pisali brdo knjiga na tu temu i zarađivali gomile para na njima, jednostavno ne dozvoljavaju bilo kakvu sumnju u njihove tvrdnje i naravno u Darvinovu teoriju. Međutim, dokazi protiv Darvina, danas ih sve više pritiskaju.
Pre par godina, jedna naša ministarka pokušala je da obrazovanju u Srbiji predoči istinu o Darvinovoj teoriji evolucije. Međutim, desilo se da je bukvalno stavljena na strub srama. Osudili su je oni koji su o Darvinu čuli samo u petom razredu osnovne škole. Danas deca i dalje slušaju priču o majmunima...
Kada je Čarls Darvin u pitanju i njegov način razmišljanja, predočiću vam pre svega jednu činjenicu za koju ne verujem da ste znali:

Prema Čarlsu Darvinu, jedan od razloga što ljudi nisu tako dlakavi kao majmuni je u tome što je muškarac pokazivao veću naklonost prema glatkoj koži žene !?
Većina naučnika prihvata evoluciju ne kao teoriju, već kao ustanovljenu činjenicu. Kenet Hsu u časopisu 'Sedimentarna petrologija' kaže:'... Darvinizam sadrži opake laži; on nije prirodan zakon formulisan na osnovu činjeničnih dokaza, već jedna dogma koja odražava preovlađujuću društvenu filozofiju 19. veka.' Čuveni švedski biolog Soren Levtrup je napisao: 'Verujem da će jednog dana darvinovski mit biti tretiran kao najveća obmana u istoriji nauke'.
Međutim, po rečima filozofa Toma Betela:' Evolucija je možda najrevnosnije čuvana dogma američke javne filozofije. Mnogi zlatni standardi su napušteni, ali darvinizam će biti branjen do poslednjeg daha'. Zašto je većina naučnika prihvatila teoriju evolucije? Jesu li njeni dokazi tako ubedljivi? Videće se da nisu. Sa druge strane, da li je moguće da tako mnogo naučnika nije u pravu. Odgovor je - DA. Setite se samo Galileja ili Pastera, koji su dokazali da nije tačno ono u šta je verovao ceo svet njihovog doba - da je Zemlja u središtu univerzuma, odnosno da muve i pacovi nastaju od materije u raspadanju. Naučnik D.Votson je u časopisu 'Priroda' izjavio da je evolucija 'jedina univerzalno prihvaćena teorija, ne zato što je mogu potvrditi logički dokazi, već zato što joj je jedina alternativa Božje stvaranje, koje je naravno velikom broju ljudi neverovatno'.

Čuveni britanski evolucionista Le Gros Klark kaže:'Da se evolucija stvarno desila, može se naučno dokazati samo otkrićem fosilizovanih ostataka reprezentativnih uzoraka pretpostavljenih prelaznih tipova.Ključni dokaz za evoluciju moraju omogućiti paleontolozi, čiji je posao da proučavaju fosilni zapis.Međutim, da bi evolucijom nastali milioni postojećih i izumrlih biljnih i životinjskih vrsta, bilo je potrebno desetak miliona paralelnih evolucija, a svaka od njih bi imala milione stepenika.Svaki od njih bi morao da ima hiljade ili milione predstavnika - svaka vrsta je morala na svakom stepenu 'evolucije' imeti mnoge predstavnike, kao što i danas postoje, na primer, milioni miševa, a ne samo nekoliko njih.Tako bi sasvim formirane biljke ili životinje bile samo mali procenat ukupne populacije koju je imala svaka zasebna evolucija.Međutim, do danas su nađeni milioni fosila, oko 250.000 vrsta, a svi su sasvim formirane biljke i životinje.To je tačno ono što predviđa model stvaranja po kojem su sva živa bića nastala sasvim formirana.
Evolucionisti često navode kao dokaz za evoluciju slučaj 'biberastog moljca' (Biston betularia).Populacija ovog leptira koji živi na svetlom drveću, počela je da tamni kako se odvijala industrijska revolucija, tako da je postala skoro sasvim crna.Međutim, ispostavilo se da ta vrsta nije potamnela evolutivno, već prosto zato što su tamni, melanični primerci, koji su uvek postojali, bili manje upadljivi na drveću potamnelom od industrijskih gasova, pa su ih ptice manje hvatale.To je razlog zbog kojeg se se crni leptirovi namnožili više od belih.Enciklopedija Internešenal Vajldlajf proglasila je ovaj slučaj za 'najupadljiviju evolutivnu promenu kojoj je čovek ikada bio svedok'.Ako je to najbolji dokaz za evoluciju, onda zaista evolucija nije uopte imala ljudskih svedoka, jer ovo uopšte nije bila evolucija.


Slika


BandaTeam


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: DARVINOVA TEORIJA EVOLUCIJE, LAŽ KOJA TRAJE ...  |  Poslato: 21 Mar 2013, 17:26
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Prema teoriji evolucije, najprostiji oblici života, nastali su stvaranjem aminokiselina, koje su se igrom slučaja poređale u lanac i obrazovale proteine.Međutim, najjednostavniji protein sastoji se od lanca koji ima približno stotinak aminokiselina.U takvom rasporedu, samo jedan jedini raspored daje život dok ostali ne, a d se sto aminokiselina tako poređa šansa je jedan prema jedinici iza koje sledi još 158 nula!Prema astrofizičarima, bilo koji događaj sa verovatnoćom manjom od one koja iza pomenute jedinice sadrži više od 110 nula, i sam je ravan nuli, barem u ovom našem nama poznatom univerzumu.Biolog Edvard Konklin objasnio je slikovito takvu neverovatnoću sledećim upoređenjem: 'Verovatnoća da je život nastao slučajem može se uporediti sa verovatnoćom da će rezultat ekspozije u štampariji biti uredno i po redosledu složeno prošireno izdanje rečnika koji se u njoj štampa'.
Drugi dokaz protiv evolucije predstavljaju fosili.Časopis 'Arizona dejli star' doneo je fotografiju uginule krave koja se raspada u pustinji.Uz komentar da od nje uskoro neće ništa ostati osim oštećenog skeleta, a naučnici pričaju da je potrebno milion godina da bi se dobila potrebna količina prašine, blata ili nanosa koji će prekriti životinju.Ali, fosili su pronalaženi gotovo netaknuti, sa svim unutrašnjim organima, kožom i naborima na njoj, školjke sa očuvanim mišićima, iako bi u toku fosilizacije usled hemijskog procesa oni morali da istrule.Evolucionisti ovaj problem nisu rešili, dok pristalice stvaranja misle da je došlo do velike katastrofe, opšteg potopa, koji je jedino mogao da iznenadno i brzo nataloži ogromne količine blata i mulja na uginule životinje.Ali to nije jedino pitanje na koje Darvinisti ne mogu da odgovore.
Kada su u pitanju geološki slojevi, po nekoj logici, oni slede jedan drugog po starosti odozdo naviše, ali nije uvek tako!?Postoje brojni lokaliteti širom sveta gde su navodno stariji i jednostavniji fosili nataloženi tako da su vertikalno iznad 'mlađih' slojeva.Međutim prava komedija nastaje kada se pronađe živ i zdrav primerak zablude evolucionista.Gušter Tuatara izumro je pre 135 miliona godina, bar tako su tvrdili evolucionisti pošto nije pronađen nijedan njegov mlađi fosilni ostatak.Ali bruka se dogodila kada je nedavno na nekim ostrvima u blizini Novog Zelanda Tuatara pronađen živ i zdrav! Gde su fosilni ostaci ovog guštera u poslednjih 135 miliona godina?


Slika

Na reci Peloksi, u blizini Glen Rouza u Teksasu, velika poplava 1900. godine sprala je naslage mulja i otkrila krečnjački sloj ispod, star 120 miliona godina.U njemu su blizu jedno drugom, pronađeni otisci ljudskih stopala i nogu dinosaurusa! Jedan od evolucionista odmah je ponudio 'logično' objašnjenje; 'da je stena jednom bila meka, pa je tuda prošao dinosaurus, zatim se skamenila, a nakon 60 miliona godina, ona je iz nekog razloga ponovo smekšala, pa je onda tuda prošao čovek'!? Da li je iko ikada čuo ovakvo nešto? Na pitanje zbog čega u tom ponovnom razmekšavanju stene tragovi dinosaurusa nisu nestali, pametni evolucionista je samo slegnuo ramenima.Ali, da bi stvar bila još zanimljivija, biljni ostaci u tom sloju krečnjaka ispitani pomoću ugljenikovog izotopa C-14, pokazali su starost između 38.000 i 39.000 godina, što nameće zaključak da ni otisci čoveka ali ni dinosaurusa ne mogu biti stariji od toga!
Kreacionisti veruju da je starost zemlje mnogo manja, nego što to tvrde evolucionisti, a da se većina geološki važnih formacija Zemlje može objasniti samo velikim biblijskim Potopom, kao na primer Tinetanski plato, Karu grupa u Africi sa oko 800 milijardi kičmenjačkih fosila, 'miocenske' naslage u Kaliforniji sa oko milijardu fosiliziranih haringi na području od samo deset kvadratnih kilometara! Potop je doskora bio generalno prihvaćen.Sve do oko 1800. godine geologija na Oksfordu, Kembridžu i drugim univerzitetima zasnivala se na Potopu, a tada se pojavio darvinizam i potreba da mu se geologija prilagodi.
Evolucionisti su uzeli za starost Zemlje 4,4 milijarde godina i to prosto zato što misle da je to bio period dovoljno dug za evoluciju.Ali, drugi egzaktni metodi ukazuju na starost Zemlje od samo desetak hiljada godina!
Međutim, treba znati da nema direktnog metoda određivanja starosti bilo kakve stene.Mada postoje vrlo tačne metode za određivanje današnjih razmera uran-olovo, torijum-olovo, kalijum-argon i drugih izotopskih odnosa u stenama - nema, naravno direktne metode za procenjivanje početnih odnosa tih izotopa u stenama kad su se one tek formirale.Radiohronolozi moraju pribeći indirektnim metodama, koje uključuju izvesne bazične pretpostavke, koje takođe uvek podrazumevaju milione ili milijarde godina.Međutim, noviji autori uveliko osporavaju te metode i ukazuju na druge pouzdane metode datiranja koji potvrđuju vrlo malu starost Zemlje.


BandaTeam


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: DARVINOVA TEORIJA EVOLUCIJE, LAŽ KOJA TRAJE ...  |  Poslato: 21 Mar 2013, 17:28
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
SKRIVANJE MIOCENSKOG ČOVEKA

U podzemlju Britanskog prirodnjačkog muzeja nalazi se jedan fosil ljudskog skeleta, iskopan iz depozita na Grande Teri, delu karipskog ostrva Gvadalupa. On još leži čvrsto uglavljen u bloku krečnjaka teškom dve tone, koji je čvršći od mermera za statue. Uglavio se tu dok je taj krečnjak još bio tečan, a njegovo pokopavanje bilo je iznenadno, izazvano nekom katastrofom, čemu su dokaz sklop kostiju i visoki organski sadržaj stene neposredno oko njega. Telo se još nije bilo raspalo kad je počelo njegovo zatrpavanje, što znači da su te kosti iste starosti kao i stena. Ništa tu ne bi bilo neobično da moderna geologija nije odredila da ta stena potiče iz miocena, perioda od pre 12 - 25 miliona godina, kad, po teoriji evolucije, na Zemlji ne samo da nije bilo ljudi, već ni njihovih navodnih majmunolikih predaka!
I to nipošto nije usamljen primer. Svugde se uči, i smatra se naučnom činjenicom da je čovek evuluirao od neke vrste čovekolikog majmuna u toku poslednjih milion godina. Koriste se razne karte i dijagrami koji ukazuju na stepene takve evolucije. Ne govori se, međutim, o mnogobrojnim nalazima fosilizovanih ljudskih skeleta u geološkim slojevima koji se smatraju milionima godina starijim od onih u kojima se nalaze čovekovi navodni preci. Spomenućemo samo ljudske ostatke i do 200 miliona godina stare - kod Geli Hila, Ipsviča i Svanskomba u Engleskoj, u Kastenedolou i Olmou u Italiji, Abevilu, Fonteševadu i Klišiju u Francuskoj, Kanjeri u Južnoj Africi, Keiloru u Australiji i Načezu u SAD, zatim fosilizovane ljudske tragove iz perioda kembrija (pre 570 miliona godina), karbona (345 miliona godina) i jure (195 miliona godina) ..., kao i razna ljudska oruđa iz tih perioda.
Zanimljiv aspekt ovog nalaza sa Gvadalupe je to što je on bio izložen javno kao kuriozitet još 1812. godine, ali kad je jednom darvinizam preovladao u naučnom svetu, on je prosto - sakriven. Prvi koji je do njega uspeo da dopre bio je antropolog Bil Kuper i to tek 1983. godine, koji je zatim o njemu napisao raspravu 'Miocenski čovek'. Razlog tog skrivanja je jasan. Ovakvim nalazima dovode se u pitanje teorije i karijere učenih autoriteta, tako da je jednostavno došlo do medijske blokade - a ta blokada traje sve do danas. Mnogo je naučnika koji su gubili posao i čiji se radovi ne mogu objaviti ni u jednom 'ozbiljnom' naučnom časopisu jer se njihovi nalazi ne uklapaju u zvanične teorije o poreklu kosmosa i čoveka. Spomenimo samo dr Djuena Giša, koji je na osnovu fosilnih nalaza utvrdio da evolucije nije nikad ni bilo, zatim dr Roberta Džentrija, koji je dokazao, na osnovu radijacije u granitu, da je Zemlja stvorena za vrlo kratko vreme, i astronoma Haltona Erpa koji je dokazao da se svemir ne širi i da nije nastao Big bengom, velikom eksplozijom, odnosno da takozvani Doplerov efekat treba tumačiti drugačije - posle čega mu je uskraćeno korišćenje opservatorije Palomar u Americi!
Iz istih razloga skrivana je i istina o nalazu sa Gvadalupe. Poslednji naučni spis koji spominje ljudske ostatke u tim depozitima objavio je istraživač Spenser još 1901. godine. Od tada o njima nema ni reči, jer taj nalaz podrazumeva da je ili metod procene starosti slojeva Zemlje sasvim pogrešan, ili je fosilni čovek daleko stariji od svog pretpostavljenog pretka, što je, naravno, sa aspekta evolucije apsurdno.
Većina današnjih naučnika rešava ovakve probleme oprobanim sistemom: evolucija je neosporna, a ako se činjenice u nju ne uklapaju - tim gore po činjenice!

Pre 25 godina desilo se nešto o čemu se danas malo priča.Britanski fizičar Fred Hojl izjavio je da je jedan od najčuvenijih fosila na svetu - najverovatnije falsifikat.Radi se o fosilu poznatom kao arheopteriks (Archaeopteryx) koji je smešten u Prirodnjačkom muzeju u Londonu i sadrži kostur prastarog gmizavca, ukrašen lepo očuvanim perjem.Inače, ovo stvorenje je ponos evolucionista, i po njima, ono zajedno sa svojom sabraćom po ostalim muzejima, upečatljivo pokazuje evolutivni prelaz od gmizavaca prema pticama.


Slika


BandaTeam


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 36 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker