Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:45


Autoru Poruka
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:04
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Nestanak autostopera

Najčešće skupljana i najdiskutiranija suvremena legenda, “Nestanak autostopera”, zapravo je iznimka pravilu urbanih legendi prema kojemu se one ne bave nadnaravnim pojavama. Zapravo, možda bi bilo bolje govoriti o toj međunarodnoj priči kao o dijelu stalne tradicije nadnaravnih legendi nego kao o “urbanoj legendi” u uobičajenom smislu. Sama se bit te priče manje ili više zadržala u stotinama skupljenih varijanti; uključuje misteriozni lik pored ceste koji autostopira do dogovorene destinacije, a tada nestaje iz vozila u pokretu. Ponekad je autostoper prvo izrekao neki čudan ili proročanski komentar, često je njegova sličnost duhu potvrđena kada ga vozač pita za adresu ili kad vidi fotografiju ili neki drugi portret autostopera. Za sliku se pokaže da prikazuje davno umrlog rođaka koji je poginuo u prometnoj nesreći na istome mjestu na kojem se pojavio autostoper. U tipičnoj američkoj verziji autostoper je mlada žena u svijetloj svečanoj haljini koja posudi kaput ili vestu od vozača, tada nestane, a identificiraju ju prema portretu. Ona “vrati” odjevni predmet tako što ga ostavi na svom grobu, kako bi ga vozač pronašao.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:06
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Nije zlato sve što sja


Jedna je žena, vozeći se podzemnom željeznicom na Manhattanu, osjetila kako joj je netko strgnuo zlatni lančić upravo dok je vlak dolazio na postaju. Reagirajući automatski, ispružila je ruku i strgnula lančić koji je visio oko vrata njezina napadača, a on je potrčao kroz vrata i uz stubište. Poslije, zlatar joj je rekao da je lančić koji je otrgnula napravljen od čistog zlata. Njezin je lančić bio jeftina imitacija. Tu je priču čuo njujorški novinar 1989., ali priča nije potvrđena. Uključena je u zbirku urbanih legendi zbog poznate teme nesmotrene krađe.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:07
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Odluke u karijeri

Dečku sa sela, kojem je loše krenulo u velikom gradu, odbijena je molba za posao knjigovođe u javnoj ustanovi nakon što se pokazalo da je nepismen. Žaleći ga, gospođa mu je dala dvije crvene jabuke. Dečko ih je stavio na poklopac kante za smeće dok je vezao cipelu, no stranac koji je prolazio zaustavio se i kupio ih od njega. Dječak je kupio još jabuka, prodao ih, i nakon nekog vremena svoje trgovanje pretvorio u vlasništvo dućana s namirnicama, a potom i cijelog lanca trgovina. Poslije u životu, kao bogataš, nagrađen je kao biznismen godine; tada novinar otkrije da je čovjek još nepismen. ²Gospodine,² upita ga, ²što mislite da biste postali da ste znali čitati i pisati?² čovjek odgovori, ²Pretpostavljam da bih bio knjigovođa u javnoj ustanovi.² čitatelji Williama Somerseta Maughama prepoznat će tu priču kao varijaciju radnje Maughamove kratke priče iz 1929. Crkvenjak (naslov se odnosi na engleski naziv za domara crkve). U Maughamovoj verziji glavnog lika otpusti vikar kada otkrije da je nepismen. Nakon niza sretnih događaja on postane vlasnik lanca modernih trgovina u Londonu te ispriča novinaru da bi da je znao čitati i pisati, ²bio domar crkve Svetog Petra na trgu Neville.² Suočen sa sličnom radnjom u jednom drugom djelu, Maugham je objasnio da je priča ²poznati dio židovskog folklora², i zaista, Sigmund Freud je ispričao još jednu tradicionalnu verziju u kojoj nepismeni Židov postane naftni magnat, a da je znao čitati i pisati postao bi ²poslužitelj svijeća u Rzezowu². Druge priče o ²Odluci u karijeri² govore o drugim zanimanjima. Na primjer, nogometni trener regrutira igrače vozeći se po selima i pitajući dječake koje vidi kako oru kojim putem treba ići da bi stigao do sveučilišta. Ako dječak digne plug kako bi odgovorio, trener ga predlaže za sportsku stipendiju. Iako je ta priča bila ispričana o Bronku Nagurskom, među ostalim velikim američkim nogometašima, osnovna radnja ide sve do europskih priča o regrutiranju vojnika za carsku, kraljevsku ili neku drugu vojsku. Sve takve priče ljudima su zanimljive zbog često slučajne prirode njihovih odluka o karijerama u stvarnom životu ili o izboru studija, promjeni posla i slično.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:08
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Osveta biljke

Ovo je istinita priča, potvrđena izvještajima lokalnih novina, po radnji slična pričama “Osveta životinje”. Umjesto “ožičene” životinje koja se vraća s eksplozivnim teretom ubiti ili teško raniti svojega mučitelja, u ovoj priči veliki kaktus osvećuje se čovjeku koji ga je uništio. U veljači 1982., kao što su izvijestila dva dnevna lista iz Phoenixa u Arizoni, Davida Grundmana ubio je golemi, prevrnuti saguaro kaktus na kojem je vježbao pucati iz puške. Pucnjevi su tako oslabili biljku da je pala i sletjela ravno na Grundmana. Strašni izgred postao je zloglasan lokalno i nacionalno s nekim varijacijama u detaljima, čime se približio legendi. Ova je smrt bila proslavljena u pjesmi pod imenom Saguaro grupe Austin Lounge Lizards, koja se pojavila 1984. na albumu Creatures from the Black Saloon.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:10
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Plivačica oplođena jajima hobotnice

Tradicionalni motiv engleskih legendi čini se da nema nikakva smisla fiziološki gledano. Motiv je ovaj: Djevojka proguta punoglavca: u njoj naraste hobotnica s pipcima koji dopiru u svaki dio njezina tijela. Očito, ovdje bi trebalo biti riječi o zarazi žabom ili žapcem, a ne hobotnicom. Razumnija je, iako još sumnjiva, moderna verzija priče koja se, čini se, razvila iz tog motiva, a obično zvuči poput kratkog primjera koji slijedi, a objavljen je u novozelandskim novinama 1990.: "Prije nekoliko godina mlada se žena žalila na bol u trbuhu. Za vrijeme operacije otkrili su u njoj malu hobotnicu. Objašnjenje? Progutala je jaje hobotnice dok je plivala." “Plivačica oplođena jajima hobotnice” pripada tradiciji priča o zmiji u njedrima koje se odnose na različite vodozemce ili ribe koje rastu u ljudskom tijelu, a priča odzvanja strahom od neželjene trudnoće.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:11
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Pokušaj otmice

U ovoj legendi malo je dijete nestalo nakon što su njegovi roditelji na trenutak skrenuli pogled dok su bili u šoping centru ili robnoj kući ili u zabavnom parku. Nakon što su obaviješteni nadležni u trgovini ili parku, zatvoreni su svi izlazi osim jednog a roditeljima se savjetuje da promotre sve koji odlaze, te da posebno obrate pozornost na cipele male djece. Objašnjeno je da iako potencijalni otimači često promijene izgled djece ili njihovu odjeću, često zaborave promijeniti djeci cipele. Zasigurno, roditelji prepoznaju svoje dijete koje je pod sedativima i prerušeno a iznose ga nepoznati ljudi, nakon što uoče njihove omiljene tenisice s istaknutim logom. Ponekad je potencijalni silovatelj ulovljen dok šiša ili boji djetetovu kosu u WC-u. Zapravo se ista legenda s manjim varijacijama prepričava u vezi s određenim poduzećima od barem sredine '70-tih, a i dalje se priča u vezi s novootvorenim trgovačkim centrima, dućanima i parkovima. često se naglašava da otimači namjeravaju djecu prisiljavati na snimanje dječje pornografije a nekad se kaže da je otmica bila uspješna te da je dijete poslije prepoznao netko tko je gledao takav film. često legenda završava glasinom da je lokalna policija upoznata sa slučajem ali da je prikrila činjenice kako se ne bi naudilo poslovanju imenovane kompanije. To navodno objašnjava činjenicu zašto lokalni mediji nisu objavili vijesti o pokušanoj otmici. Zapravo, mnogi lokalni mediji izvještavali su o takvim događajima, ali stalno im je namjera bila suzbiti glasine i legende o pokušanim otmicama.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:15
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Obećanje

U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.

Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.

Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.

Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.

Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''

Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.

''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''

''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''

Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:

''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''

Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''

Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.

''Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana

''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''

Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.

''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''

Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''

Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''

''O čemu govorite?'', pitao je Marko.

Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.

''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.

Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:

''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.

Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:17
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Grad bez smrti

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''

Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.

Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''

''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.

Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.

Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.

Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:18
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Crkva

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.

Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.

Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.

Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.

Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.

Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.

Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.

''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.

Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.

Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.

Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Urbane legende  |  Poslato: 09 Dec 2012, 19:20
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Lutka

Djevojčica po imenu Kristina, jako je voljela lutke i imala je kolekciju lutaka. Jednoga dana u njezinom gradu se otvorila prodavaonica lutaka. Osobito joj se svidjela jedna lutka koja je dizala ruku i imala ispružena dva prsta. Roditelji su udovoljili njenoj želji, ali pri kupnji, prodavačica im je rekla da ne smiju Kristinu ostaviti samu s lutkom! Roditelji to nisu shvaćali ozbiljno. Nakon nekoliko dana, roditelji su morali na poslovnu večeru. Kada su se vratili, čekao ih je zapanjujući prizor - mrtva djevojčica, njihova Kristina. Pokraj nje je bila polegnuta krvava lutka, koja je sada pokazivala tri ispružena prsta - treća žrtva!!!!!!!!!!!!!!!!!!


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 48 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker